Povijesno naslijeđe i perspektive našeg kraja

Prošlost našeg kraja donijela nam je u naslijeđe civilizacijsku i kulturnu ostavštinu dvaju značajnih razdoblja u ljudskoj povijest, onog agrarnog u Valpovu i okolici i onog industrijskog, pretežno vezanog za Belišće. Dok su iz razdoblja feudalizma naslijeđeni uglavnom materijalni i nematerijalni ostaci koje pretvaramo u spomenike i guramo u muzeje, dotle je faza industrijalizma u razvoju ovog kraja još aktualna i istitrava svoj zadnji stadij, kolokvijalno nazvan „strane investicije“. Postoje prijepori kako ovo naslijeđe vrednovati i kako se prema njemu odnositi, a još veći problem nastupa kod pokušaja projekcije budućnosti, koja je po ranijoj definiciji određena događajima iz prošlosti (Historia magistra vitae est).

Povijest je najopasniji proizvod koji je kemija uma stvorila.

On navodi na sanjarenje, opija narode, rađa u njima lažna

sjećanja, preuveličava njihove reflekse, održava im stare rane,

muči ih dok se odmaraju, navodi ih da se zanose veličinama

ili pak proganjanjem i čini nacije ogorčenima, oholima,

nepodnošljivima i ispraznima. Povijest opravdava

ono što želimo, ne uči nas apsolutno ničemu, jer sadrži

primjere svega i daje primjere o svemu.

Paul Valéry

Piše: Željko Komadina

Prvo što moramo reći je činjenica da, prema tvrdnjama teoretičara (Lutz Niethammer, Gerhard de Haan) živimo u vremenu tzv. posthistorije, a i velike neizvjesnosti glede budućnosti. Danas je potpuno iluzorno misliti da je moguće doći do „istine“ kada je i obična povijest u pitanju. Prema riječima francuskog povjesničara Pierre Nora desio se obrat, danas umjesto povijesti imamo memoriju - sjećanje i, dolazi do tzv. „demokratizacije odnosa prema prošlosti“. „To znači da povjesničari gube monopol kada je riječ o istini o prošlosti, o tumačenju prošlosti.“ Za ilustraciju aktualnog stanja u ovoj disciplini možemo navesti i stavove američkog povjesničara Petera Novicka. On je objavio knjigu o kraju američke historiografije. Zašto? Zato što američka historiografija ne postoji kao takva, ne postoji kao znanost, nego se potpuno raspala. Imate feminističku historiografiju, historiografiju Indijanaca, lijevu, liberalnu, konzervativnu i tako dalje... Drugim riječima, on kaže da povijest ne postoji i ne može više proizvesti nikakav konsenzus i zato danas nema nikakvog smisla reći ostavimo povjesničarima da odluče o onome što se desilo u prošlost. „Kojim povjesničarima? Ustaškim, partizanskim, četničkim?“ – poentira hrvatski filozof iz Berlina Boris Buden.

AGRARIZAM

Pisanje povijesti našeg kraja kroz prizmu političkih događaja i procesa uobičajeni je način pisanja povijesti. Na pr. navođenje imena proteklih carstava, kraljevstava, vladara, prijelomnih političkih događaja i slično u studijama i publicističkim radovima standard je kojeg poštuju službeni i klasično školovani povjesničari. Međutim, u posljednje vrijeme nastupili su neki inovacijski trendovi u historiografiji, pojavljuju se tekstovi sa ekohistorijskom tematikom, odnosno interpretiranje života čovjeka u interakciji sa svojim prirodnim okruženjem. Valpovština i Miholjština su prvi puta u povijesnom tekstu obrađeni na taj način u radu Rijeke i šume kao živi organizam: doprinos ekohistoriji područja Valpova od druge polovice 16. st. do sredine 18. stoljeća našeg povjesničara Mihaela Sučića iz Tiborjanaca. Od naših istaknutih povjesničara treba spomenuti Igora Karamana, a od starijih radova takvog pristupa zanimljiv je i putopisni rad iz 18. stoljeća pod nazivom Slavonija i Srijem 1777./1778. austrijskog putopisca Friedricha Wilhelma von Taubea.

Za našu temu bitno je navesti da je prostor Slavonije, gdje se i mi nalazimo, naravno - u ranoj prošlosti agrarizma, tj. u razdoblju ljudske povijesti kada se stvaraju prve stacionarne kulture i kada se prelazi na život od uzgoja žitarica i pripitomljavanja životinja, između 8. i 7. tisućljeća pr. n. e. u plodnim dolinama Bliskog i Srednjeg istoka – bio vrlo pristupačan za život ljudi zbog prirodnih i klimatskih pogodnosti.

Naime, sa promjenom klime u Europi i širenjem tzv. „atlantske“ klime (od oko 5500. do 3000.), s brzim povlačenjem ledenjaka i podizanjem razine mora, prednja Azija nudi Europi, tijekom ponovnog zaposjedanja, naseljavanje i prisvajanje paleoarktičkog prostora, tehnike uzgoja stoke, usjeve žitarica, keramiku, čak i prve načine obrade bakra. Zajednička ljudska naselja, odvajanje mrtvih od živih, društvena hijerarhija, prvi pokušaji specijalizacije rada, nicanje novih tehnologija i religijskih tema i dr. nisu nužno postojali prije poljoprivredne revolucije.

Prema osnovnoj kronologiji, krajem 7. tisućljeća iz Anatolije stiže na sjeverni dio Egejskog arhipelaga neolitska civilizacija; zatim se u 6. tisućljeću (rani neolitik) iz sjevernog dijela Grčke širi u dvjema strujama: prema Balkanu (»dunavska«) i duž Jadranske obale (»mediteranska«). U 5. tisućljeću proširit će se po cijeloj srednjoj Europi i dospjeti do sjevernih obala Crnog mora. Na početku 4. tisućljeća preko Alpa se odvija spajanje dunavske i mediteranske struje prema zapadu. Dunavske struje utječu i na sjever i na istok, od crnomorskih stepa do Baltičkog mora. Sredinom 4. tisućljeća teorijsko polje neolitizacije prelazi sa sjevernog dijela Španjolske na jug Skandinavije (Skanije). Oko 3000. to isto teorijsko polje presjeklo je zapad, od Gibraltara do područja južno od Engleske i Skandinavije. A oko 2500. bit će neolitizirana ne samo cijela Europa već i svi britanski otoci.

Za nas su zanimljivi ostaci one „dunavske“ rute kod naseljavanja naših krajeva. Prve neolitičke kulture na području današnje Hrvatske su starčevačka kultura u sjevernoj Hrvatskoj. Arheološko nalazište Starčevo, a to je lokalitet po kojem je ova kultura dobila ime, nalazi se u južnom Banatu, odakle se ova kultura proširila u više pravaca: na područje Srbije, do Kosova na jugu, istočne i srednje Slavonije na zapadu te sjeveroistočne i središnje Bosne gdje se dodiruje s onom „mediteranskom“ kulturom. Značajna su mnoga nalazišta za različite faze razvoja (rano mlađe kameno doba, srednje mlađe kameno doba): Vučedol kraj Vukovara, Sarvaš, Vinkovci, Pepelane, Vukovar, Bapska, Sopot, Otok i dr, po čemu su i prozvane pojedine kulture (sopotska kultura, i sl.) U središnjoj Hrvatskoj starčevačku kulturu nasljeđuje korenovska kultura, koja pripada srednjoeuropskoj kulturi, a od lokaliteta se ističu Malo Korenovo, Drljanovac, Kaniška Iva, Tomašica.

