Kultura austrijske elite na tlu Valpova u 19. i 20. stoljeću
Piše: Željko Komadina, Jan 29, 2016.
Predstavljamo vam ANALE - svezak 31, zbornik radova HAZU-a, u cjelosti posvećen kulturi austrijske plemićke obitelji Prandau – Normann, čiji je boravak u našem kraju tijekom 18. – 2o. stoljeća suštinski odredio život lokalnog stanovništva
K'o ima smisla za istinu, ne vjeruje hrvatskim spomenicima, a tko ne vjeruje spomenicima, on ima protiv sebe sve one malograđane kojima je jedina razbibriga, da između jednog i drugog političkog posla skupljaju priloge za te spomenike, u kontekstu društva koje iznova podiže spomenike i gradi mitološku sliku nacije?
Miroslav Krleža
Piše: Željko Komadina
Rijetko će koji stariji Valpovčan na spomen valpovačkog kazališta iz Reljkovićeve ulice, čiji početak pada u sam osvit 19. stoljeća, odmahnuti nehajno rukom. Svi „znaju“ da je tamo bilo grofovo kazalište i da se mi moramo ponositi tom činjenicim. A kada se tome pridodaju priče naših povjesničara-amatera o tradiciji amaterskog dramskog stvaralaštva u prvoj polovici 20. stoljeća, onda se Valpovo u segmentu ove vrste kulture gotovo pa stavlja uz bok europskih muzičkih metropola poput Beča, Praga i Pešte.
Ovakve asocijacije svoju potvrdu kod pažljivih izučavatelja lokalne povijesti dobijaju i nakon čitanja prvog članka autorice Ljerke Perči pod nazivom Kazalište na majuru, iz publikacije Anali, svezak 31, iz 2015. godine, izdane od strane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku. Izdavanju ovih tematskih Anala prethodio je jednodnevni znanstveni skup održan u Valpovu 7. siječnja 2010. godine prigodom obilježavanja 200. obljetnice izgradnje 'najstarije kazališne zgrade' u kontinentalnoj Hrvatskoj – valpovačkog kazališta. No rad na istraživanju (projekt) kazališne povijesti Valpova započeo je 2007. godine Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u suradnji s ogrankom Matice hrvatske u Valpovu i Gradom Valpovom. Međutim, spiritus movens projekta izvlačenja iz zaborava povijesti znakovitog valpovačkog kazališta je Ljerka Perči, dipl. ing kem., zaposlena u OŠ Gustav Krklec u Maruševcu. Ona je već u pripremi teme objavila 2006. tri značajna rada u: 22. svesku Anala, Osječkom zborniku 28 te u Zborniku Krležini dani 2006., a posvećeni su muzičkom i kazališnom životu Valpova, sve u svjetlu arhivskog fonda obitelji Prandau i Normann. U svom programskom tekstu pod naslovom Nekoliko riječi o otkriću valpovačkog kazališta, objavljenom u Valpovačkom godišnjaku broj 13 iz 2008. godine, navodi „...iz čega je proizašlo otkriće igradnje zgrade kazališta 1809. godine i kako se ono stvarno dogodilo...“, pri čemu citira tekst knjige F. Kuhača (Valpovo i njegovi gospodari) iz 1876. godine kao prvi pisani trag o postojanju kazališta: „Barun Josip bijaše kao i njegovi pradjedovi velik prijatelj umjetnosti - pa stoga ne stoje zaludu dva glasbila u njegovu grbu te uredi u svom dvoru maleno, al Iiepo i podpuno kazaliste, prvo u Slavoniji. Tu prikazivahu često razne komade članovi obiteIji i pozvani dobrovoljci.“ (str. 13)
Pregled sadržaja Anala
Kruna rada na projektu „kazališta“ je opsežan zbornik radova poznatih i manje poznatih autora, pisanih visokostručnim a i amaterskih stilom, tematski u širokom rasponu, a sve u svrhu da se ta tajna o valpovačkom kazališnom životu rasvjetli. Osobit značaj pridodat je ovoj raspravi iz razloga tvrdnje kako se radi o prvoj zgradi takvog tipa u istočnoj Slavoniji, što predstavlja civilizacijsku tekovinu prvog reda za naš kraj i ljude.
Dakle, u prvom, uvodnom članku (prethodno priopćenje) pod nazivom Kazalište na majuru, Valpovačka kazališna baština u prvoj polovici 19. stoljeća gospođa Ljerka Perči „piše i govori o nedavnom otkriću gradnje valpovačke kazališne zgrade 1809. godine, do kojeg je došla tijekom istraživanja glazbenog života u Valpovu...“ (str. 15). Među predstavama izvođenim na pozornici bila je i Kana, biblijski tekst za koji Perči veli: „Do našeg vremena stigla je vijest u obliku blagajničkog zapisa: Žitelji Valpova gledali su obiteljski skup u malom galilejskom selu, tj. svadbenu svečanost na koju je došao Isus sa svojim učenicima...“
U nastavku Perči opisuje sklonost Josipa, a kasnije i nasljednika Karla i Gustava Prandaua prema kazališnoj i glazbenoj umjetnosti, opisuje školovanje Gustava Prandaua, naglašava značaj kupovanja kazališne literature, različitih potrepština poput kostima, pozivnica, kazališnih cedulja i ostalog. Važan je i odnos obitelji Prandau prema kazalištu u Osijeku kojem su bili donatori i mecene i pretplaćeni na pojedine kazališne sezone.
