Što je za razvoj Belišća značio inovatorski pokret iz druge polovice 20. stoljeća
U članku u kojem nas autor Filip Kljajić upoznaje sa fenomenom radničkog inovatorstva u „Kombinatu Belišće“ u Belišću u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća riječ je o nečem što nadrasta utilitarne aspekte pojave, već tema zadire u bit društvenih odnosa onog vremena. Pisati o organizaciji inovatorskog pokreta i njegovim akterima na terenu u tom razdoblju, a ne reći da se zajedno sa uvođenjem participacije radnika u upravljanju materijalnom proizvodnjom i društvom u cjelini, kod nas istovremeno dogodio povijesni i civilizacijski iskorak na planu radne emancipacije našeg stanovništva epohalnih razmjera - bila bi velika pogreška. Rezultati koji su postignuti u ekonomiji i svekolikom društvenom razvoju našeg kraja daju nam za pravo reći da su uvođenjem samoupravljanja i organizacijom inovatorstva oslobođeni stvaralački potencijali ljudi na terenu. Prvi puta u povijesti na ovom prostoru prevladana je alijenacija čovjeka karakteristična za napuštene društvene odnose dotadašnjih društvenih poredaka. Na žalost, restauracijom kapitalizma početkom 90-ih godina kotač povijesti je vraćen unazad, a modernizacijski efekti inovatorstva kao društvenog eksperimenta su poništeni, što se danas vidno očituje u svim sferama života kao sveopći regres, a na psihološkom planu kao
defetizam.
Piše: Mr. sc. Filip Kljajić, Željko Komadina
Kada mi je predsjednik Matice Hrvatske Belišće predložio da pišem o belišćanskim inovacijama i inovatorima bio sam počašćen, ponosan, ali i vrlo odgovoran. Naime, pisati o ljudima i idejama koje su se i ostvarile u jednome tipičnom industrijskom gradu kakvo je Belišće, relativno mladom i vrlo poticajnom okruženju, vrlo je zahtjevno i izazovno. Naravno, prihvatio sam to s osobitim zadovoljstvom i priznanjem jer sam u svom dugom poslovnom i privatnom životnom razdoblju uvijek bio vezan uz inovacije i inovatore, što je ispunjavalo moj život i pričinjavalo mi veliko zadovoljstvo.
Potpuno sam svjestan da se u okviru zadane teme može prikazati samo dio mnogih i velikih dostignuća Belišćana i to samo onih koji su bili na neki način verificirani, poznati i primijenjeni u praksi. Tako će neke inovacije i napredni pojedinci nepravedno ostati zapostavljeni, ali tu je nepravdu teško izbjeći, pogotovu u vremenu namjernog zaborava i svjesnog poricanja prohujale epohe.
Vrlo sam ponosan što o tome pišem. Imao sam sreću živjeti i raditi u Belišću u vrijeme njegovoga intenzivnog razvitka i surađivati s mnogima naprednim inovatorima. To mi daje mogućnost šireg sagledavanja ovoga vrlo značajnoga područja života i rada, posebice što sam u sve tokove bio kao profesionalac involviran. Svjedok sam brzog tehnološkog napretka u onom vremenu, gašenja starih i uvođenja novih tehnologija u proizvodnji, što je za svakog stručnjaka bilo inspirativno, prilika i izazov.
U ovome članku razmatrat ćemo inovarotstvo u Belišću u nekoliko vremenskih razdoblja: 1958. - 1965., 1966. - 1977., 1978. - 1990., 1991. i nadalje.