Migracije

U okrilju agrarne civilizacije stanovništvo naših krajeva živi sve do pred kraj 19. stoljeća. Razdoblje je to u kojem se apliciraju izumi poput pluga i oranja, kotača, pripitomljavanja divljih životinja, krčenje šuma, usvajanja žitarica, upotreba metala i sl, ali je prostor izložen i utjecajima različitih političkih i društvenih formacija, najčešće iz mediteranskog kruga. Prostor je pod uplivom Grčke kulture, Rimskog carstva, Bizanta, Osmanskog carstva, Ugarske, Venecije, Napoleona, Austrije, ali je pored toga u prvom mileniju pretrpio prodor tzv. barbarskih plemena sa sjevera. Tako Rimsko carstvo doživljava prodor na zapadu iz područja Skandinavije (rodnica naroda…) odakle dolaze Germani (Cimbri, Teutonci, Goti, Burgundi, Vandali, i Lombardi) i Normani preko tzv. „vikinških napada“. Kod demografske slike Slavena jedna je stvar očita. Oni od 7. stoljeća naseljavaju grčke krajeve na obalama Jadrana i na Balkanu. Isto se događa na zemlji i šumama srednje Europe (buduća Češka i Poljska). Sve u svemu, riječ je o nekoliko stotina tisuća novih ljudi koje je kršćanstvo inkorporiralo u sjeverozapadnu ili jugoistočnu Europu. Dodajmo tome i 300 do 400 tisuća Mađara i potomaka Avara koji dolaze iz uralsko-altajskih krajeva i naseljavaju Panonsku ravnicu. Svi ti polunomadski narodi što prodiru u Europu su reda vrijednosti par desetaka ili stotina tisuća stanovnika (80 tisuća Vandala, 80 tisuća Burgunda 200 tisuća Ostrogota…) što za rimsku Europu - čija procjena broja stanovnika sredinom prvog milenija iznosi, na 2,3 milijuna kvadratnih kilometara, 23 milijuna stanovnika – ne predstavlja mnogo.

Starosjedioci

U kontekstu naše priče zanimljiva je i tema etnogeneze Hrvata, odnosno kamo spada to slavonsko stanovništvo. Za postanak, podrijetlo i razvoj hrvatskog naroda/nacije pojavljuju različita nadriznastvena tumačenja, od onih davnih bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X. st. pa preko splitskog kroničar Tome Arhiđakona, do Popa Dukljanina. Danas imamo mnogo teorija o podrijetlu Hrvata i o vremenu njihova doseljavanja. Čak je u optjecaju ona iranska teorija našeg prvog predsjednika Franje Tuđmana. No, opće je poznato da moderne nacije nastaju u 19. st. pa tako i hrvatska nacija nastaje sredinom 19. stoljeća, kroz sustavnu proizvodnju nacionalne svijesti ili tzv. „buđenje nacionalne svijesti“ (?) u Ilirskom pokretu, kada se pojavljuje u našim krajevima štampa, knjige, škola i umjetnost, što su zapravo sredstva za formiranje identiteta svekolikog pučanstva.

U zadnjih nekoliko godina u upotrebi su moderni alati za identificiranje genetičke srodnosti ljudske populacije na Zemlji. Rezultati takvog pristupa istraživanju pojavili su se prije nekoliko godina kada je izašao bombastičan članak Dragana Primorca naslova Y-kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata, posljednji u gotovo petnaestogodišnjem nizu znanstvenih publikacija kojima se rasvjetljuje ovo pitanje. Rad je tiskan u međunarodno indeksiranom časopisu Croatian Medical Journal kao tematski broj 7. konferencije Međunarodnog udruženja za primijenjene biološke znanosti (ISABS) u forenzičkoj, antropološkoj i medicinskoj genetici, a potpisuju ga kao koautori, redom, još i Damir Marijanović sa sarajevskog Instituta za genetički inženjering i biotehnologiju, zatim akademik Pavao Rudan sa zagrebačkog Instituta za antropologiju, akademik Richard Villems s estonskog Instituta za molekularnu i staničnu biologiju te sam akademik Peter A. Underhill sa Zavoda za genetiku Medicinskog fakulteta Stanfordskog univerziteta, inače najveći svjetski autoritet za ovo područje znanosti što je probojnim istraživanjima ostvarila rezultate koji su potpuno promijenili predodžbe o razvoju čovjeka i njegove kulture.

Što se nas tiče samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tako nekako. Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, balkanski starosjedioci - tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25.000 godina! Sigurno je i da je dio tog genetskog fonda ranije na teritorij Balkana stigao s područja jugozapadne Azije.

Hrvati iz Bosne - još su kompaktnije starosjedilačkih gena, u koncentraciji neviđenoj u istraživanjima, čak 71 posto! Precizira se i da tu nema nikakvih "turskih gena", te da je "percepcija o Muslimanima koji su nastali miješanjem lokalnog stanovništva sa osvajačkim Osmanlijama čista bedastoća - turska vojska ionako se sastojala najvećim dijelom od janjičara unovačenih baš na balkanskim prostorima. Regionalno stanovništvo izrazito je homogeno".

Isto tako poznati hrvatski genetičar Ivan Jurić, umirovljeni profesor zagrebačkoga Agronomskog fakulteta, drži da je nerazumijevanje vlastite prošlosti najveći problem hrvatskog društva. On tvrdi da su Hrvati ovdje više od 6.200 godina, da laž je da su se doselili u 7. stoljeću te zajedno s ostalim barbarima palili i rušili sve pred sobom. Uglavnom, srednjovjekovni etnos ovog prostora nastao je u manjoj mjeri miješanjem doseljenoga slavenskog stanovništva sa zatečenim stanovništvom rimske Dalmacije i Ilirije (romanizirani Iliri, doseljeni Rimljani i manje brojni došljaci iz istočnih provincija carstva).

Feudalizam

U tom dugom trajanju života ljudi na ovom našem prostoru, uz povremene upade nomadskih plemena sa strane te uobičajene migracije i miješanja, uz izmjene složenih političkih i organizacijskih sustava poput ranije nabrojanih carstava, prisutan je i proces mijenjanja društvenih odnosa. Ovo posljednje, poput prirodnih faktora kao što su plodnost zemlje, rijeke, šume, životinje i klima, također sudbinski određuje život stanovništva na prostoru između Save, Drave i Dunava. Tako možemo reći da u gotovo cijelom drugom mileniju prevladava povijesna formacija koju nazivamo feudalizam, sa različitim mijenama i težinom za lokalno stanovništvo.

U širem smislu, pojam feudalizma obuhvaća feudalno društvo, sustav ekonomske, društvene i političke organizacije u kojoj sloj specijaliziranih ratnika – feudalne gospode (gospodara) – podređenih jedni drugima hijerarhijom veza zavisnosti, gospodari seljaštvom koje obrađuje zemlju i stvara im uvjete za život. Na taj se način feudalno društvo uglavnom razvijalo u autarkičnoj poljoprivrednoj ekonomiji, odnosno karakteristično je za ona društva gdje je poljoprivreda bila dominantan tip privređivanja.

U našim krajevima tzv. hrvatskim zemljama početni oblici feudalnih odnosa mogu se iščitati iz dokumenata već potkraj XI. st. Već u XII. st. pojavljuju se prve velikaške (feudalne) obitelji, od kojih su tada, a i poslije, najznačajniji bili Frankopani, koji su prve posjede dobili na otoku Krku i oko Modruša, te knezovi Bribirski, čija je jezgra bila u kraju oko Bribira (u Dalmatinskoj zagori).

