Kratka povijest valpovačkog urbanizma

Piše: Željko Komadina, Apr 23. 2018

Ni Valpovo ni naselja okolo njega nisu nastali preko noći. Nije na odmet podsjetiti se kroz koje povijesne faze prolazi rađanje prostornih entiteta poput sela, naselja i gradova Valpovštine, odnosno ispričati kratku priču o počecima urbanizacije u našem kraju. Pokazati kako ne postoji linearan hod povijesti nego je svaki korak u uljudbi ovog prostora uvjetovan ne samo prirodnim i ekološkim faktorima, nego je presudni utjecaj imao socijalni, ekonomski i politički odnos aktera povijesti na našem tlu. I na kraju, pokušati anticipirati daljnji razvoj (ili regres) prostorne i urbane organizacije našeg zavičaja, uvjetovan stalnim mijenama civilizacije koja nas je zahvatila, unatoč zavaravanju da se nalazimo na periferiji svijeta i vremena i da možemo misliti svoju samostalnu sudbinu.

O Svetom Petru u Šumi, dubrovačkim ljetnikovcima i zagorskim

ganjcima ili slavonskom šoru mogu držati predavanje u Tokiju ili New Yorku.

Nešto smo imali, skromno. Nakon antike počeli smo od crkvica raspona

dva metra, došli do crkve Sv. Jakova u Šibeniku, pa nešto naučili od

Austrougarske, imali moćnu arhitekturu prve polovice 20. stoljeća.

Ono što smo od Hrvatske napravili zadnjih 50 godina, to je više i gore

nego u 500 godina prije toga, od Jurja Dalmatinca do danas.

Prof. Nenad Fabijančić

Arhitektonski fakultet Zagreb

Uobičajeno je datum prvog spominjanja imena nekog grada u povijesnim spisima odabrati za godinu njegovog rođenja (dan grada). Taj čin koristan je u turističko-propagandne svrhe no naziv nekog zemljopisnog toponima iz daleke prošlosti ne znači ujedno i začetak njegove urbane organizacije. Zanimljivo je osvijetliti svjetlom suvremene analize vrijeme i okolnosti rađanja organiziranog naselja Valpova i okolnih sela te sumirati rezultate tog razvoja do današnjih dana. Takav zadatak neminovno traži pomoć i drugih discipline poput sociologije, ekonomije, arheologije i sl. kako bi se dobio cjelovit uvid u ovu temu.

Urbanizmom se naziva disciplina koja u užem smislu istražuje i usmjerava razvoj sela i grada, a taj pojam se definira kao znanost i djelatnost uređivanjem gradova i planiranja njihova razvoja (urbanističko planiranje) . Osnovni cilj urbanizma je da se osigura kvalitetan život ljudi u naseljima, tj. da im se pruže optimalni uvjeti za stanovanje, rad, društveni i kulturni život, odmor i rekreaciju. U širem smislu urbanizam obuhvaća i regionalno planiranje i turizam. On je i umjetnička oblast, jer se bavi estetikom naselja.

Sustavna urbanistička intervencija u Valpovu vidljiva je tek u drugoj polovici 20. stoljeća, dok za naselje Belišće, zbog specifičnih uvjeta nastanka, možemo govoriti o planskoj ruci od samih početaka izgradnje tog industrijskog mjesta.

Povijesni pregled razvoja naselja u Valpovštini

Razvoj sustava naselja u Slavoniji može se pratiti od pretpovijesti (neolitska nalazišta rasuta su po cijeloj Slavoniji), pa preko Ilira i kasnije Kelta i Gota, zatim Rimljana, pa od dolaska Slavena sve do naših dana; također je moguće pratiti i sve migracije koje su bile osobito važne u vrijeme turskog prisustvovanja i osvajanja na Balkanu, odnosno ekonomske migracije koje započinju na prijelazu 18. u 19. stoljeće i nastavljaju se sve do poslije drugog svjetskog rata.

Ako za ovu analizu zanemarimo nalazišta iz prethistorije koja potvrđuju postojanje naseljenosti ovih naših krajeva u tom vremenu, onda nam ostaje razdoblje rimske vladavine ovim prostorom kao početak organiziranih naselja. Kao što se vidi na Tabuli Peutingeriani, srednjevjekovnoj kopiji starorimskog itinerara (vjerojatno iz 3. st. n. e.) koja služi kao izvor za poznavanje topografije prometnica Rimskog carstva (naziv po njemačkom humanistu Konradu Peutingeru, 1465 — 1547) na ovom prostoru se bilježi toponim Iuballon, Iovalio (a), kao prva ljudska naseobina. Rimski Iovalio bio je izgra­đen na vojničkoj cesti uz desnu obalu Drave. Na osnovu toga može se zaključiti da je Iovalio predstavljao privremeno strateško uporište i trgovačko mjesto jer je imao povoljan položaj. Pretpostavlja se za lokaciju Iovalia rudina »Staro Valpovo« i uz nju starovalpovačko groblje.

Ipak kad se govori o današnjim naseljima i njihovu izgledu valja reći da su ona nastala u vrijeme kada je Slavonija oslobođene od Turaka, tj. u 18. stoljeću pa do sredine 19. stoljeća. Na toj osnovi temelji se i današnji sistem naselja u slavonskoj regiji. Izvorište za sistem tih naselja treba tražiti u obliku naselja u Vojnoj krajini, i to u rekonstrukciji starosjedilačkih naselja i naselja koja su nastala imigracijom stanovništva.

Za proces nastajanja seoskih naselja u Slavoniji osobito je značajna druga polovina 18. stoljeća, kada je nastala većina današnjih naselja i to pretežno intervencijom austrougarskih vlasti. Tako je na pr. postava građevina na parceli bila propisana dokumentom pod nazivom "Glavna uputa za naseljavanje" izdanim u Beču 1772. godine. U to vrijeme su za mnoga naselja bili izrađivani prethodni planovi, a na izabranom terenu ulice su bile obilježavane povlačenjem brazde. Uz tako označene ulice dijelile su se građevinske parcele. Gradnja kuća bi odmah otpočela, a stanovnici (starosjedioci ili doseljeni) do dovršenja svojih kuća stanovali bi u improviziranim nastambama.

Valpovo – početak organiziranog naselja

Srednjovjekovno Valpovo s obzirom na važnost toga naselja, a napose važnost njegovih gospodara možemo smatrati početkom organiziranog naselja na našem području. Najstariji sačuvani spomen Valpova (Wolpo, Wolpow) imamo u računima izvanredne papinske desetine iz 1332. godine gdje se ono javlja kao sjedište župe u sklopu Osuvačkog arhiđakonata. Istim se toponimom tijekom srednjovjekovnoga razdoblja označavalo i vlastelinstvo (possessio), plemićka utvrda (castrum), trgovište (oppidum), a potkraj 15. stoljeću nailazimo i na toponim “Crkveno Valpovo” (Eghazaswalpo).

Ovdje moramo razlikovati “Crkveno Valpovo” te dva oppida, Valpova i Željanovaca. Dvojica istraživača, Csánki i Bösendorfer načelno ih tretiraju kao tri različita naselja koja su pripadala utvrdi Valpovo. Kao mogući položaj trgovišta Valpovo Csánki uzima dravsku obalu.

Povijesni izvor kao što su povlastice Ladislava Morovića stanovnicima Željanovaca iz 1438. godine jasno pokazuju da se radi o podgrađu utvrde (in suburbio castri).

Postoji sačuvana darovnica kralja Matije iz 1481. godine Matiji i Petru Gerebu kojima je, između ostalog, pripala utvrda i trgovište Valpovo s okolnim posjedima, među njima i “Crkveno Valpovo” te Željanovci (castrum Walpo necnon oppidum similiter Walpo ac possessiones Eghazaswalpo … Selyanowcz).

Istraživač Pál Engel daje kartu koja prikazuje rekonstruirano stanje oko 1500. godine. Engel, kao i Čuržik, trgovište Valpovo smješta na obalu Karašice, a “Crkveno Valpovo” bliže rijeci Dravi gdje je, po njemu, bilo župno sjedište. Željanovci i utvrda nisu ucrtani u inače vrlo detaljnu kartu, što je pomalo neobično.

Uzmemo li u obzir izvorni materijal, nema nikakve sumnje da se ovdje ustvari radi o tri različita naselja. Što se njihovog smještaja tiče, stvar je nešto nesigurnija. Najmanje dvojbi imamo oko Željanovaca, jer znamo da su se nalazili negdje u podgrađu utvrde.

- Valpovo – posttursko razdoblje

Za našu analizu početaka urbanističke organizacije naselja Valpovo dovoljno je posegnuti za razdobljem nakon povlačenja Turaka, odnosno nakon uspostave vlastelinstva Valpovo, tj. nakon 31. prosinca 1721. kada je posjed dodijeljen barunu Petru Antunu Hilleprandu von Prandauu.

Dvorska komora iz Beča je 1698. godine, 11 godina nakon odlaska Turaka iz Valpova (1687.), napravila prvi popis stanovništva (Ive Mažuran: „Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. godine“), a prema drugom popisu iz 1702. godine Valpovo je imalo ovakvo stanje: 39 selišta, 1 inkvilin, oženjene braće 15, udanih kćeri 19, konja 44, ždrebadi 12, volova 170, junadi 87, krava 206, teladi 181, ovaca, koza i janjadi 39, svinja 505, košnica 34, motika za vinograde 44, zasijane zemlje sa pšenicom 369 jutara, zob i ječam 88 jutara, kukuruza 42 jutra, livada za košnju 360 jutara.

Prema popisu svih vlastelinskih posjeda i naselja na području tek uspostavljene Požeške, Srijemske i Virovitičke županije, provedenim krajem 1745. i početka 1746. godine, upravno središte vlastelinstva Valpovo imalo je 167 kuća i domaćinstava, od kojih 7 pripadaju udovicama s posjedom. Od nepokretne imovine stanovništvo je obrađivalo 341 jutro oranica, livada je bilo za 394 kosca, a 313 jutra zemljišta je ostajalo neposijano. Pokretna imovina sastojala se od 60 volova, 69 krava, 35 konja, 2 kobile, 1 ždrijebe, 26 junadi, 278 svinja i 17 ovaca. Plus 606 stabala šljiva.

