“ZATVORENI KRUG – POVIJEST JEDNE NACIONALIZACIJE”- Kako se izložba pretvorila u političku propagandu
U sklopu obilježavanja Međunarodnog dana muzeja u Muzeju Valpovštine je 18. svibnja 2017. godine svečano otvorena prigodna izložba pod nazivom „Zatvoreni krug - povijest jedne nacionalizacije“. Kako je ove godine Međunarodni dan muzeja odabrao prigodnu temu „Muzeji i sporne povijesti - govoriti o neizrecivom u muzejima“ tako je u Valpovu ovom izložbom javnosti predočen traumatični dio povijesti Valpovštine, ispričan kroz sudbinu obitelji gospodina Dubravka Maričića. U prezentaciji teme autori izložbe su prekršili profesionalna pravila te temu poslijeratne „nacionalizacije“ imovine Folksdojčera nisu cjelovito obradili. U ovoj kratkom osvrtu na sporni koncept izložbe i svojom nadopunom teme pokušavamo ispraviti propuste autora te čitateljima približiti svu slojevitost povijesti jednog vremena, kako ova izložba ne bi ostala na razini običnog političkog pamfleta.
I mrtvi lažu – ustima živih.
Jerzi Lec
Piše: Željko Komadina
Ljubaznošću gospodina Dubravka Maričića, koji je iz obiteljskog arhiva izvukao dragocjenu privatnu dokumentaciju, omogućena je ova izložba u Muzeju Valpovštine. Radi se o životnoj sudbini Maričićeve obitelji, djeda, bake i majke, što su u poslijeratnom vrtlogu sudbine ostali kao pripadnici njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji bez svoje imovine, a u razdoblju 1945. – 1946. su završili i u radnom logoru u Valpovu. Radilo se o tzv. postupku nacionalizacije i konfiskacije imovine Folksdojčera, pri čemu je za glavninu te populacije uslijedio izgon iz svoje domovine, uglavnom u Njemačku i Austriju. Igrom sudbine obitelj je ostala u RH, a kada su se političke i ekonomske prilike u FNRJ stabilizirale, djed Đuro Putterer 1953. godine u postupku prodaje nacionalizirane imovine ponovo otkupljuje vlastitu kuću i limarsku radionicu, da bi tek u današnje vrijeme, kada je Republika Hrvatska osigurala pravni povrat tako oduzete imovine zakonskim nasljednicima, unuk Dubravko Maričić povratio djedovu oduzetu imovinu u formi državnog obeštećenja (kroz državne obveznice…).
Tema nacionalizacije imovine Folkdojčera i njihovog protjerivanja iz FNRJ poslije 2. sv. rata spada u kontroverzne teme naše poslijeratne povijesti. Unutar političkog polja u Hrvatskoj gotovo da je nemoguće izbjeći rasprave o toj temi koje neće barem okrznuti i aktualne tzv. ideološke sukobe. Ova izložba svojom tematikom uklopila se u maticu naših rasprave o tim spornim pitanjima. No dogodio se profesionalni potez autora izložbe koji kod promatrača stvara dojam da izložba svojom hinjenom neutralnošću zapravo prikriva pravo stanje stvari, što će reći da se svojim diskursom nehotice pomjera u polje politike. Zato treba razmotriti u kojoj su mjeri ideali neutralnosti i nepristranosti same struke bazirani na apolitičnim iluzijama.
