Kako (ne)sačuvati kulturnu baštinu: slučaj Valpovo

Prostor Valpovštine duboko u prošlosti otkriva tragove života ljudskih zajednica na svom tlu, a razdoblje unatrag nekoliko posljednjih stoljeća obilježeno je prisustvom jedne strane, naprednije kulture i civilizacije - habsburške. Stoga nam je povijest u naslijeđe ostavila bogatu kulturnu baštinu sa kojom pokušavamo nešto učiniti na smislen način. Ovaj tekst ima pretenziju ukratko izložiti način i povijesne okolnosti nastanka tih povijesnih artefakata, a u nastavku suočiti čitatelja sa problematikom proglašenja nekih povijesnih objekata kulturnim dobrom, zatim izložiti načine zaštite i očuvanja pokretne i nepokretne baštine. Na kraju želimo progovoriti o modernijim načinima prezentacije i komercijalizacije baštine, kako bi se na taj način ona sačuvala od propadanja.

“Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno…”

Miroslav Krleža

Piše: Željko Komadina

Prema definiciji iz Strategije zaštite, očuvanja i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine RH (2011. – 2015.) baštinom se nazivaju ili će to jednog dana postati svi materijalni i nematerijalni tragovi, ostaci i proizvodi djelovanja ljudske vrste kroz evoluciju. Važno je navesti da se dijeli na materijalnu i nematerijalnu te da može biti registrirana ili pak ona koja nije dospjela pod zakonski ili institucionalni tretman. Pravni status kao kriterij definiranja može se primijeniti i s obzirom na vlasništvo, koje može biti privatno ili državno (javno). Kulturna je baština neobnovljiv i ograničen resurs koji zahtijeva očuvanje, skrb, vrednovanje i korištenje prema načelu održivosti. Republika Hrvatska je uspostavila Registar kulturnih dobara RH koji obuhvaća najvažnija dobra/lokalitete u RH i koji su time zaštićeni državnom i zakonskom skrbi od oštećenja i uništenja. Sedam je hrvatskih lokaliteta na UNESCO-voj Listi svjetske baštine, a čak deset nematerijalnih kulturnih dobara upisano je na UNESCO-vu Listu nematerijalne baštine čovječanstva što je značajna baza kulturno-turističkih resursa, odnosno atrakcija.

Valpovačka kulturna baština

Broj kulturnih dobara u Registru kulturnih dobara RH nikada nije stalan zahvaljujući promjenljivom karakteru dobara. No, na dan 1. siječnja 2011. ukupno trajno i preventivno zaštićenih nepokretnih i pokretnih kulturnih dobara sa području Grada Valpova unijetih u Registar je bilo devet i to:

Inače, na području grada Valpovo nalazi se 12 kulturnih dobara. 3 dobra pripadaju kategoriji profane graditeljska baština, 2 dobra pripadaju kategoriji glazbenih instrumenata, 2 dobra pripadaju kategoriji sakralne graditeljske baštine, 2 dobra pripadaju kategoriji muzejska građa, 1 dobro pripada kategoriji sakralni/religijski predmeti, 1 dobro pripada kategoriji arheološka baština, a 1 dobro pripada kategoriji kulturno-povijesna cjelina.

Održivo korištenje kulturne baštine u Valpovu može se ostvariti sustavnim zalaganjem vlasnika koji upravljaju tim dobrom. Osim toga Ministarstvo kulture RH može nadzirati i poticati korištenje politikom koncesija, licencija u restauratorsko-konzervatorskim djelatnostima, inspekcijskom kontrolom i drugim mjerama te određenim poticajima privatnom poduzetništvu kroz programe državnih i drugih tijela, financijskih institucija i ulagača. Održivo korištenje kulturne baštine može se usmjeravati i kroz prilagodbe same službe za zaštitu baštine s ciljem upravljanja održivim razvojem.

Bogatstvo, brojnost i raznolikost kulturne baštine u Valpovu te njezino stanje zahtijevaju dodatno financiranje iz međunarodnih i privatnih izvora, kao i korištenje zakonskih mogućnosti za osiguravanje sredstava preko intelektualnog vlasništva i kazni za oštećivanje kulturne baštine.

Glavnina objekata materijalne kulturne baštine u Valpovu je u javnom (gradskom i crkvenom) vlasništvu, dio je u privatnom vlasništvu, a izvjesne promjene u vlasničkoj strukturi su nastupile povratom dijela imovine nekadašnjim vlasnicima, potomcima feudalne obitelji Normann-Prandau, koji su u sudskom postupku sukladno zakonu vratili svoju nekadašnju imovinu. Tako je sa ovog popisa iz Registra vlasnicima vraćen Kompleks dvorca Prandau-Normann, što sada pred vlasnike stavlja problem kvalitetnog održanja ovog velebnog zdanja. Isto tako su neki dijelovi parka-perivoja, sa površinom omeđenom Ulicom I. L. Ribara, Reljkovićevom ulicom i južnom cestovnom obilaznicom, također vraćeni starim vlasnicima (neke parcele koje se vode kao šumsko zemljište), a za druge dijelove još se vodi sudski spor.

Vrijeme nastanka današnje kulturne baštine

U oskudnim i još uvijek nedovoljno istraženim povijesnim izvorima Valpovo se kao posjed (possessio), a potom castrum prvi puta spominje u 14. st. i od tada pa do turske okupacije, kao njegovi vlasnici spominju se brojni velikaši: Suljagići, Morovići, braća Gereb de Wyngarth, Pereny. Nešto nam je poznatija povijest Valpova nakon završetka turske okupacije, kada je ona usko isprepletena s poviješću i razvitkom vlastelinske obitelji Prandau – Normann, novovjekih valpovačkih velikaša.

Iza tog dugog razdoblja vremena ostali su materijalni tragovi nekadašnjih kultura koje su današnje generacije prepoznale kao vrijedno spomeničko naslijeđe te su ga proglasile kulturnim dobrom i uvrstile u Registar kulturnih dobara RH i zaštitile Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara RH .

