I dalje smatramo da valpovački park treba sačuvati
Bez parka nema Valpova – tako bi zvučala kratka definicija onog što određuje kulturni identitet Valpova. Ako tome pribrojimo i nekoliko monumentalnih zgrada izgrađenih u 18. i 19. stoljeću onda je slika ovog mjesta zaokružena i skrivena u srcima i umovima Valpovčana. Moderatori kulturnog i političkog života ovdje u lokalu svjesni su značenja ovih pojmova za identifikaciju domicilnog stanovništva i zato ih ne propuštaju koristiti u dnevno-političke svrhe. Međutim, materijalna strana ove medalje nažalost nije uvažavana u dovoljnoj mjeri pa smo svjedoci fizičkog skrnavljenja, devastacije i propadanja onog što smo proglasili našom biti i kulturnom baštinom. Ovih dana u prvi plan pažnje javnosti dolazi naš 'Park uz dvorac Prandau – Normann', kako se u službenim dokumentima naziva ovaj naš perivoj, jer smo trenutno svjedoci njegovog skrnavljenja na jugoistočnoj strani, a u pripremi je i projekt uređenje parka, u režiji administrativnih službi Grada Valpova. Društvo prijatelja starina od svog osnutka vezano je uz ove gradske entitete te osjećamo i danas obavezu dati svoj doprinos očuvanju duha starih vrijednosti ove zajednice.
“Nijedna umjetnost ne traži toliko vremena kao
vrtna umjetnost da bi postigla zrelost i nijedna
nije toliko izložena propadanju i uništenju”
Geoffrey A. Jellicoe
Piše: Željko Komadina
Generalno gledano, jedan od bitnih elemenata urbane strukture i kompozicije svakog grada jest njegova parkovna arhitektura. Upravo je ona odlučujuća u formiranju slike grada i oblikovanju njegove prepoznatljivosti. Ni London ne bi bio ono što jest bez svojih velikih i brojnih parkova te u svijetu jedinstvenih skverova. Kad naš Zagreb ne bi imao (Lenucijevu) Zelenu potkovu bio bi to grad s hrpom jednoličnih stambenih blokova. Danas, doduše, u modernim gradovima u ekspanziji eliminirana je vrtna i parkovna arhitektura iz kompozicije i slike grada, a kao zamjenu dobili smo „zelene površine“, „otvorene gradske prostore“ ili „gradsko zelenilo“. Ti prostori ne nazivaju se parkovima jer to i nisu. Oni mogu imati ekološko, rekreacijsko ili zdravstveno značenje, ali su najčešće bez prepoznatljivosti, lišeni kompozicije i umjetničkog senzibiliteta. Na kraju su rezultati takvog ozelenjavanja gradovi i naselja bez duha i identiteta. Gradske zelene površine označene zelenom bojom u prostornim planovima danas su najčešće „zelene pustinje“ koje služe ljudima (na pr. za šetnju pasa ili za trčanje), ili ih pak ljudi i ne doživljavaju, jer su sve takve površine jednake, a nude sve i ništa.
Europski uzori
Položaj Parka oko dvorca Prandau – Norman u urbanoj strukturi mjesta Valpova ima sasvim drugačije značenje i ulogu u vremenu. Ona (uloga) je uvjetovana vremenom nastanka kao i motivima za izgradnju takvog objekta. Građani Valpova znaju da je park podignut početkom 19. stoljeća, da ga je u valu izgradnje i unapređenja feudalnog veleposjeda Valpovo dao izgraditi Ignac Prandau, sin Petra Prandaua, prvog vlasnika veleposjeda Valpovo. Tema izgradnje ovakvih objekata u Slavoniji izvire iz šireg analize, a ona prvo obuhvaća područje barokne perivojne arhitekture europskih dvoraca, a uže gledano tiče se izgradnje baroknih perivoja dvoraca u Hrvatskoj.