Suština feudalnih društvenih odnosa je jednostavna: vlasnici dobara (vlastela i Crkva) ustupali su dio svoje zemlje kmetovima, koji su tu zemlju obrađivali, ali ona nije bila njihovo vlasništvo, nego su za nju bili dužni besplatno raditi na vlastelinskoj zemlji. To je sustav tzv. feudalne rente, koju imamo u tri oblika: radna, naturalna i novčana. Radna renta ili tlaka obvezivala je kmeta da određeni broj dana u godini besplatno obraduje vlastelinovu zemlju. Naturalna renta obvezivala je kmeta da vlastelinu daje određeni dio svojih prihoda. Novčana renta uključivala je obvezu plaćanja u novcu. U praksi su se sva tri oblika često ispreplitala. Budući da je feudalac osim što je posjedovao sva dobra na nekom prostoru te imao i sudsku, i upravnu i vojnu vlast nad svojim kmetovima, mogao je donositi sve odredbe kojima su se uređivali odnosi između njega i kmetova (urbari).

U većini objašnjenja početaka feudalizma zabašuruje se sam čin stvaranja velike koncentracije resursa zemlje u vlasništvu malog broja ruku feudalaca. No, u djelima Norberta Eliasa i Jacquesa Le Goffa jasno se vidi da su plemići izrasli iz ratnika, dakle prilično primitivnih tipova, koji su se kasnije civilizirali (O procesu civilizacije, 1996.), koji su kasnije prikazani kao ''modernizatori'' svog vremena i koji su se zalagali za oslobađanje produktivnosti, individualne slobode i ekonomski progres, a koji izviru iz neprikosnovene i maltene svete institucije privatnog vlasništva. Proces feudalizacije je bio banalan: jednom davno bili su neki koji su ogradili zajedničku zemlju (oružjem, naravno…). Bili su svakako i oni koji su se tome protivili, no oni su predstavljani u literaturi kao kočničari progresa. Svi oblici zajedničkog vlasništva su prikazani kao oblici vlasništva koji koče uvećanje produktivnosti i ne oslobađaju kreativne energije poduzetništva.

U toj priči jedni su, dakle, marljivi, štedljivi i poduzimljivi, dok su drugi lijeni, rastrošni ili naprosto nezainteresirani za poboljšanje zemljišta, a možda se samo nisu prvi dosjetili da prigrabe za sebe ono što je bilo zajedničko. Ovi prvi su, kasnije, svojim radom, zalaganjem i štedljivošću nagomilali bogatstvo, dok su ovi drugi ostali bez ičega i bili primorani na ulogu kmetova.

Za ilustraciju ovih postavki može poslužiti razdoblje nakon povlačenja Osmanskog carstva sa ovih prostora, i zauzimanja prostora Slavonije i Srijema od strane Dvorske komore iz Beča, tj. uspostava habsburške vojne vlasti nakon 1692. godine. Dakle, na već poprilično ekonomski i civilizacijski devastiran prostor pod Osmanlijama (pljačke, malo ledeno doba, kuga, iseljavanje…), pod kojima su zemlja i druga dobra pripadala po definiciji Sultanu, dolazi nova okupacijska sila, nimalo bolja od Turske vlasti, pri čemu se vrši smjena vlasništva nad ekonomskim resursima Slavonije. Vlast preuzima kralj, a najvažniji resurs – zemlju početkom 18. stoljeća dijeli svojim zaslužnim velikodostojnicima, tj. austrijskom plemstvu. Tako je car Karlo VI. 1721. darovao Valpovačko vlastelinstvo, što se prostiralo od Josipovca pa do Podravske Moslavine, barunu Petru II. Antunu Hilleprandu od Prandaua (1676.-1767.). Nešto kasnije, 1740. ukida se vojna vlast Bečkog ratnog vijeća i formira se civilna uprava. Povijesnu rekonstrukciju uloge austrijske feudalne elite na tlu Valpovštine istražili su naši povjesničari poput Mažurana, Karamana, Sršana i dr, ali iz tog razdoblja imamo i izravnih svjedoka sa svojim živim i zanimljivim opisima prostora, prirode i ljudi. Tako je do nas došao u prijevodu putopis austrijskog aristokrate i putnika-istraživača Friedricha Wilhelma von Taubea Slavonija i Srijem 1777./1778. Čitatelj će lako zaključiti kako je tekst putopisa sročen iz pozicije imperijalne visine središta carstva – Beča, a odiše europocentričnom intelektualnom pozicijom promatrača:

„Da Iliri imaju jako, zdravo i otporno tijelo, to dolazi kako od odgoja tako i od njihovog jednostavnog i grubog načina života, a možda tome nešto doprinosi zrak i klima ili podneblje. Djecu nimalo ne maze. Ona se po cijeli dan kupa u rijekama te u zimsko vrijeme cijeli dan trči po snijegu i ledu, a da drugo nemaju na tijelu osim jedne košulje. Kad polusmrznuta i ukočena dođu kući, daje im njihova majka popiti gutljaj rakije. I Običan narod živi u ravnici i u svim trgovištima u siromaštvu najviše / zbog lijenosti a ljudi obično spavaju na zemlji, budući da nemaju kreveta. Uprkos toga su zdravi i jaki ljudi, koji lako podnose neprilike te posjeduju snagu da bi mogli svladati i vola.“

Zatim:

„A glavna mane Ilira su tromost i lijenost, čemu ponešto doprinosi i podneblje, zatim sklonost razbojstvu i pljački, nadalje neobuzdani nagon k žestokim pićima, sa svim porocima koji iz njega nastaju, kao što su veliko ženskarenje, razuzdanost i povreda bračne vjernosti s obje strane, nečuvena nemarnost za budućnost, preziranje umjetnosti i znanosti i drugo, potom sasvim hladna ljubav prema ljudima, osvetoljubivost koja često traje mnogo godina, nevjerojatno nepoznavanje u osnovama vjere82 sa svim svojim tužnim posljedicama naime praznovjerjem, sklonosti gatanju, zanemarivanjem bitnih dužnosti itd., kao i prepredenost, spletkarenje, varanje u trgovini i prometu, te vrlo sebičan način mišljenja koji je udaljen kao nebo od plemenitih osjećaja i velikodušnosti te istinitih obilježja velikog duha.“

Tako postavljeni feudalni društveni odnosi imali su za cilj izvući vrijednost iz glavnog ekonomskog resursa razdoblja agrarizma – zemlje, tj. poljoprivreda je osnova materijalne reprodukcije društva u okviru sustava odnosa koje nazivamo feudalizam. Da je tu riječ o običnom izvlačenju vrijednosti i dohotka iz ovog kraja ne treba posebno napominjati. Svako unaprjeđenje agrarnih tehnika, što se događalo, a ostavilo je traga na civilizaciji ovog kraja, pokretano je samo sa ciljem uvećanja vlastitog bogatstva ovog plemstva.