Ako izuzmemo sa popisa baštine Grada Valpova 'Arheološko nalazište Podgrađe', 'Zbirku NOB-a i Spomen sobu Đure Salaja' te 'Presnačev salaš' ostaje nam najveći dio baštinskih sadržaja stvorenih tijekom vladavine prostorom Valpovštine i Miholjštine austrijske feudalne obitelji Normann - Prandau.

- Dolazak Habzburga

Početak datira od 31. prosinac 1721. kada hrvatsko-ugarski kralj Karlo VI. daruje Petru Antunu barunu Hilleprandu von Prandau valpovački posjed kao nagradu za dvadesetogodišnji rad u Dvorskoj komori u Beču i kao zahvalnost za posuđenih 100.000 forinti. Inače, stari plemići Hilleprandi potječu iz Tirola gdje im je još 1579. dodijeljen plemićki naslov. Dodatak u imenu von Prandau su „pokupili“ usput, no to je već druga priča koju nećemo elaborirati. Vrijeme dolaska Hillepranda je tzv. posttursko razdoblje, jer su Turci krajem 17. stoljeća potisnuti iz Slavonije (osim Posavine koja postaje Vojna granica prema Bosni, jer je Bosna ostala pod Turcima čitava dva stoljeća dulje…). Čitav prostor Slavonije koloniziraju Habzburzi, pri čemu su, dakle, na ovom tlu feudalni gospodari postali stranci: Odescalchi, Kuffstein, Coseau, Zuan, Imsen, Oduyer, Petrasch, Trenk, Valseck, Caraffa, Cardona, Prandau.

Zgodno je ovdje napomenuti kako je hrvatsko plemstvo odmah nakon 1526. tj. bitke kod Mohača - kada je ugarski kralj Lajoš II. (Ludovik II.) izgubio prijelomnu bitku (a i svoj mladi život) i otvorio prolaz Turcima za naredna dva stoljeća na ovaj prostor – odmah potražilo drugog gospodara. Plemstvo se sastalo 31. prosinca 1526. na saboru u Cetinu gdje su donijeli Cetinsku ispravu o izboru Ferdinanda I. za hrvatskog kralja. Tek nešto slavonskih plemića predvođenih Krstom Frankopanom podržalo je ugarskog vladara Ivana Zapolju.

Dominacija habzburškog faktora, u ono vrijeme jedino zamislive strateške i političke baza za uspješnu borbu sa islamom, predstavljat će kasnije stoljećima stopostotnu negaciju svake hrvatske emancipacije. Od mađarskog Kolomana (godine 1102. – Pacta Conventa) do križevačkog sastanka (25. siječanj 1526.), kada pada prijedlog za kandidaturu Habzburga, od borbe s Mađarima do naših dana, uvijek jedan te isti pravdaški motiv: hrvatstvo traži nekoga da mu se podredi, da potpiše s njim politički ugovor i da se onda buni protiv toga političkog ugovora daljnjih četiristo godina. Tako na ovim našim prostorima traje stanje do 1918. Devetstotinaosmnaeste, naravno, opet sve isto kao i 1102. i 1527.. Ugovor, pakt, oduševljenje, dolazi Jugoslavija, ali odmah počinje protiv nje borba, što je, kao što znamo, trajalo čitavih sedamdeset godina. Prije četiri godine, 2013. našli smo se u Europskoj uniji, no ni to nam ne odgovara…

- Izgradnja feudalnog posjeda

Vlastelinstvo Valpovo, od utemeljenja 1721. pa do ukidanja 1945. godine, prolazi kroz različita razdoblja u upravno-gospodarskom ustrojstvu, no početak je između 1721. i 1790. godine kada vlasnik ne živi u Valpovu, nego upravlja preko upravitelja i kada se posjed daje u zakup. Između zakupaca ističe se poznati feudalni reformator Ivan Kapistran I. pl. Adamovich Čepinski, koji je držao Valpovo od 1763. do 1790. godine. U tom razdoblju posjed je obnovljen, a izgrađen je i prvi dvorac, tlocrtno sličan današnjem.

Petrov nasljednik Josip Ignac barun Hilleprand von Prandau prekinuo je 1790. godine ugovor o zakupu valpovačkoga posjeda i doselio se iz Beča u Valpovo. Njegova vladavina obilježit će posljednje desetljeće 18. i prvo desetljeće 19. stoljeća i to sa živom graditeljskom i gospodarskom djelatnosti: krče se šikare, obnavljaju oranice i voćnjaci, sade se dudovi, uređuju ribnjaci, uzgaja stoka te se grade crkve, škole, lugarnice, kuće za vlastelinske službenike i brojne gospodarske zgrade.

Ovaj prvi dvorac se nije sačuvao jer je nestao u požaru zajedno s dvorskom knjižnicom i obiteljskom pismospremom na Silvestrovo 1802. godine. Izgorjeli dvorac počinje se obnavljati već početkom 1803, a osim dvorca gradile su se i brojne gospodarske zgrade jugozapadno od dvorca.

Kompleks dvorca, što obuhvaća i srednjovjekovnu utvrdu ima oblik nepravilnoga šiljatoga trokuta, kojemu je baza južno pročelje novoga barokno-klasicističkoga dvorca, a istočni i blago povijeni zapadni krak sastaju se u srednjovjekovnoj okrugloj kuli. Tri kraka dvorca zatvaraju unutrašnje dvorište. Dvorac je 1885. godine imao 62 prostorije i tlorisnu površinu od 4031 m2 , zajedno s dvorištem. Najvažniji sadržaji dvorca čine srednjovjekovna kula, oružnica, knjižnica, arhiv, kazalište i dvorska kapela. Budući da pripada među najvrednije arhitektonske srednjovjekovne spomenike svjetovne arhitekture Hrvatske, ovaj kompleks je zaštićen pod oznakom Z-1272 i pod imenom Kompleks dvorca Prandau-Normann, A. M. Reljkovića 16.