Iz povijesnih izvora saznajemo da je u vrijeme uspostavljanja vlastelinstva Valpovo počelo intenzivno investicijsko razdoblje u čitavoj Slavoniji, a naš novi gospodar u Valpovu 1727. godine svoj posjed je, između ostalog, poželio povezati cestama. To bismo zvali danas izgradnjom infrastrukture posjeda. Tako je topografski gledano oblikovano naselje uz feudalni dvorac, sjedište vlastelinstva. Glavne ulice današnjeg Valpova datiraju iz onog vremena: ulica prema Donjem Miholjcu, ulica prema Osijeku, ulica prema Koški (Bizovcu), ulica prema Nardu, ulica prema Gorici i Bocanjevcima… Uz pravac ceste/ulice, okomito na njenu os, smještaju se parcele sa kmetskim građevinama. Osim funkcijskih razloga koji omogućuju lak pristup voćnjaku i njivi, takav način izgradnje uvjetuju zaštitne mjere od požara. To je vrlo logično jer su kuće u početku bile građene uglavnom od drva, a pokrivane su trskom ili slamom, odnosno lako zapaljivim materijalima. U 19. stoljeću upotrebljava se nepečena opeka (prisna cigla), a kasnije pečena opeka i crijep kao pokrov.

Slika 1. Ilustrativni prikaz Valpova iz 18. stoljeća

Na oblikovanje naselja Valpovo utječu od samog početka i neki drugi faktori osim zemlje i poljoprivrede. Već u 15. stoljeću Valpovo dobiva i upravnu i tržišnu funkciju – status trgovišća (Morović). U turskom razdoblju, na području šire okolice Valpova, u sklopu nahije Valpovo i Karaševo 1579. godine, bila su gusto poredana sela i naselja, sa ukupno 900 kuća i približno 7000 žitelja, ali se umjesto Valpova kao vojnog uporišta, trgovačko i poslovno središte kraja preuzima varoš Sv. Juraj, zbog čega je i postala vodeće naselje sa 76 kuća i domaćinstava. Dolaskom Habzburgovaca Valpovo je svoj nekadašnji položaj zadržalo, što se vidi iz popisa 1702., 1737. i 1748. godine. Unatoč stvarnosti povijesnog naslijeđa Valpovo nije službeno proglašeno gradom ni trgovišćem, sve dok svesrdnim zalaganjem baruna Josipa Prandaua 1809. godine nije Valpovo proglašeno gradom i trgovišćem, zajedno sa Miholjcem, Moslavinom i Čađavicom.

Treći faktor utjecaja na oblikovanje mjesta i njegovu urbanu strukturu ima intenzivan razvoj obrtništva, a i nekih oblika industrijske proizvodnje i turizma (pivara, mlinovi, „toplice“…). Već je 1745. Prandau doveo grupu obrtnika na svoj posjed što je značili promjenu strukture stanovništva i poticaj razvoju jedne djelatnosti prije pojave industrijskih proizvoda na tržištu.

- Državna kontrola nad prostorom

Svi navedeni elementi razvoja prostornog modela slavonskog sela utječu na izradu prvih prostornih planova koji se pojavljuju u 19. stoljeću. Prvu katastarsku izmjeru, imenovanu kao franciskansku, nalazimo sredinom 19. stoljeća prema bilješci M. Smrekara iz 1900.: «U razdoblju od godine 1858. do godine 1863. obavljena je u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji prvi put potanka katastralna izmjera.». Autor u kratkoj analizi doprinosa koji ova izmjera donosi piše sljedeće: «Karte potpuno vjerno bilježe nekadašnji izgled i veličinu naselja, oranica, šuma, livada, vinograda, ritova i vodotoka… Ucrtane čestice prikazuju razvoj vlasničkih odnosa, parcelaciju, veličinu posjeda kao i njihovo cijepanje ili spajanje.» U starim katastarskim planovima mogu se vidjeti parcele za izgradnju obiteljskih kuća koje su redovito izduženoga pravokutnog oblika. Širina tih parcela bila je oko 25 metara, duljina oko 100 metara, a ponekad i znatno više. Ulični koridori uglavnom su bili široki oko 25 metara. U sredini ulice je kolnik, s obje strane su šančevi na koje se nadovezuje zelena površina na kojoj se najčešće nalazi drvored. Nogostupi su postavljeni rubno, gotovo uvijek na građevinskom pravcu.

Slika 2. Karta Valpova i najbliže okolice početkom 19. st.

Stambena zgrada na parceli ima izdužen pravokutni tlocrt s uličnim zabatom postavljenim na građevinskom pravcu koji se najčešće poklapa s regulacijskim pravcem. Duža stranica tlocrta postavljena je točno na granici parcele susjeda. Tek kasnije, u drugoj polovici 19. stoljeća, dolazi do pojave podjele parcela najčešće na dva, a ponekad i na tri dijela. Podjela je uvijek u uzdužnom smjeru, a razlog podjele parcela su pojave formiranja novih mladih obitelji. Tako su nove parcele nastajale tzv. dilbom, tj. diobom posjeda između braće. Takva je podjela bila moguća i zbog uporabe opeke kao novoga građevnog materijala jer opasnost od širenja požara nije ograničavala približavanje stambenih zgrada. Tada se već i pojedine gospodarske zgrade u nekim slučajevima grade okomito na parcelu, odnosno paralelno s ulicom.

- Na tragu industrijskog razvoja

U drugoj polovici 19. stoljeća (1848.) nakon prijelomnih političkih događaja utvrđivanja Valpova kao upravnog središta kraja, mjesto dobiva neka obilježja kapitalističkog razvoja, ali uglavnom pod budnom rukom feudalnih gospodara čiji se posjed organizira na kapitalističkim principima. Niču neke javne zgrade i privredni objekti, ali uglavnom Valpovo zadržava svoju naslijeđenu organizaciju iz 18. stoljeća.

Najveći zaokret u svom razvoju i to na tragu industrijske moderne Valpovo doživljava u drugoj polovici 20. stoljeća. Činjenica je da je takav zaokret pokušalo izvesti i naše plemstvom austrijskog porijekla, ali nije imalo snage to učiniti, tek su u agoniji svoje vladavine ovim prostorom rasprodali prirodne resurse koji su im poklonjeni nakon turskog povlačenja iz Slavonije. Ostali su i bez šuma i bez zemlje, a zamašnjak kapitalističkog razvoja nisu uspjeli pokrenuti.

Epohalni zaokret u pravcu suvremene civilizacije na svojim leđima iznose potomci nekadašnjih kmetova, feudalnog činovništva i nešto inteligencije. Resurse preuzete iz prethodnog razdoblja novi akteri povijesti oplemenjuju industrijskom proizvodnjom u Valpovu, čime nadopunjuju primarnu agrarnu i stočarsku proizvodnju, samo na višoj tehnološkoj razini. Valpovo kao urbana cjelina doživljava preporod, broj stanovnika se udvostručuje sa potpunom promjenom strukture. Gradi se komunalna infrastruktura, javne ustanove, školstvo i zdravstvo se izdižu na nivo srednje razvijenih industrijskih zemalja Zapada. Kultura stanovanja se podiže na novi nivo sa izgradnjom višekatnih stambenih objekata i čitavih naselja rezidencijalnog tipa sa visokim standardom življenja.

Kraj 20. stoljeća sa svojom ekonomskom i političkom krizom ova lokalna zajednica doživljava nespremna, sa sveopćim urušavanjem svih vrijednosti i dosegnutih razina civilizacije. Proces je u tijeku i u ovom trenutku se ne zna kako će završiti.

Slika 3. Dio trga u Valpovu kakav više ne postoji

Od selišta do sela

O izgledu naselja na području Valpovštine iz prije turskog razdoblja nema puno povijesnih podataka ali se pretpostavlja da nije bilo puno grupiranih naselja. Oslobođenjem Valpovštine od Turaka i uspostavom civilne vlasti počinje se provoditi uređivanje teritorija. Uvođenjem raznih službi ( poštanska služba) i radi lakšeg provođenja zakona i oporezivanja pučanstva dolazi do grupiranja naselja ("Terezijanski urbar" iz 1756. godine).

U sastavu Vlastelinstva Valpovo 1745. godine je bilo 33 sela i naselja sa 220 sesija (selišta) čiji su kmetovi godišnje plaćali 4810 forinti poreza. Kao temelj za određivanje kmetskih podavanja, uzimala se jedna sesija. Sva je zemlja pripadala vlastelinstvu, a obrađivali su je kmetovi. Kmetsko selište je bila gospodarska jedinica za uzdr­žavanje kmetske porodice, a sačinjavali su je kuća, okućnica, oranice, livade, zajednički pašnjak, šume i vode. Više kmetskih selišta predstavljalo je selo. Tko je imao čitavu sesiju plaćao je godišnje 3 forinte, 1 hvat drva za ogrjev i besplatno je radio 48 dana. Tko je imao manju sesiju manje je plaćao. Oni kmetovi koji nisu ništa imali, već bi stanovali u tuđoj kući i živjeli od nadnice bili su oslobođeni od daća, ali su morali besplatno raditi 10 dana godiš­nje. Broj kmetskih selišta bio je, međutim, vrlo podložan naglim promjenama, budući da je podložnik (kmet) mogao slobodno napustiti selište i otići nekamo drugdje, gdje su, navodno, povoljniji uvjeti života i rada.

U nastavku vremena dolazi do uređenja cesta i putova te formiranja katastra zemljišta. Neka sela su nastajala planski a neka su nastala na ranije nastalim selištima ili oko novosagrađenih putova. Takvim uređenjem dolazi do izgleda sela kojeg danas znamo pod pojmom ušoreno selo. "Pojam samo približno određuje naselje okupljeno sa obiju strana ceste (puta) uz koju se, na uskim dugim parcelama, okomitim na cestu, nižu kuće jedna do druge".(Zdravko Živković: "Hrvatsko narodno graditeljstvo").

Slika 4. Način gradnje na parceli

Parcela ili katastarska čestica ta najmanja cjelina katastarske općine osnivana je kao izduženi pravokutnik širine 15 do 25, a dužine 100 pa i puno više metara (kasnije raspadom obiteljskih zadruga dijele se i parcele po širini na dva pa i na tri djela). Kuća kao glavni stambeni objekt smještena je izravno na susjedovoj međi a uličnim zabatom na samoj građevinskoj liniji. Kuća je orijentirana tako da je bočni trijem (ganjak) najčešće okrenut istoku ili jugu, rjeđe zapadu ali nikad sjeveru. Na sjevernoj strani kuće nalazi se eventualno mali prozorčić. Neke kuće su imale podrum a neke ne. U nastavku kuće nalaze se komore (kiljeri u nekim dijelovima Slavonije). Treba naglasiti obiteljske zadruge kao važne jedinice organizacije seljačkog života pogotovo kod Šokaca gdje u spomenutim komorama borave mlađa oženjena braća sa svojim obiteljima (najstariji brat je glava obitelji te boravi u kući sa starim roditeljima). U produžetku kuće je najčešće ljetna kuhinja. Slijedi štala. Ona je ili odvojena za krave (sa nižim jaslama) i za konje (sa višim jaslama) ili kao jedna prostorija sa jednim jaslama. Slijede svinjci u početku nenatkriveni, opleteni od šiblja a kasnije i zidani te u kombinaciji sa čardakom (objekt za čuvanje kukuruza), najčešće ispod njega. Ambar (objekt za čuvanje žitarica) je, ili posebna građevina, ili smješten unutar čardaka. Pored kuće se još nalaze bunar, krušna peć (ispod koje je rov za krumpire i repu ukoliko kuća nema podrum), pušnica te kokošinjci. Preko dvorišta (ali nije pravilo) nalazi se drveni štagalj u početku pokrivan slamom a kasnije i crijepom. Iza štaglja je kamara sa slamom i ostava za stajsko gnojivo. Slijedi bostan sa voćkama (najčešće šljivik) i na kraju parcele njiva (bašća). Ograde između susjeda su najčešće drvene (tarabe).