Razvoj inovatorskog pokreta u Belišću
Početak fenomena inovatorstva na tlu Belišća seže u daleku 1958. godina kada su se pojavile prve priznate inovacije i na neki način verificirani prvi inovatori: Faust Lacković i Stjepan Lončarić (samonosive konstrukcije oplate za visinsko betoniranje; objekt: belišćanski vodotoranj). Isto tako su naši poznati stručnjaci u strojarskom dijelu „Kombinata Belišće“ razvili čitav niz novih konstrukcijskih rješenja, koja doduše nisu bila verificirana, a o kojima bi se trebalo a posteriorisačiniti poseban i detaljan pregled. Bio je to prvi,pravi primjer entuzijazma belišćanskih stvaralaca, kasnije afirmiranih tehnologa. Do 1966. godine sustav organizacije i poticanja inovativnog rada imao je stihijske oblike, da bi se nakon tog vremena pristupilo smislenijoj organizaciji, društvenoj i materijalnoj stimulaciji inovatora. To je rezultiralo pravim pokretom u našim pogonima, a kao praktična posljedica nastalo je niz korisnih inovacija. Sve veći broj pojedinaca uključivao se u ovaj pokret.
Kada je 1961. godine počela raditi nova tvornica poluceluloze, papira i ambalaže,u njene pogone pristigli su stručnjaci različitih profila, jer u našem kraju nije bilo adekvatno obrazovanih stručnjaka. Tehničko-tehnoloških problema bilo je napretek, što je stvorilo okruženje i pravu priliku za stručnjake različitih profila, željnih afirmacije, dokazivanja i potvrde svoje stručnosti u praksi. Stoga su u tom vremenu nastale mnoge vrlo vrijedne inovacije od kojih su neke bile i od kapitalnog značenja za prosperitet tada već afirmirane evropske firme – „Kombinata Belišće“. Međutim, inovatori Belišća dali su veliki doprinos toj afirmaciji i prosperitetu svoje firme.
Za primjer navest ćemo patent Zorana Mavričića iz 1962 godine: sigurnosni čep za zatvaranje boca s octenom kiselinom. Zatim je tu,iz1966.godine, patent Josipa Jozića: uređaj za razdvajanje zraka i piljevine.
Stručnjaci tvornice „Bel-ambalaže“, koja je tada predstavljala najnovije tehnološko dostignuće i u svjetskim razmjerima, od početka njezina rada, davali su nova rješenja korištenja različitih lišćarskih drvnih vrsta za proizvodnju tzv. polu-kemijske celuloze, upotrebe kemikalija za kuhanje, proizvodnju novih ambalažnih papira, razvitak i primjenu novih vrsta ljepila, uštedu vode, pare i el. energije te vođenje tehnoloških procesa. Posebno treba naglasiti novo rješenje o upotrebi otpadnog papira za proizvodnju ambalažnih papira, kao i za poboljšanju kakvoće ambalažnih papira dodatkom određenih komponenata. Posebna je priča uvođenje proizvodnje spiralne ambalaže, itd, itd.
Sustavno organiziranje inovativnog rada
Razdoblje 1966. – 1977. godine imalo je odlike sustavnosti, jer je uvedeno organizirano praćenje inovacija i inovatora. Nakon toga, u razdoblju 1978. – 1983. godine proces se diže na višu organizacijsku razinu, a uvodi se i nagrađivanje inovatora. Bio je to značajan stimulans za stručnjake raznih profila u svim proizvodnim pogonima „Kombinata Belišće“, posebno u tvornici „Bel-ambalaže“. Glavna odlika te faze razvoja inovatorskog pokreta u mnogim tehnološko-organizacijskim cjelinama bila je institucionalizacija postupaka. Riječ je o praktičnom uređenju inovatorskiga procesa. Napravljen je i usvojen 'Pravilnik o nagrađivanju inovativnog rada', a formirane su i stručne komisije za ocjenu vrijednosti inovacije, odnosno ekonomskog i tehničkog doprinosa nekoga inovatora.
