Kamen spoticanja valpovačkog urbanizma
Piše: Željko Komadina, Jan 29, 2016.
Je li naše gradove mogao spasiti protektorat EU da smo se na vrijeme priključili Europi?
Takvo se pitanje logično postavlja kada se a posteriori sagledaju posljedice urbane devastacije mnogih gradova u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, a mi smo u Valpovu posebno osjetljivi na izgled našeg središta Valpova, čija „izgradnja“ je započeta i završena u ratno vrijeme početkom 90-ih. Nakon rušenja starog jezgra Valpova i početka izgradne kompleksa zgrada u obliku potkove 1990., a u režiji i vlasništvu poduzeća Arcus d.o.o, uzburkali su se doduše duhovi svjesnih Valpovčana i stručnjaka, ali su to bila opasna vremena da bi se u ratnom i postratnom vremenu netko bavio takvim „nijansama“. Pažnju javnosti zaokupljale su važnije teme.
Članovi Društva prijatelja starina iz Valpova smatraju svojom obavezom verbalizirati ovu traumatičnu temu naše provincijske egzistencije, kako bismo „olakšali dušu“, ali još važnije od toga je ukazati na pravi put kod budućih intervencija u urbanističko tkivo mjesta. Jer, u konkretnom slučaju stanje se više ne može vratiti na ono što je bilo, nego je sada naglasak na zaštiti preostalog nasljeđa i očuvanja dokaza povijesnog identiteta Valpova u budućnosti. Možemo i proširiti temu: moramo izraziti svoj stav o budućnosti hrvatskog prostora.
Polazište u ovoj raspravi o urbanizmu Valpova je u definiciji grada napisana 1991. iz pera Željke Čorak, povjesničarke umjetnosti sa Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba: „Valpovo je gradić u istočnoj Slavoniji, kojega današnji izgled uvjetuju srednjovjekovne trase i parcelacija te građevni inventar pretežno od kasnog baroka do početka dvadesetog stoljeća. Njegove su dvije dominante dvorac - sa slojevima od srednjega vijeka preko manirizma do osamnaestog stoljeća - i barokna crkva. To su dva autoritetna volumena u izrazito niskoj strukturi građanskih kuća. Središte mjesta jest lijevkasti trg s crkvom, zaštićena zona. Valpovo je gradić autentične male mjere, intimna građanska arhitektura između dvoraca i crkve; srednjovjekovna parcelacija, barokni ugođaji, devetnaest-stoljetni oblici“.
Radi se o definiciji mjesta prije intervencije u srcu Valpova od strane građevinskog poduzetnika Franje Weissenbergera (poduzeće Arcus građenje, d.o.o. za građevinarstvo, trgovinu, prijevoz i usluge Podružnica Valpovo, osnovane 1990.), podržanog od strane lokalne političke i komunalne elite Općine Valpovo (kasnije Grada).
Kada se govori o ovakvim urbanim strukturama kakvima obiluje Valpovo, intervencija u prostor mora podlijegati strogim pravilima : „Baštinom i prirodom moralno je jedino obazrivo upravljati tako da je što manje oštećenu, kao trajnu vrijednost, ostavimo pokoljenjima koja će doći poslije nas. Jedino su dopustivi obnova ili popravak takve sredine, a svaka se intervencija mora podrediti njenoj spomeničkoj vrijednosti. Postulati zaštite ne dopuštaju adaptaciju spomeničke sredine trenutačnim potrebama jedne generacije“ (Snješka Knežević, povjesničarka umjetnosti, doktorica povijesnih znanosti, autorica monografije „Zagrebačka Zelena potkova“).