Slika 5. Struktura slavonskih sela

- Utjecaj industrijalizacije na selo kao društvenu strukturu

Kada se pogledaju ozbiljni radovi iz ekonomske povijesti Hrvatske, na pr. akademika Vladimira Stipetića, Igora Karamana, Mije Mirkovića i drugih onda se može primijetiti da se razdoblje agrarizma na našem tlu rasteglo sve do 2. sv. rata. Dominantni oblik ekonomske reprodukcije stanovništva bio je određen seljačkim načinom života, na malim posjedima, te ne čudi da je u razdoblju između dva rata seljaštvo bilo i glavna politička snaga (HSS, Radić, Maček…). Gotovo 90 % populacije živjelo je na malim posjedima, unatoč permanentnim agrarnim reformama.

Promjena nastupa nakon 1950.-ih godina u vremenu tzv. modernizacije našeg društva, snažne industrijalizacije, jačanje gradova, migracije stanovništva i promjene strukture stanovništva u društvu. Za našu lokalnu sredinu karakteristično je veliko zapošljavanje ljudi sa sela u kombinatima u Belišću i Valpovu, dvojna uloga (i radnika i seljaka…), starenje stanovništva sela i sl.

Seoska naselja se iz temelja transformiraju. Nestaju tradicionalni kućerci karakteristični za život našeg naroda u selima (vidi Rudolf Bičanić: „Kako živi narod“) i potpomognuti dohotkom iz rada u industriji seljaci grade moderne, zidane objekte i gospodarske zgrade. U selima se asfaltiraju ceste, grade moderne škole, komunalna infrastruktura, domovi zdravlja… Može se reći da se život na selu u pogledu urbanističkih, komunalnih, sanitarnih i drugih uvjeta toliko promijenio da je nestalo razlike nekad prisutne u odnosu na naselja gradskog tipa.

Belišće – industrijska revolucija i radničko stanovanje

Naselje Belišće predstavlja u trenutku svoje izgradnje krajem 19. st. potpunu suprotnost dosadašnjim oblicima života, rada i stanovanja viđenim na ovim prostorima. Radi se o jedinstvenom projektu realiziranom na Dravi, u neposrednoj blizini feudalnog središta Valpova, a koji u sebi sadrži izgradnju industrijskih postrojenje za preradu drveta, stambenog naselja za radnike i činovništvo i logističkog sustava za dopremu slavonskog drveta i otpremu gotovih proizvoda u Mađarsku i Europu. Nas u ovoj analizi zanima tip naselja, njegova organizacija, vrste građevina i uvjeti života.

Slika 6. Belišće – pogled na pogone i naselje

Dakle, kompleks Belišća obuhvaća tvorničke hale, skladišta drveta i gotovih proizvoda, energetske objekte svojstvene počecima industrijske revolucije, vodene i željezničke komunikacije, a na to se nastavlja naselje radničkih nastambi i osnovnih komunalnih sustava karakterističnim za ondašnji civilizacijski doseg namijenjen ovoj vrsti ljudi (radnicima).

Ideja izgradnje ovakvog naselja za radnike pored industrijskih pogona nije nova. U drugoj polovici 18. stoljeća, uoči Francuske revolucije, javljaju se neke nove ideje prosvjetitelja koji nude različita rješenja suživota industrije, tj. manufakture i radničkog stanovanja. Težnja je, dakle, bila ponuditi prihvatljivo rješenje za spajanje rada u tvornici i humanog obitavanja radnika. U optjecaju su bile različite utopističke ideje među kojima su se isticala ideje arhitekta Ledouxa koje prihvaća industrijalac Robert Owen iz New Lanarka 1784. godine u Engleskoj. Njegov plan “združenih naselja” obuhvaća radni i stambeni prostor radnika, ali predviđa odvajanje tvornice od stambenih dijelova zelenim površinama koje služe kao poljoprivredno zemljište. Takve ideje o ruralnom u urbanom, tj. da radnici osim stana dobiju na uživanje i vrt, bit će prihvaćene i u 20. stoljeću.

Bilo je i drugih ideja ali su označene kao utopističke, uz ostalo i zbog kratkog trajanja. Puno je autora, u prvom redu graditelja, objavilo svoje zamisli o radničkom stanovanju ali je sve ostalo samo na razini ideje, kao npr. kod Johna Wooda mlađeg. Ono što im je svima zajedničko jesu prijedlozi kako radnička naselja učiniti humanim zonama življenja. Rješenje se prije svega vidi u individualnom stanovanju, tj. u kući za jednu ili dvije obitelji, s obveznom zelenom površinom namijenjenom proizvodnji hrane za osobne potrebe.

- Paternalizam i radničko stanovanje

Prva radnička naselja u Europi iniciraju i financiraju industrijalci na svojim terenima u neposrednoj blizini tvornice. Na svjetskoj izložbi u Parizu (1889.) utvrđeni su i neki od uvjeta za izgradnju, ali i život u radničkoj kući: stanarina ne bi smjela biti veća od šestine plaće radnika, higijena mora biti osigurana, ako je ikako moguće, u odvojenim kućama, ali i s odvojenim ulazima u svaki stan, broj prostorija treba biti prilagođen broju članova obitelji i spolu.

Rođenje i afirmacija ideologije paternalizma (naziv za nastojanje poslodavaca, osobito velikih tvorničara pa i Katoličke crkve, da svojom “brigom” za njihovu dobrobit, odvoje radnika i namještenika od njihovih sindikata, odnosno od borbe za radnička prava) vezana je za razdoblje od polovice 19. do prvog desetljeća 20. stoljeća. Taj paternalistički odnos industrijalaca očituje se u financiranju izgradnje radničkih naselja s cjelokupnom urbanom opremom koja uključuje vrtiće, škole, crkvu, sportske dvorane itd., tako da postanu sama sebi dovoljna. Industrijalac nije samo financijer već i vlasnik terena na kojemu se gradi, a kuće zatim pod povoljnim uvjetima prodaje ili daje u najam svojim radnicima.

Krajem 19. stoljeća Beč, tj. Carski dvor, ponudio je svoj model rješavanja pitanja radničkog stanovanja. U čast pedesete godišnjice vladavine Franje Josipa, 1896. se osniva jubilarna Zaklada cara Franje Josipa, filantropska ustanova s ciljem izgradnje, iznajmljivanja i upravljanja kućama namijenjenima ljudima s niskim primanjima (prije svega radnicima).

U priručnicima za izgradnju radničkih kuća, uz niz savjeta, govorilo se o položaju kuće u odnosu na ulicu, stranama svijeta (istok-zapad), građevinskom materijalu (najčešće se upotrebljava cigla), visini stanova (određeni su standardi), krovu, kuhinji (smatralo se da kuhinja treba biti odvojena od spavaćih soba i dnevnog boravka), a posebno se vodilo računa o vrtu.

Jedan od najpoznatijih tipova je samostojeća kuća, tip Cottage, smještena u zelenilu parka. Takve se kuće obično nalaze u grupama ili su raspoređene u pravilnim redovima duž jedne i druge strane ulice ili u nasuprotnim redovima duž iste ulice. Najčešće se grade na terenima industrijalca, čiju izgradnju sam financira. Taj tip kuća (nastao pod utjecajem engleskih tipova kuća) može se naći u satelit-gradovima - radničkim kolonijama u Kronenbergu, Schredorfu, Westendu i Nordorfu u vlasništvu industrijalca Alfreda Kruppa koji je svojim radničkim kolonijama i njihovim urbanim konceptom znatno utjecao na strukturu radničkih naselja srednje Europe.

Dvojne su kuće vrlo česte u radničkim naseljima, posebno u međuratnom razdoblju kada postaju osobito omiljene. Sastoje se od dviju spojenih kuća u kojima mogu biti dva ili četiri stana, s time da svaki stan ima odvojeni ulaz. Prve takve kuće konstruirao je Muller 1853. - 1858., a nalazimo ih u Italiji u naseljima Crespi d’Adda29 i Solvay, u Njemačkoj u Kruppovim radničkim kolonijama i drugdje.

Pod utjecajem Ebenezera Howarda i njegova djela Garden Cities of Tomorrow iz 1902. grade se, utopljene u zelenilo, kuće za radnike i službenike, a diljem Europe širi se pokret Vrtnoga grada, osobito nakon Prvoga svjetskog rata. Najpoznatiji su primjeri takvih vrtnih gradova Garbatella u Rimu, Soluay u Toskani te Albertfalva i Magdolnauaros u Budimpešti. Pod utjecajem pokreta Garden City (Vrtni grad) izgrađeno je i radničko naselje u Dugoj Resi.

U povijesti izgradnje radničkih kuća (četvrti i naselja), osobito u srednjoj Europi, posebno mjesto zauzima Beč. Eksperiment jubilarne kuće s kraja 19. stoljeća ostavit će dubok trag na daljnje rješavanje socijalnog stanovanja. U razdoblju od 1919. do 1934. Bečom upravljaju gradonačelnici socijaldemokratskog usmjerenja. Primarni je zadatak te vladajuće garniture sagraditi što više stanova za ljude slabijih platežnih mogućnosti, tj. socijalne stanove namijenjene prije svega radničkoj klasi.

- Model izgradnje radničkog naselja u Belišću

Među Belišćanima je prisutno živo sjećanje na tip radničkog naselja koje je poduzeće S.H. Gutmanna izgradilo krajem 19. st. zajedno sa industrijskim postrojenjima. Naselje je bilo funkcionalno i služilo je svojoj svrsi sve do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, kada ga zamjenjuje tip naselja primjeren socijalističkom sustavu brige za radništvo.