Drugi članak Ljerke Perči nosi naslov Graditelj kazališta na majuru Antun (Anton) Hartmann (1749. – 1830.). Tekst počinje konstatacijom kako je „...Projektant i graditelj, zidarski majstor Antun (Anton) Hartman slijedio, u to nema dvojbe, želje naručitelja, da na majuru bude mjesto kazališta. I tako se to dogodilo u Valpovu, prije dva stoljeća; rušeći staro zdanje majura, novo je kazalište uklopljeno među staje.“ Cilj članka je rekonstrukcija aktivnosti graditelja utvrda Antuna Hartmanna u ključnom vremenu prvog desetljeća 19. stoljeća, poslovni odnos sa Josipom Prandauom u to vrijeme te neke crtice iz osječkog života tog građevinskog majstora.
Znatan zaokret u pristupu temi predstavlja rad Katarine Žeravica i Alena Biskupovića pod naslovom Kazališni život Valpova kroz zbirku kazališnih djela obitelji Prandau. Autori iznose rezultate svog istraživanja kazališne ostavštine Prandaua dajući podatke o rukopisnoj građi u „obliku malih knjižica s mekim koricama na kojima se nalaze naslovi djela, bilješke o djelu, popis glumaca te ponekad kostimografske napomene“. Na svjetlo dana iznosi se bogata zbirka kazališnih djela na njemačkom jeziku, čime autori potvrđuju tezu da su Prandauovi svojom prisurnošću na hrvatskom tlu sustavno širili utjecaj austrijske i njemačke kulture krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Što se sadržaja dramskih djela izvođenih od strane putujućih družina u Slavoniji prevladavaju „laki, zabavljački komadi, bez dubine kazališnog doživljaja“, što je vidljivo i u Prandauovoj zbirci kazališnih komada. Iz manuskripata uloga dramskih tekstova izvođenih u kazalištu u dvorcu može se zaključili da su Prandauovi bili svjesni svojih mogućnosti, odnosno mogućnosti svog kućnog kazališta i ukusa svoje publike.
Izvorni znanstveni članak je profesorice Vjere Katalinić, Upraviteljice Odsjeka za povijest hrvatske glazbe u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe pod nazivom Bečki kazališni život krajem 18. i početkom 19. stoljeća i Prandauova glazbenoscenska ostavština. Nakon uvodnog osvrta na biografiju i stil života Karla Prandaua te naglaska na visoko umjetničko obrazovanje tog plemića, kao i umjetnički rad, autorica glavninu svog rada posvećuje društvenom kontekstu u kojem nastaje ova izuzetna zbirka kazališnih komada i drugog glazbenog materijala. Daje iscrpan prikaz kako je glazbeno kazalište živjelo na bečkim pozornicama krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Opisuje preobrazbu dvorskog kazališta Josipa II u nacionalno kazalište, te razvoj gradskih kazališta i putujućih trupa na periferiji Beča i provinciji Monarhije. Osvrće se na promjenu repertoara i klizanje „...prema spjevoigrama, lakrdijama, parodijama ali i baletima i sličnim kraćim ali izrazito zabavnim djelima sa bajkovitim i komičnim likovima, čudovištima, naglim preokretima radnje, jednostavnom glazbom, ali često upotrebljavanom mašinerijom i bogatim scenskim efektima...“ Uvidom u kutije pohranjene u Muzeju Slavonije izvukla je na svjelo dana niz naslova umjetničkih djela raznih autora čime se potvrđuje snažna povezanost ove plemićke obitelji sa središtima umjetničkog života. Autorica donosi i jedan bitan podatak: povezanost Prandaua sa izvođačima osječkog kazališta, njemačkog kazališta u Tvrđi te mogućnost gostovanja družine Ignaza Trattinga u Prandauovom kućnom kazalištu. Između ostalog može se iz teksta saznati o povezanosti Gustava Prandaua sa gradnjom novog javnog gradskog kazališta u Osijeku 1866. u čijem je odboru aktivno djelovao i Gustav Prandau.
Stefanie Jug i Sonja Novak, doktorice sa Filozofskog fakulteta u Osijeku istražile su temu Kazališni repertoar u valpovačkom dvorcu u prvoj polovini 19. stoljeća. Do sada su pregledale oko polovice fonda Valpovačko vlastelinstvo iz Muzeja Slavonije u Osijeku i otkrile 110 različitih naslova. Većina komada su u rukopisnom obliku, pisana na njemačkom jeziku i gotici. Iako istraživanje još nije privedeno kraju u „njoj je zastupljeno najviše autora njemačkog govornog područja, ali nažalost zbirka je lišena serioznih dramskih tekstova, koji bi upućivali na interes za ili čak izvođenje jednog Goethea, Schillera ili Grillparzera.“ . Dakle, radi se o autorima tzv. „trivijalne“ ili jednostavno „popularne“ književnosti. Kazališna zbirka obitelji Prandau odražava djela repertoara koji se izvodio u neposrednoj blizini i/ili pod pokroviteljstvom obitelji. Repertoar te knjižnice očituje zanimanje plemićke obitelji Prandau za „lakše“ komade namijenjene široj publici i prvenstveno u svrhu zabave.