U vremenu nakon 1978.godine pokret inovatorstva se proširio na cijelu Valpovštinu. Izborna skupština Društva inovatora Valpovštine održana je 12. listopada. 1981.godine. U Društvo su, osim inovatora iz Belišća (kojih je bilo najviše) bili uključeni i valpovački inovatori, posebno oni iz tadašnjega Kombinata „Đuro Salaj" iz Valpova. Djelovalo se zajednički; održavali su se redoviti sastanci i dogovori, posebno o tome kako dalje razvijati i unapređivati inovatorstvo u funkciji opće društvenog prosperiteta.
Inovatori Valpovštine su bili vrlo uspješni, što se potvrđivalo na različitim izložbama inovatorstva u zemlji i u inozemstvu. Kao primjer može se navesti ime Vlade Dohnala koji je još 1986.godine posjetio svjetsku izložbu inovacija IENA u Nürnbergu, u Njemačkoj. Članovi Društva inovatora Valpovštine bili su stalni posjetitelji na tadašnjim jugoslavenskim izložbama inovacija: INOVA Zagreb, RASTYU Rijeka, Crveni barjak Kragujevac, itd.
Prve nagrade na tim izložbama bile su one na RASTYU 1987.godine: (a) brončana medalja za zračni šaber Milorada Krgovića; (b) plaketa Ivanu Katiću i Dragi Šimunu za rotacionu dvobojnu ubrizgavalicu.
Osim što su nagrađivani pojedinci - inovatori, priznanje je dobio i „Kombinat Belišće“. To je bio dokaz prepoznavanja Belišća kao inovatorske sredine na razini čitave tadašnje države. Belišće je zauzimalo, ponosno, vrlo zapaženo mjesto u tadašnjoj Jugoslaviji. Belišćanski su stručnjaci održavali i zapažena izlaganja o stanju inovativne djelatnosti, kako u samom Belišću, tako i u Hrvatskoj, a i u cijeloj Jugoslaviji. To je značilo da su prednjačili u okvirima tadašnjega društveno-gospodarskog sustava. Danas, nakon toliko proteklog vremena, s ponosom, možemo konstatirati da je to bilo zlatno doba belišćanskih inovatora.
Budući da Društvo inovatora Valpovštine nije bilo aktivno (dogodile su se velike promjene u Kombinatu „Đuro Salaj“ u Valpovu) u Belišću se osnovalo novo društvo s istim ciljevima. Dana 19.listopada 1987.godine održana je Osnivačka skupština Društva inovatora Belišće i autora tehničkih unapređenja SOUR-a*„Kombinat Belišće“, kako se tada proizvodni kompleks u Belišću zvao. 26. studenog 1987. godine izabrano je i prvo predsjedništvo tog Društva inovatora.
Nakon Domovinskoga rata obnovljen je rad Društva inovatora Belišće. Za vrijeme rata nastale su mnoge inovacije, vezane za obranu RH. Inovatori Belišća uključili su se u izradu oružja i eksplozivnih sredstava i sl. Negdje početkom 1995. godine ponovo je aktivirano Društvo inovatora, a Izborna skupština je održana 14. ožujka 1995 godine. Broj članova se znatno smanjio, interes mnogih promijenio, ali se ipak išlo dalje. Intenzitet rada se smanjivao. Budući da u radu na inovacijama više nije radio profesionalac, došlo je do postupnog gašenje organiziranog rada. Novi društveni odnosi kapitalističke proizvodnje rezultirali su gubljenjem interesa za ovaj pokret.
Kasnije, 2009. godine, na inicijativu nekadašnjih članova Društva inovatora, održana je nova osnivačka skupština Udruge inovatora-poduzetnika Valpovštine, kako bi nastavili sa prekinutim radom. Svrha Udruge inovatora bila je i povezivanje s Hrvatskom udrugom inovatora-poduzetnika Osijek,i jačanje ukupne organiziranosti inovatora u Slavoniji.