Naš putopisac Taube neskriveno o tome piše:

„Velika je nesreća za zemlju, što je većina vlasnika posjeda odsutna te redovito imaju svoje sjedište u Ugarskoj, Njemačkoj i Italiji. Ako se i ne uzmu u obzir velike svote novca, koje zbog toga odlaze iz zemlje, to ipak iz te odsutnosti nastaju još i druge štete. Da i ne govorimo, da se zbog toga ne podižu mnoge korisne i na opće dobro usmjerene ustanove. Dobrima odsutnih vlasnika upravljaju ili zakupci ili su ona dana u zakup. U oba slučaja ugnjetava se seljak. Zakup je za nastanjene uvijek štetan. Češka je za to žalostan primjer."

INDUSTRIJALIZAM

Pod pojmom industrijalizam podrazumijeva se prelazak na upotrebu strojeva u proizvodnji dobara za ljudske potrebe. U drugoj polovici 18. stoljeća ručna se proizvodnja počela zamjenjivati novim izumom koji je promijenio dosadašnji svijet - parnim strojevima. Time je počeo razvoj koji je od kraja 18. do sredine 19. stoljeća temeljito izmijenio ranije političke, gospodarske i društvene sustave u većem dijelu svijeta. Počela je tzv. prva industrijska revolucija, a ishodište ovog razvoja je Velika Britanija, i ova transformacija društva se nezadrživo širi zapadnom Europom.

U isto vrijeme, u drugoj polovici 18. stoljeća, u našim krajevima, a i u drugim dijelovima Hrvatske, prevladavaju stari feudalni odnosu u kojima podložničko stanovništvo stenje pod teretom tlake i drugih feudalnih izrabljivanja. Naravno, radna renta koja je u prvoj polovici 18. stoljeća osnovni feudalni teret, izazivala je brojne predstavke kmetova i dovodila do otvorenog nezadovoljstva i pobuna.

U Slavoniji i Srijemu, nakon povlačenja Osmanlija krajem 17. st., novouspostavljeni feudalni odnosi u polupustoj pokrajini usmjereni su na komutiranje tlake sa drugim oblikom daća, novčanom rentom. Feudalna renta bez tlake činila je temeljnu specifičnost feudalnih odnosa u Slavoniji . Ta je specifičnost utjecala i na gospodarski razvoj i na društvene odnose. Feudalci koji su postepeno dobivali fiskalna vlastelinstva nastojali su intenzivirati feudalnu eksploataciju uvođenjem raznih oblika daća. Pojedini dijelovi Slavonije zbog pretjeranog izrabljivanja seljaka bili su povremeno zahvaćeni širim seljačkim nemirima. Kasnija urbarijalna regulacija (1737., 1756., 1780.) i upliv države u feudalne odnose kmetova i vlastele donekle je smanjila tenzije na terenu.

Ekonomski gledano, agrarizam Slavonije je mogao ponudi ili razne vrste žitarica ili stoku, što su u konačnici bili glavni proizvodi vlastelinstava namijenjenih izvozu u Austriju, a jedan od glavnih pravaca izvoza žitarica postala je luka Rijeka, prometnim pravcem: rijeka Sava, Sisaka, Kupom do Karlovca, a poslije novom cestom Karolinom (1726.) do Rijeke. Usporedno sa tom poljoprivrednom proizvodnjom počinje u našim krajevima stidljivi zaokret prema manufakturnoj proizvodnji, a time se postepeno otvara put promjeni od feudalizma prema kapitalizmu. O tome su pisali Rudolf Bićanić, M. Despot, I. Karaman i drugi, sa tim da ne postoji jedinstven stav o tom razvoju. Postojali su u rudarstvu neki pothvati, na pr. u eksploataciji bakrene rude, preradi željezne rude i proizvodnji metalskih proizvoda, proizvodnji potaše te u preraživačkoj industriji (prerada kože, žitarica, suncokreta, šećerne repe…), ali je po riječima I. Karamana „pojam manufakturnih poduzeća i njihov razvitak od sredine 18. st. ne utječe znatnije na socijalno-ekonomsku strukturu Hrvatske.“ On smatra da je u razvoju ranokapitalističkih odnosa veće značenje imala jedino trgovačka buržoazija, koja se razvijala na tranzitnoj razmjeni između unutrašnjosti i centara Monarhije.

1848.

U praćenju perioda prelaska od feudalizma prema kapitalizmu, kada se u „njedrima feudalnog društva Hrvatske i Slavonije odvija proces stvaranja kapitalističkog načina proizvodnje“, važna je prekretnica na tom putu godina 1848. Radi se o suštinskim promjenama u agraru, nastalim pod pritiskom potlačenih slojeva i razvoju građanskog sloja nastalog kao posljedica industrijske proizvodnje. Te značajne godine zaredale su brojne građanske revolucije po Europi, a i u našim krajevima tenzije su dovele do popuštanja: ban Jelačić 25. travnja 1848. godine proglašava ukidanje kmetstva i staleških povlastica. Zapravo, Jelačić samo potvrđuje da je kmetstvo ukinuto ("akoprem je već u kraljevinah Hàrvatskoj i Slavonii proglašeno...") i da nema obaveze tlake i daća, što se često nametalo, iako je kmetstvo ukinuo još Josip II. (1785.). Zbog tog proglasa je Jelačić postao omiljen na selu.

Ovaj zaokret ka osamostaljenju kmetova i predaja selišne zemlje i pašnjaka u njihovo trajno vlasništvo pogodio je feudalnu klasa. Pokušaj prilagođavanja nastaloj situaciji kroz preorijentaciju urbarijalnih parcela u prave latifundije sa kapitalističkom organizacijom, nadničarima, suvremenom agrotehnikom dao je neke rezultate. Vlastelinstva su počela i sa nekim oblicima manufaktura i industrijske proizvodnje, poput razvoja mlinarstva, proizvodnje piva, vinogradarstva i vinarstva, i t.d., ne bi li kompenzirali manjak prihoda na poljoprivredi uzrokovan gubljenjem raznih kmetskih daća. Kasnije agrarne reforme u drugoj polovici 19. stoljeća, a i kasnije, nakon završetka I. svjetskog rata, u Kraljevini Jugoslaviji, još više su oslabili ekonomsku snagu vlastelinstava.

Kapitalizam

Plemstvo je spas pronašlo i u prodaju imovine, prvenstveno onih resurs u svom vlasništvu pogodnih za industrijsku preradu. Jedno od feudalnih bogatstava su i vlastelinske šume, kamen, ribnjaci, mostovi, skele, putovi… U vremenu druge polovice 19. st. kada Austro-Ugarska Monarhija snažno zakreće u pravcu manufakturne i industrijske proizvodnje, na tragu civilizacijske promjene tog doba (industrijska revolucija), kapital židovskih bankara usmjeren je preko stasale poduzetničke klase Austrije i Mađarske na područje Slavonije gdje su otkrivena prirodna bogatstva pogodna za eksploataciju. Tako u našem kraju niču pogoni za preradu drveta, prvenstveno hrastovine, sa šumskih površina otkupljenih od Normanna, Pejačevića, Jankovića, Mailatha. Pokušava se kapitalizirati sve na terenu, od kamenoloma, ribnjaka, proizvodnje potaše, mlinske industrije, prehrambene proizvodnje, proizvodnje poljoprivrednih strojeva i sl. Rađa se nova kapitalistička klasa sa imenima poput Gutmann, Pfeiffer, Neuschloß, Schmidt und Marchetti, Bata i drugi.