Iste autorice, Stefanie Jug i Sonja Novak, u zborniku imaju još jedan rad: August von Kotzebue u valpovačkoj rukopisnoj zbirci kazališnih komada. Ovog autora su temeljito predstavile jer u korpusu kazališnih komada ove zbirke prednjače komadi Augusta von Kotzebuea, jednog od najplodnijih i najpoznatijih dramatičara 19. stoljeća u Europi, što govori da su valpovački plemići ljubitelji kazališta birali svoj repertoar u skladu sa europskim trendovima. Međutim, književna vrijednost Kotzebuovih komada prema većini kritičara nije velika. Autorice u zaključku pišu o potrebi „pisanja studije o socijalnoj povijesti i društvenim prilikama valpovačkog kazališta, te istraživanje kulturnog transfera i recepcije komada, te njihov utjecaj na razvoj vlastite kulture grada.“
Možda najznačajniji rad u zborniku predstavlja stručni članak profesora Josipa Babića sa Filozofskog fakulteta u Osijeku i Ksenije Mamilović iz Našica pod nazivom Književnost i kazalište na njemačkom govornom području u vrijeme djelovanja teatra u valpovačkom dvorcu grofova Prandau (1790 – 1848). Bez njega bi se čitava konstrukcija Anala 31 srušila jer ovaj rad se odnosi na kulturno-povijesnu pozadinu djelovanja kazališta u valpovačkom dvorcu porodice Prandau te u glavnim crtama predstavlja kulturni i književni kontekst u kome ono nastaje, odnosno njemačku i austrijsku kulturu i literaturu na kojoj su odgajani i obrazovani članovi grofovske porodice.
Tako autori na samom početku objašnjavaju tu fascinaciju plemstva glazbom i kazalištem: „Što se pak praktičnog sudjelovanja u kulturnoj i estetičkoj sferi tiče, glavnu ulogu su, kako kod plemića tako i kod građana, imali kazalište i muzika. Pri tome su i u muzičkoj i u kazališnoj sferi očito jednu od glavnih uloga imali sami članovi grofovske porodice, koja kao i feudalna elita u drugim dijelovima Monarhije mnogim njemačkim državama tog vremena ne samo da su organizatori kulturnog života nego su u njemu i aktivno participirali. Razumljivo je da su se oni pri tome oslanjali i na muzičke i kazališne umjetnike koji na kraće ili duže vrijeme dolaze u Slavoniju, u prvom redu u Osijek.“ Društveni kontekst središta Monarhije utječe i na organizaciju institucije kazališta pa se navodi „...da je u spomenutom razdoblju na njemačkom govornom području institucija 'dvorskog kazališta' već preuzela pretenzije i obilježja 'nacionalnog teatra', odnosno da je kazalište pokušavalo biti više od puke zabave za društvenu elitu i postati mjesto moralnog, etičkog ili estetičkog obrazovanja nacije... tako da su kazališta postala važan dio programa 'obrazovanja nacije', odnosno podizanja ne samo estetskog ukusa i morala nego i nacionalne svijesti, postaju 'nacionalna kazališta'.
Pored dvorskog kazališta važnu ulogu "... imaju putujuće kazališne družine, koje predstavljaju neku vrstu građanske altemative dvorskom teatru, i po svom repertoaru i po svojim tehničkim i izvođačkim mogućnostima. Često na granici vašarske priredbe sa žonglerima, akrobatima i problematičnim glumačkim kvalitetama, sa parodijama repertoara dvorskog kazališta, ove družine zadovoljavaju ukus širokih slojeva gradskog stanovništva. Spomenuto pretvaranje dvorskih kazališta u nacionalne institucije i njihovo otvaranje široj građanskoj publici postepeno potiskuje putujuće kazalište pogotovo iz značajnijih kulturnih centara, te se oni uglavnom kreću po provinciji, po dijelovima države gdje u blizini nema jačih kulturnih centara sa dvorskim, odnosno nacionalnim kazalištem... Što se Osijeka i hrvatskih krajeva pod Austrijom i kasnije Austro-Ugarskom tiče, zapravo je 19. stoljeće doba najintenzivnijeg djelovanja njemačkog putujućeg teatra.“
U političkom i ideološkom smislu „...odvojenost Slavonije od centara (Beča) bila je utoliko veća što je taj dio zemlje, negdje od Mohačke bitke (1526) do kontraofenzive Eugena Savojskog (1687) bio pod turskom vlašći, dok je južni, primorski dio hrvatskog područja, iako pod talijanskom dominacijom imao manje-više kontinuiran kulturni razvoj i ostvarivao značajne rezultate u književnosti, muzici, arhitekturi i kazalištu, u Slavoniji sve do početka stoljeća gotovo da i ne postoje uvjeti za razvoj kulture i umjetnosti. Ćak i nakon oslobađanja od turske vladavine Slavonija je, bilo da je formalno pod jurisdikcijom Hrvatskog sabora, bilo da je funkcionirala kao hrvatska zemlja pridružena ugarskom Namjesničkom vijeću, dugo bila izložena denacionalizaciji, germanizaciji i mađarizaciji te podređena kulturnim stremljenjima Pešte i Beča.“
