U sjeni ocvale glazbe

Piše: Željko Komadina

Kako je jedan koncert tradicionalne tzv. ozbiljne glazbe u Valpovu pokrenuo lavinu promišljanja o kulturnoj politici samozvanih moderatora i financijera kulturnih zbivanja u našoj provincijskoj sredini. Nešto od toga stavljamo na papir kao poticaj i poziv drugim sudionicima i konzumentima tih sadržaja da se pridruže raspravi u svrhu oblikovanja novog pristupa kulturi Valpova, a u svjetlu ideja liberalne demokracije, kapitalizma i tržišta u kulturi.

Pred kraj svibnja, neposredno pred Dan državnosti održan je u Valpovu koncert Zagrebačkog komornog orkestra, u akustičnom prostoru naše Župne crkve koja nije tražila dodatno ozvučenje, nego je svojim volumenom osigurala prirodnost zvuka akustičnih glazbala: violina, violončela i čela, čime je zadovoljen tehnički uvjet za pristojan koncert. Ako se tome pridoda pomno odabran repertoar prihvatljivih kompozicija iz perioda 18. i 19. stoljeća sa prostora Italije (Vivaldi, Mascagni), Praga (Dvoržak), Beča (Mocart, Brams), Norveške (Grieg) kao i tehnički korektna izvedba onda se može reći da je ponuđena glazba lijepo zvučala i bila prihvatljiva prisutnim slušateljima.

Koncert je organizirala Ustanove za kulturne djelatnosti Ante Evetović Miroljub, pogon lokalne uprave Grada Valpova zadužen za vođenje knjižnice, muzeja, organiziranje kulturnih priredaba, smotri i izložbi ta za izdavačku djelatnost. Izvođači su plaćeni javnim novcem, iz proračuna Grada Valpova namijenjenog kulturi.

Odaziv mještana Valpova je bio takav da su u crkvi bila ispunjena gotovo sva sjedeće mjesta, a najavljeni koncert privukao je prema mojem osobnom uvidu pretežno stariju populaciju.

Polazeći od nekih općih načela sociologije muzičkog života, u ovom slučaju primijenjene na društvene uvjete hrvatske provincije, osvrnuli smo se kratko na neke aspekte ove pojave.

Glazba kao staleško dobro

Zanimljiv je pristup naše Ustanove za kulturne djelatnosti Ante Evetović Miroljub u kreiranju kulturne politike lokalne sredine kakva je ova u Valpovu. Mislimo prije svega na neke elementarne pogreške vezane za fenomen kulture u najširem smislu, a posebno glazbene kulture kao najelitnijeg sloja, a u svezi sa sredinom, stanovništvom, povijesnim naslijeđem i klasnom memorijom.. U želji da malo produbimo spoznaju posegnuli smo za abecedom teorije za koju smatramo da će biti od koristi.

Već i površan pogled na povijest glazbe, barem na njene najznačajnije epohe, uvjerljivo može pokazati da je glazba nastala i da se stoljećima održavala kao isključivo staleško dobro. Pri tome se, jasno, misli na umjetnu i umjetničku glazbu, za čije je stvaranje i kultiviranje uvijek bilo potrebno ekskluzivno, komplicirano i skupo školovanje, znatna doza dokoličarskog vremena oslobođenog proizvodnog rada, inercija i tradicija ukusa i odgoja, dakle sve ono što je sebi mogao priuštiti samo jedan određeni i nesumnjivo povlašteni stalež. Na taj je način glazba sve do 18. stoljeća bila poseban društveni privilegij plemstva, dvora i svećenstva. Od tog vremena »srednja klasa«, odnosno građanstvo, postepeno preuzima glazbu i glazbeni život u svoje ruke, da bi im sve do naših dana udarila svoj neizbrisiv pečat. Klasna struktura građanskog društva upravo je od glazbe napravila ekskluzivno vlasništvo, sasvim podređeno hijerarhiji koja vlada u samom tom društvu. Uspon i pad, karijere i blamaže pojedinih glazbenih dostignuća mjere se upravo solidnošću i servilnošću kojom zadovoljavaju prohtjeve one klase koja ih omogućava, izdržava i plaća. Čak i sama struktura aktivnih glazbenih krugova, skladatelja i reproduktivaca, u potpunosti odgovara strukturi građanskog društva: aktivno bavljenje glazbom je staleški privilegij, utoliko što ostali slojevi to sebi ne mogu financijski priuštiti. Uspon skorojevića u građanskom društvu mjeri se, između ostalog, i time koliko on i njegova obitelj stječu određeno glazbeno obrazovanje, kao znak određenog standarda. Aktivno bavljenje glazbom, u smislu skladateljske i reproduktivne profesije u većini slučajeva sa­mo je »gospodski posao«, duboko i neizbrisivo obi­lježen ukusom i zahtjevima staleža i sloja koji ga smatra svojom društvenom obavezom i oznakom što ga uzdiže iznad ostalih.