Stariji Belišćani iz prve ruke svjedoče da se radilo o tipskim zgradama sa četiri stana u prizemlju i tavanskim prostorijama u potkrovlju. Ostaci te arhitekture su sačuvani kao historijski zapis o vremenu pojave kapitalizma na našem prostoru. Zgrade nisu imale sanitarne instalacije poput kanalizacije i vodovoda, nego su se potrebe za vodom osiguravale na uličnoj česmi, a kupanje ukućana je bilo jednom tjedno u javnom kupatilu. Po uzoru na europske modele ovakvih naselja stanari su uz stan imali na raspolaganju mali vrt oko zgrade. U pozadini stambene zgrade bile su zgrade drvarnice, svinjca, spremišta za potrepštine domaćinstva. Ulice u početku nisu bile asfaltirane, a drugi komunalni sadržaji bili su prisutni u rudimentarnom obliku. Na pr. osnovna škola se u naselju pojavljuje na samom početku, a radi reprodukcije radne snage osnovana je i tzv. industrijska škola, koja se održala sve do reforme obrazovanja sredinom 70-ih godina 20. stoljeća.

Nešto viši standard stanovanja bio je namijenjen činovničkom sloju u Gutmannovoj kompaniji, o čemu svjedoči tzv. činovnički dom i zgrada uprave lokalne željeznice.

Uprava kompanije opet je bila izdvojena u trećoj vrsti građevine, a vlasnici se početkom 20. stoljeća odlučuju za izgradnju reprezentativne secesijske vile, tzv. Pale, kojeg, doduše, zbog 1. sv. rata i kasnijih događaja nisu u pravom smislu koristili.

Od sredine 60-ih počinje intenzivna izgradnja suvremenih stanova u višekatnim stambenim objektima koji supstituiraju Gutmannove radničke stanove. Nova gradnja ima drugi koncept, podiže se standard stanovanja na visoku razinu. Belišće mijenja izgled, gradi se nova komunalna infrastruktura (asfaltirane ceste, javna rasvjeta, kanalizacijski sustav, vodovod, el. energija, telefon, plinska mreža…), a razvija se i društveni život (sport, kazalište, dječji vrtić, nova škola, sportska dvorana, otvoreni bazen…). Paralelno sa izgradnjom zgrada kolektivnog stanovanja profit kompanije Kombinat Belišće usmjerava se u kredite za individualnu stambenu izgradnju pa u Belišću niču čitava naselja rezidencijalnog tipa sa visokim komforom i standardom koja odgovaraju na pr. kućama više srednje klase u Njemačkoj.

Materijalna osnova života i društveni odnosu ključni su faktori za razumijevanje urbanističkog razvoja

Da bismo razumjeli zakonitosti dosadašnjeg razvoja urbanističkih oblika karakterističnih za naše podneblje nije dovoljno samo kronološki nabrajati povijesne događaje i opisati mijene u strukturi naselja i oblicima života i stanovanja stanovništva. Obrada teme iziskuje drugačiju metodologiju analize, osobito ako želimo na kraju napraviti projekciju budućih promjena, koje nas već zahvaćaju. Linearnim nizanjem političkih i društvenih promjena nismo u stanju anticipirati budućnost i odgovoriti na pitanje što će s nama biti uskoro.

Najbolji pristup problematici urbanizma ostvarujemo preko promatranja čovjeka u svom prirodnom ambijentu, zatim preko utjecaja znanstvenog i tehnološkog razvoja na globalnoj i lokalnoj sceni, a manju važnost bismo trebali pridavati političkim procesima u ovom dijelu Europe i Hrvatske.

Agrarna civilizacija

Kada se zaviri u knjigu Vladimira Stipetića Dva stoljeća hrvatskog gospodarstva može se uočiti da je stanovništvo Slavonije sve do polovice 20. stoljeća živjelo u agrarizmu, što je naziv za razdoblje u kojem se materijalna reprodukcija društva temelji na poljoprivredi. Ovo razdoblje ljudski rod započinje prije 12.000 godina u kolijevci ljudske civilizacije, u Mezopotamiji. Naši krajevi se iz te razvojne faze nisu mogli izvući tako lako, što im je omogućavalo egzistenciju na razini BDP od 1.000 dolara po stanovniku.

Ovaj naš prostor postao je kolijevkom prvih doseljenika unatrag nekoliko tisuća godina, a privlačni faktor su bile prostrane šume, rijeke, močvare, plodna zemlja. Mijenjala su se carstva, politički sustavi, narodi, no temeljni oblik preživljavanja stanovništva proizlazio je iz prirode i okoliša. Ranije civilizacije poput mezopotamske, egipatske, grčke, rimske… ostavile su iza sebe tragove ljudskih nastamba, amfiteatara, piramida, čitavih gradova, dok se ovaj naš prostor ne može pohvaliti takvim stupnjem razvoja. Zahvaljujući arheološkim nalazima te istraživačima i putopiscima našeg kraja poput Evlije Čelebije, Bartola Kašića, Friedrich Wilhelma von Taubea i drugih možemo saznati kakva su bila naselja u Slavoniji, kakve su bile nastambe za ljude i stoku, kakve agrarne tehnike su ljudi koristili, odnosno u kakvim uvjetima se ovdje živjelo unatrag nekoliko stoljeća.

Već u 14. i 15. stoljeću bilježimo na ovom prostoru feudalnu društvenu organizaciju sa plemstvom kao dominantnim slojem (Morović, Gereb). Izmjenjuje se Osmansko carstvo pa Habzburgovci, ali dominantni društveni odnos ostaje nepromijenjen. Stanovništvo je raspršeno po feudalnim selištima, eventualno grupiranim u veće nakupine, što onda čini selo sa desetak od blata i pruća sklepanih nastambi, gdje su i ljudi i životinje bili pod istim krovom od trske. Tek nešto veće naselje čine kmetske nastambe u podgrađu feudalne tvrđave i dvorca u Valpovu.

Prisustvo Habzburgovaca kao naših feudalnih gospodara na tlu Valpovštine ostavilo je traga kako u tehnologiji poljoprivredne proizvodnje tako i u urbanoj organizaciji prostora. Tadašnji vladari uvodili su na tragu prosvjetiteljskog europskog vala inovacije u društveni život, ali su u pozadini bili utilitarni postupci radi učvršćivanja svoje vladavine i ekstrakcije bogatstva iz ljudi i teritorija. Radi svojih potreba pokreću razvoj obrta i manufakture, kao što potiču i trgovačku razmjenu i prodaju tržnih viškova na Zapad, a uvode i neke oblike komunalne organizacije (općina).

Rezultat je velika koncentracija bogatstva u rukama plemstva u 18. i 19. stoljeću, što je ostavilo traga na izgled kraja (dvorac, crkve, perivoj, mlinovi, mostovi, ceste…). Ukidanjem kmetstva nakon revolucija 1848. uzdrman je feudalni poredak, a klasa na vlasti se pokušala preustrojiti na ekonomski režim kapitalističke proizvodnje. Nažalost, nisu imali snage izaći sa tom promjenom na kraj pa su život sustavu produžili oslanjajući se na prodaju prirodnog bogatstva našeg kraja, hrastovih šuma.

Osim urbane regulacije sela, gruntovnice i katastra, ništa se značajno nije dogodilo temeljnoj društvenoj strukturi zasnovanoj na eksploataciji malih zemljišnih posjeda, velikim obiteljima i migracijama stanovništva u 19. stoljeću. Nasuprot feudalnim građevinama, počev od dvoraca, i gospodarskih zgrada pa do crkava, koje su redom građene kao čvrste građevine, od pečenih cigala, i koje su se sačuvale do danas, seosko stanovništvo je napredovalo do „prijesnom“ ciglom građenih nastambi, eventualno crijepom pokrivenim, od kojih nije nijedna sačuvana do naših dana. Organizacija okolnih sela, a i trgovišća Valpovo, gotovo do 2. sv. rata, je ostala nepromijenjena. Valpovo je tijekom vremena obogaćeno slojem obrtničke i trgovačke sitne građanske klase i sa nešto malo pripadajućih reprezentativnih građevina (hotel, toplice, ljekarna, trgovina…).

Utjecaj industrijskog razvoja na uvjete života

Sa zakašnjenjem od gotovo dva stoljeća u odnosu na Zapad val industrijskog razvoja se prelio i na područje Slavonije. Naime, strani poduzetnici (Gutmann, Pfeifer, Bata…) otkrivaju na tlu Slavonije prirodne resurse pogodne za industrijsku preradu i plasman na europska tržišta. Uglavnom se radi o drvetu, kamenu, ribama i poljoprivrednim proizvodima pogodnim za preradu. Širom Slavonije niču pilane, šećerane, kožare, pivare i druga prerađivačka industrija čiji početak se može zahvaliti stranom kapitalu i austrijskim i mađarskim poduzetnicima. Današnjim riječnikom bismo to zvali – strane investicije. Otvoreno je, doduše, nešto radnih mjesta u industriji, ali se radi o uvezenoj radnoj snazi, pretežno Mađari, Austrijanci, Česi, Nijemci, dok naše seosko stanovništvo nije bilo toliko zastupljeno. Kada se pogledaju ekonomski pokazatelji (Stipetić, Mijo Mirković, Karaman) za prostor istočne Hrvatske onda se vidi da su mali seoski posjedi i na njima zasnovana materijalna proizvodnja bili dominantni oblik ekonomije ljudi ovog prostora.

Slika 7. V. Stipetić: Kretanje BDP per capita u Hrvatskoj u posljednja dva stoljeća

Preokret nastupa nakon 2. sv. rata kada ovaj prostor ulazi u svoju civilizacijsku mijenu čije su posljedice dugoročne. Na valu novog političkog ustroja, a i pod utjecajem poslijeratne europske obnove, ovaj prostor se transformirao iz zaostale agrarne sredine u naprednu industrijsku civilizaciju na nivou srednje razvijenih europskih društava. Svi zatečeni industrijski kapaciteti u Belišću se višestruko uvećavaju, a otvaraju se i nove grane proizvodnje zasnovane na novim tehnologijama. U Valpovu i okolici se podiže prerađivačka, prehrambena industrija koja nadopunjuje reproduktivni lanac poljoprivredne proizvodnje, što do sada nije bilo. Može se reći da su drvna i celulozna industrija u Belišću i prerađivačka i prehrambena u Valpovu nadopunili tradicionalnu agrarnu proizvodnju u Valpovštini.

- Vrhunac civilizacije stanovništva Valpovštine

Ne smije se u analizi zanemariti jedan „detalj“, inače važan u objašnjenju svekolike transformacije života jedne zajednice, a to je vlasništvo nad ekonomskim resursima na kojima se temelji i ljudska reprodukcija društva. Prvi puta u višestoljetnoj povijesti ovog prostora glavninu ekonomskih resursa nemaju u svom vlasništvu stranci, pojedinci, nego naši ljudi „izlaze iz opanaka“, miču se sa svojih malih seljačkih posjeda izborenih u revolucijama i agrarnim reformama iz sredine 19. stoljeća, i preuzimaju cjelokupno materijalno bogatstvo kraja.

Rezultati njihovog gospodarenja uvjetima svog života su fascinantni. Na pr. sve preuzete industrijske kapacitete ti „seljaci“ višestruko uvećavaju. Uvode se nove tehnologije i nove proizvodnje, dok se tradicionalna agrarna proizvodnja revolucionira primjenom novih agrarnih tehnika, na svjetskoj razini produktivnosti.