Iako se na terenu javljaju inovatori s idejama, Udruga nema vidljivijih rezultata, jer su izabrani ljudi tek pro forme odani idealima inovatorstva,. Inovatori s idejama upućuju se na Hrvatsku udrugu inovatora-poduzetnika Osijek (HUIP Osijek); no pokret inovatorstva je iz društvene sfere samoupravnih i javnih poduzeća preselio u poduzetničku djelatnost privatnih obrta i kompanija. Na terenu se pojavljuju drukčiji organizacijski oblici poput TERA– 'Tehnološko-razvojnog centra', kao dijela osječkoga Sveučilišta "Josip Juraj Strossmayer".
Poznati i priznati inovatori i inovacije u „Kombinatu Belišće“
Postoji mnoštvo informacija o mnogim našim inovatorima. Ako bismo ih sve željeli prikazati, što bi jedino i bilo korektno, trebao bi nam veliki prostor. Zato sustavnu prezentaciju odlažemo za neku drugu prigodu, ako je uopće i bude, uz istovremenu ispriku onima koji ovdje nisu navedeni. ..., Za potrebe ovoga članka navest ćemo, dakle, imena tek nekih inovatora, radnika i stručnjaka, koja su nam bila dostupnija.
Kao inovatore ovdje posebno navodimo sljedeće: Franjo Varga, Branko Šimić, Đuro Zvonarić, Stjepan Erveg, Marijan Bogdanović, Antun Majdenić, Dragutin Lacković, M.Zekić, I.Pribanić, Branko Galičić, Andrija Libl, Berislav Borić, Miroslav Slačanac, Đuro Kenđelić, Milan Abramović, Borivoj Jakšić, Kruno Ileš, Krešo Albreht, Ladislav Podobnik, Stjepan Čolaković, PavoHuderer, Ivan Dandić, Dragutin Šimon, Jozo Harangozo, ŽelkoKlanjšček,Zoran Bagarić, Ivan Grubić, Đuro Divjak, Andrija Holjevac, Ivan Bublić, Leo Hupert,F. Floriani,Josip Jozić, Zoran Mavričić, Faust Lacković, Stjepan Lončarić, Stjepan Savić, Željko Buchwald, Marko Čolić, Filip Kljajić, Franjo Bodi, Milorad Krgović, Franjo Vidanec, Mitrović Stjepan, Plastić Božo, Župan Radenko, Kuzmanvić Milan, KrižanecŠimo, Partić Mato, Dohnal Vlado,Jelkić Pavo, Divjak Đuro, Đuro Kavicki, Kruno Hornung, Pavao Huderer, Mirko Kramar, Ivan Jergović, Zvonko Ponka, Nikola Lajić,Ivica Šimić, Ivica Takač, Miroslav Cving, Josip Petrović, Antun Klarić, Josip Knežević, Milan Zamaklar, Antun Andraković, Simo Lukić, Tomo Cvetko, Stjepan Šrepfler, Milutin Todorić, Josip Lasić, Ante Svalina, Marijan Hrbud, Dragan Mesić, Antun Štefić, Vlado Kolesarić, Nikola Talić, Drago Kupanovac, Hrvoje Zidar, Zlatko Haničar, Uroš Bosanac, Stjepan Preglaj, Josip Čolaković, Darko Holjevac, Miroslav Škorić, Mirko Kramar, Josip Takač, Drago Ribarić, CvitkoJurošević, Marin Orešković, Drago Šuštar, Vlado Podobnik,MilamSalaić, Josip Majdenić, Karlo Kobzi, ErnestHosi, Zvonimir Rajčevac, ŠonjikaKrimer, Otto Dojkić, Đuro Divjak, Darko Sutarić, Josip Miljački i dr.
Navedeni pojedinci predstavljaju veliki dio belišćanske i valpovačke inovatorske obitelji. Žao nam je što nek i inovatori ovdje nisu navedeni; no tome doprinosi i proteklo vrijeme. Neki od navedenih inovatora su imali jednu inovaciju, a mnogi su se okušali sa čitavim nizom inovacija. Taj prikaz bio bi bilo vrlo zanimljiv i koristan i danas, posebice kao primjer za naše mlade, potencijalne inovatore. Ovako veliki broj istaknutih pojedinaca, kao i njima pridružena široka baza radnika „Kombinata“, svjedoči o razmjerima ovog emancipatorskog pokreta iz druge polovice 20. stoljeća u Belišću. Osim toga, to je ujedno i dokaz razvijenosti industrijske kulture u Belišću, kao i velike radničke tradicije koja se kod nekih obitelji proteže unazad nekoliko generacija.