Umjesto „adaptacije spomeničke sredine“ u praksi smo ovdje imali tih dana pozornicu velike destrukcije. Franjo Weissenberger, inače rođen u Marjancima, selu nedaleko Valpova, sa karijerom građevinskog developera u Njemačkoj, vlasnik Tvrtke Arcus d.o.o., odlučio je srušiti cijelo staro središte grada i sagraditi nove poslovno-stambene sadržaje. Nije se uopće trudio u Valpovu pronaći neku drugu slobodnu lokaciju, poput na pr. kasnije pristiglih trgovačkih centara: Plodina, Lidla, Spara, Bille i izbjeći rušenje stare jezgre te svoje planove realizirati na opću korist. Jer, simbolični potencijal centra očito je bio preveliki izazov. Unatoč urbanističkim i konzervatorskim protivljenjima došlo je do rušenja prvoga zaštićenog objekta, do početka izgradnje novog kompleksa, a u nastavku događanja nisu pomogli ni intenzivni napori osječkog Zavoda za zaštitu spomenika i Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba - rušenje cijelog ambijenta je do kraja provedeno.
I, što smo izgubili? Uvidom u stare fotografije i vlastito sjećanje možemo vidjeti od čega se odustalo i što se sagradilo. Odustalo se od autentične povijesne parcelacije, od strukture objekata s dvorištima, od povijesne hijerarhije visina. Odustalo se od autentične male mjere povijesnog ambijenta, od skromnih svjedočanstava građanskog identiteta Valpova, od njegove pojedinačnosti (jedinstvenosti). Umjesto toga dobili smo arhitekturu općeg mjesta, bezličnu konfekciju koja briše sve naslijeđeno i sve pojedinačno (Ž. Čorak)
"Primjer Valpova je paradigmatičan: u ovom burnom postrevolucionarnom razdoblju u Valpovu se, kao i u drugim hrvatskim malim i velikim mjestima, postupalo kao da ničeg nema u prostoru, kao da su prazna gradilišta. Jer su se na istoj površini, na istoj infrastrukturi, mogli postići veći kapaciteti. Naslijeđena simbolična vrijednost terena služila je samo za povećanje njihove tržišne atraktivnosti.
Pri tome je atak vršen i na postojeću naslijeđenu infrastrukturu: kako su uvijek nove građevine bile većih gabarita i kvadrature niti jedan infrstrukturni sustav nije mogao podržavati potrebe novih stanara. Trošak proširenja kapaciteta vodovoda, kanalizacije, plinovoda ili el. mreže se prenosio na okolinu, na građane i gradove. A korist su imali privatnici, investitori. Pojam urbane komasacije je izbačen iz Zakona o prostornom planiranju, sa teškim posljedicama za razvoj gradova."
Što smo dobili
Sada, dvadeset i dvije godine nakon ovog kulturocida zgodno je podvrći ekonomsko-sociološkoj analzi posljedice ovakvog investicijskog poduhvata. Ovdje nije stradalo samo urbanističko i spomeničko naslijeđe, posljedice se mogu vidjeti i na drugim sastavnicama valpovačkog života: stambenom fondu, prometu, trgovini, obrtima, ugostiteljstvu i dr.
Prvo, investitor je krenuo u izgradnju stambeno-poslovnog bloka u osvit rata i promjene našeg političkog i ekonomskog ustroja. Nastupom kapitalizma na scenu izlaze tzv. poduzetnici „sa vizijom“. U našem slučaju poduzetnik je „vidio“ poljoprivredno-industrijsku ekonomsku strukturu Valpova sa radno intezivnim proizvodnjama kao komparativnu prednost za svoj biznis. A baš je rat i gubitak tržišta doveo do sažimanja ekonomije u Valpovu, a posljedično i smanjenim interesom za novim stanovima. Danas, u trenutku pisanja ovog teksta, možemo govoriti o kolapsu stambenog gospodarstva. Uglavnom, investitor nije mogao plasirati na valpovačkom tržištu toliko stambenih i poslovnih kvadrata te su banke, financijski pratitelji investicije, postale vlasnici praznih stanova. Ostalo znate, to sa bankama, vlasništvom, stanovima, kvaliteti gradnje...