No, sva postignuća u materijalnoj proizvodnji odrazila su se i na uvjete života stanovništva. Seljaštvo izlazi iz feudalne zaostalosti, ali je preduvjet takvom civilizacijskom zaokretu bilo ovladavanje tzv. viškom vrijednosti iliti profitom. Njegova upotreba, ne u svrhu gomilanja i trošenja na luksuzan život feudalne i kapitalističke oligarhije, izgradnju dvoraca, reprezentativnih građevina (Pale), perivoja, putovanja i slično, nego na stvaranja uvjeta civiliziranog života čitave lokalne zajednice.

Ukratko, sva mlada populacija nedugo poslije 2. sv. rata obuhvaćena je osnovnim osmogodišnjim obrazovanjem u novim školskim zgradama, 98 % populacije osnovnoškolaca nastavljalo je školovanje u srednjim i obrtničkim školama. Izgrađene su sportske dvorane uz škole, domovi zdravlja za primarnu zdravstvena skrb stanovništva i djece, na stotine novih stanova kao i privatnih kuća je podignuto, a komunalna infrastruktura u Valpovu i Belišću imala je sve odlike gradskih sredina: kanalizacijski sustav, vodovod, električna mreža, telefonska mreža, plinska mreža, sustav lokalnih asfaltiranih cesta, dječji vrtići, sustav društvene prehrane u poduzećima, organizirani godišnji odmori, javne biblioteke u mjestu i školske biblioteke u školama, javne sportske dvorane, urbanistički planovi, urbanistička ekspanzija naselja i sela, sustavi snabdijevanja stanovništva (Sloga), javni transport i drugo.

Transformacija uvjeta materijalne proizvodnje i života odvijala se takvom brzinom da je u pojedinim fazama „ponestajalo“ ljudi. Mogli bismo to usporediti sa današnjim, aktualnim manjkom radne snage u Njemačkoj i Irskoj gdje vodstva tih država otvaraju granice i privlače

Tablica 1. Kretanje broja stanovnika u 20. stoljeću po naseljima

stručnu, mladu i kvalificiranu populaciju iz drugih dijelova svijeta. U naš zavičaj, a za potrebe nabujale industrije, školstva i zdravstvenog sustava dolaze mladi i obrazovani stručnjaci iz drugih dijelova tadašnje Jugoslavije, iz BiH, iz Srbije i Crne Gore . Mnoštvo inženjera, profesora, pravnika, liječnika, a i kvalificiranih radnika dolazi iz pasivnih krajeva Jugoslavije. Ako tome pribrojimo migraciju našeg seoskog stanovništva prema većim, industrijskim mjestima, Valpovu i Belišću, onda ne čudi da su se ta dva naša središta udvostručila i utrostručila u stanovništvu u vrlo kratkom vremenu.

Tablica 2. Osnovni statistički pokazatelji nekadašnje Općine Valpovo za 1971. i 1981. godinu

Sve ove ukratko pobrojane promjene imale su odraza na gospodarenje prostorom kao javnim dobrom. Pitanju urbanističkog upravljanja resursom prostora posvetila se posebna pažnja pa se početkom 60-ih godina prošlog stoljeća uvodi urbanističko planiranje kao posebna disciplina unutar komunalnog gospodarstva sa ciljem da se otme iz ruku voluntarizma političkih struktura i povjeri urbanistima, planerima, kao posebnoj znanstvenoj disciplini. Normalno, na lokalnoj razini takvih stručnjaka nije bilo pa su se poslovi izrade studija razvoja i uz to izrada urbanističkih planova kao dokumenata za smislenu upotrebu prostora, za ekspanziju naselja i industrije, povjeravali vanjskim stručnim institucijama.

Pod stručnom rukom prostornih planera, a uz asistenciju razvojnih stručnjaka, osmišljeni su planovi ekspanzije naselja Belišće i Valpova. U tom vremenu definirano je središte Belišća (supstitucija Gutmannovih radničkih nastambi modernim višekatnim zgradama…), središte Valpova, kao i satelitska naselja za privatnu stambenu izgradnju. Planovi su sadržavali smjernice za infrastrukturno opremanje svih starih i novih dijelova ova dva mjesta, a što se realiziralo paralelno sa izgradnjom stambenih objekata i javnih zgrada. Može se reći da iz tog povijesnog perioda baštinimo današnji oblik i komunalnu opremljenost ova dva najveća mjesta u Valpovštini. Ovako visok stambeni, obrazovni, zdravstveni, sportski, ekonomski … standard na ovim prostorima nije zabilježen, a po ekonomskom razvoju i nekim oblicima potrošnje ova zajednica (Valpovština) vinila se u sami vrh ondašnje države (Jugoslavije), a u europskim razmjerima mogli smo se uspoređivati sa srednje razvijenim industrijskim državama Zapada.

Kriza u 80-ima i politički raspad ondašnje države zaustavio je razvojne planove na tragu industrijske civilizacije pa su mnogi dijelovi planirane urbanističke ekspanzije ostali nerealizirani.

Na civilizacijskoj prekretnici

Evidentno je kako je forsiranje industrijskog razvoja u drugoj polovici 20. stoljeća dovelo do svekolikog preobražaja uvjeta života našeg stanovništva, do tada neviđenog na ovim prostorima. Evidentno je i kako je upotreba akumulacije kapitala u uvjetima društvenog upravljanja profitom, kako u svrhu proširene reprodukcije tako i u svrhu podizanja standarda života cjelokupnog stanovništva, utjecala na opću razinu kvalitete života lokalne zajednice. Materijalna reprodukcija i ljudska reprodukcija (proizvodnja života…) imale su uzlazni trend što se zorno vidi na demografskoj slici naših naselja u tom razdoblju (Tablica 1.).

No, trendovi započeti u 50-ima prošlog stoljeća (vidi sliku 7.) se nisu nastavili, nego su poremećaji, kako globalni tako i regionalni, izazvali potpuni diskontinuitet tog procesa (industrijske moderne). U prvi plan izbija promjena izazvana raspadom tadašnje složene države (Jugoslavije), zatim slijedi promjena političkog sustava (restauracija kapitalizma i uvođenje višestranačja). Ali, po važnosti promjena na prvo mjesto bismo trebali staviti integraciju našeg društva u globalni kapitalizam, a na drugom mjestu je bio čin oduzimanja sredstava za proizvodnju (firme, tvornice, poduzeća, banke…), i prirodnih resursa i javnih dobara (zemlja, vode, šume, parkovi…) građanima i stanovništvu Valpovštine (i RH).

Na lokalnoj razini ovi procesi su praktično izazvali masovno gašenje raznih industrijskih proizvodnji, koje su novim vlasnicima naših nekadašnjih poduzeća bile nezanimljive, a i u uvjetima otvorenih granica i izgubljenih nekadašnjih tržišta – neisplative. Svi proizvodni resursi u Valpovštini su prešli u ruke nekolicine povlaštenih poduzetnika, a tzv. radničko dioničarstvo je završilo neslavno: prodajom dionica strancima već etabliranim kao većinski vlasnici preostalih proizvodnih kapaciteta. Lokalno stanovništvo je dobilo nove strane gospodare. Krug se zatvorio.

- Urbanističko planiranje u uvjetima društvene neizvjesnosti

Na samom početku ovih tektonskih promjena na tlu Valpovštine prostor kao javni resurs naše male zajednice našao se također na udaru. Prvi potez glede prostora kojeg su povukle nove lokalne političke snage bilo je stavljanje „starih“ prostornih planova izvan snage. No, izrada novih prostornih planova podrazumijevala je osmišljanje koncepta našeg daljnjeg razvoja, tj. stavljanje na papir vizije naše budućnosti kao društva. Naravno, ne samo da to nitko nije mogao sročiti, nego je to za stanovništvo koje je ostalo bez svega uzaludan posao – nema budućnosti. Od tada datira tzv. „točkasto planiranje“ upotrebe prostora, odnosno izrada „planova“ prema nahođenju trenutne lokalne garniture na vlasti u gradu ili općini.

Slika 8. Intimnost i introvertiranost karakterizirale su valpovačke građanske domove

Tako je na samom početku 90-ih tadašnje općinsko vodstvo predvođeno Stjepanom Čamagajevcem krenulo „razvijati“ Valpovo preko „točkastog plana“ pod nazivom Centar Valpova. Ulogu investitora (a i urbanističkog planera) je preuzeo kontroverzni njemački građevinski poduzetnik Franjo Weisenberger koji je zaista „razvio“ centar Valpova, pri čemu su mu obilato asistirali besprizorni lokalni likovi.

Slika 9. Valpovo – bezlična arhitektonska konfekcija

Kada se završilo ovo slavno „točkasto planiranje“ valpovačkog centra naša poznata povjesničarka umjetnosti dr. sc. Ljerka Čorak je napisala:

"Valpovo je gradić u istočnoj Slavoniji, kojega današnji izgled uvjetuju srednjovjekovne trase i parcelacija te građevni inventar pretežno od kasnog baroka do početka dvadesetog stoljeća. Njegove su dvije dominante dvorac - sa slojevima od srednjega vijeka preko manirizma do osamnaestog stoljeća - i barokna crkva. To su dva autoritetna volumena u izrazito niskoj strukturi građanskih kuća. Središte mjesta jest lijevkasti trg s crkvom, zaštićena zona. Valpovo, u neposrednoj blizini Osijeka, bilo je također pozornica ratnih zbivanja. Upravo na dan kada smo mi iz Instituta za povijest umjetnosti stizali u grad, četnici su granatom ubili dvoje i ranili četvero ljudi. No središte Valpova nije pretrpjelo bitnih oštećenja. Pa ipak, to je središte upravo sada, u ratnim danima, pozornica velike destrukcije. Inozemna, njemačka korporacija - kojoj je vlasnik rođen u okolici Valpova - odlučila je srušiti cijelo staro središte grada i sagraditi nove poslovno-stambene sadržaje. Gotovo je nepotrebno naglašavati da u tako malom gradiću ima dovoljno prazne površine, i da za izgradnju novoga nije nužno rušenje starog. Ali simbolični potencijal centra očito je prevelik izazov. Unatoč urbanističkim i konzervatorskim protivljenjima došlo je do rušenja prvoga zaštićenog objekta, do početka izgradnje novog kompleksa, i tek uz intenzivne napore osječkog Zavoda za zaštitu spomenika i našeg Instituta rušenje cijelog ambijenta nije još do kraja provedeno. Bojim se, međutim, da će, u osiromašenoj i ucijenjenoj Hrvatskoj, ipak biti provedeno. Dijapozitivi će vam pokazati od čega se odustaje i što se gradi. Odustaje se od autentične povijesne parcelacije, od strukture objekata s dvorištima, od povijesne hijerarhije visina. Odustaje se od autentične male mjere povijesnog ambijenta, od skromnih svjedočanstava građanskog identiteta Valpova, od njegove pojedinačnosti (jedinstvenosti). Umjesto toga unosi se arhitektura općeg mjesta, bezlična konfekcija koja briše sve naslijeđeno i sve pojedinačno.