Sasvim je razumljivo da je perivojna arhitektura Hrvatske nastajala i razvijala se pod utjecajem i u ozračju europske perivojne kulture. Hrvatska je bila sklona europskim perivojnim poticajima i u pravilu je brzo preuzimala i rado njegovala europsku perivojnu kulturu, prilagođavajući je lokalnim prilikama, posebice svojim skromnim mogućnostima. Zbog spona feudalne obitelji Prandau sa Bečom sasvim je logičan taj utjecaj, a on se ostvarivao kroz oslanjanje na malobrojne vrtlare posuđene iz prijestolnice, a kuburilo se i sa nedostajućim vrtlarskim podmladkom. Stoga su u Hrvatsku često dolazili vrtlari iz drugih zemalja Austro-ugarske Monarhije, donoseći ideje i prenoseći iskustvo na uređenju velikih perivoja.
Dok su urbanistički perivojni zahvati kod nas započeti gotovo istodobno s europskim primjerima, perivojno uređenje hrvatskih dvoraca zbog nestabilnih društveno-političkih i vojnih razloga znatno kasni u odnosu na europske dvorske perivoje. Europska barokna perivojna arhitektura dvoraca izrasta na renesansnoj tradiciji perivoja talijanskih vila, te na francuskoj tradiciji vrtova renesansnih dvoraca. Kod renesansnoga četverokrilnoga dvorca Richelieu, nastalog između 1627. i 1637. godine prema projektu arhitekta Jacquesa Lemerciera, postignuta je nedjeljiva kompozicijska i funkcionalna cjelina dvorca, perivoja, perivojne šume i planiranoga renesansnoga grada. Vaux-le-Vicomte (1656. - 1661.) prvi je barokni dvorac i perivoj u Francuskoj. Potaknuo je izgradnju Versaillesa (1661. - 1708.), koji je postao predložak baroknoga dvorca i perivoja kao velike arhitektonsko-perivojne kompozicije u krajoliku. Nakon Versaillesa slijedi izgradnja kraljevskih i plemićkih baroknih dvoraca i perivoja širom Europe. Barokni perivoj dvoraca, kako ga je u drugoj polovici 17. stoljeća uobličio Andre Le Notre (1613. - 1700.), a čiji su principi oblikovanja zabilježeni u onodobnim traktatima, postao je model koji su svi u Europi slijedili.
Perivoji dvoraca u Hrvatskoj
Barokni dvorci u Hrvatskoj izrastaju na dugoj tradiciji feudalne i ladanjske arhitekture - na tradiciji antičkih rimskih vila, srednjovjekovnih utvrđenih plemićkih dvoraca, renesansnih dvoraca kontinentalne Hrvatske i renesansnih ladanjskih vila na Jadranu. Nakon oslobođenja od stoljeća i pol osmanskoga zauzeća, Hrvatska je u 18. stoljeću postala veliko gradilište - grade se utvrđenja i novi vojni gradovi, crkve i samostani, gotovo svi gradovi doživljavaju baroknu preobrazbu, a u slikovitim krajolicima u podnožju starih plemićkih gradova grade se barokni dvorci i kurije. U drugoj polovici 17. i u 18. stoljeću dvorci su se gradili pod neposrednim utjecajem srednjoeuropske (austrijske) inačice barokne arhitekture dvoraca. U tom je razdoblju izgrađen najveći broj dvoraca u sjevernoj Hrvatskoj. Barokni se dvorci udomaćuju u Hrvatskoj sredinom 18. stoljeća i grade se sve do početka 19. stoljeća, osobito u marijaterezijansko doba, nakon ustrojavanja hrvatskih županija. Na prijelazu 18. i 19. stoljeća učestala je gradnja dvoraca koji su posjedovali barokna i klasicistička obilježja (barokni klasicizam) - bilo da se radi o novoizgrađenim dvorcima, bilo o klasicističkim dogradnjama ranijih baroknih dvoraca iz 18. stoljeća.
O ranobaroknim perivojima hrvatskih dvoraca u 17. stoljeću možemo tek naslućivati. Vjerojatno ih nije niti bilo, nego su dvorci bili okruženi korisnim vrtovima i voćnjacima, smješteni u prirodni krajolik.