Ne ulazeći u procjenu o posjećenosti ove izložbe i njenom utjecaju na percepciju ratne i poslijeratne povijesti kod našeg stanovništva, načelno treba reagirati i postaviti temu u kontekst vremena i prostora u kojem se događaji odvijaju. To je uvjet bez kojeg se ne može razumljivo govoriti o povijesnom fenomenu a da ne upadnemo u dnevno-političko manipuliranje. Jasno nam je da danas ne postoji konsenzus o povijesti ovog razdoblja, no minimum profesionalne korektnosti prema javnosti mora biti. Zato uostalom i služi ova recenzija izložbe e da bi inzistirala na tumačenju i objektivizaciji tumačenja spornog događaja i proširila horizonte objašnjenja te posjetitelju izložbe i čitatelju teksta osigurala minimum građe za vlastitu rekonstrukciju traumatičnih događaja. Autor izložbe je između ostalog trebao izbjegavati političko svrstavanje i navijački diskurs, što ovdje nije do kraja poštivano. Na pr. u jednoj atribuciji ispod izloženog dokumenta autor tendenciozno ismijava nepismenost službenika NO te posprdno naglašava kako su aljkavi u ispisu službenog dokumenta kada djeda Putterera „preimenuju“ u Fuderer…
O kontekstu je riječ
Izložbu je otvorila viša kustosica gđa. Mirjana Paušak, temu je izložio gosp. Dubravko Maričić, a prigodno slovo je dodala dogradonačelnica gđa. Pavica Majdanić. Među posjetiteljima su prevladavali učenici naših škola, što je važna informacija. Upravo njima bez povijesnog konteksta izložba ovako koncipirana neće predstavljati ništa, ili će ih pogrešno podučiti o našoj povijesti.
Prilikom ovogodišnjeg obilježavanja Dana progona pripadnika njemačke nacionalne manjine od strane vlasti FNRJ, kod spomenika žrtvama radnog logora Valpovo, na valpovačkom groblju, 13. svibnja 2017., Renata Trischler, izvršna direktorica Njemačke zajednice Osijek - Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, u kratkom osvrtu je navela: „… ovo ludilo je započelo u svibnju 1945…“, da bi u nastavku dodala: “…kako komemoracijom žrtava šalju poruku da je genocid i istrebljivanje pripadnika jednog naroda, samo zato što su drugačiji, stvar koje se treba prisjećati i obilježavati, kako se više nikada ne bi ponovila. Ocijenila je kako je potrebno upozoravati na ova događanja i prisjećati se svih nedužnih žrtava, koje su neopravdano stradale temeljem kolektivne krivnje, samo zato što je Njemačka izgubila 2. svjetski rat, zbog čega je Udruga postavila spomen-obilježja na najvećim mjestima stradavanja Nijemaca…”
Zaista, ovakva interpretacija naše poslijeratne i ratne povijesti kroz memorijalne, spomeničke ili izložbene forme ratnih gubitnika stvara kod mladih generacija ili nerazumijevanje teme ili političko iskrivljavanje povijesnih činjenica čemu smo svjedoci posljednjih godina.
Gospođa Renata Trischler vrlo dobro zna da je ovo ludilo započelo 6. travnja 1941. godine kada su snage Wehrmachta, oružane snage Trećeg Reicha prodrle u tadašnju suverenu državu Kraljevinu Jugoslaviju, uz brutalno bombardiranje njenog glavnog grada Beograda, pri čemu je poginulo 2.274 nevinih građana. Luftwaffe je bombardirala Beograd koristeći 234 bombardera i 120 lovaca (ukupno 484 aviona 6. i 7. travnja). Avioni su poletjeli iz Beča, Graza i Arada. Grad je bombardiran u četiri naleta 6. travnja, i ponovo 7, 11. i 12. travnja 1941. Upotrijebljeno je oko 440 tona zapaljivih bombi.
U toj državi, Kraljevini Jugoslaviji, živjelo je prije rata, među različitim etničkim i konfesionalnim zajednicama i zajednica Podunavskih švaba, njemačka nacionalna manjina, ravnopravno uključena u pravni i politički život te države.
Što se dogodilo sa tom zajednicom tijekom rata, a i neposredno poslije može se saznati iz mnoštva povijesnih istraživanja, a među istraživačima ove teme kod nas se ističe Vladimir Geiger, pa ćemo za potrebe ovog članka, za početak, posegnuti za njegovim opisom položaja naših Nijemaca tijekom 2. sv. rata na tlu Jugoslavije:
„Za razumijevanje objektivnog stanja njemačkih narodnih skupina na teritoriju Jugoslavije, tijekom rata i poslije, prijeko je potrebno navesti nekoliko relevantnih činjenica. U početku su se gotovo svi Nijemci ponašali ponosno, jer se činilo da je Hitler nepobjediv, a i propaganda je bila izvanredno jaka i učinkovita. Istina je, da se do kraja rata broj aktivno angažiranih Folksdojčera u vojnim i poluvojnim formacijama, stalno povećavao, ali sve više prisilnom regrutacijom. Dio Folksdojčera je shvatio da nacistička ideologija ne može donijeti ništa dobra. Ipak, pasivan stav prema komunistima, kao i prema lokalnim nacistima, ostaje karakteristika folksdojčerskog otpora od početka do kraja.