Nije teško u našoj lokalnoj povijesti prepoznati razdoblje i pojedince koji se ukapaju u ovaj obrazac. Karlo barun Prandau, jedan od potomaka valpovačke feudalne obitelji ( rodio se g. 1792.) biva od majke u mladosti usmjeravan u glazbenom pravcu, prvo uz pomoć osječkog učitelja Mirka plemića Turanjia, da bi kasnije nastavio školovanje u Požunu, gdje su se „onda kraljevi krunili i gdje su se sabori saborovali i s toga stjecali se velikaši i plemići iz ciele Ugarske, Erdelja, Hrvatske i Slavonije. U Požunu bilo liepo kazalište, bilo glazbe, i glazbenih zavoda, dakle mladomu umjetnikoviću dosta zgode i prilike slušati ponajviše valjanu glazbu u glumištu, u crkvah, po koncertih“.

Uglavnom, Prandau 1814. završava u Požunu svoje pravničko školovanje i vrativši se u Valpovo nije mogao zadovoljiti svoju strast za glazbom, pa je pokušao uspostaviti veze sa Pečuhom i Osijekom i srodnim ljudima glazbenog obrazovanja iz tih sredina.

Poslije smrti barunova oca Josipa (1816.) dopade KarIu Miholjac, a bratu mu Gustavu Valpovo. Miholjac je bio još skromnija sredina za Karlovu strast od Valpova te se ubrzo preselio u Pečuh gdje je nastavio svoju glazbenu karijeru.

Nasuprot tom građanskom pristupu umjetnosti imamo i onaj narodni, pučki izričaj. Narod njeguje plesne (kola) i glazbene vještine (pjevanje, tamburica) kao izraz svojih umjetničkih poriva, ali to se „ne računa“, to je folklor i pučka zabava. Narod nema ni vremena ni sredstava za ozbiljno bavljenje glazbom, po građanskim kriterijima vrednovanja.

Glazba kao dokoličarski ritual

Težeći da bavljenje glazbom sačuva kao svoj staleški privilegij, građanska je klasa stoljećima siste­matski izgrađivala određeni ritual koji je trebao onemogućiti da neupućeni i nepozvani slučajno pro­dru u njen zabran. Ako je netko izvan te klase želio prisustvovati velikim glazbenim ceremonijama, on­da se morao, kao što se i danas mora, podvrgavati krutoj i formaliziranoj proceduri koja već sama po sebi kod svakog pravog slušaoca ubija svaku želju za glazbom. Začetke tog glazbenog obreda nije te­ško otkriti u crkvenoj i svećeničkoj strukturi glazbe, u simbolskom smislu riječi, kao što ih Thorstein Bunde Veblen pro­nalazi za cjelokupno humanističko obrazovanje. U tome obredu, naime, lako možemo otkriti svećenika-misnika (dirigenta), ministrante i zbor (soliste i orkestar), kao i poslušnu pastvu (publiku), koja se mora pokoravati zvuku zvonca i ostalim dogovore­nim znakovima. Postoje i znaci raspoznavanja, od frakova i smokinga do večernjih toaleta i nakita koji već sami po sebi predstavljaju legitimaciju vrste kojoj pojedinac pripada. Isto kao što i u crkvu treba doći pristojno odjeven, govoriti šaptom, kre­tati se obzirno (i slično), tako i ritual glazbenih ce­remonija, u građanskom društvu, propisuje svoje zakone. Samo po sebi ovo simbolsko značenje nema veće važnosti, ali ono je upravo simptom određenih duhovnih stanja što ih građanska klasa projicira u svaku svoju djelatnost, zahtijevajući da oni budu poštovani jer se time izražava i poštovanje prema njoj samoj.

Osim toga, taj je ritual izričit dokaz standarda, jer pokazuje tko je u dovoljnoj mjeri lišen potrebe za privređivanjem, pa se može posvetiti takvom dokoličarstvu. Kao prilika za pokazivanje, kao luksuzni hobi i kao individualno i društveno samopotvrđivanje, glazbeni se

život većim dijelom pretvara u is­praznu i modernu igru.

Beživotna glazba kao sadržaj glazbenog života

Upravo zato da labilnost današnje novostvorene strukture gra­đanskog društva naše tranzicije ne bi došla u pitanje, to se društvo svim sredstvima uporno uvjerava u svoju dugovječ­nost, u snagu i ljepotu svoje tradicije, u nepovredi­vost konvencija koje su vjekovima stvarale njegovu umjetnost. Odatle naši kreatori lokalnih kulturnih politika dovode u naše provincijsko Valpovo „ozbiljne“ umjetnike e da bi podgrijali svijest o građanskom pedigreu naše sredine, o toj crvenoj niti građanske i feudalne kulture koja se vuče od davnina.