Uz kompleks dvorca prostire se prostrani perivoj na površini od 25 ha. Ne može se na osnovu raspoložive građe utvrditi točno vrijeme nastanka perivoja, ali se pretpostavlja da je to razdoblje tijekom obnove dvorca, između 1803. i 1816. Godine 1857. perivoj je zauzimao površinu od oko 4,7 hektara. Postoji katastarska karta iz 1863. koja potanko tumači izgled i kompoziciju perivoja. Uočavaju se četiri prostorne i oblikovne cjeline: ostaci grabišta oko dvorca i srednjovjekovne utvrde, perivoj između dvorca i rječice Jadike, perivoj između Jadike i šume te šuma koja se protezala do Zvjerinjaka. Perivoj u cijelosti posjeduje obilježja pejzažne parkovne arhitekture, koja su osobito prepoznatljiva u dijelu perivoja između Jadike i šume. Perivoj između dvorca i Jadike ima također obilježja pejzažnih perivoja, ali tu već nalazimo romantičarske parkovne pojedinosti i ne odviše vješte zahvate 20. stoljeća.

Ovaj velebni perivoj obuhvaćen je zonom Kulturno-povijesna cjelina grada Valpova koja je zaštićena kao kulturno i urbanističko dobro i u Registru kulturnih dobara RH se vodi pod oznakom Z-2261.

Najznačajniji artefakt prohujalog vremena na tlu Valpovštine, tj. najimpresivniji kulturno - povijesni spomenik religijske arhitekture iz ove naše provincijske pustopoljine predstavlja barokna župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. U vrijeme njene izgradnje i neposredno poslije suvremenici su pisali: „Crkva je po­svećena Bezgrešnom začeću Blažene

Djevice Marije, podignuta je iz te­melja od baruna Petra Antuna Prandaua vlastelina mjesta, uz značajne iz­datke, te nedavno završena u talijanskom stilu (misli se na barok, op. a.), tako da u cijeloj Slavoniji drži prvo mjesto, bilo po samoj građe­vini, bilo po unutrašnjem uresu. Ima tri oltara podjednako lijepa, na koji­ma se na drvenim oltarnim menzama ispred oltara služi misa.“ O ovom spomeniku kulture smo opširno pisali na ovim stranicama u članku sa naslovom Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Inače, ovaj sponemik kulture se nalazi u državnom Registru kulturnih dobara RH, a vodi se pod oznakom Z-1273.

I kapela sv. Roka podignuta na Zelenom brijegu obogaćuje kulturnu ponudu Valpova. Izgrađena je 1796. od strane valpovačkog vlastelina baruna Josipa Ignaca Hillepranda od Prandaua, prvog koji se u lozi Prandau preselio iz Beča u Valpovo. Kapela je prvobitno izgrađena kao zavjetna, s namjerom da se, zavjetujući se svetom Roku, preko njega od Boga izmoli očuvanje i zaštita Valpova i valpovačkog vlastelinstva od bolesti kuge koja se širila nedalekim Srijemom. Kapelicu su krasili kasnobarokni detalji, ali su tijekom prve obnove 1860. godine dodana neoromanička obilježja sa zvonikom “na preslicu” što je karakterističniji element za mediteranske crkve. Također, tijekom navedene obnove, kapelica je postala i grobnica valpovačke vlastelinske obitelji te je u njezinim kriptama pokopano dvadesetak članova valpovačkih vlastelinskih obitelji.

- Feudalni nekritički historicizam

Ako se gornjem nabrajanju pribroji Kulturno povijesna cjelina grada Valpova, tj. urbanistička organizacija centra Valpova kao ostavina naše feudalne prošlosti, što se smatra jedinstvenom povijesnom parcelacijom te ako se popisu pridodaju orgulje u mjesnoj crkvi i dvorskoj kapelici te pokoja očuvana privatna kuća iz 19. stoljeća, onda možemo zaključiti da je izvorište glavnine naše kulturne baštine smješteno u vremenu vladavine naših feudalnih gospodara iz Austrije.

Ostaje nam konačno mogućnost da iz današnje perspektive vrednujemo to razdoblje od gotovo dva i pol stoljeća. U našoj starijoj i novijoj literaturi prisutni su različiti analitički diskursi, ali prevladava nekritičko oslikavanje kao i malograđanska, sentimentalna zaljubljenost u tu etapu hrvatske povijesti. Ovakav pristup vidljiv je u lokalnim amaterskim napisima jednako kao i u djelima akademske razine. Da o lokalnoj muzejskoj prezentaciji tog razdoblja niti ne govorimo. Polazi se od toga da je vladavina tih Austrijanaca nama donijela svu silu civilizacijskih tekovina, počev od upotrebe naprednih agrarnih tehnika, melioracije, efikasne organizacije feudalnog posjeda, upotrebe strojeva u ratarstvu pa preko faze industrijskog razvoja na terenu Belišća, kada u sklopu postrojenja za preradu drveta svjedočimo o naprednoj industrijskoj tehnici i tehnologiji onog vremena (elektrifikacija, parni stroj, željeznica, destilacija drveta…).

Drugo polje veličanja tog vremena vidljivo je kroz prezentaciju dostignuća u građevinarstvu, arhitekturi i urbanizmu (dvorac, crkva, kapelica, parcelacija, gospodarske zgrade…). Treće područje na kojem se iscrpljuju povjesničari umjetnosti jest iznošenje u javnost privatnih kulturnih dosega članova vladajuće feudalne obitelji Prandau-Normann, konkretno se misli na muzejsku prezentaciju njihove slikarske zbirke, pisanje o književnim preferencijama grofice Julijane, umjetničkim ambicijama u fotografiji, glazbi, kazalištu nekih članova obitelji, a o hvaljenju njihovih lovačkih dosega, iznošenju priča i suvenira sa putovanja po dalekim prostorima i drugim kulturnim navikama da se i ne govori. Ako se tome pribroji uzoran ekonomski arhiv poljoprivrednog gospodarstva, smješten i očuvan u prostoru Povijesnog arhiva u Osijeku, onda slika postaje zaokružena.