Vodstva njemačkih narodnih skupina zarana su se suočila s činjenicom da zbivanja na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru, ne omogućavaju barem relativnu sigurnost života i imovine. Zato se još od kraja 1941. godine pripremaju planovi o evakuaciji manjih skupina Folksdojčera ... Razvoj događaja na europskim ratištima prisiljava njemačko vojno rukovodstvo da pripremi plan o potpunoj evakuaciji Folksdojčera iz cijele Jugoslavije. Još u prvoj polovici 1944. godine, evakuacije su sporadične. Vrhunac, sada već bijega, ostvaren je krajem 1944. godine. U toj žurbi odlaze mnogi zasigurno ne radi svoje čiste savjesti. Za zlodjela koja počiniše pojedinci do tih vremena, nikada nisu odgovarali, već ih ostaviše kao, pokazat će se, neoprostivo nasljedstvo sunarodnjacima koji ih ispratiše čiste savjesti. Ostale su mahom žene, djeca i starije osobe, očekujući beznadno preokret ratne situacije i povratak svojih. Uzme li se u obzir da izvori navode kako je na cjelokupnom jugoslavenskom teritoriju potkraj 1944. godine bilo oko 480.000 Nijemaca, onda proizlazi da na području Bačke i Banata iseljavanje nije obavljeno tako temeljito kao u Slavoniji, dijelu Baranje i Srijema. Jedini razlog da broj evakuiranih Folksdojcera nije bio još i veći (i sproveden do kraja) leži u činjenici što su njemački vojni krugovi smatrali da će rasplet ratne situacije uslijediti znatno kasnije, pa je naređenje za evakuaciju stiglo sa zakašnjenjem, te je iseljavanje provedeno nepotpuno. Obzirom na povećanu angažiranost transportnih sredstava za potrebe fronte, postojale su male mogućnosti za prijevoz željeznicom ili kamionima velikog broja njemačkih izbjeglica. U takvim uvjetima formirane su kolone zaprežnih vozila, duge i preko stotinu kilometara, koje su se, izložene raznim nedaćama, usporeno kretale na sjever. U kolonama je bilo najviše žena, djece i staraca, a zbog nastojanja da se preveze što vise namirnica i ostale robe, najveći dio tih izbjeglica morao je ići pješice. Odluku o tome da li će se iseliti ili ne, u puno slučajeva nisu donosili sami Folksdojčeri. O tome su odlučivala rukovodstva njemačkih narodnih skupina i SS. Budući su mnogi izjavljivali da ne žele napustiti kraj u kojem su rođeni, SS i rukovodstva skupina poduzimali su razne mjere u cilju da isele sve Folksdojčere. Putem tiska, radija, letaka i proglasa upozoravali su ih da se na vrijeme pripreme na selidbu. U svojoj propagandi SS i rukovodstva skupina, plašili su Folksdojčere osvetom komunista, Narodno oslobodilačkog pokreta i Crvene armije. Koliko je sve to bilo opravdano, pokazat će razvoj događaja.“
Zbog svega navedenog Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je 21. studenoga 1944. “Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”, kojom se određuje i položaj Folksdojčera (Članak 1.: “Danom stupanja na snagu ove Odluke prelazi u državno vlasništvo: […] 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije […]”).