Nakon ovakve eksplikacije kulturnog i političkog konteksta pojave kazališne umjetnosti na periferiji Monarhije, autori su se upustili i u srž teme, a to je fenomen 'kazališta na majuru': „Kad je u pitanju problematika o kojoj je ovdje riječ, kazališni i muzički repertoar kazališta u valpovačkom dvorcu, također treba imati na umu da porodica Prandau ne samo da dolazi iz Beča, nego i čitavo to vrijeme zadržava kontakte sa prijestolnicom, da prati kulturna zbivanjanja, posebno muzički i kazališni život glavnog grada. Kazališne i muzičke aktivnosi u dvorcu u neka su ruku dakle i produžetak bečkih navika, njihovog zanimanja za kulturu i umjetnost, ali i nadomjestak za bečku kulturnu ponudu u dijelovima godine kada se živjelo u Valpovu.“
U sadržajnom smislu profesor Babić analizira kazališnu literaruru, zatečene manuskripte, dramska djela iz fundusa knjižnice dvorca: „Jedna od premisa od kojih treba polaziti prilikom analiziranja programa valpovačkog kazališta i kazališnog djelovanja njegovih aktera, u prvom redu samih članova porodice, jeste da se radi o amaterskom, odnosno kako bi jedan od autoriteta onovremene njemačke literature, Goethe. rekao diletantskom kazalištu. “Trebamo se pomiriti sa tim da repertoar „...je morao biti prilagođen muzičkim i kazališnim mogućnostima članova porodice i kulturnoj situaciji u Valpovu, osnosno Osijeku“. Dakle radi se o „...postavljanju drugo i trećerazrednih djela, ali popularnih imena tzv. trivijalne literature iz prigradskih bečkih kazališta...“ Drugi dio repertoara dvorskog kućnog kazališta popunjavali su djelima „...trivijalnog, manje cijenjenog, ali ipak veoma popularnog repertoara putujućih kazališnih trupa šarolikog sastava i kvalitete, kazališta koja zadovoljavaju potrebe kazališne publike u provinciji.... Porodica Prandau nije se očito htjela odreći uživanja u kazalištu i muzici na svom slavonskom imanju, a pošto ni putujuće kazališne trupe ni povremeni nastupi gostujućih muzičkih umjetnika u Osijeku nisu mogli u potpunosti zadovoljiti njihove želje i potrebe, odlučili su jedan dio kazališnog i muzičkog repertoara popuniti sami, svojim muzičkim nastupima i svojim kazališnim aktivnostima. O tome svjedoče ne samo podaci o muzičkoj izobrazbi pojedinih članova vlastelinske porodice, nego i građa o nabavci pojedinih muzičkih instrumenata i dijelova za njih iz porodičnog arhiva.... U slučaju kazališnih tekstova to su od reda djela tzv. trivijalne književnosti, laki kazališnini komadi, „hitovi“ onovremenih perifernih bečkih kazališta, rijetko sa repertoara Burga, a nikad najznačajnija i najzahtjevnija djela njemačke i svjetske dramske literature. Što se muzičke djelatnosti tiče , očito su često bili više od solidnih diletanata. Mladi Karlo von Prandau bio je ne samo obrazovan muzičar, nego i skladatelj, a istakao se i kao konstruktor muzičkih instrumenata.“
U nastavku teksta rad ovo dvoje autora rekonstruira i kazališni i glazbeni život Osijeka i Slavonije u 18. i 19. stoljeće, čime zaokružuje i kontekstualizira čitavu priču o "kazalištu na majuru“.
U zborniku se nalazi i članak lokalnog povjesničara-amatera Stjepana Najmana sa naslovom: Valpovački dramski amaterizam od 1894. do 1995. godine. Tekst članka odudara od osnovne teme 31. sveska Anala jer se ne bavi tzv. valpovačkim kazalištem (Prandauovo kućno kazališ), nego obrađuje društveni život pučanstva Valpova u 20. stoljeću, sa naglaskom na upriličenje amaterskih kazališnih predstava jer „...zbog kroničnog pomanjkanja novca za redovni rad, udruge su priređivale zabave u čijem su programu svoje mjesto našli i igrokazi...“. Piščeva konstatacija iz uvoda kako „...kazališni amaterizam među Valpovčanima ima tradiciju koja seže u 19. stoljeće i nadovezuje se na Prandauovo kazalište...“ je potpuno promašena, o čemu govore gotovo svi autori-profesionalci u prethodno nabrojanim tekstovima. Uz to Najmanov rad odudara metodološki od svojih znanstvenih prethodnika: načinom obrade teme, kompozicijom teksta i sumnjivim izvorima pa je rezultat prilično neprohodan tekst, stilski konfuzan te zatrpan nepotrebnim nabrajanjem nevažnih podataka i ponavljanjem.
Posljednji u nizu od devet članak je tekst Marine Vinaj iz Muzeja Slavonije iz Osijeka pod nazivom Obiteljska knjižnica Prandau – Normann, rukopisno i tiskopisno blago. Autorica koristi priliku i javnosti izlaže sadržaj uglavnom neistražene privatne knjižnice pohranjene nakon Drugog svjetskog rata u muzeju, a zahvaljujući djelovanju Komisije za skupljanje i zaštitu spomeničkih dobara (KOMZA). Knjižnica Norman – Prandau sadrži preko 9.000 primjeraka knjiga sadržajno raznolikih: od beletristike, klasične literature, kulturno – umjetničkih priručnika, bibliofilskih izdanja i sl. Knjižnica sadrži i izdvojenu glazbenu zbirku, odnosno notnu i kazališnu, većinom rukopisnu građu. Knjižnica ima status spomeničke zbirke registrirane pri Državnoj upravi za zaštitu kulturne i prirodne baštine od 1981. godine kao spomenik nulte kategorije. Marina Vinaj navodi da knjižnica posjeduje povijesnu, knjižnu, estetsku i brojne druge vrijednosti te je se treba promatrati i kao muzejsku cjelinu što svjedoči o jednom vremenu, prostoru i velikaškoj obitelji kakva je bila austrijska obitelj Prandau-Normann u Valpovu.