Primjer Valpova ne iznosim zato da zatražim arbitražu i potporu za njegov spas, nego zato što će ubrzo mnoga središta malih hrvatskih gradova biti jednako tretirana: kao prazna gradilišta. Jer se na istoj površini, na istoj infrastrukturi, dadu postići veći kapaciteti. Naslijeđena simbolična vrijednost terena služi samo za povećanje njihove tržišne atraktivnosti. Ako se, dakle, ruši ono što nije ni oštećeno ratom, kako li će se teško braniti ono što bi još trebalo i skupo obnavljati! Starim središtima stoga treba pomoći obnovom funkcije. Primjer Valpova u tom smislu može biti indikativan."

Postojala je žarka želja tadašnjeg političkog vodstva Općine, a kasnije Grada Valpova, da svoj politički „uspjeh“ legitimira nečim konkretnim, lako razumljivim lokalnoj zajednici, pa su pustili Weisenbergera da to materijalizira građevinskim poduhvatima, na naslijeđenom urbanističkom tkivu Valpova. Naravno, ekonomsko urušavanje naše male zajednice dovelo je do sloma svih megalomanskih zamisli ove ekipe.

Od te bulumente trećerazrednih likova nije se moglo ništa bolje niti očekivati. Izuzetak među tim jedinkama je školovani arhitekt i urbanist Stjepan Ivanović, bivši zaposlenik građevinskog poduzeća 'Izgradnja' iz Valpova, autor mnogih uspješnih projekata stambenih i drugih zgrada u Valpovu i Belišću. Naoko je tajna kako se on mogao uvući u tu rabotu kopiranja njemačkih provincijskih urbanističkih obrazaca i konfekcijske arhitekture i transliranja iste na plan Valpova, iako je kao profesionalac znao da time krši sve profesionalne uzuse. Odgovor smo našli u činjenici da je g. Ivanović još u 80-ima hodočastio kod Weisenbergera u Njemačku za vrijeme svog godišnjeg odmora kako bi projektirajući u fušu za Franju zaradio koju tisuću maraka pride. Ta suradnja se nastavila u Valpovu u firmi Arcus, d.o.o. u vlasništvu Franje Weisenbergera.

- „Razvoj“ Valpova bez plana i cilja

Čin dokidanja „socijalističkih“ prostornih planova u Općini Valpovo početkom ratnih 90-ih obesmislio je ideju razvoja Valpovštine i Valpova. Druga ideja nije nadomjestila prethodnu, neka koja bi bila jasna, konzistentna i provodljiva, nego se daljnja upotreba prostora odvijala od slučaja do slučaja. Navedeni primjer agresije na centar Valpova prvi je takav slučaj ad hoc odlučivanja, a za potrebe privatnog interesa građevinskog poduzetnika , kako bi se uloženi kapital u izgradnju stanova i lokala za najam i prodaju u centru Valpova što bolje oplodio.

Upravo su raniji stručni izrađivači „socijalističkog“ prostornog plana Valpova osigurali plac za tako masovnu izgradnju stanova na prostoru između Belišća i Valpova (današnja Ul. J. J. Strossmayera), jer se u skladu sa smjernicama razvoja Općine predviđao ekonomski i demografski rast. Sada, kada smo svjedoci da razvoja nema, nego je na djelu regres (nazadak), ovaj atraktivni građevinski prostor je devastiran neprimjerenim sadržajima poput mamutskog prodajnog centra sa ogromnim parkiralištem (Minako, Bila, Vinkoprom), pogrešno lociranom benzinskom postajom (Crodux) i stovarištem građevinskog materijala (Izolirka).

Kada nema vizije i plana onda je dobro ono što ti prvo padne na pamet. Tako je u samom središtu Valpova, neposredno uz Osnovnu školu Matije Petra Katančića, dugo „čuvan“ atraktivan prostor za neke važne sadržaje za život Valpovčana, potrošen mimo smisla. Radi se o većem građevinskom placu položenom okomito na ulicu I. L. Ribara, u dubinu prostora prikladnom za izgradnju reprezentativnih javnih objekata poput kulturnog centra sa parkiralištem ili dječjeg vrtića adekvatnog kapaciteta, također sa svojim parkiralištem, a u dubini prostora mogao bi se smjestiti i teniski centar, na pr. neposredno uz Karašicu . Umjesto da se taj dio Valpova osmisli i konačno definira i izgradi sa tom vizijom Valpova pred očima, napravljen je potez za razmišljanje: neposredno uz ulicu izgrađen je tzv. Teniski centar, čime je parcela u dubinu zatvorena, a jedan sadržaj neprimjeren za sami centar mjesta dominira vizurom. Kao da se netko poigrava sa izgledom, funkcijom i tradicijom mjesta Valpova.

Slika 10. Teniski centar

Slika 11. Izolirka, Crodux, Vinkoprom

Po izgled Valpova još je pogubnija tzv. kapilarna izmjena naslijeđenog koncepta namjene površina. Tek što je unazad pola stoljeća Valpovo izašlo iz svog tradicionalnog ruralnog tipa naselja - sa kućama i okućnicama položenim okomito na os ulice, sa gospodarskim zgradama, stajama i ambarima u dubini privatne parcele, i prešlo na urbani koncept stanovanja, eventualno sa pridruženom garažom i malim vrtom za osobne potrebe članova domaćinstva, svojstven industrijskom ustroju Valpova razvijenom u drugoj polovici 20. stoljeća – ono se u 90-ima vraća nazad na koncept mješovitog sadržaja na parcelama. To sada nisu sadržaji poput staja, ambara, svinjaca i kokošinjaca svojstvenih seljačkom sastavu stanovništva, nego se sada nezaposleno industrijsko radništvo okreće tzv. maloj privredi ili 'poduzetništvu u garaži'. Mnoštvo nekadašnjih radnika iz propalog socijalističkog kombinata našlo se bez posla te svoj ekonomski opstanak pokušava pronaći u uslužnom sektoru pokrećući razne biznise na svojoj okućnici čineći puzajući udar na urbanizam Valpova.

Tako smo svjedoci kako u „garažama“ niču male trgovine, praonice automobila, pekare, automehaničarske radionice, nove stambene zgrade, hoteli, vulkanizerske radnje, frizeraji… pa mnoge parcele u dubinu svoje površine bivaju popunjene novim poslovnim građevinama. Odgovor lokalnih gospodara prostora je jednostavan: tradicionalno stambena ulice se pretvara u površinu mješovite ili poslovne namjene, tako da se na pr. Osječka ulica ili Kolodvorska više ne mogu prepoznati nakon ovakvih „poduzetničkih“ zahvata. Ideja urbane komasacije je zaboravljena.

Slika 12. Primjeri poduzetništva iz „garaže“

- Fenomen poduzetničkih zona

Ako zavirimo malo dublje u povijest onda prve laste poduzetništva izvan valpovačkog veleposjeda, kako ga danas definiramo, imamo na kraju 19. stoljeća i između dva svjetska rata u formi razvijenog obrtništva, koje je uz poljoprivredu, bilo dominantna privredna grana Valpova. Poslije 2. svjetskog rata, razvojem agrokombinata „Đuro Salaj“, kasnije „PPK Vaplovo“, dolazi do koncentracije privrednih aktivnosti na jednom mjestu, uz današnju Ulicu A. B. Šimića, plus još nekoliko lokacija za poslovne aktivnosti: Koplast, MIO Standard, Urbanizam, Stari mlin.

Međutim, kako su ove proizvodne površine u procesu tzv. pretvorbe i privatizacije došle u privatne ruke, proizvodnje mahom ugašene, a zgrade i površine ostale blokirane u vremenu i prostoru, za obespravljeno i osiromašeno radništvo nudi se pored vlastitih „garaža“ i tzv. proizvodne poduzetničke zone za samostalno pokretanje biznisa. Radi se o potpunoj inovaciji suvremenog hrvatskog kapitalizma, a koju je na velika vrata u hrvatsku ekonomiju i urbanizam uveo potpredsjednik Vlade i predsjednik Koordinacije za gospodarstvo Vlade RH prof. dr. sc. Andrija Hebrang, pod nazivom Program razvoja poduzetničkih zona 2004. – 2007. godine. Ideja i plan 'pokretanja Hrvatske' podrazumijevao je otvaranje 400 poduzetničkih zona, 20 po svakoj županiji, kao centrima biznisa i poduzetništva hrvatskog stanovništva.

Radi se o sustavno planiranim površinama na rubovima većih mjesta u unutrašnjosti namijenjenih izgradnji hala i zgrada za neku privrednu djelatnost, pretežno proizvodnu, uz angažiranje sredstava lokalnih zajednica radi izgradnje cesta i radi komunalnog opremanja (komunalne instalacije) tih površina. U nastavku bi lokalne uprave gradova i općina po povoljnim uvjetima (čitaj: ispod realne cijene) prodavale parcele novopečenim poduzetnicima.

Teorijski gledano, lokalno stanovništvo bi svojim sredstvima iz komunalne naknade, prireza, kredita ili slično poticalo privrednu aktivnost naših novopečenih tajkuna i kapitalista. Bez dublje elaboracije pozivam čitatelje da se prisjete kako je poduzetnik S. H. Gutmann iz Nagykanizse došao i izgradio 1884. godine ogroman industrijski kompleks, bez lokalne uprave u Valpovu, bez 'zona', bez cesta, bez pruge, bez infrastrukture… Sve je izgradio osobnim idejama i sredstvima, a zemljište (za „zonu“…) je kupio od lokalnog feudalca.

Iz štampe možemo saznati da je taj nacionalni program od naroda potpomognutog poduzetništva (kapitalizma) završio neslavno. Od 400 nominiranih i pokrenutih zona u Hrvatskoj zaživjelo ih je 25 – 30, dok su ostale zone bile uzaludno bačen javni novac.

Lokalna uprava u Valpovu isplanirala je na južnom obodu nesrazmjerno velike površine za tzv. poduzetničke zone, no vidljivo je da su izostale masovne poduzetničke aktivnosti u njima. Uglavnom, zone popunjavaju domaći i strani trgovački lanci izgradnjom trgovačkih centara, gdje se opet kao na pr. u njemačkom Lidlu u 95 % slučajeva prodaje strana roba. Od radnih mjesta, što je bio politički i propagandni cilj, uglavnom nema velike vajde.