Malo je pouzdanih podataka i povijesnih izvora koji svjedoče o izgledu perivoja dvoraca u barokno doba. Nacrti i opisi perivoja nisu sačuvani ili su vrlo rijetki, a tragovi na terenu su malobrojni zbog preoblikovanja i proširenja u 19. i 20. stoljeću. O izgledu vrtova i perivoja u 18. i početkom 19. stoljeća najviše možemo saznati na temelju starih katastarskih karata čija je prva izmjera rađena sredinom 19. stoljeća. U ranim baroknim desetljećima vrtovi hrvatskih dvoraca bili su korisni, a uresni su perivoji bili rijetki i gotovo neusporedivi s baroknim reprezentativnim perivojima europskih plemićkih dvoraca.Tek će rijetki hrvatski Sl. 1. Prvi prikaz terena parka-18. st. (vidi) dvorci potkraj baroknoga razdoblja
poprimiti barem neka prepoznatljiva barokna obilježja.
Perivoj u Valpovu
Iako je barokni perivoj sam po sebi građevina i prepoznatljiv arhitektonski osmišljen prostor, on je prije svega sastavni dio prostorne zamisli šireg područja. Barokni je perivoj uvijek nedjeljiv dio urbanističke i pejsažne kompozicije. Ta je prostorno-urbanistička kompozicija uvijek čitljiva neovisno o veličini dvorca, perivoja ili urbanoga prostora u kojemu se osjeća zračenje dvorca i njegov prostorni utjecaj.
Baroknu postavu dvorca u osi ulice, odnosno na završetku vizure s glavne ceste ili gradske ulice srećemo kod slavonskih dvoraca u Valpovu, Virovitici, Nuštru, Podgoraču, Kaptolu (Požega) i Kutjevu, te u Ludbregu kod dvoraca sjeverozapadne Hrvatske.
Dvorac u Valpovu, kao jezgra još srednjovjekovnoga naselja, središnja je točka maloga grada koji se jače počeo razvijati od 18. stoljeća zahvaljujući velikom dvorcu i vlastelinstvu. Dvije ulice dijagonalno položene u odnosu na dvorac čine glavnu urbanističku geometrijsku konstrukciju, i danas vizualno vrlo uočljivu u slici grada. Sklop dvorca smješten je tako da je uočljiv prilikom ulaza u naselje i iz pravca zapada, juga i istoka (Osijeka), a glavno pročelje dvorca položeno je točno u jednoj osi barokne zvijezde (Reljkovićeva ulica danas).
Slika 2. Plan vlastelinstva, sa Zvjerinjakom, iz 1786. godine važan je dokaz postojanja baroknih lovačkih parkova u sjevernoj Hrvatskoj s uobičajenom shemom zvjezdasto postavljene šetnice
Jednako su tako perivojna zvjezdasta raskrižja iz renesansnih lovačkih kraljevskih parkova postala ukrasni motiv u baroknim perivojima, a onda su se u 19. stoljeću ugrađivali u urbanističke planove. Na taj su način dva perivojna motiva - trokrake aleje i zvjezdasto raskrižje - dobili svoju primjenu i izvan perivojnih prostora, obogaćujući urbanističku sliku grada 19. i prve polovice 20. stoljeća.
Perivoj u Valpovu jedini je perivoj u Hrvatskoj koji posjeduje nacrte s baroknim zvjezdasto položenim putovima, koji su još k tome i djelomice sačuvani na terenu (sl. 2. i 3.). To je zvjezdasto raskrižje urisano na karti vlastelinstva iz 1786. godine. Dokaz je to da su u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću postojali lovački parkovi sa zvjezdolikim baroknim predloškom, uobičajenim u europskim baroknim perivojima 17. i 18. stoljeća. Valpovačka »zvijezda« baroknoga perivoja starija je od one koja se spominje u zagrebačkom perivoju Maksimir. Valpovačka zvijezda ima i svoje urbanističko značenje za Valpovo. Današnja Reljkovićeva ulica jedan je od šest putova koji se ulijevaju u središnju točku. Na završetku Reljkovićeve ulice nekoć je postojao portal koji je obilježavao ulaz u barokni zvjerinjak (plemićki lovački park).