Istraživačka metoda
Nekoliko je pristupa korišteno prilikom iznošenja na svjetko dana kulturnog naslijeđa iz 19. i 20. stoljeća feudalnih gospodara Valpovštine i šire.
Prvi se odnosi na analizu velikog vlastelinskog arhiva iz posjeda obitelji Hillepranda von Prandau, kasnije grofova Normann-Ehrenfelsa, vlasnika mnogih imanja sa sjedištem u Valpovu, pohranjenog u Državnom arhivu u Osijeku, inače poznatog u stručnoj literaturi još od vremena objavljivanja rukopisa doktorske radnje Igora Karamana 1962. godine pod nazivom Valpovačko vlastelinstvo, ekonomsko-historijska analiza, što je naslov opsežne studije u kojoj se opisuju i analiziraju postojeći društveni i ekonomski odnosi od 1721. do 1945. godine. Pod mentorskom rukom akademika Mije Mirkovića I. Karaman je rekonstruirao dinamiku ekonomskog života ovog prostora, što je od neprocjenjive vrijednosti za razumijevanje života i povijesti ovog kraja. Mora se naglasiti značaj izuma knjigovodstva i urednog arhiviranja svih materijalnih i novčanih tokova unutar Valpovačkog vlastelinstva kao ekonomskog sustava. Austrijsko plemstvo nam je u naslijeđe ostavilo takav „arheološki“ nalaz koji povjesnoj znanosti daje novi zamah.
Većina autora tekstova u ovim Analima koristilo je drugi izvor, bogatu knjišku i rukopisnu ostavštinu obuhvaćenu zbirnim nazivom Obiteljska knjižnica Prandau – Normann. Ovaj izvor omogućuje rekonstrukciju duhovnog i intelektualnog života ove izuzetne obitelji u vremenu 19. stoljeća. No, iznošenje kompletne građe ovog segmenata života možemo zahvaliti ponovo uredno vođenom arhivu knjižnice, rukopisnoj građi, pohranjenoj korespodenciji, muzičkim i notnim zapisima Karla Prandaua, što također predstavlja visoku razinu civiliziranosti i kulture ove mikrosredine u širem okruženju Slavonije. I kao što traži Mirjana Gross, naša poznata povjesničarka, u svom programskom tekstu Mostovi prema sintezi iz 1981. godine:
„U međunarodnoj diskusiji o historiji kao društvenoj znanosti i o „socijalnoj“ historiji iskristalizirala su se dva pojma koji su se najprije pojavili kod britanskih ekonomskih historičara-marksista. To je socijalna historija (Social history, Sozialgeschichte) kao zasebna disciplina historijske znanosti koja se bavi dijelom povijesne zbilje, i to društvenim strukturama i procesnom smislu, dakle na razini između ekonomske baze i politike.
Drugi pojam historija društva (History of society, Gesellschaftsgeschichte) koji označava historijsku znanost kao takvu, usmjerenu društvenohistorijski prema totalitetu povijesnih procesa, tj. cjelovitu interpretaciju koja ističe društvene odnosno društveno-ekonomske dimenzije i koja može imati specijalizirane discipline, kao što su ekonomska ili politička historija, pa i „socijalna“ historija u užem smislu...“
Upravo su radovi Vjere Katalinić i Josipa Babića na tragu pisanja „cjelovite interpretacije“ ovog kulturnog fenomena iz provincijskog Valpova, a to je spoznaja o kontinuitetu bečkog glazbenog i kazališnog života ovih ljudi, njihovim neprekinutim vezama sa svojom matičnom sredinom, opisima feudalnog sloja i njihove kulturne i umjetničke prakse. Bez iznošenja ovakvog povijesnog konteksta razumijevanje kulturnog života valpovačkog plemstva, bogata knjižnica, glazbena produkcija, umjetničke zbirke..., sve bi to bilo čudno i nestvarno u pustopoljini Valpova 19. stoljeća.
Posebna je vrijednost tekst već pohvaljenog Josipa Babića jer kulturna zbivanja u valpovačkom dvorcu veže uz njemačko kazalište u Osijeku, o kojem piše i Nikola Batušić kao o kazalištu njemačkog govornog izraza. Dok su prvi znaci njegovog zamiranja zamjetljivi u Zagrebu u posljednjim godinama Bachovog apsolutizma, što će rezultirati odlučnim povijesnim prekidom njemačkih predstava 24. studenog 1860. godine, čime je obilježen rođendan hrvatskog kazališnog profesionalizma, dotle je Osijek trebao čekati tek 1907. godinu, boreći se i s njemačkim glumcima u svojoj sredini (str. 216). Upravo su Prandauovi bili stalni posjetitelji njemačkih kazališta u Osijeku, njihovi mecene i donatori, a konzumenti te kazališne djelatnosti su pripadnici oficirskog kadra u austrijskoj vojnoj posadi u Tvrđi, okolno austrijsko plemstvo i novostasalo građanstvo, naravno, njemačkog porijekla.