U tom začaranom krugu romantičnih predstavljanja onog vremena na vidjelo izlazi bolećiv klišej sentimentalnog, u sebe zaljubljenog hrvatstva. Ta se tako formirana svijest pronosi već duži period vremena, do naših dana, preko amatera povjesničara i humanističke inteligencije, kako bi se taj duh pretočio u kolektivnu narodnu volju, a koja se zapravo ne podudara ni s interesima narodne volje niti s istinom. Kako danas stvari stoje, ova formula, nažalost, u rukama je preživjelih, konzervativnih , staromodnih snaga, koje su se vratile na javnu scenu na početku 90-ih i djeluju isključivo po zakonu duševne tromosti (vidi članak „Kultura austrijske elite na tlu Valpova u 19. i 20. stoljeću“)

Danas, nakon promjene političkih odnosa na ovom našem prostoru pitanje kritičkog vrednovanja odnosa spram feudalne prošlosti se potpuno zanemaruje. Ponovo se ta dionica povijesti, u kojoj je crkva imala središnju ulogu, uzdiže u historiografiji do simbola narodne konstante i tumači se kao naša povijest i naša nacionalna svijest, premda u tom vremenu nacionalne svijesti u današnjem obliku nije bilo. Zapravo se radi o feudalnom periodu, o kojem naša inteligencija gradi lažni konstrukt, a zapravo bismo trebali o njemu pričati na osnovu činjenica kako je taj feudalni period bio period kriminalne nepismenosti, umorstava (vidi pravilnik Adamovicha Čepinskog…), zaostalosti i sveopće materijalne bijede. Zato se to vrijeme ne smije gledati kroz prizmu životnog stila strane aristokracije, čvrsto umrežene sa svojom klasom u Beču, već bismo to morali gledati kao na stanje nepriznatog hrvatstva, tj. bez suvereniteta, kao neku vrst okupiranog područja od jedne više sile i civilizacije, gdje smo mi objekt a ne subjekt, a taj je objekt gladan, sušičav, bijedan, žalostan, primitivan, zaostao, pa je ljubav za to stanje naših kulturnjaka nerazumljiva.

Miroslav Krleža je još tridesetih godina (1935.) pisao: „Tko ima smisla za istinu, ne vjeruje hrvatskim spomenicima, a tko ne vjeruje spomenicima, on ima protiv sebe sve one malograđane, kojima je jedina razbibriga, da između jednog i drugog političkog sloma skupljaju priloge za spomenike upravo onih narodnih velikana, koji su više simbol sramote nego slave.“

Što učiniti sa baštinom

Nakon gotovo dva i pol stoljeća (1721. – 1945.) vladavine ovim prostorom naši Austrijanci se povlače u svoju domovinu ostavljajući za sobom upečatljive tragove. Posljednji odlaze nakon nacionalizacije njihovog posjeda 1945. no to nije bilo ono stanje posjeda iz 18. stoljeća, jer su u međuvremenu civilizacijske promjene u Europi promijenile strukturu sustava eksploatacije zemlje, a i političke promjene (1848., 1918. 1941.) sa svojim agrarnim reformama, ukidanjem kmetstva, dodjelom zemlje seljacima, industrijskom revolucijom… su doprinijele siromašenju feudalne klase.

Ono materijalno i duhovno što smo od feudalaca naslijedili ogromno je i još pritišće našu stvarnost. Rasplet se ne nazire, premda su političke promjene iz devedesetih stvorile pravne uvjete za povrat dijela feudalne imovine nasljednicima austrijske feudalne obitelji u Valpovu.

U međuvremenu, aktualne kulturne vlasti nakon 1945. pokušavaju najvredniju feudalnu imovinu proglasiti kulturnim dobrom od značaja za državu i sustavom zaštite spasiti najvrednije dijelove od devastacije i propadanja. Tako su se u državnom Registru zaštićene kulturne baštine našli najznačajniji objekti i pokretna imovina naših feudalaca, a posebno mjesto u popisu zauzima park uz dvorac koji dobiva status zaštićenog objekta prirode, tj. postaje spomenik prirode – vrtne arhitekture. Inače, Registar kulturne baštine je važan institut za državnu zaštitu najvrednijih umjetničkih, graditeljskih i prirodnih artefakata u RH.

- Dvorac Normann - Prandau

Život jednog od zaštićenih kulturnih dobara – dvorca Normann-Prandau, je tipičan za naše poslijeratne prilike: nakon odlaska feudalaca prostor je izložen agresiji pobjednika. Sreća je da su Muzej Slavonije, Galerija slika i Povijesni arhiv iz Osijeka spasili mnoge vrijednosti kojima je neposredno poslije rata prijetila potpuna propast. Kasnije su se prostorije dvorca popunile korisnim sadržajima, prije svega društvenim institucijama onog vremena poput Doma za ratnu siročad, Doma za preodgoj mladih delikvenata, zatim se u dvorac useljavaju stanari zbog nestašice stambenog prostora u Valpovu, fotoklub, klub radioamatera, lokalna knjižnica, radničko sveučilište, muzej i druge ustanove. Uglavnom, za osnovno održavanje i potrebe investicijskog održavanja dvorca nema novaca.

Tako je bilo sve do onog ratnog perioda 1991. kada u jeku bombardiranja Valpova započinju i traju radovi na obnovi krovišta i međuspratne konstrukcije, velike investicije tadašnje Općine Valpovo, pri čemu je izvođač radova bila građevinska firma Arcus d.o.o. u vlasništvu kontroverznog poduzetnika Franje Weinserbergera iz Njemačke, kojeg su lokalni političari doveli kako bi „razvio“ Valpovo. Popravak dvorca je rađen bez kontrole konzervatora, a svjedoci ovog „projekta“ kažu da je napravljena veća šteta nego korist. Čak je izvođač zaboravio na spomeniku kulture – dvorcu, izgraditi srušene dimnjake.

Da stvar bude gora (ili bolja), prije nekoliko godina je udovoljeno pravnim nasljednicima valpovačkog vlastelinstva iz Austrije te je izvršen sudski povrat pokretne i nepokretne feudalne imovine, nacionalizarane 1945. pri čemu se na tom popisu našao i najvredniji komad - dvorac Normann-Prandau. Time se situacija dodatno komplicirala glede daljnje zaštite građevine kao zaštićenog kulturnog dobra jer novi-stari vlasnik nije ekonomski u stanju podnijeti troškove daljnjeg upravljanja i održavanja dvorca. Pojavile su se neke ideje o komercijalizaciji dvorca kao izvoru sredstava za održavanje, ali je to naravno sve palo u zaborav.