U ideji izgradnje „novog centra Valpova“ sadržana je osim stambene i trgovačka funkcija kompleksa. Tako je u sklopu projekta izgrađena robna kuća Arca smještena na četiri etaže uglovne zgrade na istočnoj strani bloka, prekoputa stare Valme. Ta stara urbanistička ideja što smješta robne kuće u centre gradova, koja datira iz vremena prije masovne automobilizacije, kada su robne kuće (Nama, Doma, Vama...) bile locirane u središtima gusto napućenih gradova - nije se ovdje potvrdila. Ideja, naime, podrazumijeva veliku kupovnu moć stanovništva koji gravitiraju robnoj kući u središtu grada i manjak konkurencije i tržišta. Ništa se od te strategije investitora nije ostvarilo: došle su robne kuće na periferiju, a u isto vrijeme su građani izgubili kupovnu moć, jer su u tranziciji osiromašili uslijed zatvaranja velikog broja radnih mjesta u Valpovu. Arca je propala i uglavnom je zatvorena.
Stambeno-poslovni kompleks u sebi integrira i prometno i parkirališno rješenje centra Valpova. Investitor je prometnu zamisao realizirao kroz izgradnju velikog parkirališta u središtu bloka, podzemne garaže ispod parkirališta i pristupnu cestu iz pravca Ulice braće Radić. Ideja izgradnje trgovačkih centara izvan gradova je američka ideja, a javila se kao logično rješenje u eri automobilizacije. Na periferiji gradova trgovački centri, u koje se dolazi automobilima, pružaju posjetiteljima niz drugih sadržaja u paketu sa shopingom ( zabava, ugostiteljstvo, kino...). U našem slučaju investitor je izgradnjom kompleksa u središtu malog mjesta izvršio prometno nasilje nad Valpovom, postupio obrnuto današnjim pravilima, promet u centar pokušao je privući svim novim sadržajima (koje je zamislio), pri čemu su mirne valpovačke ulice počele trpiti automobilski promet koji nadilazi njihov prometni kapacitet. Dakle, ulična infrastruktura Valpova, inače dimenzionirana i zamišljena krajem 19. stoljeća, nije predviđena za tu novu namjenu. Investitor je postupio suprotno logici moderne trgovine. Danas, kada je ideja sa trgovinom propala, ono malo stanara u centru ne traži toliko radikalno prometno rješenje koje je izgrađeno. Sadašnje stanje: parkiralište u središtu bloka je uglavnom poluprazno, a podzemna garaža se slabo iznajmljuje.
Međutim, sama ideje garaže u središtu malog Valpova - nasuprot na pr. velegradskim relacijama u pravim gradovima, koji oskudjevaju u prostoru - sa dovoljno slobodnog prostora okolo, je krajnje nelogična: svi gradovi izbacuju promet i automobile iz središta, a u Valpovu, kroz sporedne ulice, promet se usmjerava prema srcu grada, centralnom parkiralištu, parkiralištu uz Sportsku dvoranu, parkiralištu uz Valmu, itd.
Osim velike robne kuće „Arca“ kao trgovačkog mega projekta, projektant i investitor su u bloku zamislili i obilnu ponudu malih trgovačkih i ugostiteljskih lokala u prizemlju kompleksa. Ali, gle vraga, tranzicija Hrvatske, ekonomska kriza, a i jedinične cijene kvadratnog metra lokala, sve to drži ovu djelatnost na niskim granama. Trgovački lokali, osim zlatara i banaka, se sele u okolne zgrade, sa nižom cijenom najma, pa centrom dominiraju ugostiteljski objekti, koji imaju neku prođu u ljetnim mjesecima. Nezaposlena mladež provodi prijepodne na trgu uz jednu naručenu kavu. Neki ugostitelji gase djelatnost preko zime.
Generalno, takozvani tercijarni sektor u Valpovu u drugom valu stagnacije i ekonomskog propadanja gubi moć; u tranziciji su prvo stradala proizvodna radna mjesta, a sada osiromašeni i ostarjeli građani ne traže više ugostiteljske, obrtničke, tgovačke i druge usluge.
Ali, je li se zbog svega navedenog uopće trebalo upuštati u promjenu lica Valpova, oblikovanog kroz vijekove?
Tko je kriv
Ovaj dio u obradi zadane teme traži slojevit i oprezan pristup.