Međutim, s obzirom na stravičnu količinu zlodjela, koju su Nijemci počinili u svim zaposjednutim zemljama, i strahovita razaranja i ljudske gubitke, Saveznici su u cijeloj Europi nakon završetka rata prihvatili načelo kolektivne odmazde, istjerivanje svih Nijemaca iz srednje i istočne Europe u Njemačku. Odluka je bila olakšana time, što su oni sami svuda bili proglasili da nisu više građani tih država, da imaju eksteritorijalni status kao građani Reicha. (U Jugoslaviji, Banat je bio pod njemačkom upravom, u Bačkoj koja je pripojena Mađarskoj Nijemci su imali posebni status, isto kao na teritoriji NDH, a sjeverna Slovenija pripojena je Reichu i Slovenci su bili predviđeni za istrebljenje ili ponjemčivanje.) Svuda su uživali mnoge privilegije u odnosu na drugo stanovništvo i sudjelovali u masovnom teroru. (SS divizija Prinz Eugen bila je visoke borbene vrijednosti, ali istovremeno provodila surove mjere terora nad civilnim stanovništvom - između ostaloga, ubili su tisuće Hrvata u razdoblju 1943.-1944, kad se i Hrvati masovno uključuju u NOP. A prema onome što su radili u Poljskoj i Rusiji, to je gotovo sitnica.)
Posve točno: to je bila kolektivna osveta. Nimalo u skladu s pravnim načelima. Ali u skladu s logikom toga rata - a tu su logiku upravo fašističke sile uvele, prvenstveno Njemačka. (Z. Oštrić)
Iskustva drugih država Europe
Radi komparacije i boljeg razumijevanja materije potrebno je predočiti čitatelju i prilike u drugim državama Europe krajem rata i poraća.
Iz povijesnih dokumenata je vidljivo da je osobito dramatično bilo na istoku Europe. Kad se Crvena armija primakla u listopadu 1944. Prusiji, među njemačkim civilima izbila je panika. Protuofenziva Wehrmachta nakratko je istjerala sovjetske snage iz pruskog grada Goldapa, a prizor koji su ondje Nijemci zatekli potvrdio je pretpostavku da će se sovjetski vojnici surovo odnositi prema njemačkim civilima. Pronađeno je mnoštvo ubijenih civila, a zato je započela sveobuhvatna evakuacija njemačkog civilnog stanovništva iz Prusije i Poljske. Prilikom evakuacije civila preko Baltičkog mora sovjetska mornarica potopila je nekoliko brodova prenatrpanih ženama i djecom. Jedan od tih zlosretnih plovila bio je brod Wilhelm Gustolf koji je potopljen u siječnju 1945., a pri tome je život izgubilo nekoliko tisuća izbjeglica. Zapovjednik sovjetske podmornice koja je potopila taj brod odlikovan je. Kriegsmarine (njemačka ratna mornarica) i civilna njemačka flota usprkos poteškoćama uspjele su prebaciti oko 2 milijuna izbjeglica.
Crvena Armija u skladu sa načelima ratovanja koje su Nijemci uveli, a ona podrazumijevaju nemilosrdno istrebljenje domaćeg stanovništva i koncept „spaljene zemlje“, uzvraća istom mjerom. Nakon višegodišnjeg uništavanja svega živog na tlu SSSR-a od strane Wehrmachta, okupacije gradova Lenjingrada, Moskve i Staljingrada i nemilosrdno bombardiranje i izgladnjivanje civilnog stanovništva, i na koncu nakon gotovo 20 milijuna mrtvih sovjetskih građana nakon završetka rata, zaista nije korektno očekivati neki fer odnos prema vojnicima, zarobljenicima i njemačkim zatečenim civilima. Osobito stoga što su ranije konvencije (Ženevska iz 1929.) o ratnim zarobljenicima bile od strane Nijemaca bačene u prah i pepeo, a Opća deklaracija o pravu čovjeka prihvaćena od Skupštine UN-a tek 1948. godine. Današnje ocjenjivanje onog pakla, iz perspektive kasnije usvojenih standarda ljudskih prava je pogrešno.