- Valpovački centar

Valpovo se u odnosu na zatečeno stanje urbaniteta iz 1945. počinje urbanistički snažno razvijati tek u 60-im godinama 20. stoljeća. Prvi oblici kolektivne stambene izgradnje niču u Osječkoj ulici, kada se ruši zgrada „stare milicije“ i neke privatne kuće kako bi ustupile prostor novim trokatnim i četverokatnim stambenim zgradama. Iza toga razdoblja, početkom sedamdesetih, širi se zona višekatne stambene izgradnje na novi Vijenac Hrvatske Republike (tzv. Potkova i zgrada Iteksa), a najveća investicija u tom prostoru je izgradnja robne kuće Valma. Posebna je priča izgradnja naselja individualnog stanovanja (A. Šenoe, Josipa Kozarca, S. Starčevića, T. Ujevića, D. Cesarića), koja je izmijenila tradicionalni, ruralni izgled Valpova.

Inače, vođenje urbanističkog razvoja u tadašnjoj Općini Valpovo prepušteno je Zavodu za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu kao stručnom izrađivaču prostornih planova. Tako je ta institucija, na zahtjev lokalnih političara, u 80-ima osmislila prostor budućeg razvoja mjesta Valpova, tj. buduću intenzivnu stambenu izgradnju na lokaciji nekadašnjeg sajmišta, tj. na prostoru između Belišća i Valpova (današnja Bila, Izolirka i …). Burni događaji početkom 90-ih poremetili su mnoge tijekove pa tako i one urbanističke.

U tom ratnom metežu dogodio se snažni udar na urbane vizure centra Valpova, suspenzijom do tada važećih profesionalno izrađenih prostornih planova Valpova. Radi se o rušenju povijesne jezgre Valpova (centra), koja je prepoznata kao kulturna baština (Ljerka Čorak: „Valpovo je gradić autentične male mjere, intimna građanska arhitektura između dvoraca i crkve; srednjovjekovna parcelacija, barokni ugođaji, devetnaest-stoljetni oblici“) i zaštićena u Registru zaštićene kulturne baštine RH. Pod utjecajem ekonomskih silnica tog vremena iz Njemačke je doveden građevinski poduzetnik Franjo Weissenberger koji je urbanizam Valpova podredio svojim sitnosopstveničkim interesima, pri čemu mu je obilno pripomogla lokalna stranačka nomenklatura, te je svoj „projekt“ izgradnje stanova i poslovnih prostora za tržište, umjesto na prostoru sajmišta, gdje je već sva infrastruktura bila izgrađena, svoju aktivnost usmjerio na stari, zaštićeni centar Valpova, pri čemu je svojom konfekcijskom arhitekturom, izgradnjom parkirališta i podzemne garaže u centru te dovođenjem automobilskog prometa u središte i slično, razorio temeljnu urbanističku ideju mjesta, tj. izvršio kulturocid. O tome je na ovim stranicama već pisano pod naslovom Kamen spoticanja valpovačkog urbanizma.

Taj projekt je financijski pratila Slavonska banka, kasnije Hipo banka, što poznavateljima naše ratne i poratne ekonomije nešto govori, no investicija je završena ekonomskim slomom poduzetnika te aktiviranjem hipoteke nad izgrađenim stanovima i poslovnim lokalima. Naravno, i investitor i bankari nisu 'vidjeli' u kom pravcu će se razvijati ova lokalna zajednica i RH.

- Valpovačka crkva

Bez pogovora se može reći da je najimpresivniji kulturno - povijesni spomenik religijske arhitekture na našem lokalnom prostoru, pa i šire u Slavoniji, barokna župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. U svom dugom vijeku pretrpjela je kako prirodno starenje i propadanje tako i dva jača potresa. Sve je to zahtijevalo intervenciju i u statiku građevine što je učinjeno kod posljednje obnove. Radovi na sanaciji statike obuhvatili su postavljanje čeličnih zatega i ukrute svih zidova, svodova, lukova i nadvoja čeličnim šipkama i karbonskim trakama, čime je učvršćena konstrukcija objekta.

Svi planirani radovi na restauraciji ovog zaštićenog objekta kulture, što obuhvaća i zgradu župnog dvora izvode se u suradnji s Ministarstvom kulture – Konzervatorskim odjelom u Osijeku. Crkva je, inače, tijekom svog postojanja više puta obnavljana. Posljednja obnova unutrašnjosti izvedena je 1965. godine, a rekonstrukcija lukovice zvonika i obnova vanjske fasade 1970. godine. Godine 1995. obnovljeno je krovište crkve i stavljen je novi biber crijep.

Unatoč profesionalnosti osoblja Crkve i njihovom konzervativnom gardu, sada kada su se našli u ulozi investitora obnove iskočili su iz okvira obnove i posegnuli za 'dogradnjom' župnog dvora, čime su se našli svojim interesom nasuprot profesionalcima iz Konzervatorskog odjela iz Osijeka. Očito je kako ni jedan investitor ne može odoliti nekoj 'dogradnji', a naslađe je kada se to radi na zaštićenom spomeniku kulture. Dogradnja župnog dvora (zeleno)

- Valpovački park

Ono što nazivamo valpovačkim parkom bio je do 1945. ekskluzivan prostor pejzažne parkovne arhitekture, zatvoren ogradom i namijenjen članovima feudalne obitelji i njihovim gostima. Zajedno sa lovištem Zvjerinjak, smještenim južno, činio je jedinstvenu cjelinu i zatvoreni biološki rezervat. Nakon 2. sv. rata park je otvoren javnosti, vlasnik je postala Kotar Valpovo (kasnije Općina Valpovo), a od nekontroliranog uništavanja osiguran je čuvarskom službom. U prvi mah su se pojavili pokušaji sječe drveća i tjeranje krava na ispašu. Analiza biljnih vrsta provedena je 1957, 1961, 1964, 1969. i 1988. godina. Podaci su pokazali da su 1957. u perivoju bile 62 vrste bilja, a otada se njihov broj povećao pa su 1988. zabilježene 144 biljne vrste. To je posljedica obnove, odnosno preoblikovanja perivoja 1958. godine. U perivoju je posađeno brojno novo bilje, pretežno egzotično, čime je bitno izmijenjena izvorna slika i koloristička kompozicija. Hrvatski pejzažni arhitekt Smiljan Klaić smatra da se „prigodom svakog zahvata u parku treba paziti da se ne dogodi povreda stila, što neminovno slijedi unošenjem novih sadržaja i formi koji u epohi stvaranja parka nisu postojali“.