Slika 13. Poduzetnička zona K-IV

Kada se pogleda pregledna karta Valpova i kada se zbroje površine mjesta, stare i novootvorene, koje imaju status površina za rad i poduzetništvo, onda se Valpovo može pohvaliti najvećim dosegom svog industrijskog i poslovnog razvoja u svojoj povijesti. No, kada se zbroje ekonomski potencijali, profitne marže poduzetnika, broj otvorenih radnih mjesta za lokalno stanovništvo, onda su rezultati neusporedivi sa prethodnim razvojnim ciklusom iz druge polovice 20. stoljeća (vidi Sliku 7.).

- Stambene nekretnine kao mrtvi kapitali

Valpovo je današnje urbanističke gabarite dobilo u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća kada je završena izgradnja komunalne infrastrukture i kada su izgrađena nova stambena naselja privatnih kuća te javne i višekatne stambene građevine u širem centru. Ovako intenzivan urbanistički razvoj u tom vremenu bio je u korelaciji sa ekonomskim i civilizacijskim usponom naše zajednice. Općina Valpovo iz 80-ih godina bila je na listi najrazvijenijih općina tadašnje SRH.

Jedan od strateških ciljeva tog vremena bi je zadovoljiti potrebe za stambenim prostorom svekolikog radništva, kako preko tzv. društvene izgradnje stanova tako i potpomognutom individualnom gradnjom privatnih stambenih jedinica visokog stambenog standarda. Mnogi Valpovčani uz pomoć „jeftinih“ kredita ulaze u izgradnju komfornih kuća u nekoliko planski uređenih naselja lociranih na rubovima mjesta. Ta naselja su rezidencijalnog tipa, sa parcelama bez nusprostorija, svinjaca, kokošinjaca i vrtova, dakle model gradskog stanovanja.

Pogled iz današnje perspektive na to razdoblje prosperiteta izaziva čuđenje, jer današnja populacija Valpovčana u srednjim godinama, ako ima prihode iz radnog odnosa u realnoj ekonomiji (privatni sektor) ne može niti sanjati o ulaganju u takav stambeni standard. Danas se pretežno preferiraju male stambene jedinice koje se mogu pokriti kreditnim linijama koje neće slomiti budžet obitelj. Starija pak populacija koju je zadesilo masovno zatvaranje industrijskih radnih mjesta i koji su spas potražili u prijevremenim mirovinama ekonomski je deprivirana, pa se gospodarenje tim stambenim nekretninama u uvjetima siromaštva čini otežanim. Većina stanara u zimskim mjesecima pregrađuje unutrašnjost kuća i svodi svoj boravak u reduciranoj kvadraturi koju je u stanju zagrijavati.

Kada se dinamički promatra situacija sa stambenim nekretninama onda u prvi plan dolazi fenomen migracija mlađeg stanovništva prema radnim mjestima, pretežno u ljetnim mjesecima prema Jadranu, a velik je broj onih koji su otišli na strana radna tržišta, najčešće u Njemački, Irsku, Austriju. Zato u Valpovu govorimo o depopulaciji, što je vidljivo u priloženoj Tablici 1. u razdoblju nakon 1991. godine. Procjene su da će popis stanovništva 2021. godine pokazati svu tragediju egzodusa stanovništva Valpovštine posljednjih nekoliko godina.

U takvim uvjetima tržište nekretnina je doživjelo drastičan pad, sa velikom ponudom stambenih jedinica, malom potražnjom i niskim cijenama. Ako se ovakvi trendovi nastave (starenje stanovništva, iseljavanje mladih, nizak natalitet, mali broj radnih mjesta…) možemo očekivati da će se broj stanovnika u Valpovu u narednih 5 – 10 godina prepoloviti. Sintagma 'mrtvi kapitali' se već danas može primijeniti na naš stambeni fond u koji su „ulupana“ ogromna društvena sredstva u proteklom vremenu, a danas se ta sredstva ne mogu tržišno i uporabno valorizirati.

- Slom sela u Valpovštini

Posebna analiza mora se primijeniti na sela u Valpovštini. Ona (analiza) bi trebala biti višeslojna: civilizacijska, tehnološka, demografska, urbanistička, infrastrukturna. Kada se na političkoj razini govori o ruralnom razvoju ili obnovi sela, onda se previđa da je u drugoj polovici 20. stoljeća naše selo doživjelo tehnološko unapređenje poljoprivredne proizvodnje, egzodus stanovništva u industriju i gradove (vidi Tablicu 1.), porast ekonomskog i stambenog standarda. Promjenom političkog ustroja 90-ih u poljoprivredi i na selu dolazi do procesa okrupnjavanja posjeda, primjene vrhunske agrotehnike u proizvodnji, do malih zahtjeva za radnom snagom, što se sve odražava na migracije stanovništva, starenje populacije, napuštanje malih posjeda i ukratko izumiranjem sela.

Zato se može reći kako su političke mjere stranaka na vlasti prema selu kroz politike ruralnog razvoja, sustava poticaja i sl. zapravo paušalne i populističke mjere koje ne uvažavaju civilizacijske procese na djelu. Taj voluntarizam ide tako daleko da se dosegnuti infrastrukturni razvoj sela u ranijem razdoblju (škole, ceste, vodovodi, plinifikacija…) pokušava poboljšati eda bi se zaustavilo stanovništvo pri napuštanju sela. Međutim, nikakve kanalizacije, cestovni rotori (na pr. u Satnici…), javne rasvjete i sl. ne može zaustaviti odljev stanovništva sa sela jer se kotač povijesti ne može vratiti unazad, odnosno vratiti se na nivo malih posjeda, velikih obitelji i klerikalne zatucanosti iz vremena uzleta stranke HSS u doba Stjepana Radića i Vladka Mačeka. Ta vremena su iza nas, a ove naše aktualne politike su u 21. stoljeću pogrešne.

- Odnos prema baštini

Naselje Valpovo, kao što smo vidjeli iz ranijeg teksta, ima dugu tradiciju života i izgradnje. Postojala su razdoblja u povijesti kada su napravljeni značajni iskoraci u organizaciji naselja i izgradnji kapitalnih objekata (crkva, dvorac, park…). Ne ulazeći u to iz kojeg su etničkog i civilizacijskog kruga dospjeli vlasnici i stvaratelji svih tih vrijednih objekata što obilježavaju naše malo mjesta i daju mu neki kulturni identitet, naša lokalna elita potpomognuta državnom vlašću, sve od 1945. godine, trudila se sačuvati vrijedne objekte arhitekture, vrtne umjetnost, specifične parcelacije, građanske arhitekture u centru… kako novi slojevi izgradnje ne bi poništili vrijedne dosege iz ranijih povijesnih razdoblja i dali Valpovu prepoznatljiv identitet.

Na žalost naša sredina u novije doba nije smogla dovoljno snage, bilo ekonomske bilo ljudske, kako bi se ove vrijednost prepoznale i sačuvala. Najveći udari na ono što popularno nazivamo kulturnom baštinom, na dvorac i inventar dvorca i zavičajnog muzeja su izvršeni nakon 1991. kada su tijekom rekonstrukcije, a i tijekom ratnih djelovanja, napravljena šteta na dvorcu i inventaru. Isto tako kao zajednica nismo na pravi način prepoznali vrijednost baroknog parka uz dvorac Prandau – Normann pa smo ga neprimjerenim intervencijama narušili krajem 50-ih godina prošlog stoljeća izgradnjom objekata koji tamo ne spadaju. U novije doba, unatoč visokoj razini obrazovanja političara i lokalnog činovništva svjedoci smo da se raniji trendovi devastacije tog objekta (parka) nastavljaju. Ovaj pak posljednji nasrtaj na park, izgradnjom velike ugostiteljske dvorane na njegovom južnom rubu, uvođenjem željezne ograde i ograđivanjem privatne parcele namijenjene otvorenoj ugostiteljskoj terasi u hladu stoljetnih hrastova parka, ima za cilj otkinuti komade javne spomeničke površine parka i podrediti ga vulgarnim privatnim interesima. Kada se uzme u obzir zalaganje generacija Valpovčana (Društvo prijatelja starina, na pr.) na očuvanju ovakvih objekata, kao i na državnu zaštitu još od 1958. godine (Sabor SRH), onda se sa pravom danas možemo pitati koje su to snage u lokalnoj komunalnoj administraciji koje ignoriraju te visoke zahtjeve za njegovanjem kulturnog identiteta mjesta kroz zaštitu baštinskih objekata, a posebno se možemo pitati za djelovanje državnog aparata (konzervatori, zaštitari prirode, Ministarstvo graditeljstva …) na profesionalnoj zaštiti i očuvanju ovog objekta.

Slika 14. Nova građevina na tlu valpovačkog parka

Na kraju, moramo osvijestiti činjenicu da je ekonomska snaga naše zajednice takva da teško može izdržati teret troškova održavanje ovih objekata. Ovo je lako razumjeti ako se prisjetimo samo kojim je procesima koncentracije moći i ekstrakcije kapitala iz šireg područja Valpovštine i Miholjštine izgradnja ovih objekata omogućena. Isto tako se moramo suočiti sa činjenicom da povrat nekih objekata potomcima bivših vlasnika, austrijskih plemića neće odgovoriti zahtjevima obnove. Naime, praunuci (Georg Baron von Pereira-Arnstein) našeg nekadašnjeg plemstva ne pripadaju poduzetničkoj i kapitalističkoj klasi Austrije i nisu u mogućnosti „zavrtiti“ ni biznis sa svojom djedovinom, već im je cilj izvući maksimum iz ovako naslijeđene imovine (rado bi ju prodali…). Mislim da malo mare za lokalnu kulturnu baštinu.

Prodaja pak baštine u dijelovima (slučaj restorana Park…), gdje je komad parka prodan lokalnom ugostitelju, o kojoj svjedočimo u zadnje vrijeme, najgori je od svih načina "revitalizacije" baštinskih objekata, jer kao što vidimo, to je primitivizam u svom esencijalnom obliku (kotlići, svadbeni derneci, halabuka…).

. . .

Iz rečenog je evidentno da ekonomsku i civilizacijsku sudbinu našeg prostora uvjetuju procesi izvan našeg domašaja. Eventualno bismo mogli okriviti nespretnost i nezrelost lokalnih igrača u agoniji i slomu najvećeg privrednog subjekta – PPK Valpova d.d., čije poslovanje je 'hranilo' mnoge obitelji u Valpovu.