„Potkraj Drugog svjetskog rata, s istoka i jugoistoka Europe uslijedili su valovi njemačkih izbjeglica. Sudbina Folksdojčera bila je vezana uz propast Trećeg Reicha. U srpnju 1945. godine na Potsdamskoj konferenciji savezničkih sila pobjednica (W. Churchill, H. S. Truman i J. V. Staljin), zaključeno je da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske ima preseliti na područje Njemačke. Preseljenje se trebalo obaviti organizirano i na human način. Oni koji se nisu našli u toj odluci, riješili su problem Folksdojčera na još drastičniji način (prvenstveno Jugoslavija). Etničko čišćenje legalizirano je kao najzadovoljavajućiji način i najtrajnije rješenje.“
„Na prostor Zapadne Njemačke, neposredno poslije rata, slilo se više od 12 milijuna izbjeglica i prognanih Nijemaca s Istoka i Jugoistoka Europe. Procjenjuje se, da je k tome još oko 2.300.000 ljudi pri evakuaciji, bijegu ili protjerivanju izgubilo živote. Ujedinjene su nacije uskratile pomoć njemačkim izbjeglicama. Tako su oni ostali prepušteni skromnoj potpori domaćih dobrotvornih organizacija (Potporna organizacija evangeličke crkve, katolički Caritas i njemački Crveni križ), te sebi samima.“ (V. Geiger)
Ratne reparacije
Nakon 2. sv. rata Nijemcima su sile pobjednice nametnule plaćanje ratnih reparacija za svu štetu koju su njemačke okupacijske snage napravile na tlu okupiranih zemalja. Druga Jugoslavija, obnovljena zahvaljujući narodno-oslobodilačkoj vojsci i u savezu sa svim zemljama antihitlerovske koalicije (Saveznicima), također je iskazala bilancu ratnih šteta Njemačkoj. U taj obračun ušao je i kontingent imovine naših Folsdojčera istjeranih iz Jugoslavije, koja im je bila domovina, a koju su izdali za vrijeme rata, jer se i tako može gledati na status tih jugoslavenskih državljana. U poslijeratnoj propagandi se rabio termin 'peta kolona', što su zapravo Folksdojčeri i bili.
Glede reparacija moraju se napomenuti još neke okolnosti: kada su se snage Jugoslavenske armije 1945. povlačile iz južne Austrije, koju su u svibnju 1945. osvojile progoneći kvislinške i njemačke snage koje se nisu željele predati u skladu sa Aktom o bezuvjetnoj kapitulaciji od 8. svibnja 1945., u 23 sata, nakon dogovora sa Saveznicima (W. Churchillom), kada je donijeta odluka da se JA mora vratiti u granice predratne Jugoslavije, vojska JA je prilikom povlačenja demontirala sve proizvodne pogone u južnoj Austriji te strojeve prevezla željeznicom u Jugoslaviju. Sve je to ušlo u ratnu odštetu Nijemcima i Austrijancima kao poraženim snagama. Šteta koju su okupacijske snage Njemačke počinile na našem tlu kroz pljačku, razaranja i ljudske gubitke su enormne. Stariji čitatelji će se sjetiti filmskih snimaka iz poslijeratnog razdoblja koji prikazuju da su njemačke snage u posljednjim danima rata 1945., prilikom povlačenja armija generala Alexandera Löhra sa Balkana, uništavale jugoslavensku infrastrukturu na tlu Jugoslavije, na primjer, kidali su željezničke pragove i uništavali pruge. (K. Nikolić)
Bez obzira na ekonomsku situaciju u Njemačkoj nakon rata, Nijemci su bili primorani nadoknaditi Jugoslaviji ratnu štetu kroz formu tzv. ratnih reparacija. Ideja da se izvrši povrat oduzete imovine potomcima Folksdojčera danas je i sa tog aspekta problematična, jer je njihova imovina ušla u ukupni račun ratnih šteta (ratne reparacije) poslije rata. Dakle, ako bi potomci naših Folksdojčera, čiji su preci ostali u Hrvatskoj poslije rata, i trebali biti obeštećeni za oduzetu imovinu onda treba vidjeti koja bi forma bila najpogodnija, uz uvažavanja ranijih međudržavnih ugovora. Jer oni koji su napustili Jugoslaviju tijekom rata i poslije dobili su adekvatnu imovinu (odštetu) u Njemačkoj.