Parka je u međuvremenu, 22. rujna 1961, zaštićen Rješenjem o zaštiti od strane tadašnjeg Zavoda za zaštitu prirode Narodne Republike Hrvatske.

To, međutim, nije omelo daljnju „obnovu“ ovog bisera parkovne arhitekture. Neposredno nakon uvođenja državne zaštite u park su se uselile neke građevine od javnog značaja. Prema izjavama svjedoka 1962. je neposredno uz rječicu Jadicu izgrađena katnica Crvenog križa Hrvatske, podružnice Valpovo. Druga graditeljska intervencija u šezdesetima uslijedila je prilikom izgradnje dječjeg vrtića „Maza“, neposredno uz zgradu Crvenog križa, kasnije obogaćenu sa dograđenim pripadajućim garažnim prostorom.

Prema opisu Stjepana Rakitovca Migija, ispisanom u Valpovačkom godišnjaku iz 1998. godine najveći napad na ovaj aristokratski park izvršen je od strane 'naroda' neposredno nakon sjednice

Park: izvorni oblik (povećaj sliku)

Organizacijskog odbora za izgradnju nogometnog igrališta, održane 14. veljače 1959. godine, kada je donijeta odluka o izgradnji nogometnog igrališta . Posao je obavljen za godinu dana tako da su „lijepi sportski objekti“ otvoreni 1960. Uz igralište postavljeno po propisima, u pravcu sjever – jug, izgrađena je zgrada sa prostorijama za svlačionice i kupaonicu, a kasnije je dograđen i stan za 'oružara'.

Kao što to ide uz provincijske klubove, javila se potreba za ugostiteljskim uslugama, jer kamo će nogometni funkcioneri nakon utakmice, pa je 1968. godine izgrađen poznati valpovački restoran Park.

Sve je to rađeno u vremenu onog 'nenarodnog režima', međutim u 'demokraciji' ovaj proces uništavanja površine parka nekontroliranom izgradnjom nije zaustavljen. Kompleks parka sa pripadajućim lovištem Zvjerinjak zadobio je udarac od kojeg se više neće moći oporaviti. Godine 1995. izgrađena je valpovačka cestovna obilaznica koja je ovaj kompleks presjekla popola, tako da je šuma Zvjerinja odvojena od svojeg prirodnog dodatka – parka. Nije posrijedi samo ordinarni kulturocid, nego su ujedno biološke vrijednosti ove sredine poremećene. Onaj prizor što je bio privilegija naših plemića, da u jutarnjoj izmaglici promatraju ispašu visoke jelenske divljači na livadi usred parka – više nije moguć.

Posljednji nasrtaj na parkovnu površinu započeo je u proljeće ove, 2017. godine, kada je lokalni ugostiteljski poduzetnik Vjekoslav Bošnjak, sadašnji vlasnik restorana Park, započeo izgradnju dvorane za proslavu vjenčanja kako bi obogatio svoju ugostiteljsku ponudu, a istočno od zgrade restorana otvorio vrtnu restauraciju među stogodišnjim hrastovima i smrekama. Inače, ova izgradnja i dogradnja odvija se na katastarskoj čestici br. 1934, na kojoj se nalazi i restoran Park, koja je u vlasništvu Vjekoslava, a čiji prijelaz iz javnog vlasništva zemljišta u privatno vlasništvo datira iz tzv. privatizacijskog vremena. Tijekom privatizacije restorana Park Vjekoslavov otac Veljko Bošnjak postao je vlasnik i zemljišta i restorana. Ova investicija ima uredne papire te suglasnost Konzervatorskog odjela iz Osijeka. Prije toga je 2015. godine Gradsko vijeće Grada Valpova u IV. izmjenama i dopunama UPU Grada Valpova izglasalo da se nekadašnju površinu parka namijenjenu sportu i rekreaciji prenamijeni u površinu za turizam i ugostiteljstvo. Time je otvoren put ovoj posljednjoj devasataciji parka.

Protiv ovog posljednjeg napada na površinu parka Društvo prijatelja starina iz Valpova je pokrenulo Žalbu prema Službi za inspekcijske poslove zaštite kulturne baštine Ministarstva kulture RH.

Na kraju treba dodati da su svi ranije nelegalno izgrađeni objekti u parku danas legalni, unatoč odredbi Zakona o zaštiti i očuvanju kulturne baštine koja kaže da se na površini zaštićenog kulturnog dobra ništa ne smije graditi. Branu izgradnji predstavlja i Zakon o zaštiti prirode jer park predstavlja zaštićeni objekt parkovne arhitekture i pod zaštitom je J.U. Agencije za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Osječko-baranjske županije

Zaključak

Onog trena kada su na željeznoj kapiji ograđenog parka i na masivnim drvenim vratima dvorca obijeni lokoti i kada je narod nahrupio unutra, pred nama se pojavila pozornica na kojoj možemo pratiti dramu, sukob dvaju kulturnih obrazaca formiranih tijekom prethodnih stoljeća. Pale su sve maske i sukob između kolonizatora i koloniziranih doveden je do svog dramatičnog kraja. Prvi puta, na kraju 1. sv. rata stradao je lovački dvorac Jelengrad, a nakon 2. sv. rata imamo devastaciju dvorca u Valpovu. Postalo je bjelodano da se pod mekom kožnom rukavicom kulture krije čelična politička šaka koja je to držala pod kontrolom. Izraz kultura otkrio je novu suprotnost, kojoj je naziv anarhija.