Poseban pristup istraživanju kazališne kulture obitelji Prandau ima povjesničarka-diletantica Ljerka Perči. U ovim Analima njena dva rada su usmjerena na „otkrivanje“ kazališne zgrade „valpovačkog kazališta“ sa početka 19. stoljeća, pri čemu se služi istom medodom kao i Igor Karaman – knjigovodstvom tj. blagajničkim zapisima Valpovačkog vlastelinstva. Iz ogromne arhive izvlači račune uplata za kupovinu kazališnih tekstova, kazališnih novina, igara za zabavu, krojačkih radova i kojekakvih drugih sitnica ili usluga na kojima se pojavljuje termin „Kommetij=Haus zu Valbo“, „Theater“, „teatar“, „Thater“, „Thiator“ i to podastire kao „dokaz“ da je Valpovo 1809. dobilo svoju kazališnu zgradu. Dok je Karamanov rad nezamisliv bez knjigovodstvenog arhiva, dotle je isti zamka za Ljerku Perči. Odveo je istražiteljicu do grofovih štala u koje je – u okviru konstrukcije objekata namjenjenih smještaju jahaćih i paradnih konja, što je za tu klasu ljudi predstavljalo potrebu i statusni simbol ravan današnjim jahtama od bar 25 metara u vlasništvu hrvatskih tajkuna - ona smjestila valpovačko kazalište, prvo u ovom dijelu Slavonije. U svrhu dodatnog dokaza navodi račune osječkog građevinskog obrtnika Antuna (Antona) Hartmann za popravke i izgradnju nekih objekata (i kokošinjca, na pr.) u razdoblju početka 19 stoljeća, a koji je bio specijaliziran za gradnju vojnih bedema.
Začudo, gospođa Ljerka Perči se nije potrudila u arhivu vlastelinstva pronaći urednu građevinsku dokumentaciju za objekte, jer je naprosto nevjerojatno da tako uzorno knjigovodstvo i arhivarstvo pohranjuje nasitniji račun za neke vrpce, posjetnice i sl. a ne pohranjuje i čuva građevinske projekte sa izrazitim stilskim obilježjima građevina, vjerojatno izrađeni u poznatim bečkim arhitektonskim uredima, kao što je to na pr. slučaj za cjelokupnu osječku secesiju. Drugo, nije se potrudila zaviriti u zgradu „valpovačkog kazališta“, što smo učinili nas dvojica, ovlašteni građevinski poduzetnik Josip Sakač i autor ovog teksta. Rezultat „terenskog istraživanja“: zgrada je tlocrtno nepromijenjena u odnosu na prvotnu namjenu, a niti jedan arhitektonski element ne „asocira“ na kazališnu namjenu.
Tako ta priča o „valpovačkom kazalištu“ podsjeća na film Fitzcarraldo odnosno ideju izgradnje opere u amazonskim prašumama u Latinskoj Americi. Stariji čitatelji se prisjećaju tog filma sa kraja 20. stoljeća. Prema scenariju filma Wernera Herzoga Fitzcarraldo , lik bizarnog pustolova u bijelom odijelu sa panama šeširom na glavi, u tom udaljenom zakutku naše planete, među amazonskim urođenicima, želi početkom 20. stoljeća izgraditi zgradu opere, a u međuvremenu dok radnja traje glavni lik uporno sa gramofona na navijanje, sa velikom trubom, pušta operne arije domorocima Amazone. U toj slavnoj njemačkoj pustolovnoj drami iz 1982. Herzog je glumački odabir okrunio sa ekscentričnim glumcem Klausom Kinskim i slavnom glumicom Claudiom Cardinale.
Postignuća istraživanja
Anali svezak 31 sa svojom zbirkom tekstova izuzetan je doprinos produbljivanju spoznaje lokalne povijesti Valpovštine i po kvaliteti nekih tekstova mogli bismo ih svrstati uz Karamanovo Valpovačko vlastelinstvo, ekonomsko-historijska analiza i Kuhačevo Valpovo i njegovi gospodari. Kao što je vidljivo iz prethodne analize glavnina radova usmjerena je na otkrivanje jednog segmenta kulture elitnog sloja feudalnih gospodara ovog prostora – glazbenu i kazališnu kulturu obitelji Prandau, koja je u kontrastu sa prostorom gdje se realizira, premda se ne može smatrati visokim dosegom niti glazbene niti dramske umjetnosti, što su autori tekstova opširno elaborirali.
Prvi i najvažniji zaključak implicitno izlazi iz ovog štiva: čitava ova duhovna konstrukcija izvorište ima u bečkim korjenima obitelji koji se nisu prekinuli boravkom članova u provinciji Carstva – Valpovu. Upravo iz svakog zapisa, knjige, notnog materijala, kazališnog manuskripta vidljiv je centar onodobne kulture i civilizacije – Beč. Naprosto je ovo plemstvo moralo svojim prisustvom u Valpovu upravljati povjerenim im lenom te su sponu sa centrom Carstva ostvarivali ili vlastitim povremenim boravkom u Beču, Pešti ili Požunu ili su unajmili agente za redovno izvještavanje o kulturnoj produkciji centra i nabavku potrebne literature ("Barun Josip Prndau angažira agenta Carla Waldea da mu obavlja administrativne i ostale poslove oko nabavljanja i dopremanja potrebnih predmeta, tkanina, svijeća, delikatesa, kozmetike, knjiga, nota, glazbenih instrumenata").
Zgodno je na ovom mjestu pridodati komentar Normana Eliasa o preobrazbi ratnika u dvorjane tj. pozvati se na proces nastanka feudalne klase i njenu civilizaciju. Glavni proces u ovom pravcu – prema Eliotu – „i presudan za proces civilizacije iz sociogenetske perspektive, tj. preobrazba divljeg ratničkog plemstva u ukroćeno dvorsko plemstvo suzdržanih afekata, ova preobrazba u Europi (Francuskoj) počinje u 11. i 12. stoljeću i završava u 17. i 18. Gdje god da vidimo da je u tijeku proces civilizacije možemo reći da je preobrazba ratnika u dvorjane jedan od njegovih bitnih elemenata.“ Za „naše“ plemstvo možemo iz priloženog reći da smo ga dobili gotovog. Ono dobija Slavoniju na poklon, no nevoljko se odlučuje iseliti iz Beča (Petar Prandau).