Takav razvoj imao je svoju logiku: u početku je kvalificirana radna snaga dovedena iz Mađarske i Austrije, a ostatak se popunjavao na terenu sa lokalnim radnicima. Višak stanovništva na slavonskom selu tražio je spas kao nekvalificirana radna snaga u industriji. U mjestima koncentracije nove industrije, poput Belišća, Našica, Đurđenovca, Osijeka, Borova… uz tvornička postrojenje podiže se i infrastruktura naselja, a gradi se i regionalna prometna infrastruktura kao

podrška industriji (Gutmannova željeznica). Gradovi poput Osijeka doživljavaju snažnu ekspanziju i ekonomski procvat te se nameću kao perjanice kapitalističkog razvoja u Hrvatskoj. Pridošla kapitalistička klasa na njemačkom jeziku razvija i svoje kulturne institucije poput štampe, kazališta, kulturnih i sportskih društava. Receptivna tržišta za novu industriju su druga područja Monarhije, ali se niz proizvoda plasira širom Europe, pa možemo govoriti o procesu globalizacije.

Ovaj prodor kapitala, tehnologije i organizacije na ovo naše područje, sa ciljem oplodnje uloženog novca u procesu prerade prirodnih resursa i sirovina na tlu Slavonije, nije suštinski promijenio ekonomski i civilizacijski okvir života našeg stanovništva. Prema akademiku Stipetiću, samo je 1% stanovništva 1870. sudjelovao u industrijskoj proizvodnji. Glavnina stanovništva ostala je vezana uz zemlju kao mali posjednici i ekstenzivni proizvođači, a politički su bili organizirani u razdoblju između dva svjetska rata sa HSS-om, najsnažnijom političkom strankom u Monarhističkoj Jugoslaviji. Udio industrije u BDP-u ovog prostora, a sa time i utjecaj na bogatstvo stanovništva i njegov materijalni položaj nije bio velik. Radilo se o otocima industrijalizacije, nasuprot ogromnog prostora zaostalog sela i provincije. Nisu pomogle niti agrarne reforme sve do 1945. popraviti ekonomsko stanje stanovništva ove seljačke regije. U socijalnom smislu stanovništvo je bilo osuđeno na migracije, kako oni u Dalmaciji (osobito nakon pojave filoksere…), tako i ovi naši u Slavoniji. Naime, pod utjecajem Crkve obitelji su imale mnogo djece, a zemljišni posjed je uglavnom ostao nepromijenjen, pa je višak stanovništva izlaz potražio u prekomorskim zemljama. U ovom razdoblju se može tražiti korijen naše velike dijaspore u svijetu. Dok je industrijalizam na Zapadu, u okvirima kapitalizma, povukao te zemlje snažno naprijed, a takav trend se zadržao i čitavo 20 stoljeće, prva polovica 20. stoljeća u Slavoniji nije bitno promijenila položaj i kvalitetu života većine stanovnika. Važno je napomenuti da su gotovo sva sredstva za rad i materijalnu reprodukciju, osim sitnih seljačkih posjeda, bila u rukama veleposjednika i industrijalaca, tj. u privatnim rukama manjine.

Ideologija tog vremena zasnivala se na objavi neprikosnovenog privatnog vlasništva, jer jedino ono može modernizirati društvo, osloboditi produktivnosti, ostvariti individualnu slobodu i ekonomski progres. Međutim, povijest privatnog vlasništva „pamti“ kako je ono nastalo: ograđivanjem zajedničke zemlje, protjerivanjem, eksproprijacijom stanovništva, pljačkanjem i ubijanjem, što je za posljedicu imalo strahovito siromaštvo i glad.

V. Stipetić: Kretanje BDP per capita u Hrvatskoj u posljednja dva stoljeća

Socijalizam

Međutim, puni zamah industrijalizam u našem kraju dobiva oko 1950. godine, neposredno nakon II. svjetskog rata. U okrilju tadašnjeg društvenog poretka, na temeljima tehničke civilizacije pokrenute pred kraj 18. stoljeća u Engleskoj, na propagandom mobilizacijskom optimizmu postratnog doba, postignuti su revolucionarni dosezi, nezabilježeni u dugoj povijesti ovog kraja.

Ta je epoha bila obilježena nečim čega danas nema, a to je silno osjećanje budućnosti. Taj je projekt bio replika ruskog programa industrijalizacije (i elektrifikacije) i ostvarivao se do, otprilike, 1975. godine. Bio je to silno kompleksan proces koji nije dosad valjano analiziran. On je podrazumijevao izgradnju nebrojenih industrijskih postrojenja za koja su se morali obrazovati stručnjaci. Tim projektom bile su obuhvaćene stotine tisuća mladih ljudi iz najsiromašnijih društvenih slojeva, kojima su postali pristupačni vrhunski nivoi obrazovanja.

„Prije Drugog svjetskog rata, između 1937. do 1941., sudeći prema kapitalnoj knjizi profesora Rudolfa Bićanića ‘Kako živi narod’, u kojoj se analizirao život na selu, 85 posto ljudi živjelo je na granici ljudožderstva. To je bila razina gornje i donje Volte, nije bilo kreveta ni podova, rađalo se na slami, bilo je to dno društvenog oblika života. Taj jedinstveni dokument o našoj jučerašnjoj kulturnoj i političkoj povijesti pokazuje koliko je modernizacija bila kolosalan projekt. Sjetimo se da je situacija u ostalim dijelovima Jugoslavije, u Srbiji, Makedoniji, BiH i Crnoj Gori, bila još i gora nego u Hrvatskoj. Dakle, u modernizaciju se nije krenulo od nule nego duboko ispod nule, a projekt je ipak uspio. Danas u Hrvatskoj na selu živi tek oko 4-5 posto ljudi: potpuno je preokrenuta socijalna struktura stanovništva. Projekt industrijalizacije nije naslijeđen od stare Jugoslavije. To je projekt Josipa Broza Tita koji je želio biti nezavisan, i od Istoka i od Zapada. Mi, što je potpuno ludo, još djelomično živimo od njega.“

Socijalne posljedice u Valpovštini su bile zapanjujuće: cjelokupno stanovništvo obuhvaćeno je socijalnom i zdravstvenom zaštitom, sagrađena je u većini mjesta i sela komunalna infrastruktura, potpuno je izgrađen stambeni fond visokog standarda u kojem danas živimo, obrazovni sustav obuhvatio je kompletnu populaciju, a izgrađena je i mreža osnovnih i srednjih škola…

Zatečeni proizvodni kapaciteti industrije Gutmann d.d. višestruko su povećani, a ušlo se i u proizvodnju celuloze i papira, proizvodnju strojeva i dr. u "Kombinatu Belišće", dok je u Valpovu uz ratarsku i stočarsku proizvodnju pokrenuta i izgrađena prerađivačka industrija, koja je apsorbirala okolno seosko stanovništvo. Promijenio se odnos agrarnog i industrijskog stanovništva do stupnja poznatog iz visokorazvijenih industrijskih zemalja.

Komuna Valpovo bila je u samom vrhu industrijske razvijenosti tadašnje države, a po ekonomskom parametru broja kupljenih automobila na sto stanovnika, što se uzimalo kao mjera standarda stanovništva – na vrhu. Ukratko, proces modernizacije promijenio je kompletnu sliku našeg kraja.

Vlasništvo

Ima jedna zanimljivost u ovom posljednjem opisu modernizacijskih procesa na tragu industrijske civilizacije, kao i po širini uključenosti stanovništva našeg zavičaja u tim procesima. Podvig je izveden vlastitim snagama, uz uvjet da su sva sredstava za proizvodnju, svi prirodni i drugi resursi bili u zajedničkom vlasništvu lokalnog stanovništva. Izuzetak su bili mali zemljišni posjedi lokalnog seoskog stanovništva, dobiveni u višekratnom slijedu agrarnih reformi u 19. i 20. stoljeću. Dosadašnji strani gospodari svega i svačega na našem tlu su razvlašteni 1945., a ekonomske potencijale kraja je preuzelo domaće stanovništvo.