Međutim, gospodarenje resursom prostora (javnog), odnosno upravljanje urbanističkim oblikovanjem zatečenih struktura naselja i okolice, jest prije svega zadatak i odgovornost lokalnih kadrova (političkih elita). Recentni primjeri bezočnog krčmljenja atraktivnim lokacijama u Gradu, nepostojanje vizije razvoja sredine, nedostatak stručnih operativnih planova (čiji nadomjestak su ad hoc odluke političkih tijela o upotrebi pojedinih lokacija), gradnja nepotrebnih infrastrukturnih objekata radi potkusurivanje biračkog tijela prije lokalnih izbora, bahati odnos prema naslijeđenom urbanom tkivu (kulturnim dobrima) i slično dokaz je da smo prostor u kojem obitavamo povjerili na upravljanje nekompetentnim i neodgovornim pojedincima i grupama koji su spremni devastirati i unakaziti zatečeno jer ga niti vole niti razumiju.

S druge strane besciljno čekanje „stranih investitora“ da nas povedu u svijetlu budućnost otežava posao profesionalnim izrađivačima prostornih planova, doduše sklonih za dobre novce neprofesionalnom podilaženju lokalnim činovnicima zaduženim za vođenje urbanističke politike.

Nije niti čudno da ovaj prostor oskudijeva u kvalitetnim i moralnim kadrovima zaduženima za ono zajedničko i javno. Moramo priznati da smo provincija te da najbolji bježe u poticajnije i naprednije sredine. Tako željeno konstituiranje građanske klase, dakle elitnog sloja stanovništva koje udara pečat vremenu i prostoru u Valpovštini nismo dočekali, a i nećemo. Našu zajedničku sudbinu, na žalost, i dalje će moderirati „naši ljudi“ iznjedreni u „demokratskom procesu“ lokalnih izbora zasnovanih na stranačkom ključu. A radi se o komunalnim izborima, komunalnim poslovima i odabiru najboljih među nama da upravljaju javnim, zajedničkim prostorom na najbolji mogući način.

Zaključak

Sagledavajući dugi pređeni put ove zajednice kroz povijest možemo se zapitati dokle smo došli, odnosno kamo stremimo. Polazeći od vlasništva nad prirodnim resursima i sredstvima za materijalnu reprodukciju društva lako je zaključiti da se naše stanovništvo restauracijom kapitalizma našlo u najtežem položaju od ukidanja kmetstva. Velika većina jedinki napustila je u posljednjih 70 godina zemlju svojih djedova tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, zahvaćeni valom industrijske moderne, kada su, između ostalog, radnici postali vlasnici svojih proizvodnih pogona, čime su osiguravali materijalnu osnovu svoje egzistencije. Posljednjim udarom promjena u 90-im godinama prošlog stoljeća naše stanovništvo je u tzv. pretvorbi i privatizaciji ostalo bez svojih industrijskih hala i strojeva, skladišta i druge proizvodne infrastrukture te se zateklo u ulozi pukog proleterijata prepuštenog na milost i nemilost volji novih gospodara, najčešće stranaca. Tako se krug zatvorio, odnosno vratili su se na mjesto odakle su krenuli – ostali su bez ičega.

Sa druge strane postali smo sudionici povijesnih procesa koji imaju prevratničke (revolucionarne) odlike. Na obzoru ljudske civilizacije događaju se krupne promjene kojima u ovom trenutku ne znamo ishod. Globalne pak promjene izazivaju premještanje epicentra svjetske moći sa starih društava (Zapada) u pravci dalekog istoka (Kina, Japan) gdje se djelomično ponavlja povijest, a otvaraju se i novi pravci razvoja. Ono što smo smatrali svojom šansom, a misli se na industrijsku civilizaciju, doživjelo je nakon restauracije kapitalizma na našem prostoru totalni kolaps. Integrirajući se u globalni svijet shvatili smo da se nama ništa ne isplati proizvoditi, tj. da je naša donedavna orijentacija (naš adut…) pogrešna. Stotine tisuća ljudi na ovim prostorima ostalo je bez perspektive.

Naš prostor, naša naselja i gradovi, komunalna infrastruktura i prirodno okruženje traži ruku vodilju koja će pokazati put. Takva ruka nedostaje na nacionalnoj razini, a nakon toga kao izvedenica i na lokalnom prostoru. U ovom trenutku u Valpovštini ne postoji nikakva vizija koja bi naznačila u osnovnim crtama kako će se odvijati ekonomski i društveni procesi u narednih desetak i više godina. Niti jedna stručna, a pogotovo politička grupa nije naznačila pravce razvoja. U takvim uvjetima upravljanje korištenjem prostora, investiranje u infrastrukturne sustave, planiranje društvenih djelatnosti poput obrazovanja, zdravstva, kulture… nije moguće. Zato se naša sredina našla u vakumu (čeka investitore…!), zato su moguće samo kratkoročne intervencije lokalnih činovnika, zato se prostor krčmi bez smisla i plana (vizije), pa to na kraju završava kao devastacija. Na djelu je nemoć politike da artikulira suvisla rješenja.

Posljedice ovakvog stanja poprimaju dramatične karakteristike. Nakon prvog šoka kod zatvaranja na tisuće radnih mjesta u industriji u 90-ima i socijalnog zbrinjavanja silnog stanovništva, nastupio je drugi val promjena sa pomakom od 15-ak godina: egzodus mladog stanovništva iz Valpovštine i drastičan demografski poremećaj. Ruralno stanovništvo je ovim promjenama bilo zahvaćeno u 70-im i 80-im godinama kada su napuštali zemlju i tražili bolji život u gradovima kao industrijski radnici. Sada nastupa završni čin ove drame – izumiranje seoskog stanovništva i demografski slom, a razvlašteni industrijski proletarijat u gradovima napušta zemlju. U isto vrijeme lokalne političke elite ignoriraju činjenice života i investiraju u komunalnu infrastrukturu sela, kružne tokove u Valpovu i Belišću, tržne centre i sl. a i vrapci na grani uviđaju da to ne može zaustaviti ovaj samrtnički trend. Selo naprosto civilizacijski više nema smisla u uvjetima visokotehnološke poljoprivrede koja svagdje apsorbira maksimalno 3-4% stanovništva zajednice.

Smanjenje dohotka stanovništva odražava se na ponudu usluga pa kao posljedicu imamo gašenje obrta, ugostiteljstva, tradicionalnih zanata. Napuštanjem većeg broja stanovnika gradovi i općine Valpovštine će se suočiti sa problemom održavanja infrastrukturnih sustava poput vodovoda, kanalizacije, cesta, prometa i sl.

Ukratko, uopće se ne može predvidjeti na čega će ovaj prostor ličiti u narednih deset godina, a kamo li pokušati sagledati dulje vremensko razdoblje.

Literatura:

1. Červenjak, Jelena. 2009. Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni i kulturni razvoj valpovačkog vlastelinstva, Osijek, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice;

2. Čorak, Ljerka, 1993. Planiranje kao faktor obnove, obnova kao faktor planiranja – tri primjera, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti;

3. Čuržik, Vilko. 1989. Novi gospodari Valpovštine, Valpovo, Društvo prijatelja starina;

4. Čuržik, Vilko. 1994. Valpovština kroz stoljeća, Valpovo, Narodno sveučilište „Ivan Meštrović;

5. Čuržik, Vilko. 1997. Moje valpovačke godine, Valpovo: Matica Hrvatska;

6. Dežulović, Boris. 2018. Split: Kronika jedne propasti, Zagreb, Novosti;

7. Fabijanić, Nenad. 2017. Ja sam pravi Hrvat. Volim asfalt i kamen..., Zagreb, Jutarnji list;

8. Glavočić, Daina; Rotim Malvić, Jasna; Škunca, Srđan, 2017. Riječka radnička naselja, Rijeka, Pro torpedo;

9. Hebrang, Andrija. 2004. Program razvoja poduzetnickih zona u Republici Hrvatskoj 2004. – 2007. godine, Zagreb, Vlada RH;

10. Jacobs, Jane. 2007. Gradovi i bogatstvo naroda – Kako se zapravo pokreće ekonomski razvoj, Zagreb, Metropress;

11. Jelaš, Danijel, 2011. Osvrt na topografiju i toponimiju Valpova u Srednjem vijeku, Osijek, Scrinia Slavonica;

12. Kantar, Sanja, 2013. Agrarna sociologija, Križevci, Visoko gospodarsko učilište;

13. Karaman, Igor. 1962. Postanak i značenje privremenog urbara za Hrvatsku iz god. 1755., Zagreb, Sveučilište u Zagrebu;

14. Karaman, Igor. 1997. Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje – studije o društvenoj i gospodarskoj povijesti XVIII. – XX. st., Osijek, Povijesni arhiv u Osijeku;

15. Marković, Mirko. 2002. SLAVONIJA Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, Golden marketing;

16. Mažuran, Ive, 2004. Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo, Poglavarstvo grada Valpova, Matica hrvatska - Ogranak Valpovo;

17. Mažuran, Ive. 2010. Popis trgovišta Valpovo 1746. godine, Osijek, Osječki zbornik;

18. Nikolaidis, Andrej, 2014. Naša utopija je prošla: Spremni smo ratovati samo za uspomene, Sarajevo, Žurnal; dostupno na http://www.zurnal.info/novost/17751/nasa-utopija-je-prosla-spremni-smo-ratovati-samo-za-uspomene

19. Salajić, Milan, 2012. Staro Belišće – Kulturno-povijesni vodič, Belišće, Grad Belišće i Ogranak Matice Hrvatske u Belišću;

20. Salajić, Milan, 2013. Nastanak naselja i stanovništvo Bistrinaca, Belišće, Grad Belišće;

21. Skelac, Drago. 2006. Razvoj komunalnih djelatnosti u Valpovštini u razdoblju 1975. – 1990. Valpovo, Valpovački godišnjak;

22. Sučić, Mihael. 2017. Počeci habsburške Valpovštine – Čovjek između potreba i mogućnosti, Valpovo, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu;

23. Sutlić, Korana. 2018. Zapušteni grad, Zagreb, Jutarnji list - Nekretnine;

24. Španiček, Žarko, 2009. Graditeljska baština Belišća, Belišće, Grad Belišće;

25. Wilhelm von Taube, Friedrich. 2012. Slavonija i Srijem 1777./1778., Osijek, Državni arhiv u Osijeku: Udruga povjesničara Slavonije i Baranje;

26. Željko Koški, Sanja Lončar-Vicković, Dina Stober. 2009. Perspektive i zaštita prostornog modela tradicijske slavonske kuće, Zagreb, Građevinar;

27. Šuvar, Stipe. 1973. Između zaseoka i megalopolisa, Zagreb, Centar za sociologiju sela Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu;

28. Volner, Hrvoje. 2007. S. H. Gutmann d.d. u industriji međuratne Jugoslavije i razvoj Belišća, Zagreb, Filozofski fakultet.

29. Stipetić, Vladimir. 2012. Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820.-2005.), Zagreb, HAZU;

30. Bićanić, Rudolf. 1996. Kako živi narod, Zagreb, Nakladni zavod Globus d.o.o.

SXLLM​

#urbanizam #Valpovo #baština #devastacija #planiranje #ŽeljkoKomadina