Perivoj uz dvorac u Valpovu je s vremenom, sredinom 19. stoljeća, posjedovao obilježja pejzažne parkovne arhitekture, a u drugoj polovini 19. stoljeća počinju prevladavati elementi romantičarskih perivoja. Do danas su se očuvala djelomično ta svojstva u izvornom obliku, s velikim livadama i vidicima tipičnim za englesku parkovnu arhitekturu. U dijelu perivoja, onom između dvorca i potoka Jadike, ima također obilježja pejzažnih perivoja, ali tu već nalazimo romantičarske parkovne pojedinosti i ne odviše vješte zahvate iz 20. stoljeća.
Ovaj perivoj je sve do kraja 2. sv. rata bio privatni posjed, odvojen od ostatka mjesta ogradom i rezerviran za šetnje i lov pripadnika plemićke obitelji i njihovih gostiju. Prvenstvena namjena je bila estetska, a nešto manje rekreacijska. Plemićka obitelj je u samom južnom dnu
Sl. 3. Izgled terena krajem 18. stoljeću (vidi) s vremenom izgradila tenisko igralište za svoje potrebe.
U nastavku perivoja se nadovezivalo, sa južne strane, nekadašnje privatno lovište Zvjerinjak koje je sa uređenim perivojem činilo jedinstvenu prirodnu cjelinu.
Nakon 1945. godine cijelo vlastelinstvo Valpova biva nacionalizirano, a preostali vlasnici napuštaju mjesto. U novim uvjetima funkcija i dvorca i perivoja se mijenja. Umjesto privatnog posjeda svi objekti postaju javni te se u njih useljavaju novi ljudi i novi sadržaju.
Perivoj postaje otvoren javnosti uz obaveznu čuvarsku službu. Zahvaljujući prisebnosti svijesnijih Valpovčana spriječena je sječa stabala i dovođenje stoke na ispašu, što je bila intencija novih društvenih slojeva na pozornici povijesti. Perivoj je prepoznat od nadležnih službi, konkretno od tadašnjeg Zavoda za zaštitu prirode Narodne Republike Hrvatske te je proglašen 1958. godine spomenikom prirode – vrtne arhitekture i stavljen pod državnu zaštitu. Predat je na brigu i upravljanje tadašnjoj Komunalnoj ustanovi Valpovo.
Međutim, unatoč propisanoj zaštiti perivoja lokalne političke snage tadašnje Kotara Valpovo, kasnije Općine Valpovo malo po malo dozvoljavaju agresiju na perivoj. Počelo je sa nestručnim održavanjem jer je čitav prostor tadašnje NRH oskudijevao u stručnim vrtlarima. Napravljen je katalog raslinja u perivoju 1957. godine, ali je on u nastavku vremena bitno povećan, sa 62 vrste na 144 vrsta u 80-ima. Ali, perivoj nije pošteđen niti od građevinskih intervencija, u skladu sa idejnim strujanjima vremena: sve što je pripadala klasnom neprijatelju sada treba pripasti narodu. U perivojju su u roku od 10 – 15 godina, krajem 50-ij i tijekom 60. godina prošlog stoljeća izgrađeni objekti Crvenog križa, dječjeg vrtića, nogometni stadion, objekti svlačionica i sanitarnih čvorova, a finale je bilo kada se na rubu perivoja, unutar nekadašnje ograde podigao i restoran (u početku je trebala biti kuglana…).
Iz današnjeg kuta gledanja navedeni postupci vlasti i stanovništva izgledaju kao kulturocid i barbarstvo, budući da je od stvaranja valpovačkoga parka proteklo nekoliko stoljeća, a generacije Valpovčana stekle su višu razinu obrazovanja. Odlaskom obitelji koja je to stvorila kao ekskluzivno kulturno i estetsko dobro, u Valpovu se stvorio vakuum, zbog nedostatka ljudi sposobnih o tome misliti iz pozicije vlastelinske obitelji i njihove kulture ili pak u skladu s univerzalnim srednjeeuropskim kulturnim kodom. U međuvremenu, sredinom 50-ih, pojavljuje se grupa ljudi okupljenih oko Društva prijatelja starina koji pokušavaju artikulirati drukčije mišljenje, u smislu zaštite i očuvanja kulturnih dobara preostalih na tlu Valpova, a među njima i potrebu da se zaštititi ovaj aristokratski perivoj od devastacija. Ti glasovi razuma bili su tihi zbog prirode političkog sustava tog vremena i prevladavajućeg idejnog
obrasca. Ipak je mnogo postignuto na zaštiti Slika 4. Park - kompozicija (vidi)
baštine, osobito kroz formiranje lokalnog
muzeja.