Čitava zamisao izgradnje poslovno-stambenog bloka u središtu ima svoje izvoriše u tzv. poduzetničkoj klasi. Kako u Hrvatskoj, na početku tranzicije, nije bilo takvih pojedinaca, mi, Valpovčani, smo pripustili jednog iz bijelog svijeta, doduše, našeg porijekla – Franju Weissenbergera, sa dobrom vjerom. Za ostvarene poslovno – finacijske rezultate se ne moramo brinuti, samo investitor odgovara pred samim sobom i bankarima koji su ga pratili. Kada se na kraju sve zbroji ostaje nam gorak okus u ustima i demontiran mit o poduzetničkoj klasi sa početka 90-ih; od povratnika sa Zapada se očekivala časna uloga spasitelja i izbavitelja Hrvatske. Naime, oni su nas trebali odvesti u bolji život svojim investicijama i novim radnim mjestima. Nažalost, ovdje imamo slučaj sa suprotnim posljedicama.
Možemo se zapitati je li taj građevinski poduzetnik bio na visini zadatka i je li mogao anticipirati sve te globalne i lokalne tijekove povijesti. Je li bio u mogućnosti predvidjeti ratni raspad Jugoslavije, ekonomsku devastaciju Hrvatske, a na kraju još i globalnu ekonomsku krizu u svijetu i kod nas, u kojoj se upravo još koprcamo? Kako god bilo da bilo, investitor (i banke) je preuzeo na sebe rizik ulaganja.
Ostaje na kraju najvažniji dio ove velike priče: je li čitava naša mala zajednica, koja je od prethodnih generacija dobila u naslijeđe Valpovo sa svojim urbanističkim obrisima i kulturnim naslijeđem, morala izaći u susret ovakvom divljaku što je javni prostor podvrgao svojim sitnosopstveničkim interesima? I, što je također važno, jesmo li to mi svi sudjelovali u tom barbarskom činu, ili se odgovornost može locirati na „uže interesne skupine“, rukovođene sitnim interesima, a i svojim sveukupnim neznanjem i nedoraslošću da nas predstavljaju u ovom predmetu. Pogledajmo to iz blizine.
Nije teško zaviriti u prostorno-plansku dokumentaciju prijeratne Općine Valpovo. Kao javni dokument donešen demokratskim putom, na sjednici skupštine Općine u 80-ima, a izrađen od stručnih organizacija, kao što su u ono vrijeme bili Arhitektonski fakultet ili regionalni Zavodi za urbanizam i izgradnju i Zavod za prostorni planiranje iz Osijeka, prostorni plan Valpova (GUP) skicirao je smjernice budućeg razvoja mjesta. Osim stambenih zona i industrije, plan je naznačio kako bi se trebalo razvijati i oblikovati središte Valpova.
Prvo, centar Valpova se sa tadašnjeg (i sadašnjeg) trga trebalo preseliti na drugu stranu Karašice, gdje su trebale niknuti najvažnije građevine mjesta (sud, komitet, banka, općina, trgovine i stanovi), a vezu sa današnjim Trgom kralja Tomislava novi centar bi ostvario sa nekoliko pješačkih mostova na Karašici, sa zadatkom da se sve integrira u poslovno srce Valpova. U tom smislu je krajem 80-ih preko Karašice izgrađena velebna zgrada Privredne banke, iza zgrade Općinskog suda i zgrade „Komiteta“. Na tome se stalo.
Površina na kojoj obitavaju današnji objekti poslovno-stambenog kompleksa sa robnom kućom Arca na rubu, trebala je izgledati mnogo pitomije i kulturnije: urbanisti iz onog vremena planirali su da se sa strane Trga zadrže stare građevine, građevinska linija se ne bi mijenjala, visine zgrada bi ostale iste, a neke građevine od povijesnog i spomeničkog značaja bi bile obnovljene. Prostor iza zgrada, u baščama, (na mjestu današnjeg parkirališta i podzemna garaže) osmišljen je kao prostor za izgradnju niskih objekata sa slastičarnicama, buticima, ugostiteljskim objektima, a sve to bi trebalo biti jedna velika pješačka zona ukrašena drvećem, cvijećem i vodoskocima, povezana prolazima sa sadašnjim Trgom. Izlaz bi iz ovog prostora bio na Ulicu braće Radić i na trg ispred Valme, sa istočne strane.