Kraj članka rezerviran je za popis dijela najznačajnijih inovacija u „KombinatuBelišće“za koje se smatra da su bile od kapitalnoga značaja za razvitak i prosperitet Belišća kao cjeline. Dakako, „Kombinat Belišće“ uvijek je bio nerazdvojni dio te cjeline.
Izabrane najznačajnije inovacije „Kombinata Belišće“ su sljedeće:
Izgradnja Tvornice poluceluloze, ambalažnih papira i ambalaže iz valovitoga kartona;
Uvođenje ambalaže iz valovitoga kartona kao zamjene za drvnu i drugu ambalažu;
Četiri razvojne faze današnje Tvornice papira s stalnim dopunjavanjem tehnološko-tehničkih rješenja u proizvodnji;
Prikupljanje i prerada otpadnog papira. Belišće je i tu obavilo "pionirsku" ulogu u onoj državi, a i šire;
Uvođenje raznih drvnih vrsta i drvnih otpadaka za proizvodnju poluceluloze što je povećalo kakvoću proizvoda, pojeftinilo ga ali se i asortiman povećao;
Uvođenje škrobnoga ljepila za lijepljenje slojeva valovitoga kartona umjesto vodenoga stakla (ekonomsko i ekološko rješenje);
Proizvodnja ugljenog i drvnoga briketa;
Ekološko rješenje izgaranja crnoga luga kao proizvoda delignifikacije drva njegovim kuhanjem a da bi se proizvela poluceluloza;
Proizvodnja pitke vode za Belišće, Bistrince i Valpovo;
Proizvodnja mnogih dijelova postrojenja za papirnu industriju;
Vlastita konstrukcijska rješenja u Tvornici strojeva(prerada plastičnih masa,hidraulički agregati, preše za baliranje otpadnoga papira i dr).
Veliki broj inovativnih rješenja na polju elektrike, elektronike te mjerno-regulacijske tehnike.
Svakako, bilo bi zanimljivo prikazati (možda u posebnoj knjizi) imena inovatora, opisati njihove inovacije i navesti za to dobivena priznanja.
Nagrade i priznanja inovatorima
Rad Društva inovatora, kao i pojedinaca, je manje-više naširoko poznat i ovjenčan priznanjima i nagradama. Dio belišćanskih stručnjaka radio je u organizacijama inovatorstva na općinskoj, gradskoj, županijskoj i državnoj razini.
Velika čast i priznanje belišćanskim inovatorima je djelovanje mr.sc. Filipa Kljajića kao člana počasnoga ocjenjivačkog suda na jednoj od najvećih svjetskih izložbi inovacija IENA iz Nürnberga od 1995. do 2006. godine. On je bio prvi predstavnik RH u tome tijelu nakon razdvajanja RH od Jugoslavije.
Nadalje, Miroslav Slačanac, dipl.ing., i mr.sc. Filip Kljajić nagrađeni su Plaketom Gutmann za zasluge u razvitku Belišća.
Trojica belišćanskih inovatora (mr.sc. Filip Kjaić, Dragan Francuz i Zvonimir Heinz) dobili su državnu nagradu "Faust Vrančić".
Nadalje, mr.sc. Filipu Kljajiću dodijeljena je Povelja Šumarskog Fakulteta iz Zagreba, za postignuća u pisanju i izdavanju dviju knjiga iz područja proizvodnje papira. Jedna od tih knjiga je usvojena kao standardni udžbenik na Šumarskom fakultetu.