Drugu odliku plemstva u svojoj razvijenoj fazi Elias ovako opisuje: „ovi veliki feudalci, budući da su najmoćniji i najbogatiji imaju potrebu pokazivati to svoje bogatstvo: sjajem i raskoši svojeg dvora. Time ovi dvorovi pomalo dobivaju i kulturni značaj. Ovo nadalje privlači učene i pismene ljude, ne samo radi upravnih poslova već i kao ljetopisce, povjesničare. Nadalje ovi dvorovi postaju i mjesta okupljanja umjetnika (pjevača, glumaca, pjesnika...). Tako se ovdje razvijaju i sofisticiraniji oblici umjetnosti – prije svega pjesništva..."
"U ovo vrijeme se pojavljuju i putujući pjevači i lakrdijaši koji putuju od dvora do dvora. Pritom oni bogatiji dvorovi imaju mogućnost i za stalno angažirati i uzdržavati umjetnike, pa se razvijaju u sofisticiraniji oblici zabave, a zabavljači se diferenciraju (lakrdijaši, minezengeri, trubaduri...). U najbogatijim dvorovima se okuplja i veći broj pjevača i zabavljača, a oni postaju pokazatelj profinjenost i bogatstva vladara. Tako se počinje odvijati i borba za prestiž među najbogatijim feudalnim dvorovima.“
Za našu analizu ostalo je neodgovoreno temeljno pitanje Stefanie Jug i Sonje Novak o „kulturnom transferu i recepciji komada, te njihov utjecaj na razvoj vlastite kulture grada.“ Pokušaj Stjepana Najmana da poveže dosege ove kulture sa kasnijem amaterskom stvaralaštvu pučanstva našeg kraja ne drži vodu. Odgovor je, doduše, dao Norbert Elias: „...sljedeća važna karakteristika društva u ovom razdoblju: ogroman kontrast između najviših i najnižih slojeva: najviši žive u iznimnom obilju (većem nego itko danas), dok najsiromašniji (kmetovi) žive pod stalnom prijetnjom glađu – njihov standard je niži nego ičiji danas. Glavni razlog ovom jest da iako je viši sloj ovisan o nižem, on ima dovoljno snažne instrumente prisile (oružje) koje može upotrijebiti protiv ovih, da njihov otpor nema nikakve šanse...“ Dakle, prevelika je provalija pred nama da bi se „transfer“ mogao ostvariti. Zato, između ostalog, ti metri arhivskog materijala sačuvani u „baštinskim institucijama“ – kako kaže Ljerka Perči – izgledaju tako stravično dugački...
Nesagledivi, gotovo dramatski utjecaj na svakodnevnu kulturu našeg stanovništva imale su urbanizacija, industrijalizacija, ateistička sekularizacija poslije Drugog svetskog rata, jednom riječju: epohalna modernizacija jednog od najzaostalijih i najkonzervativnijih prostora u Evropi. U tom smislu bih pristup kazališnoj umjetnosti školske omladine i građana Valpova, upriličenim kroz masovne posjete predstavama sa repertoara HNK u Osijeku i dječjeg kazališta Ognjen Prica, naveo kao pozitivne primjere kazališnog opismenjavanja 'svekolikog pučanstva'. Neizostavno je spomenuti i amatersko dramsko stvaralaštvo radničke populacije u Belišću okupljene oko institucije Doma kulture, čiji umjetnički dosezi dopiru do samog vrha te vrste kulture nekadašnjeg društva (Festival amaterskog stvaralaštva na Hvaru).
Žal za feudalnom idilom
Projekt istraživanja kazališne baštine plemićke obitelji Prandau – Normann započet je 2007. godine kao projekt hrvatske kulture, uz potporu ranije navedenih institucija. U međuvremenu stvarnost nam je donijela izvjesne promjene pravne prirode, u ono vrijeme malo vjerojatne. Naime, kako smo već pisali, hrvatski pravni sustav je 11. ožujka. 2014 priznao (sudskom presudom) kontinuitet feudalnog vlasništva potomcima obitelji, sa pravom povrata pokretne i nepokretne imovine. Ono što je šokiralo mještane Valpova i okolice jest promjena vlasništva simbola Valpova – valpovačkog dvorca. Sada smo pred novom pravnom zavrzlamom i pitanjem je li Maria Pereira Arnstein - ovlaštenica prava na naknadu za nekretnine oduzete prijašnjem vlasniku, Rudolfu Constantinu Normann, na temelju pravomoćne odluke kotarskog Narodnog odbora, Upravnog odbora u Valpovu, s pozivom na odluku AVNOJ-a od 21. studenog 1945. godine – sada postala i vlasnicom „bogate kulturno-povjesne ostavštine pohranjene u hrvatskim baštinskim ustanovama u Osijeku i Valpovu (Muzej Slavonije, Muzej likovnih umjetnosti, Državnom arhivu te Muzeju Valpovštine).“ Dakle, hoće li arhivski fond iz Osijeka biti prebačen novom privatnom vlasniku, odnosno prepušten austrijskim ispraživačima kulturne povijesti svoje elite na periferiji Carstva u razdoblju 18. – 20. stoljeća?