Dakle, pitanje je, tko je suspendirao važeće „socijalističke“ planove i dozvolio ovakav udar privatnog kapitala na urbano tkivo Valpova?
Tema je delikatna, vremena su bila prevratnička, rat se nadvio nad naše sudbine, a želja za dolaskom „stranih investitora“ bila je izražena kao i danas. „Strani kapital“ prodire, doduše polagano, u posustalu Hrvatsku i pred njim padaju sve barijere. Franjo Weissenberger, „naš strani kapital“ otvara sva vrata, čak je u to vrijeme imao prolaz kod Tuđmana, a dobio je i njegovo političko pokroviteljstvo. U jednom trenutku, mislim na početku 1991., Weissenbergerov projekt bio je najveća investicija u Hrvatskoj. Ćeve (Stjepan Čamagajevac, predsjednik Općine Valpovo, u tom periodu) nije tu imao što razmišljati. Kada je Franz (kako su od milja zvali Weissenbergera) prostro planove na stol, Ćeve je morao pod hitno pristupiti „korekciji“ prostorno- planske dokumentacije Valpova e da bi se „strana investicija“ uklopila u važeće prostorne dokumente. Ništa lakše, u višestranačkoj skupštini Ćeve kontrolira većinu odbornika, samo je trebalo nazvati Sonju Cupec, direktoricu Zavoda za prostorno planiranje iz Osijeka i naručiti novi plan za centar Valpova. Nisu se u prvi mah mogli dogovoriti za cijenu, no kada je Ćeve podvostručio iznos Plan je bio gotov u dvostruko kraćem vremenu - za petnaest dana. Javne rasprave i nije bilo, a poslušni odbornici jednoglasno izglasavaju novi Plan.
To je otvorilo vrata urbanističkoj devastaciji Valpova.
A kako dalje
No, nije to ništa prema drugim dijelovima Hrvatske, osobito na onim prostorima koji se danas atraktivni za izgradnju i razvoj – Jadranskoj obali.
Prema riječima Miljenka Domijana, bivšeg glavnog državnog konzervatora, sada umirovljenika: „Od Zadra preko Rogoznice do Omiša hara graditeljska kuga“. Na pitanje novinara kako se to može kontrolirati Domijan dgovara: „Administrativno i danas postoje uvjeti, ali to jednostavno nitko ne poštuje. Čovjek se pita zašto to sami sebi radimo. Najsačuvaniji prostori na Jadranu ostali su oni koje je imala JNA, pa im se nije dogodio masovni turizam, kao što su to Vis ili Lastovo. Sada tamo dolaze neki Irci, Škoti i Englezi i oni nas uče ponašanju u očuvanju kulturnog krajolika - grozno, da se čovjek naježi! - jer mi smo kao neki divljaci koji znamo graditi samo zimmer frei kućerine, a oni dostojanstveno obnove ono što su napravili naši stari. Apsurd! Prema tome, hrvatski puk je na ovom prostoru znao graditi, ali novi pučki graditelj ne znaju.“
Može li se zaustaviti ta kičizacija prostora i baštine? – pita ga dalje novinar.
„Isključivo senzibilitetom građana prema prostoru kroz, recimo, i ovakve novinske priloge. Kada o tome razgovaram sjetim se uvijek serije “Ubojstva u Midsommeru”. Ako ste primijetili, tamo su svi likovi neka plemićka razina, ali žive u kućama s krovovima od ševara. Ali da tamo netko nešto promijeni, ne bi ga za vrat uhvatio lokalni konzervator nego susjedi i prijatelji. Jer to je njihova identifikacija s baštinskim oblicima, oni su jednostavno isto i jedno. Donedavno su se naši ljudi, kao primjerice političari i svi oni koji su se obogatili, stidjeli tih baštinskih oblika jer je to bio dokaz njihove seljačke provenijencije u negativnom smislu. Nije li to pravi apsurd. Danas kada su bogati postali “samosvjesni” pa po Ravnim kotarima i Dalmatinskoj zagori, uz obalu je ionako sve upropašteno, grade pseudostare kamene kuće, a sve izvorno je otišlo u materinu.“