Mnoge su nagrade belišćanski inovatori dobili i od strane Zajednice tehničke kulture općine Valpovo, itd.
Također, mnogi su članovi te Udruge osvojili priznanja i medalje na različitim inovatorskim izložbama, a održali su i niz stručnih predavanja o inovatorstvu u zemlji i inozemstvu (posebno na Prvom kongresu hrvatskih inovatora u Zagrebu).
Belišće, 28. 05. 2015 g Filip Kljajić,
Predsjednik,
Hrvatska udruga inovatora poduzetnika Osijek
* Složena organizacija udruženog rada
__ __ __
KOJE SU BILE DRUŠTVENE I PSIHOLOŠKE PRETPOSTAVKE DUBOKE UKORIJENJENOSTI FENOMENA INOVATORSTVA U NAŠEM DRUŠTVU
Piše: Željko Komadina
Veliko je značenje i doprinos ovog autentičnog zapisa mr.sc. Filipa Kljajića, aktera uzbudljivog razdoblja u razvitku „Kombinata Belišće“ i društva u cjelini druge polovice 20. stoljeća, a temeljenog između ostalog i na svekolikom inovatorskom pokretu kojem je motor bio entuzijazam radnika i stručnjaka onog vremena. Kako ove web-stranice Društva prijatelja starina imaju i pretenziju objasniti uzroke i posljedice ovakvih fenomena iz naše nedavne prošlosti, i ne zadovoljiti se samo pukom povijesnom registracijom ovakvih pojava, uzet ćemo si slobodu i upustiti se u kratki ekskurs sociološke i antropološke analize ove pojave.
Dakle, u čemu leže korijeni za taj pionirski iskorak inovatorskog pokreta na našem tlu u okvirima industrijske civilizacije 19. i 20. stoljeća, a koji se u 90-ima rasplinuo i nestao.
Neophodno je reći na početku analize kako se je sveukupni tehnički i tehnološki razvoj u eri industrijalizma temeljio na izumima, inovacijama, otkrićima i patentima, počev od onih James Watta, Thomasa Alva Edisona, Guglielma Marconija, Nikole Tesle i drugih pa preko onih Stevea Jobsa, Billa Gatesa, Stevea Wozniaka, Marka Zuckerberga, Jeffa Bezosa i sličnih. Premda su neki od nabrojanih poduzetnika i inovatora započeli svoj biznis u „garaži“, na kraju su dosegli sa svojim kompanijama planetarne razmjere i bogatstvo neviđenih brojeva. Ovi posljednji u svojim kompanijama zapošljavaju stotine tisuća radnika, obuhvaćenih složenom organizacijom i minucioznom podjelom rada, pri čemu je svaki djelatnik samo kotačić u tom složenom organizmu ustrojenom radi mlaćenja para. U takvom ustroju suvremenih korporacija inovacije na kojima se temelji današnja tržišna ekspanzija istih uglavnom dolaze – odozgo (iz istraživačkih laboratorija i projektantskih biroa…), od profesionalaca zaduženih za istraživanja i razvoj.
Naša priča o fenomenu inovatorstva ima sasvim drugi izvor i pojavnost, a glavna karakteristika u odnosu na gornji primjer jest da se čitav proces odvija – odozdo. Pokret inovatorstva u našim uvjetima bio je sveobuhvatan, što znači da je svakom radniku u poduzeću omogućavao, u skladu sa njegovim stvaralačkim i kreativnim nagonima, sudjelovanje u procesu unapređenja tehnološkog procesa proizvodnje ili same organizacije rada, uz adekvatnu nagradu sukladnu veličini doprinosa. Takvo radikalno odstupanje od klasične kapitalističke paradigme rada temelji se na dvije životne okolnosti iz doba 2. polovice 20. st. u nas. Prva se odnosi na vlasništvo nad proizvodnim procesom (tvornicom), a druga na dramatičnom prekidu sa uvjetima otuđenog rada, raskidanju sa dualizmom intelektualnog i manualnog rada karakterističnim za kapitalističku tvornicu te na kraju sa dokidanjem razmrvljenog rada karakterističnog za tzv. tejlorizam, koji do daske degradira čovjeka i svodi ga na dodatak stroju.