Kao najekskluzivniji i u osnovi najkon­zervativniji medij, glazba je naprosto predodređena da bude čuvar proteklih vremena, jer jedino ona omogućava kolektivno okupljanje i zajedničko uži­vanje u konvencijama koje su dokaz neprolaznosti građanskog društva.

Ako se pogledaju fotografije sa koncerta u crkvi, jedino objašnjenje za prisustvo starije populacije Valpovčana možda leži u činjenici da mladima taj „virus“ građanskog nije usađen odgojem te ih ta „ocvala glazba“ prošlih vremena ne zanima.

Dakle, ta beživotna glazba pod utjecajem moderatora iz Ustanove za kulturne djelatnosti danas postaje sadr­žaj glazbenog života nas provincijalaca, osim kada se nesputano prepustimo novokomponiranoj ili tamburaškoj glazbi, što će reći da se ovdje ne radi o kulturnoj misiji prvog reda, nego samo o provincijskom kaskanju za najkonvencionalnijem građanskom ukusu. Međutim, ona iskustva suvremene građanske umjetnosti koja najdublje i najoštrije rade na njenoj destrukciji, nas provincijalce mimoilaze.

Zadatak je lokalnih medija i djelatnika Ustanove za kulturu da uvjeravaju javno mnijenje (građane Valpova) kako su te fraze i klišeji „ozbiljne glazbe“ zaista pravi sadr­žaj onoga što mi želimo čuti i da će se takvi koncerti ponoviti, jer mi to želimo. Da ne spominjem tko time opravdava svoje postojanje, takvo kakvo jest.

Glazba kao masovna kultura

Ostaje nam da sanjamo vrijeme kada ćemo se osloboditi tih klišeja građanske glazbene kulture kao nečega što baštinimo od uvezenog (austrijskog) plemstva i građanstva stacioniranog na tlu Slavonije (Valpovštine) u proteklim stoljećima. Unatoč tome što je sredinom 20-og stoljeća nestala formalna vlast tog društvenog sloja, nametnuti kulturni obrasci protežu se do naših dana. Činjenica je da Valpovčani njegujući tradiciju i prezentirajući baštinu kraja u kojem su potekli nehotice glorificiraju kulturne vrijednosti uvezene, oktroirane upravljačke klase sa početka 18. stoljeća, malograđanski se poistovjećujući sa svojim nekadašnjim gospodarima, pune zavičajne muzeje ostavštinom grofova, ističu njihove kulturne dosege kao svoje dosege, pa čak idu dotle da u zanosu nostalgije izražavaju želju za restauracijom tog vremena: Grof će se vratiti!

Međutim, sama ozbiljna glazba, a o njoj je ovdje riječ, kao najistaknutije dobro građanske klase na njenom povijesnom usponu do naših dana, od samoga početka težila je da se instalira u krilu te klase. Njen apsolutni uspjeh u tome pothvatu sociologija glazbe tumači vrlo pronicljivo, a ovdje je mjesto da se kaže kako je kulturna industrija današnjice — ako takvom okrstimo ponajprije i ponajviše ono proizvođenje koje je omasovljeno i industrijalizirano — najbolju lekciju dobila upravo od starih glazbenih institucija. Službena glazbena kultura danas je etablirana kao prvorazredna komercijalna institucija, u kojoj se kult zvijezda mjeri rasponom zarade i u kojoj je sve pomno izračunato do najsitnijih pojedinosti. Eksploatirana do krajnosti, stjerana u besprijekorne i stroge rituale građanskog muzičkog života, glazbena se tradicija odavna postvarila, nepovrato izgubivši svoju suštinu na putu do slušalaca. Napokon, više nema ni ušiju koje bi mogle neometano ili čisto poslušati bilo koje djelo tradicionalne glazbe: sve je u njoj rasprodano, etiketirano, uglancano, na tisuće puta servirano i ponovno spremljeno u ladicu, napokon, pretvoreno u besmisleni objekt obožavanja. Kako kaže Adorno, „i sama sankrosanktna tradicionalna muzika postala je po načinu kako se izvodi i za život slušaoca isto što i komercijalna masovna produkcija, a to nije bez odraza na njenu supstanciju.“

Slušajući ove brojeve klasične glazbene literature u našoj crkvi razmišljamo o novom dobu glazbene kulture. Da bismo ga doživjeli (novo doba) sve institucije, svi orga­nizatori, svi sudionici i potrošači glazbenog života intenzivno moraju potražiti nove, originalne,

nepatvorene, smione i avangardne oblike glazbenog života, moraju se potruditi oko modernih, suvremenih, ovovremenskih izražajnih oblika glazbe, da bi na kraju naš glazbeni život prestao biti konzervativan kao što je danas. Napokon, ako se svi ne složimo da glazbena kultura naše provincije nije samo obaveza prema vani, da nije samo dru­štveni događaj gdje se treba pokazati (u crkvi), dotle će naš glazbeni život biti dosadan kao što je danas. Otklon od ovog obrasca nalazimo kod mlade generacije slušatelja koji su na web platformama pronašli glazbu svih žanrova, tj. dosegnuli su ideal – glazba na dohvat prsta.