U srazu rezultata ovog kulturnog projekta i relnosti života na pragu 21. stoljeća vidljiva je jakim bojama iscrtana slika jednog vremena i jedne kuture, svjetlosnim godinama udaljena od stvarnosti slavonskog čovjeka, čiji završetak je nastupio naglo – prijenosom svih artefakata te kulture u hrvatske baštinske ustanove 1945. godine, dok su posljednji nositelji te kulture napustili naš kraj ponijevši sa sobom najvrijednije – inkunabule (str. 157). Vrijedi li onda konstatacija Marine Vinaj da je Knjižnica „...važan segment NAŠE kulturne baštine koja fondom nadilazi okvire sredine u kojoj je nastajala te NAS neprijeporno spaja sa kulturnom tradicijom Srednje Europe“ (str. 164). U nastavku članka Vinaj predviđa da će „...daljnje istraživanje Knjižnice biti značajan doprinos u području HRVATSKE i srednjoeuropske kulture i socijalne povijesti...“
Pri promoviranju Zbornika znanstvenog skupa “Kazališna baština Valpova 1809.-2009.” (Anali svezak 31) svečanost su uveličali uglednici poput akademika Josipa Bratulića kao predstavnika HAZU-a te profesora emeritusa Antuna Tucaka, nekadašnjeg dekana Medicinskog fakulteta u Osijeku. Lokalnu upravu je predstavljalo čelništvo Grada Valpova kao sponzora istraživanja te predstavnici Matice hrvatske ogranak Valpovo.
Dakle, sve institucije hrvatske kulture stoje iza ovog projekta. Za razliku od Igora Karamana koji je boravak austrijskih feudalaca u našem kraju nazvao – kolonijalnom vladavinom, kod naše kulturne elite nećemo čuti takvu kvalifikaciju. Za razliku od JAZU-a Josipa Jurja Strossmayera iz 19. stoljeća i Matice hrvatske iz istog vremena, kada su te institucije podupirale integraciju hrvatske nacije i bile na braniku borbe protiv germanizacije, mađarizacije i kulturne hegemonije snažnije kuture iz centara A-U Monarhije, današnje kulturne institucije pak, kada se ovdje govori o Centru i o Europi, što kompleks Prandau-Normann jest, uvijek pokazuju određenu udivljenost, fascinaciju, samoponižavanje, mogli bismo reći duboki oblik provincijalnosti, gotovo kolonijalnu svijest. O čemu se tu radi?
Jedno od objašnjenja nudi Boris Buden, hrvatski filozof iz Berlina: „Riječ je o ideološko-političkoj hegemoniji, odnosno elitnoj reprezentaciji. Naš pojam Europe je onaj pojam koji reproduciraju građanske nacionalne elite kao subjekti javnog diskursa. Te elite sebe u jednom kulturno konzervativnom smislu prepoznaju u europskom identitetu i žele pripadati njemu, a ne nekom drugom, recimo balkanskom.“
Međutim, pamćenje i historijsko iskustvo samih Slavonaca u osnovi je traumatsko iskustvo kolonijalizma, bilo da je to osmanska ili habsburška vladavina, te nas oslobođenje od nametnutih imperijalnih vladavina upozorava da ne nasjedamo našim pseudoelitama.
Literatura
Batušić, Nikola. 1978. Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb: Školska knjiga.
Bloch, Marc. 1958. Feudalno društvo, Zagreb: Naprijed-Zagreb.
Buden, Boris. 2012. Današnja socijsdemokracija dio je neoliberalne Europe, Zagreb: Zarez 348,
Elias, Norbert. 1996. O procesu civilizacije, Zagreb: Antibarbarus.
Elias, Norbert. 2007. Mozart, sociologija jednog genija, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo.
Gross, Mirjana. 1981. Mostovi prema sintezi, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Gross, Mirjana. 1981. O integraciji hrvatske nacije, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
http://www.glas-slavonije.hr/287272/5/Promoviran-Zbornik-znanstvenog-skupa-Kazalisna-bastina-Valpova-1809-2009
Karaman, Igor. 1962. Valpovačko vlastelinstvo, ekonomsko-historijska analiza, Zagreb: JAZU.
Le Gof, Žak. 2011. Srednjovekovna civilizacija Zapadne Europe, Sremski Karlovci - Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
Perči, Ljerka. 2006. Prilog poznavanju glazbenog života u Valpovu od 1790. do 1825. godine u svijetlu arhivskog fonda obitelji Prandau i Normann, Zagreb - Osijek: Anali za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 22.
Perči, Ljerka. 2007. O uzgoju limuna, ananasa i grijanim staklenicima u Valpovu, Valpovački godišnjak 12, Valpovo: Matica hrvatska ogranak Valpovo.
Perči, Ljerka. 2007. Riječ za budućnost – ususret dvjestotoj objletnici Prandauovog kazališta u Valpovu, Valpovački godišnjak 12, Valpovo: Matica hrvatska ogranak Valpovo.
Perči, Ljerka. 2008. Nekoliko riječi o otkriću valpovačkog kazališta, Valpovački godišnjak 13, Valpovo: Matica hrvatska ogranak Valpovo.
Taylor, A.J.P. 1990. Habsburška Monarhija 1809. – 1918., Zagreb: Znanje.
Vuk, Ljerka. 2011. Razvoj institucija vlasti na području Slavonije u 18. i 19. stoljeću, Zagreb: Diplomski rad.
Žaber Koch-Kuhač, Franjo. 1876. Valpovo i njegovi gospodari, Zagreb: Tisak dioničke tiskare.