Krug nije zatvoren
I dok nam naša izložba sugerira kako je krug nacionalizacija i denacionalizacija konačno zatvoren, autor izložbe upravo samim naslovom a i sadržajem pokazuje kako nije dobar poznavatelj teme. Naime, povrat imovine nacionalizirane Folksdojčerima nakon 2. sv. rata, a prema zakonima iz 90-ih, sugerira kako je kotač povijesti okrenut unazad, kako je konačno pravda zadovoljena. Naši zakonodavci su 90-ih znali za ugovore o ratnim reparacijama nakon 2. sv. rata između Njemačke i Jugoslavije i koje su stavke ti ugovori sadržavali, no iz političkih i propagandnih razloga podlegli su pritisku američke administracije na Republiku Hrvatsku u 90-ima i donijeli Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Time je postignut uglavnom propagandni učinak, a državni proračun je opterećen financijski, što je priznao jedan od aktera tadašnjeg političkog života u nas (V. Šeks).
Međutim, krucijalna nepravda je 90-ih učinjena građanima Republike Hrvatske u procesu tzv. privatizacije i pretvorbe društvene imovine. Otvoren je novi krug nepravdi, no ovaj puta nisu u pitanju međuetnički odnosi, odnosi prema manjinama i sl., nego se radi o korpusu hrvatskih građana kojima je napravljena nepravda oduzimanjem sredstava za rad, stanova i drugog koje su oni stvorili u razdoblju 1950. – 1991.. Sve se radilo pod pritiskom dogme da je privatna privreda efikasnija od državne. Izvršena je nacionalizacija kompletne hrvatske ekonomije naslijeđene poslije 1991. godine na tlu RH sa ciljem da se poslije privatizira. Međutim, taj koncept je irelevantan za Hrvatsku jer 1991. niti jedno poduzeće nije bilo državno. Zbog toga je naša “privatizacija” pretvorbom provedena tako da je najprije sve bilo podržavljeno. Da je prije toga bilo državno, ne bi se trebalo ni moglo podržaviti. Prema tome, ne radi se o privatizaciji, već o ideološkom stavu kapitalističke privatizacije. Ona se i danas provodi rasprodajom narodne imovine strancima (HT, INA, Croatia osiguranje i ostalo).
Protiv ovakve nacionalizacije pa onda rasprodaje narodne imovine ustali su mnogi ugledni stručnjaci i javni radnici, a među kojima se isticao prof. Branko Horvat, ekonomist sa međunarodnom stručnom reputacijom. Prof. Horvat se pozvao na ustavno načelo o nepovredivosti vlasništva, međutim, to nije spriječilo državu da silom prigrabi tuđe (društveno) vlasništvo i da ga, kao obični kradljivac, rasprodaje. Tako su, među ostalim, stvoreni notorni tajkuni.
Temu je prof. Horvat opširno elaborirao u znanstvenom eseju „Znanstvena ekonomija i tržišni fundamentalizam“, gdje se između ostalog osvrnuo i na svoju ustavnu tužbu kojom je ovakav državni udar na imovinu građana pokušao pravno osporiti. Evo dijela objašnjenja: „Članak 43 Ustava građanima jamči “slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za gospodarska prava”. No to nije spriječilo državu da jednostavno dekretom ukine samoupravno udruživanje u poduzećima i da stotine tisuća samoupravljača baci na ulicu. Čl. 49 proklamira da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti nekim pravnim aktom. Godine 1950. tvornice su zakonom dane na upravljanje radnicima (u Dalmaciji samoinicijativno još godinu dana prije). U idućih 40 godina, zaposleni su svojim radom i svojim sredstvima povećali dobiveni kapital 12 puta - i to im je silom oduzeto. Osim toga, pravno je pravilo da se stečena prava ne mogu derogirati (bez kompenzacije). Da ne idem dalje: radi se o pravom staljinskom ustavu, fasada je bajna, ali stvarnost je tužna. Zbog neustavnosti pretvorbe, podigao sam tužbu kod Ustavnog suda protiv Tuđmanove države. Sud je razmišljao šest godina - dok hrvatska privreda nije bila dobrano uništena. A zatim je donio Rješenje u jednoj rečenici gdje nije odgovorio ni na jedan pravni prigovor, nije naveden nijedan pravni argument, rečeno je samo: Promijenila se idejna koncepcija! Dakle, Ustavni sud ne sudi po pravu nego po “idejnoj koncepciji”. Kad vlada promijeni ideologiju, onda može učiniti što joj odgovara. Osim toga, poistovjećenje društvenog i državnog je standardna definicija ideologije totalitarizma. No ustavni suci nisu bili jedini totalitarno orijentirani. Bio je to cijeli režim. Da citiram poznatog pravnika, Vladimira Primorca, koji opisuje kako je jedan ministar Tuđmanu objašnjavao da su neka njegova gledišta suprotna Ustavu. “Znam - odgovorio je vrhovnik - ali mi smo na vlasti!”