U proteklih nekoliko stoljeća ovo je drugi slučaj da smo postali gospodari „svoj na svome“. Prvi je onaj sa kraja 17. stoljeća, kada je u srazu dvaju carstava, onog Osmanskog i onog Austrijskog, ovdje kod nas u jednom intermecu, poslije poraza osmanske vojske 8. rujna 1683. godine kod Beča i uspostave nove austrijske dominacije nad prostorom i ljudima, lokalno stanovništvo otkazalo poslušnost i jednim i drugim gospodarima. Osmanska feudalna klasa, u čijem je vlasništvu bila sva zemlja, šume i prirodna bogatstva, nije se više osjećala sigurnom te u nastavku vremena dolazi do njenog iseljavanja. Austrijska vlast se teško uspostavljala u ratnom metežu; dugo je trebalo da dođu novi feudalni gospodari i da se formira normalni državni poredak. U strahu od obiju vojski, osmanske i austrijske, domaće kršćansko stanovništvo se sklanja u šume i močvare napuštajući svoja sela. Živeći od prirodnih dobara, loveći divljač, ribe i rakove, tjerajući svinje u hrastove šume, stanovništvo je izbjegavalo novu vojnu i feudalnu tlaku i druga naturalna i novčana podavanja. Prema Mihaelu Sučiću na terenu je bilo odmetnutog stanovništva, razbojništva i hajdučije, a u vremenu koje je nastupilo učestale su pobune kmetove sve do sredine 19. stoljeća.

Tek za Silvestrovo 1721. ovaj kraj dobiva konkretnog feudalnog gospodara – Austrijanca Petra II. Antuna Hillepranda od Prandaua, Naime, Habsburgovci su ovaj prostor, kao i ostala područja Slavonije doživljavali kao novostečenu zemlju u sklopu prirodnog prava (!). Vlastelinstvo Valpovo nastalo je kada je carskom darovnicom vladara Karla VI. ovaj prostor dodijeljen Petru II. Vlastelinstvo je obuhvaćalo područje kotara Valpovo, Miholjac, Moslavine i dijelove kotara Osijek, a to znači posjedovanje svih šuma, sve obradive i neobradive zemljišne površine, pašnjake, livade i vodene površine, zajedno sa podložničkim stanovništvom – kmetovima.

Da bi se predočili paradoksi vlasništva i posjedovanja iz prethodnih povijesnih razdoblja zgodno je čitatelju navesti bizaran primjer iz vremena između dva svjetska rata u Belišću: kada je na inicijativu vlasnika S.H. Gutmann d.d. iz Belišća pokrenut politički zahtjev da se mjesto Belišće izdvoji iz Općine Valpovo, tj. da Belišće postane samostalna općina, i kada je tom zahtjevu udovoljeno u veljači 1927. godine. u novoj Općini Belišće svaki kvadratni metar površine zemlje, sve izgrađene građevine, sva infrastruktura, svi stanovi, ulice i ostalo bili su u vlasništvu obitelji osnivača drvne industrije, Gutmannovih.

POSTINDUSTRIJALIZAM

U dugom trajanju stanovništva na ovim prostorima, pred kraj 20. stoljeća, iste je zadesio prijelomni događaj. Naime, u sklopu tektonskih poremećaja u međunarodnoj politici, kao i u političkoj organizaciji ovog prostora, u ovom zakutku Europe kotač povijesti se okrenuo unatrag: napušten je društveni sustav uspostavljen 1945., a sa njim se mijenja temeljni odnos lokalnih ljudi prema sredstvima materijalne reprodukcije stanovništva. Građani gube vlasništvo nad svekolikom bogatstvom kraja te u tzv. procesu privatizacije ostaju bez tvornica, zemlje, šuma, radnih mjesta, stanova i t.d.

Postsocijalizam/tranzicija

Taj period se eufemistički naziva tranzicija (iz socijalizma u kapitalizam), a tema je stavljena ispod naslova poglavlja POSTINDUSTRIJALIZAM jer je kao posljedicu ovaj kraj i njegovo stanovništvo doživio proces deindustrijalizacije i izlazak iz društvenog odnosa koji zovemo socijalizam. Međutim, sam termin 'postindustrijalizam' se u sociologiji koristi za označavanje nove faze u razvoju ljudske civilizacije koja nastupa nakon ere industrijskog razvoja, tj. misli se na eru informacionalizma. Ali, to je u principu iskorak naprijed, a ovo kod nas je bio civilizacijski regres (nazadak), povratak u predindustrijsko doba.

Dakle, nakon ove kapitalističke revolucije država je sve materijalne resurse u vlasništvu građana nacionalizirala. Drugi potez je bio postupak rasprodaje (pretvorba i privatizacija) tako nacionalizirane imovine privatnicima, a građani/radnici su posljedično tome proleterizirani (prelaze u najamni odnos).

Zbog hegemonije nad javnim diskursom naši ''modernizatori'' su nam „prodali“ priču o oslobađanju produktivnosti, o individualnim slobodama i ekonomskom progresu koji, kao, izvire iz neprikosnovene i maltene svete institucije privatnog vlasništva. Nakon četvrt stoljeća svjedoci smo grandiozne obmane zamotane u celofan demokracije.

Glavnina industrijskih resursa nastalih u drugoj polovici 20. stoljeća u procesu svekolike modernizacije društva, nakon početka 90-ih, tj. nakon privatizacije doživljava krah. Djelomično je uzrok u gubitku tržišta industrijskih i poljoprivrednih proizvoda bivše Jugoslavije, tržišta Istočnog bloka i SSSR-a te tržišta tzv. Nesvrstanih zemalja. Drugi razlog leži u sloju ljudi koji su u tzv. privatizaciji preuzeli proizvodne resurse, a nisu znali ili nisu htjeli s njima ekonomski upravljati. Treći razlog leži u tehnološkoj zastarjelosti tih proizvodnih kapaciteta čiji uzrok leži u krizi iz početka 80-ih prošlog stoljeća.

Sve u svemu, fama o privatnom kapitalu i privatnom upravljanju bogatstvom kraja se raspršila. Usporedni brojčani podaci govore da su u vlasništvu građana materijalni resursi i bogatstvo društva brže rasli nego li kada su ti isti resursi sada privatizirani.

Da kojim slučajem nisu pokrenuti toliki investicijski ciklusi izgradnje nepotrebne infrastrukture (autoceste, kružni tokovi, javni objekti…) novcem od kredita, tj. da se nismo toliko kao država zadužili, rezultati rasta BDP bi bili poražavajući.

Kako dalje

Poznata knjiga slavnog francuskog povjesničara Marca Blocha Apologija historije ili zanat povjesničara započinje rečenicom „Tata, objasni mi onda čemu služi historija“. Autor u njoj propituje, pored ostalog, mjesto historije među suvremenim znanostima, navodeći kako je to mjesto moguće zauzeti „u mjeri u kojoj nam ona, umjesto obična nabrajanja bez povezanosti i gotovo bez granica, omogućava racionalno svrstavanje i progresivnu inteligibilnost“.