Pojam kulture tradicionalno je povezan s pojmom razlikovanja. Visoka kultura pitanje je statusa. Upravo zato naši feudalni gospodari, pripadnici najelitnijeg sloja Carstva, teže totalnoj estetizaciji vlastitog života. Gotovo da su težili pretvoriti vlastiti život u umjetničko djelo. Živjeti estetski za njih je značilo posegnuti za visokim dometima arhitekture dvorca, kapelice, crkve, Jelengrada, a prepuštanje književnosti, slikarstvu, fotografiji, kasnije dramskom i glazbenom stvaralaštvu smatralo se obveznim za njihov društveni i ekonomski status. Umjetnost je bila prototip njihovog načina života. Cilj je čovjekova postojanja samoostvarenje. Vlastito ja je projekt, zadaća koja je pred nama, i koja nam daje životni smisao.

Međutim, život plemstva nije na početku konstituiranja te klase iz kaste ratnika - što se naziva proces feudalizacije - bio tako sofisticiran. Prema Norbertu Eliasu proces preobrazbe divljeg ratničkog plemstva u ukroćeno dvorsko plemstvo suzdržanih afekata u Europi (Francuskoj) počinje u 11. i 12. st. i završava u 17. i 18. stoljeću. Iz toga je vidljivo da smo mi imali 'sreće': 'dobili' smo iz Austrije, nakon povlačenja Osmanlija, već gotovo, civilizirano i kultivirano plemstvo zaljubljeno u kulturu i umjetnost.

Kulturom se naziva i ono što imamo kod naših kmetova i seljaka: „cijeli način života naroda, od kolijevke do groba, od jutra do mraka, čak i u snu“, ali tog načina života narod nije svjestan, kao i to da je to neusporedivo sa stilom manjine, naše feudalne klase. Svjesno širenje viših vrijednosti i kulture manjine na cjelokupnu populaciju ne dolazi u obzir, jer „težiti tome da svi sudjeluju u uživanju plodova svjesnijeg dijela kulture znači razrijediti i umanjiti vrijednosti onoga što dajete“. Dakle, da bi bio red manjinska (grofovska) i masovna (seljačka) kultura moraju biti strogo odvojene, kako širenje prvoga na potonje ne bi rezultiralo razrjeđenjem. Naši feudalci svjesni su nasumične, neutemeljene prirode vlastita autoriteta, pa pribjegavaju određenim oblicima pretencioznosti i lažnosti. Oni svoje podanike (kmetove) nastoje uvjeriti u suprotno. Pritom plemićka kultura i estetika, običaji, aristokratski glamur, pompa, aure svetosti… igraju ključnu ulogu. Prema riječima britanskog pisca i političara Edmunda Burkea feudalna vlast funkcionira zahvaljujući fikciji i iluziji, obavijajući se ceremonijama kako bi ublažila strogost. Naše poštovanje stječe ispisujući svoje obaveze na srcu. Kulturni rituali nadopunjuju one religijske.

Bilo kako bilo, sredinom 20. st. (1945.) mi smo postali vlasnici svega što je naša feudalna klasa u Valpovu stvorila. Na početku je bilo zbrke i nereda, ali je nova vlast ipak spasila glavninu ostavštine (muzeji, galerije, državni arhiv, čuvarska služba…). Sa vremenom je ustrojen i pravni okvir te su najznačajnije nekretnine i umjetnička djela feudalaca stavljeni pod državnu zaštitu kao zaštićena kulturna dobra. Ustrojeni su i dijelovi državnog aparata, u okviru Ministarstva kulture RH (Konzervatorski odjeli), sa zadatkom da vode katalog zaštićenih objekata kulture kao i da budu brana nasrtaju primitivaca na te objekte. Konstituirali smo se kao civilizirano i uređeno društvo, sa sviješću o protoku vremena i dosezima prethodnih generacija stanovništva sa ovog prostora.

Na kraju, sada, nakon 70 godina posjedovanja ove feudalne ostavštine se možemo pitati kako se moglo dogoditi da smo gotovo sve to devastirali, pokrali ili uništili. Bi li sudbina te imovine bila drukčija da smo je ranije vratili bivšim vlasnicima, austrijskim grofovima? Kako se uopće trebamo odnositi u novim uvjetima prema svojoj baštini, tj. kako sačuvati kolektivni identitet Valpova?

U prvom razdoblju korištenja te ostavštine, nakon 2. sv. rata, prevladava nerazumijevanje kao posljedica kulturnog jaza između pripadnike nove klase na vlasti i nasljeđa starog plemstva. Sve je stavljeno u upotrebnu funkciju, a dvorac je naseljen različitim ljudima i sadržajima. Park kao originalni kulturni sadržaj postaje narodni park otvoren javnosti. Feudalna zemlja, šume i gospodarski objekti se nacionaliziraju i integriraju u narodnu privredu. Nema novaca niti volje ulagati u obnovu i održavanje, tek najnužniji popravci na građevinama.

Prvi znaci agresije na to naslijeđe vidljivi su na slučaju parka, kada se pod ideološkim pokrićem upotrebe imovine klasnog neprijatelja za javne, narodne potrebe početkom 60-ih grade dva objekta (Vrtić, Crveni križ). Neposredno iza toga na jugoistočnom dijelu parka podiže se velebni sportski objekti (nogometno i rukometno igralište), da bi ubrzo uslijedila gradnja zgrade svlačionica i tuševa za sportaše te ubrzo zgrada ugostiteljskog objekta za potrebe gošćenja nogometnih aktivista i njihovih gostiju. Unatoč konstituiranim konzervatorskim službama i uspostavljenoj regulativi svi objekti su izgrađeni, doduše protupravno, no kasnije su ipak legalizirani i danas kao takvi egzistiraju u prostoru.