Došlo je napokon vrijeme da prestanemo prepisivati klišeje građanske glazbene kulture na raspadu, da od­bacimo njena najbolja i najbolnija iskustva, jer u protivnom ostajemo samo siromašni rođaci iz provincije kojima je naj­veći san da nabavimo iste frakove kao i njihovi veliki uzori iz bijelog svijeta. Ovo što smo doživjeli neki dan u našoj crkvi, snishodljivo se skrivajući »u sjeni ocvale glazbe«, nije nešto što nam služi na čast i težnja za „sljedećim gostovanjem“ ovog ansambla iz Zagreba je ishitrena izjava našeg novinara V. Vazdara.

Nova valpovačka kulturna paradigma

U proteklih tridesetak godina, sve od vremena promijene političkog sustava i uvođenja tržišnog gospodarstva, valpovačka kulturna politika vrti se oko naslijeđenih institucija i modela poslovanja. Početkom 90-ij prošlog stoljeća, neposredno poslije rata, nastala je trenutna zbunjenost, ali se sve vratilo u staru socijalističku kolotečinu. Sve kulturne institucije, kao i sportske, a posebno udruge različitog tipa oslanjaju se na lokalnu upravu (Grad Valpovo) u smislu financiranja.

Za mlađe čitatelje dobro je podsjetiti da je takav model „društvene i kulturne nadgradnje“ bio prisutan sve do 1991., ali je važno napomenuti kako su izvori sredstava

za tu namjenu dolazili iz ondašnjih kompanija koje su djelovale na tlu Općine Valpovo. Naime, svake godine po završnom računu vlasnici tih kompanija (tada radnici…) su odlučili koliku sumu sredstava iz profita će usmjeriti za „opće i zajedničke potrebe“. Promjenom političke i ekonomske organizacije života kompanije su što uništene, što privatizirane pa danas imamo situaciju da na tlu Valpovštine glavnina vlasnika kompanija dolazi iz Njemačke, Austrije i Velike Britanije, a njihov modus operandi je da se sredstva profita kompanija kao i sredstva amortizacija iznosi iz zemlje. Na tlu Valpovštine ostaje samo dohodak radnika, a on je uglavnom minimalan, sa dodatkom da se broj radnika nekoliko puta smanjio u odnosu na ranije razdoblje.

Ostaje da konstatiramo da se svu „društvenu nadgradnju“ mora alimentirati iz minimalnih plaća radnika u stranim kompanijama kao i iz bijednih mirovina mnoštva umirovljenika jer su oni glavni „punjači“ gradskog proračuna Važna je napomena da je jedna trećina radno sposobne populacije u zadnjih nekoliko desetljeća napustila naš zavičaj.

Eksplicitnije pitanje iz ove teme odnosi se na pojam solidarnosti. Može li se solidarnost tako mila prethodnom društvenom poretku primijeniti na područje kulture i sporta ili se ona (solidarnost) u našoj lokalnoj zajednici mora primijeniti samo u onim zaista egzistencijalnim uvjetima života građana (socijalna politika). Doslovno, trebaju li svi građani Valpova preko gradskog proračuna plaćati „besplatne“ ulaznice za koncerte, dramske predstave i sportske događaje kao i financirati tzv. sportski i kulturni pogon - udruge u kulturi i sportu - ili se to mora pod hitno prepustiti građanskoj inicijativi i tržišnom poslovanju.

Jednom riječju, kada ćemo konačno priječi iz socijalističkog u građansko društvo.

Literatura:

1. Eagleton, Terry. 2014. Ideja kulture, Zagreb: Jesenski i Turk;

2. Eagleton, Terry. 2017. Kultura, Zagreb: Ljevak;

3. Mandić, Igor. 1977. U sjeni ocvale glazbe – Nove (muzičke) polemike, Zagreb: Znanje;

4. Mandić, Igor. 2007. Notes – VUS 1968. – 1972., Zagreb: Matica Hrvatska;

5. Mannheim, Karl. 1980. Eseji o sociologiji kulture, Zagreb: Stvarnost;

6. Franjo Žaver Koch - Kuhač. 1876. Valpovo i njegovi gospodari, Zagreb: Tisak dioničke tiskare.