Moglo bi se reći da je temeljna intencija kod pisanja povijesnog teksta traženje odgovora na pitanja o našoj budućnosti. Pitanje je, međutim, može li se znanje o proteklom životu ljudi našeg kraja upotrijebiti za projekciju načina života u vremenu koje dolazi. Drugim riječima, propituje se danas istinitost latinske sentence Historia magistra vitae est, jer ono što dolazi toliko je revolucionarno i sa prošlošću uopće nije usporedivo.

Pokušaj izrade kratkog pregleda života stanovnika ovog našeg prostora, u vremenskom rasponu od prethistorije pa do naših dana, a iza toga još i dodavanja nekoliko koraka budućnosti, izuzetno je težak zadatak za svakog autora. Teškoća proizlazi prvenstveno iz činjenice neistraženosti pojedinih razdoblja povijesti užeg i šireg područja Slavonije, dok u analizi recentne stvarnosti izlazimo iz polja zanimanja povjesničara te u igru uvodimo politiku, sociologiju i ekonomiju. Za projekciju budućnosti, što danas više nije domena proroka i vračara, potrebni su nam složeni alati futurologije, dakle jedne nove, multidisciplinarne znanosti.

U kratkim crtama mogli bismo naznačiti glavne karakteristike našeg kraja vidljive na prvi pogled:

najznačajniji resursi našeg zavičaja su zemlja, šume, voda, plin, nafta, ljudi i njihova radna kultura;
osnovne djelatnosti na kojima se može zasnivati egzistencija ljudi su ratarstvo i stočarstvo, industrijska proizvodnja, rudarstvo, turizam i trgovina;
temeljni društveni odnos ovdje apliciran je liberalni kapitalizam sa svojim zakonitostima;
civilizacijski okvir razvoja je nacionalni, srednjeeuropski i europski, a manje globalni;

Kroz čitavu našu povijest resurs zemlja je bio dominantan faktor opstanka, počev od neolitika, pa preko srednjeg vijeka, do današnjih dana. Nakon ukidanja kmetstva sredinom 19. stoljeća seljaštvo je prevladavajući društveni sloj, a mali zemljišni posjedi izvor su egzistencije naših ljudi. Dugo je ovaj oblik proizvodnje imao komparativnu prednost pred oblicima egzistencije u drugim krajevima Hrvatske i Slavonija je bila privlačan prostor za naseljavanje.

Pred kraj 19. stoljeća dio stanovništva uključuje se u industrijsku proizvodnju kao proleteri, ali puni zamah ova era industrijske civilizacije doživljava nakon 1950-te kada naše društvo doživljava transformaciju nezabilježenu u dosadašnjoj povijesti. Glavnina ruralnog stanovništva prelazi u industrijski sektor, zapošljavajući se u novim industrijskim pogonima, te se time iz temelja mijenja struktura društva. Radi se o novom valu ljudske civilizacije zasnovane na industrijskoj proizvodnji i induciranoj potrošnji. Kao šira zajednica postali smo u europskim i svjetskim razmjerima srednje razvijena industrijska zemlja. Ratarskom i stočarskom proizvodnjom (hrane) bavio se dio ruralnog stanovništva koji nije prešao u industriju i veliki proizvođači, u to vrijeme zvani „poljoprivredni kombinati“ u kolektivnom vlasništvu.

No, početkom 90-ih godina 20. stoljeća okolnosti se stubokom mijenjaju, iz ranije spomenutih razloga. Međutim, mora se navesti i glavni razlog promjene dosadašnje industrijske paradigme, lociran izvan sfere politike i geostrategije, a nalazi se u području inovacija, znanstvenog napretka: društva ulaze u tzv. četvrtu industrijsku revoluciju, odnosno dolazi planetarno do uvođenje robota i automatizacije u proizvodnju. I kao što su ovakvi tektonski poremećaji do sada izazivali duboke socijalne posljedice, i ova promjena nas ne ostavlja nedodirivima. I kada ne bi bilo konkurencije zemalja BRIK-sa (Brazil, Rusija, Indija, Kina) koje se pozicioniraju na karti svjetske proizvodnje dobara i konkurentnosti, pojava novog vala civilizacije iz temelja mijenja društveni landscape Europe i Hrvatske: većina dosadašnjih industrijskih i administrativnih radnika postaje višak.

Agrarna proizvodnja sa svojom biotehnološkom revolucijom i upotrebom fosilnih goriva i umjetnih gnojiva razara dosadašnji ruralnu strukturu domaćeg stanovništva. Ono što mi nazivamo selom, što je naslijeđe srednjovjekovne povijesti našeg kraja i agrarnih reformi u feudalizmu, odlazi u povijest, tj. izumire, a na obzoru se pojavljuje visokoproduktivna proizvodnja hrane za sve zahtjevnije i sve brojnije svjetsko stanovništvo. Moderna poljoprivreda apsorbira 4 – 5% radno aktivnog stanovništva zajednice, ali na drugoj tehnološkoj razini nego li je to bio slučaj do sada.

Druge djelatnosti kao što je eksploatacija nafte i plina (na pr. u Benićancima), turistička djelatnost i ugostiteljstvo, transport, trgovina i slično manjeg su opsega i marginalno rješavaju egzistenciju svekolikog pučanstva Valpovštine i Miholjštine.

Uslužni sektori, koji su prateće djelatnosti na terenu, poput obrazovanja, socijalne skrbi, zdravstvenih i komunalnih usluga, održavaju se u zadanim uvjetima iz razloga centraliziranosti državnog sustava. Onog trenutka kada se povežu sa ekonomskim rezultatima na terenu (decentralizacija) možemo očekivati njihovo sažimanje, sukladno ekonomskoj snazi u lokalnim zajednicama.

Ako za trenutak apstrahiramo novi položaj Europe u globalnim ekonomskim previranjima, a usmjerimo pažnju samo na sudbinu lokalnih zajednica poput ove naše slavonske, ne smijemo se čuditi situaciji općeg potonuća našeg kraja. U uvjetima otvorenosti granica, u što smo ušli poslije 1991. godine, pitanje produktivnosti u proizvodnji hrane došlo je do izražaja, što svjedočimo svaki put kada uđemo trgovine (pretežno stranog vlasnika…). Unatoč okrupnjavanju zemljišnih površina očito nismo stekli konkurentsku prednost pred globalnim proizvođačima, te doživljavamo dnevne poraze i slabljenje našeg agrara. Za očekivati je da će se ova branša uskladiti sa europskim proizvođačima (sa promjenom vlasništva nad zemljom…), što će za posljedicu imati bitnu promjenu socijalne strukture našeg stanovništva. Selo kakvo poznamo stoljećima će nestati, a dio stanovništva orijentiran na proizvodnju hrane će se svesti na brojke iz na pr. SAD-a (4 – 5 %).