Revitalizacija i zaštita perivoja u Valpovu
Danas se u realnom životu susrećemo sa istim problemima glede života ovog valpovačkog perivoja kao i prije70 godina. Samo su neke nijanse drukčije nego li je bilo prije.
Prvo, ovaj aristokratski perivoj u urbanoj kompoziciji mjesta Valpova mijenja ulogu. Umjesto svoje pozicije na južnoj periferiji mjesta, zbog urbanističke ekspanzije Valpova našao se okružen naseljem, na pr. Reljkovićeva ulica i naselje uz nju okružuje perivoj sa zapadne strane, Ulica Ive Lole ribara sa pripadajućim naseljem obuhvatila je perivoj sa istoka, a na južnoj strani su se pojavili trgovački centri, novi sportski objekti i cestovna obilaznica.
U međuvremenu je ovaj perivoj dobio drugačiji pravni status. Proglašen je spomenikom parkovne arhitekture pod nazivom Park oko dvorca Prandau-Normann i stavljen pod zaštitu i upravljanje J.U. Agencija za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Osječko-baranjske županije. Redovno održavanje je prepušteno komunalnom poduzeću Dvorac d.o.o.
Namjena povijesnih parkovnih prostora jedno je od ključnih pitanja kod upravljanja i obnove – kaže poznati istraživač parkovne arhitekture u RH Mladen Obad Ščitaroci. „Na međunarodnim simpozijima i u literaturi pejzažni arhitekti ističu da se povijesni vrtovi ne smiju smatrati mjestima zabave i da ih treba zaštititi od masovnog posjeta publike. Mnogi povijesni perivoji treba da služe samo za šetnje, a samo kontaktna zona nekih perivoja može biti namijenjena sportu, tako da masa posjetitelja prolazi kroz vanjsku, rekreacijsku zonu i samo mali dio posjetitelja stiže do samog perivoja.“ (D. Pasolini Dall'Onda, 1975).
„Odrediti pravu mjeru namjene složen je zadatak arhitekata. Nova namjena ne smije devastirati objekt ni u materijalnom ni u duhovnom smislu. Ona također ne smije biti isforsirana i nametnuta proizvoljnim i izmišljenim trenutačnim interesom. Ona mora biti temeljena na ozbiljnoj znastvenoj studiji zadatog prostora i na kreativnoj analizi mogućnosti prostora koji revitaliziramo“ (T. Premeri, 1975.)
I. Belli Barsali povijesni vrt smatra mjestom osluškivanja prirode i kontakta s njom, što je u suprotnosti sa upotrebom povijesnog vrta sa različita slavlja, cirkuske spektakle ili sportska događanja. I tako ograničeni na mjesta za šetnju, odmor i učenje povijesni vrtovi su korisni zajednici. „Činjenica je da su mnogi vrtovi dvoraca s vremenom postali javni parkovi, pa više ne služe eliti, već svim građanima. Oni više ne mogu biti samo mjesta ornamentalnog ukrasa, kao što zabava i provod ne smiju biti njihova glavna namjena, ne smiju dominirati i tako uništavati atmosferu povijesnog vrta“ (T. Per Halby, 1967.) Već na prvom međunarodnom kolokviju o zaštiti i obnovi povijesnih vrtova istaknuto je da se oni ne smiju pretvarati u zabavišta jer su ti sadržaji nespojivi.
Upravo je zakonodavac novim Zakonom o zaštiti prirode i organizacijom državnog aparata usmjerio buduće događaje na terenu. U čitavoj gradaciji prirodnih vrijednosti, počev od nacionalnih parkova, parkova prirode pa do spomenika parkovne arhitekture, zakonodavac je želio obuzdati nasrtaj na prirodu i sačuvati istu za buduće generacije.