Uglavnom, naši građani su ostali bez poduzeća koja su stvorili, stanova koje su izgradili, zemlje i drugog. Ako su željeli ponovo postati vlasnici svojih poduzeća morali su kupiti dionice, ako su željeli postati vlasnici jednom plaćenih stanova morali su državi ponovo platiti stanove, itd. Često navođeni argument, uključivo i od Ustavnog suda, da u Ustavu nema društvenog vlasništva - bespredmetan je. U Ustavu nema ni državnog, ni zadružnog, niti bilo kojeg drugog od devet tipova vlasništva. Štiti se vlasništvo kao takvo i ništa se ne oduzima.
Kao što je vidljivo iz izloženog lanac nepravdi se nastavlja – krug nije zatvoren.
O našem muzeju
Muzej Valpovštine je naš muzej, muzej građana Valpova i Valpovštine. Dio je Ustanove za kulturne djelatnosti Ante Evetović Miroljub osnovane 1996. godine, Odlukom Gradskog vijeća Grada Valpova. Posljednja izložba organizirana u Muzeju pod nazivom „Zatvoreni krug – povijest jedne nacionalizacije“ umjesto da je razotkrila istinu o sudbini Folksdojčera našeg kraja u ratu i poraću 2. sv. rata, kako bi objektivno podučila mlađe generacije o činjenicama naše traumatične povijesti, prikazala je to vrijeme samo djelomično, ne dajući posjetiteljima ključne informacije o vremenu, prostoru i društvenim odnosima. Može li se ovakav pristup muzeja tretirati kao propust ili se radi o određenoj programskoj politici?
Ako se malo proširi pogled i izlista repertoar izložbi u posljednjih nekoliko godina našeg muzeja onda se uočava tematska orijentacija na život i rad austrijske feudalne obitelji u Valpovu: izložba namještaja i slika naših grofova, izložba o putovanjima feudalaca u daleke krajeve, njihova ljubav prema fotografiji, posvećenost literaturi i čitanju grofice Julijane, dosezi industrijske arhitekture objekata na vlastelinstvu Valpovo, itd. Nekom slučajnom promatraču bi se moglo pričiniti da je naš muzej zapravo u vlasništvu Marie Pereira Arnstein, ovlaštenice prava na naknadu za nekretnine feudalnih vlasnika, nasljednice naših grofova ili Nelly Auersperg b. Gutmann i Mr. Francisa Gutmanna, kćerke i sina baruna Viktora Gutmanna von Gelse und Belisce. Kako objasniti da jedan provincijski muzej jedne male zajednice poput Valpovštine nema drugu intenciju nego glorificirati vladavinu jedne austrijske feudalne obitelji na tlu Slavonije, kroz isticanje njihovih umjetničkih, kulturnih, arhitektonskih i inih dosega predstavljajući to našim kulturnim naslijeđem.
Ono što bi trebalo afirmirati kroz postav Muzeja kao našu povijest je izbačeno iz Muzeja, a misli se na etnografsku zbirku Valpovštine i dio posvećen epopeji 2. sv. rata i našem doprinosu slomu Trećeg Reicha i oslobođenju Valpovštine od njemačke okupacije. Trenutni stalni postav muzeja je izložba namještaja i slika posljednjih valpovačkih grofova, a povremeno se upriliče neke neobične izložbe poput na pr. one koja je tematizirala ratno razdoblje u Valpovu 1941. – 1945., tj razdoblje njemačke okupacije Valpova. Misli se na izložbu „Valpovština u Drugom svjetskom ratu (Pogled na Drugi svjetski rat 66 godina poslije)“ kojoj je kao izvorna građa uglavnom poslužilo pisanje lista Hrvatski list iz Osijeka iz vremena njemačke okupacije. Može li se na osnovu pisanja jednog ustaškog propagandnog glasila rekonstruirati život ratnog razdoblja Valpovštine? Kakve su to novine bile vidimo iz povijesnih izvora: „Hrvatski list jedini je privatni list u NDH, izlazio je u Osijeku tijekom Drugog svjetskog rata. Vlasnik lista bio je ustaški stožernik Kamilo Krvavić, a glavni urednik je bio Zvonko Benašić. List je prije 1941. bio nacionalsocijalistički orijentiran, pa je kao takav u kontinuitetu izlazio do 1945. godine.“ Može li se onda u takvom listi pojaviti opis ratne drame stanovnika Valpova, na pr. nestanak zajednice valpovačkih Židova u njemačkim logorima, transport valpovačkih Cigana u Jasenovac, prekrštavanje i izgon Srba Valpovštine ili progon i ubojstva političkih neistomišljenika?