Drugo razdoblje nasrtaja na te javne sadržaje bilježimo neposredno na početku 90-ih kada se, ovaj puta, u ime privatnog interesa napada samo srce Valpova, zona zaštićene urbane organizacije – centar Valpova, kojeg su svi dosadašnji prostorni planeri izdvojili kao zasebnu cjelini i zakonom zaštitili. Brutalni nasrtaj privatnog kapitala (Franjo Weisenberger), potpomognut stranačkim đilkošima u Općinskoj skupštini i neprosvijećenim vođstvom Općine Valpovo (Stjepan Čamagajevac), kao i uz arhitektonsku podršku lokalnog projektantskog barda Stjepana Ivanovića, rezultirao je neviđenim kulturocidom. Ovako veliki zahvat nije bio moguć bez prešutne podrške osječkog konzervatora Tone Papića, inače zaduženog za područje Valpova i ratne podrške aktualne politike (Franjo Tuđman), a sve pod propagandnim sloganom da samostalna Hrvatska snažno grabi naprijed, jer eto i tijekom rata imamo otvorene investicijske frontove. Projekt je propao, a vlasnik bankrotirao i otišao iz Valpova.

Slučaj Tone Papića je eklatantni primjer nemoći (čitaj sprege) i klijentelizma državnih konzervatorskih struktura u hrvatskom društvu sa političkim i stranačkim centrima moći. Sada, nakon gotovo trideset godina sustavnog uništavanja prirode i urbaniteta naših gradova od strane privatnog kapitala, u agresiji prema javnom i zajedničkom, vidljivo je da institucija konzervatorstva nije u mogućnosti biti branom pred ovim nasrtajima. Za ilustraciju o kakvim se sve ličnostima radi među konzervatorima, možemo navesti da je dotični lik 'oprao ruke' od svoje krivice u devastaciji centra Valpova i da je, između ostalog, preko liste opskurne profašističke stranke dospio do funkcije dogradonačelnika Osijeka.

U tijeku rata privatna firma Franje Weisenbergera Arcus d.o.o. izvođač je radova na sanaciji dvorca Normann – Prandau, a investitor je bila Općina Vaplovo. Saniranje je vršeno neposredno prije donošenje zakona o povratu nacionalizirane imovine poslije Drugog sv. rata. Kada je dvorac prije 5 – 6 godina vraćen potomcima valpovačkih grofova, isti ne mogu ući u posjed jer ih današnji Grad Valpovo u tome sprečava, tražeći povrat potrošenog novca na njegovu obnovu 1991. godine

Najnoviji slučaj nasrtaja na javno kulturno dobro i zaštićeni prirodni krajolik (od 1961.) izvršeno je nedavno od strane privatnog kapitala, kroz investiciju lokalnog ugostitelja Vjekoslava Bošnjaka u izgradnju dvorane za proslavu vjenčanja, neposredno uz zgradu restorana Park, inače smještenog na jugoistočnom kraju valpovačkog parka. Građevina se gradi na privatnoj parceli koju je Vjekoslavov otac kupio zajedno sa restoranom u privatizacijskom postupku.

Unatoč činjenici da lokalna politika potiče identifikaciju Valpovčana sa svojom feudalnom prošlošću preko odabranog grba i zastave Grada Valpova te preko mnogih kulturnih manifestacija, moramo se suočiti sa stvarnošću i priznati da ti vrijedni kulturno historijski objekti koje smo kao društvo prepoznali i zaštitili polako više ne pripadaju našoj zajednici, a paralelno sa time, dok još imaju status javnog dobra, se na njih vrši agresija privatnog kapitala. Zaista, možemo se pitati bi li sudbina ovih objekata bila drukčija da je kojim slučajem po kratkom postupku na početku 90-ih sve vraćeno grofovima. Bi li oni pronašli smisao i komercijalnu namjenu za njih i osigurali sredstva za njihovo održavanje kao kulturnog dobra, po ugledu na zapadne kapitalističke zemlje. Svaki putnik na Zapad mora primijetiti u kakvom su stanju takve građevine na pr. u Bavarskoj, Minhenu, Beču, Pragu i sl.

Fotografija ispod naslova: Petrovaradinska tvrđava-primjer dobro očuvane baštine (Foto: Ž.K.)

Literatura:

1. ***. 1999. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturne baštine, Zagreb: Narodne novine;

2. ***. 2011. Strategija zaštite, očuvanja, i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine Republike Hrvatske za razdoblje 2011. – 2015. Zagreb: Ministarstvo kulture RH;

3. ***. 2012. Zakon o postupku s nezakonito izgrađenim zgradama, Zagreb: Narodne novine;

4. ***. 2016. Registar kulturne baštine Republike Hrvatske, Zagreb, dostupno na http://data.gov.hr/dataset/registar-kulturnih-dobara

5. Barišić, Zvonko. 1998. Obnova dvorca Prandau – Normann, Valpovo, Matica hrvatska;

6. Busak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Mario. 2003. Habzburzi i Hrvati, Zagreb, Srednja Europa;

7. Cepelić, Dragan. 1998. O nekadašnjim zvjerinjacima vlastelinstva Valpovo, Valpovo, Matica Hrvatskka;

8. Červenjak, Jelena. 2009. Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni i kulturni razvoj valpovačkog vlastelinstva, Osijek, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice;

9. Čuržik, Vilko. 1997. Moje valpovačke godine, Valpovo: Matica Hrvatska;

10. Eagleton, Terry. 2017. Kultura, Zagreb: Ljevak:

11. Elias, Norbert. 1996. O procesu civilizacije, Zagreb: Antibarbarus;

12. Obad Šćitaroci, Mladen i Bojana. 1992. Hrvatska parkovna baština – zaštita i obnova, Zagreb: Školska Knjiga;

13. Obad Šćitaroci, Mladen i Bojana. 2001. Veličanstveni sklop dvorca i utvrde u Valpovu, Zagreb: Građevinar;

14. Rakitovac, Stjepan. 1998. Nogometna igrališta u Valpovu, Valpovo: Matica hrvatska;

15. Krleža, Miroslav. 1971. Deset krvavih godina i drugi politički eseji, Zagreb: Zora;

#kulturnabaština #valpovačkiparka