„Sprejem po spomeniku“ i reagiranje Društva prijatelja starina
U novim političkim i društvenim uvjetima odnos prema ovom spomeniku vrtne arhitekture je samo modificiran, ali je u biti ostao nepromijenjen u odnosu na razdoblje u drugoj polovici 20. stoljeća. Uz već raniji (naznačen u prošlom članku) brutalni nasrtaj na kompleks perivoja i šume Zvjerinjak prilikom izgradnje cestovne obilaznice preko ovog sklopa, imamo i male nasrtaje koji ostaju neprimijećeni. Upravo suprotno od gore navedenih smjernica za upravljanje i revitalizaciju nama se događa izgradnja asfaltiranog parkirališta i pristupne ceste u samo srce parka – kod dječjeg vrtića Maza.
Nastavak je vidljiv i na rubu bespravno izgrađenih sportskih objekata (jer je u vrijeme njihove izgradnje već postojala državna zaštita ovog perivoja): jedan od gradonačelnika Valpova je odlučio da su ovdje potrebne sprave za vježbanje u prirodi, dok je drugi slobodno rastuću šumu u sklopu engleskog tipa parka krčenjem pretvorio u šetališta, posipao staze sjeckanim drvetom, a rubove šume prokrčio. Ispušni plinovi i buka automobilskog prometa sa obilaznice se sad slobodno šire površinom park-šume zagađujući čisti zrak i remeteći mir.
No, vrhunac nasrtaja na taj spomenik parkovne arhitekture dogodio se početkom ljeta otvaranjem gradilišta na južnom rubu parkovne površine. U pitanju je izgradnja dvorane za proslavu vjenčanja, dodatak ugostiteljskim kapacitetima restorana Park, u vlasništvu lokalnog ugostiteljskog
Sl. 5. 1961. god. - početak devastacije (vidi) poduzetnik Vjekoslava Bošnjaka, na što
je Društvo prijatelja starina reagiralo Pritužbom inspektoru zaštite prirode pri Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.
Kada smo se kao Društvo uključili u događaje i propitali se kako je to moguće danas učiniti sa regularnom građevinskom dozvolom, u uvjetima institucionalne zaštite parka, naišli smo na rašomon u županijskoj i gradskoj administraciji, razgovor gluhih. Utvrdili smo da je službenica Jadranka Fišer, inače djelatnica Upravnog odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša iz Osijeka izdala građevinsku dozvolu a da nije konzultirala Ured za prostorno planiranje, zaštitu okoliša i prirode O.B.Ž. u Osijeku, koji je jedini po Zakonu o zaštiti prirode (čl. 143. st. 2 ili 144. st. 1.) dužan dati dopuštenje (ili ne dopustiti).
Građevinska dozvola je izdata na osnovu tzv. „Studije zaštite i projekta revitalizacije perivoja u Valpovu" koja je potekla od mr. sc Rade Manojlovića, dipl. ing. šum, iz firme Arbor iz Osijeka, inače ovlaštenog parkovnog arhitekta, a naručena je od strane Grada Valpova. Studija kao studija nema težinu zakonskog dokumenta dok ju ne verificira i prihvati neko predstavničko tijelo, u ovom slučaju samo Županijska skupština, jer je O.B.Ž preuzela brigu po zakonu o spomenicima parkovne arhitekture. Osobito je to važno u ovom slučaju zato što studija predviđa izbacivanje jugoistočnog dijela Parka iz svojih izvornih granica, to jest, mjenjaju se granice Parka i sa time mjere zaštite. Tu odluku ne može donijeti Grad Valpovo ili neka općina jer nad time nema ingerencije. Utvrdili smo da u verifikaciji idejnog projekta nije sudjelovala Županijska skupština, a 'dopuštenje' potrebno po Zakonu o zaštiti prirode nije izdao Ured za prostorno planiranje, zaštitu okoliša i prirode O.B.Ž. - za to ovlašten.