Mlađe čitatelje treba podsjetiti da je osnivač Muzeja Valpovštine grupa građana Valpova okupljena oko Društva prijatelja starina Valpovo. Od samog početka daleke 1956. godine Muzej je postao temeljna institucija kulture ove naše provincijske sredine. Turbulentno je to bilo razdoblje u kojem je ovaj Muzej doživio niz transformacija, ali je temeljno profiliranje trebalo zadržati: etnografija, seljaštvo, industrija kultura, vatrogastvo, obrt, NOB, folklor…
Prelaskom institucije Muzeja u ruke lokalne uprave 1963. građani-osnivači su polako gubili ingerencije nad kulturnom politikom ove institucije jer su istu preuzeli činovnici, onda Općine, danas Grada.
Literatura:
Beslini, Milivoj. 2017. Mitologija, politika i istorija na blajburškom polju, Novi Sad: Peščanik; dostupno na http://pescanik.net/mitologija-politika-istorija-na-blajburskom-polju/
Burleigh, Michael. 2012. Treći Reich – Nova povijest, Zagreb: Fraktura;
Geiger, Vladimir. 1999. Radni logor Valpovo 1945.-1946, Osijek: Hrvatski institut za povijest;
Geiger, Vladimir. 2002. HEIMKEHR-Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglištva / prognaništva u zavičaj i njihova sudbina, Zagreb: Hrvatski institut za povijest;
Geiger, Vladimir. 2006. Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. - 1947. Zagreb: Hrvatski institut za povijest;
Geiger, Vladimir. 2008. Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca, Zagreb: Hrvatski institut za povijest;
Grčić, Marko. 2004. Što je Franklin Delano Roosevelt skrivio Hrvatima da mu ukidaju trg u Zagrebu, Zagreb: Globus;
Horstenau, Edmund Glaize. 2013. Zapisi iz NDH, Zagreb: Disput;
Horvat, Branko. 2002. Kakvu državu imamo a kakva nam treba, Zagreb: Prometej;
Kovačević, Božo. 2016. Hrvatska crkvena laž, Zagreb: Gordogan 33-34;
Kuljiš, Denis. 2016. Zašto se nitko ne bavi genocidom nad Nijemcima i Talijanima? Zagreb: Jutarnji list;
Labus, Alan. 2005. Saveznici u tisku NDH 1943. – 1945. Zagreb: Hrvatski institute za povijest;
Lisac, Andrija-Ljubomir. 1956. Deportacija Srba iz Hrvatske 1941, Zagreb: Povijesno društvo Hrvatske, dostupno na http://www.historiografija.hr/hz/1956/HZ_9_9_LISAC.pdf
Nikolić, Kosta. 2014. Mač revolucije: Ozna u Jugoslaviji 1944-1946. Beograd: Službeni glasnik;
Ponoš, Tihomir. 2005. Kolektivan izgon zbog „kolektivne“ krivnje, Zagreb: Vjesnik;
Sučić, Mihael. 2016. Sudbina valpovačkih logoraša, Belišće: Dravus NEWS
Šnajder, Slobodan. 2015. Doba mjedi, Zagreb: TIM press;
Šovagović, Đuro i Cvetković, Josip. 1970. Valpovština u revoluciji (Kronika revolucionarnih zbivanja 1918. – 1945.), Valpovo: Darko Uranjek (Odbor za proslavu 50-godišnjice);