Da pojasnimo: prva okolnost vezana je za preuzimanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju 1950. godine od strane djelatnika poduzeća, a time i uvođenje tzv. samoupravljanja u RH i Jugoslaviji, odnosno participacije radnika u upravljanju kompanijom preko predstavnika (radnički savjet) ili direktno (zborovi radnika).
Druga okolnost, prevladavanje alijenacije radnika u procesu industrijske proizvodnje ima svoje korijene u ranoj fazi razvoja kapitalističke proizvodnje. Najlakše ćemo to objasniti posežući za školskim primjerom objašnjenja tzv. „naučne organizacije rada“ ili pojma tejlorizma, a koji se prvi puta pojavljuje u praksi u Fordovim tvornicama automobila u Americi. Udžbenici sociologije rada i organizacije poduzeća, inače obavezno gradivo na svim tehničkim fakultetima kažu da je u tvornici automobila američkog izumitelja i poduzetnika Henrya Forda bio zaposlen i jedan nadobudni inženjer i izumitelj iz tog vremena Frederick Winslow Taylor. On je smatrao da je potrebno u potpunosti razdvojiti misaone i kreativne funkcije od izvršnih funkcija u proizvodnji i do najmanje moguće mjere usitniti pojedine zadatke u određenom radnom procesu. Time je kao uvelike pridonio racionalizaciji i jačanju produktivnosti u sustavu masovne industrijske proizvodnje.
Nasuprot ovom objašnjenju sveprisutnom u udžbenicima i enciklopedijama imamo i objašnjenje ove pojave od marksističkih sociologa i teoretičara (Rastko Močnik) koji impuls za uvođenje „znanstvene organizacije rada“ u kapitalističke tvornice vide u razvoju i jačanju sindikalnog pokreta radnika uperenog protiv vlasnika kompanije sa ciljem povećanja nadnica i poboljšanja uvjeta rada. Kako to već biva u životu, kada su uslijedili masovni štrajkovi majstora i tehničara u Fordovim tvornicama (Ford Motor Company) gazda je pozvao Taylora da „napravi reda“ u pogonima. Ovaj se pak dosjetio kako da izbije adut sindikalistima i majstorima u tvornici te je smislio način da se složeni posao montaže automobila prebaci na novi izum – proizvodnu traku, pri čemu je složene zahvate kvalificiranih majstora razbio na usitnjene zahvate radnika na traci, koji su sada u novim uvjetima morali izvoditi samo nekoliko pokreta. Tim potezom je Taylor slomio otpor sindikata i obuzdao štrajkove. Naime, u to vrijeme u Ameriku su hrlile mase siromašnih i nekvalificiranih radnika iz Europe, koji su se sada mogli direktno sa parobroda dovoditi u pogone i zapošljavati, nakon samo nekoliko sati obuke za rad na proizvodnim trakama.
Ova epizoda u povijesti industrijalizma u Americi obrađena je i u umjetničkim djelima, na pr. u filmu Charlie Chaplina „Moderna vremena“, gdje autor i glumac ismijava i daje kritiku dehumaniziranog i degradirajućeg rada na proizvodnoj traci. Ova komedija je planetarno poznata, ali mislim da se ne prikazuje u dijelovima svijeta gdje je takva proizvodnja danas uglavnom preseljena (Indonezija, Vijetnam, Kina, Kambodža…).
Da je kojim slučajem Frederick Winslow Taylor danas živ njegovo rješenje za problem radničkih štrajkova bilo bi u skladu sa vremenom: gazdama bi predložio uvođenje robota u proizvodnju ili preseljenje proizvodnje u Kinu.