Ova studija je u čitavoj priči važna jer je taj Rade Manojlović, po narudžbi (nalogu) gradskih čelnika onaj dio našeg parka koji pokriva površinu nogometnog igrališta, rukometnog igrališta, restorana Park, svlačionica i tuševa te pomoćnog igrališta – isključio iz parka, proglašavajući tu površinu bez tzv. zaštite zaštitara prirode. Kako je u međuvremenu izvršena IV. izmjena i dopuna UPU Grada Valpova, gdje je površina čestice na kojoj se nalazi restoran Park proglašena zonom turizma i ugostiteljstva, umjesto stare definicije prostora namijenjenog sportu i rekreaciji – počeo je napad na park, tj. omogućena je gradnja nove građevine u parku. Povijest se ponavlja.
U igru su uključeni i konzervatori iz Osijeka, jer se čitav Park nalazi u Zoni zaštićene spomeničke jezgre Valpova, naravno sa potvrdom projekta buduće hale u parku. Projektantica te hale je Emilija Papić iz Valpova.
Slika 6. Rade Manojlović: jugoistočna zona više nije Park (uvećaj)
Kada se malo prisjetimo, ova Manojlovićeva studija ima za Grad Valpovo istu težinu kao i onaj famozni "Detaljni plan uređenja centra Valpova" sa početka 90-ih, kojeg je arhitektica Sonja Cupec, tadašnja direktorica Zavoda za prostorno planiranje iz Osijeka, izradila po nalogu Stjepana Čamagajevca - Ćeveta tadašnjeg predsjednika Općine Valpovo. Taj DPU je napravljen „za dvostruku cijenu i za upola manje vremena“, e da bi se nakon usvajanja tog plana na Skuštini Općine Valpovo otvorio put za Weisenbergerov „juriš na centar valpova“ i slom valpovačkog urbanizma.
Kako stvari stoje danas, tom lancu devastacija u Valpovu nema kraja. Nakon gore navedenih načela upravljanja tim kulturnim dobrom, dakle tim spomenikom parkovne arhitekture i ispričanih pravnih bravura naše administracije - samo da bi se omogućilo investitoru da uđe u zabranjeni svijet parkovne arhitekture na ovih pišljivih 24,88 hetara površine - pitamo se što bi tek naši „investitori“ napravili sa Engleskim vrtom u Minhenu, velikim parkom usred grada koji se prostire na površini od 750 hektara (1,5 x 5 km).
Ne ulazeći u problem netransparentne privatizacije restorana Park i ustupanja k.č. 1934, dakle javne površine parka, privatnom vlasniku (sve do rukometnog igrališta), Valpovčanima mora biti jasno da ovaj slučaj ima oznake "udruženog ortačkog poduhvata" zbog složenosti poduhvata i broja uključenih aktera. Društvo prijatelja starina će poduzeti dodatne mjere za utvrđivanje zakonitosti cijelog ovog slučaja.
Pravo na park
U Zagrebu djeluje građanska udruga Pravo na grad, a cilj joj je sačuvati identitet grada Zagreba, spriječiti hiperaktivnosti njihovog hercegovačkog gradonačelnika Milana Bandića u destrukciji tih vrijednosti. Iz medija smo upoznali neke od tih događaja, osobito nakon što je doktorica Zrinka Paladino, kao zamjenica pročelnika Gradskog uredu za zaštitu spomenika kulture, napustila tu službu. Ukazala je na destruktivan utjecaj takve politike na urbanitet Zagreba, na potrebu uvažavanja tradicije, arhitektonskih formi iz prethodnih povjesnih razdoblja. Odgovor Milana Bandića toj arhitektici je bio: "Ona je lijevo jaje ovog gradskog odjela, što se ona javlja..."
Ako znamo da u RH najvišu razinu zaštite imaju nacionalni parkovi (Plitvice, Kornati, Mljet) i parkovi prirode (Papuk, na pr) koji su u nadležnosti Vlade RH i Sabora, a ipak nestrpljivi „investitori“ bespravno ulijeću na te prostore i na divlje grade svoje objekte, onda se pitamo kako mi možemo na županijskoj razini odgovornosti spasiti jedan park poput valpovačkog. Posljednje vijesti koje dolaze iz svijeta, a tiču se ove teme, jest informacija da će se Plitvička jezera kao nacionalni park skinuti sa popisa zaštite UNESCO-a jer je stupanj građevinske devastacije prevršio svaku mjeru.