Sve u svemu, promjene koje se već sada događaju na tržištu rada povezane sa četvrtom industrijskom revolucijom kojoj je bio posvećen prošlogodišnji Svjetski ekonomski forum (WEF) u Davosu: „Četvrta industrijska revolucija, prema definiciji, spoj je tehnologija diljem fizičkog, digitalnog i biološkog svijeta koji stvara potpuno nove mogućnosti i izaziva dramatične posljedice za političke, društvene i ekonomske sustave. Prema procjenama WEF-a, nova industrijska revolucija promijenit će tržište rada te će mnogi poslovi biti prepušteni robotima i umjetnoj inteligenciji, što bi do 2020. godine moglo rezultirati gubitkom više od pet milijuna poslova u 15 vodećih gospodarskih država svijeta u kojima je koncentrirano čak 65 % ukupne radne snage. Dvije trećine predviđenih gubitaka radnih mjesta bit će u uredima, odnosno u administraciji jer inteligentni strojevi preuzimaju rutinske zadatke.“

ZAKLJUČAK

Život našeg stanovništva na teritoriju koji baštinimo od prije nekoliko tisuća godina u ovom trenutku se nalazi na povijesnoj prekretnici. Sva dosadašnja tumačenja i analize više ne vrijede, a to se misli na dnevnopolitike floskule o reindustrijalizaciji, o stranim investicijama, o novootvorenim radnim mjestima, obrazovnom sustavu, svekolikom razvoju, progresu, boljitku… sve su to zastarjeli pojmovi koji ne mogu odgovoriti na izazove novog doba. Iseljavanje mladih iz Slavonije je simptom sveopće krize prostora i vremena, i u ovom trenutku se pojavljuje kao palijativno rješenje. Isti procesi su zahvatili i zemlje Zapada, samo sa izvjesnim vremenskim pomakom. Francuska sociologinja i književnica Viviane Forrester u svom poznatom radu iz sredine 90-ih, L'Horreur economique"(Ekonomski užas), donosi prilično sumoran pogled na suvremenu civilizaciju:

„Zbog toga imamo mogućnost biti svjedocima tih remek-djela pervazivne strategije koja uspijevaju uvjeriti ljude kako su politike nastavljanja ili, čak, ubrzavanja društvene katastrofe, politike pauperizacije goleme većine stanovništva, ne samo jedine moguće nego i jedine poželjne, i to u prvom redu... za tu većinu.

Prvi argument za to ima oblik refrena: stalno ponavljano i svaki put iznova čarobno obećanje „otvaranja novih radnih mjesta“. Zna se da je to prazna, otrcana, mrtva formula, ali je ona ipak i dalje neophodna: kada bismo prestali ponavljati tu laž, uskoro bismo možda u nju prestali vjerovati i morali bismo se probuditi i otkriti da se nalazimo usred ove more koja ne pripada području sna, pa ni području snivanja na javi — i morali bismo se suočiti s okrutnom zbiljom, s eventualnom neposrednom opasnošću. S jezovitim osjećajem vremenskog tjesnaca. Možda s paničnom bojazni da je za sve već prekasno, da se pred nama neopozivo i konačno zatvaraju sva vrata. I to na planetarnoj razini, zapravo.“

Literatura

Adamček, Josip. 1981. Ekonomsko-društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. stoljeću. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Andrić, Stanko. 2001. Potonuli svijet –Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest.
Bloch, Marc, 2008. Apologija historije ili zanat povjesničara, Zagreb: Srednja Europa, d.o.o.
Bojčić Zvonko, Andrić Stanko, Tomičić Željko, Radić Mladen, Göricke-Lukić Hermine, Ivanišević Ratko. 2009. Seoba naroda i Srednji vijek – Vodić kroz stalni postav, Osijek: Arheološki muzej Osijek.
Bösendorfer, Josip. 1950. Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Budak Neven, Strecha Mario, Krušelj Željko. 2003. Habsburzi i Hrvati, Zagreb: Srenja Europa.
Budak, Neven, Hrvatska i Slavonija u Ranome novom vijeku, Zagreb, 2007.
Delort, Robert i Walter, François, 2002. Povijest europskog okoliša, Zagreb: Barbat.
Elias, Norbert. 1996. O procesu civilizacije, Zagreb: Antibarbarus.
Federici, Silvia, 2004. Kaliban i veštica – Žene, telo i prvobitna akumulacija, Beograd: Burevesnik.
Ferrester, Viviane. 1999. The Economic Horror, Cambridge: Polity.
Gross, Mirjana. 1981. Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Harari, Yuval Noah, 2015. Sapiens – Kratka povijest čovječanstva, Zagreb: Fokus.
Inalcik, Halil, 2002. Osmansko Carstvo (klasično doba 1300.-1600.), Zagreb, Srednja Europa,
Ivanković, Željko. 2016. Rezultati socijalizma i kapitalizma u 63 godine: problem je politička ekonomija, Zagreb: Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Vidi na http://www.nsz.hr/novosti-i-obavijesti/okrugli-stolovi-i-rasprave/rasprava-o-dugorocnom-rastu-rezultati-socijalizma-i-kapitalizma-u-posljednje-63-godine/
Jurić, Ivan, 2005. Genetičko podrijetlo Hrvata. Etnogeneza i genetička otkrića (2.izd.), Split, Slobodna Dalmacija, Vidi na http://www.svetlost.org/podaci/Genetika%20Hrvata.pdf
Karaman, Igor, 1997. Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje (studije o društvenoj i gospodarskoj povijesti XVIII. - XX. st), Osijek: Povijesni arhiv u Osijeku.
Kopić, Mario, 2016. Nolte u svojoj epohi, Zagreb: Historiografija, dostupno na http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=236051
Korunić, Petar. 2006. Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije – Nacija i nacionalni identitet, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest.
Kostadinović Zorana, Frajtag Zdenka. 2015. Muzej Belišće-Industrijska baština, Belišće: Grad Belišće.
Kuzmanić, Tonči. 2010. Opasnije od kapitalizma/Povratak u feudalno doba, Ljubljana: Mladina.
Le Gof, Žak. 2011. Srednjovekovna civilizacija Zapadne Europe, Sremski Karlovci - Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
Nora, Pierre, 2007. Između sjećanja i povijesti, Zagreb: Diskrepancija - studentski časopis za društveno-humanističke teme, Vol.8 No.12;
Novick Peter, 1988. That Noble Dream: The 'Objectivity Question' and the American Historical Profession, Camebridge, Cambridge University Press,
Pleše, Mladen. 2016. Marko Grčić, legendarni redaktor, publicist, prevoditelj i pjesnik, Zagreb: Telegram.
Popović, Jovica. 1984. Gledali smo vašu budućnost, Belišće: Radnički savjet složene organizacije udruženog rada „Kombinar Belišće“.
Primorac, Dragan, 2011. Croatian genetic heritage: Y-chromosome story, Zagreb, Croatian Medical Journal, didi na http://www.cmj.hr/2011/52/3/21674820.htm
Roglić, Josip. 1980. Zbornik radova – „Kombinat Belišće“ kao činilac privrednog razvoja, Osijek: JAZU.
Rudež, Tanja. 2017. Zbog globalizacije i automatizacije nestat će gotovo pola poslova u idućih 20 godina, Zagreb: Jutarnji list.
Stipetić, Vladimir. 2012. Dva stoljeća hrvatskog gospodarstva (1820. – 2005.), Zagreb: HAZU.
Sučić, Mihael, 2016. Rijeke i šume kao živi organizam: doprinos ekohistoriji područja Valpova od druge polovice 16. stoljeća do sredine 18. stoljeća, Zagreb: Filozofski fakultet.
Sučić, Mihael. 2016. Između mogućnosti i realnosti – okoliš i gospodarstvo vlastelinstva Valpovo u prvoj polovici 18. stoljeća, Zagreb: FFZG (Diplomski rad).
Volner, Hrvoje. 2007. S. H. Gutmann d.d. u industriji međuratne Jugoslavije i razvoj Belišća, Zagreb: FFZG (Magistarski rad).
Krušvar, Vedran. 2017. SABLAST AUTOMATIZACIJE: A što će biti s nama kada nas zamijene strojevi?, Rijeka: FFRI