Kao odgovor na kritiku tejlorizma, koja tvrdi da se takvim načinom proizvodnje postiže otuđenost radnika i potiče njihova maksimalna iscrpljenost u radu, pojavljuje se projekt humanizirane tvornice, radničkog samoupravljanja te inovatorski pokret sa svojim širokim obuhvatom. U Kljajićevom popisu istaknutih inovatora u Belišću vidljivo je da su osim dijelova tehnostrukture (inženjerski i upravljački kadar…) u velikom broju prisutni i radnici, majstori, strojobravari, električari, kemičari… Atraktivnost ovog pokreta ima dvojaku osnovu: jedno je jačanje samosvjesti, prevladavanje dualizma intelektualnog i manuelnog rada i potvrda osobne vrijednosti kroz kreativni rad (prevladavanje alijenacije karakteristične za kapitalistički način proizvodnje, gdje se radnik ne osjeća kao kod kuće…), a drugo je novčana nagrada koja se nakon usvajanja i primjene inovacije u praksi dodjeljuje inovatoru.
Međutim, mora se priznati da je u suvremenoj kapitalističkoj proizvodnji na Zapadu došlo do zaokreta u pogledu nagrađivanja i motivacije radnika te iscrpljivanja i alijenacije u radu. Osim povećane novčane nagrade (plaće) koriste se sofisticirani pristupi, osobito kada se radi o intelektualnim i kreativnim radnim mjestima, kako bi se izbjegla otuđenost i postigla vrhunska motiviranost kod osoblja kompanije. Najviše se radilo na jačanju psihologije grupnog ili timskog rada, a nije od manjeg značaja niti jačanje identifikacije zaposlenih sa kompanijom, što se postiže prodajom udjela u vlasništvu (dionice) radnicima, a i izgradnjom specifične radne kulture u kojoj kompanija preuzima cjeloživotnu brigu o djelatniku kao zahvalu za njegovu lojalnost tijekom radnog perioda (Japan).
Na kraju je potrebno naglasiti u čemu je razlika između inovatorskog pokreta u okrilju društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju (socijalizam) i inovatorstva u okrilju ekonomskih odnosa kapitalizma nakon njihove restauracije početkom 90-ih godina prošlog stoljeća kod nas. U svojem povijesnom pregledu razvoja inovatorskog pokreta mr. sc. Filip Kljajić navodi kako se negdje početkom 1995. godine ponovo aktivira rad gotovo zamrlog Društva inovatora u Belišću, no odmah konstatira kako se „broj članova znatno smanjio, interes mnogih promijenio, ali se ipak išlo dalje“… i „novi društveni odnosi kapitalističke proizvodnje rezultirali su gubljenjem interesa za ovaj pokret“. U nastavku navodi kako je zapravo vrlo teško obnoviti organizaciju inovatora na starim osnovama, ali se zato pojavljuje novi model poput TERA – 'Tehnološko-razvojnog centa' iz Osijeka, kao dijela osječkoga Sveučilišta "Josip Juraj Strossmayer".
Ovi novi oblici inovatorstva su sasvim drugačija priča i treba ju vezati za novu strukturu našeg društva, a to je tzv. poduzetnička klasa. Ova inicijativa ima sasvim drugačije pobude i mogli bismo ju usporediti sa poduzetničkim inkubatorima u Silicijskoj dolini u SAD-u ili pak sa skupinom inovatora i izumitelja koji su u domeni informatičkih tehnologija ponudili u Americi nove izume i postali planetarni dolarski milijarderi. Ovdje, u našim uvjetima, se pokušava ovu klasu ljudi pomoći nekakvom državnom stimulacijom kako bi stasali kao kapitalisti u hrvatskom kapitalizmu.
Ovaj posljednji pristup nema ništa zajedničko sa emancipatorskim inovacijskim pokretom u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća, odnosno ne bismo ga smjeli trpati u isti koš sa radničkim inovatorstvom.