Grad Valpovo u drugoj polovici 20-og stoljeća nije imao doraslu lokalnu političku elitu koja može razumjeti ovu materiju, pa su se posljedično, iz neznanja, događali ovakvi propusti. Najnoviji događaji, a misli se nakon 1991. godine, svjedoče da nikakvog pomaka nije bilo. Štoviše, osjeća se pad u odnosu na stanje iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Onda su se bar izrađivali prostorni planovi Slika 7. Devastacija parka Valpovo
na najvišoj stručnoj razini, čak osobno mogu posvjedočiti da su se stručnjaci u najvećem broju slučajeva pridržavali profesionalne etike. Današnja situacija se stubokom promijenila pa na pr. profesionalni izrađivači prostornih planova, na pr. famozni "CPA - centar za prostorno uređenje i arhitekturu d.o.o." iz Zagreba, koji je ekskluzivni izrađivač planova za Grad Valpovo, pristaje raditi tzv. „izmjene i dopune“ ili tzv. „točkaste izmjene“ prostornih planova, unatoč što su kao stručnjaci svjesni da stalne „izmjene i dopune“ ili „točkasto“ mijenjanje znači kompromitaciju instituta plana, koji bi trebao biti dokument vizije i strategije upravljanja prostorom na rok od 15 do 20 godina, a njegova dosljedna primjena bi značila da se vodi sustavna politika upravljanja prostorom Grada Valpova. Ne, ovdje se izmjene plana rade na zahtjev investitora čime to prestaje biti plan. U takvim uvjetima nikada se ne može znati na čega će Valpovo ličiti u budućnosti.
Na kraju, za ranije "nestašluke" naših očeva možemo naći neko opravdanje, na pr. za pogreške učinjene poslije 1945. kada su preuzeli vođenje grada Valpova: bili su socijalno limitirani, slabog su bili obrazovanja i drugačijeg kulturnog habitusa. Njihovi sinovi danas nemaju opravdanja za moralni i politički pad koji za posljedicu ima sunovrat urbaniteta jedne zajednice.
Ostaju nam na kraju „institucije sustava“ (neka institucije rade svoj posao – kaže Milan Bandić) poput konzervatora, zaštitara prirode, raznih inspekcija, izrađivača studija i sl. kao potencijalna mogućnost obrane nekih civilizacijskih vrijednosti. Sa tugom moram konstatirati kako su se dotični djelatnici tih institucija zavukli u mišju rupu mičući se ispred stampeda kojekakvih „developera“, „investitora“ i „otvarača radnih mjesta“.
Literatura:
***. 1999. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturne baštine, Zagreb: Narodne novine;
***. 2011. Strategija zaštite, očuvanja, i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine Republike Hrvatske za razdoblje 2011. – 2015. Zagreb: Ministarstvo kulture RH;
***. 2012. Zakon o postupku s nezakonito izgrađenim zgradama, Zagreb: Narodne novine;
***. 2016. Registar kulturne baštine Republike Hrvatske, Zagreb, dostupno na http://data.gov.hr/dataset/registar-kulturnih-dobara
***. 2005. Zakon o zaštiti prirode, Zagreb, Narodne novine;
Cepelić, Dragan. 1998. O nekadašnjim zvjerinjacima vlastelinstva Valpovo, Valpovo, Matica Hrvatskka;
Červenjak, Jelena. 2009. Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni i kulturni razvoj valpovačkog vlastelinstva, Osijek, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice;
Čuržik, Vilko. 1997. Moje valpovačke godine, Valpovo: Ogranak Matica Hrvatska;
Eagleton, Terry. 2017. Kultura, Zagreb: Ljevak:
Elias, Norbert. 1996. O procesu civilizacije, Zagreb: Antibarbarus;
Obad Šćitaroci, Mladen i Bojana. 1992. Hrvatska parkovna baština – zaštita i obnova, Zagreb: Školska Knjiga;
Obad Šćitaroci, Mladen i Bojana. 2001. Veličanstveni sklop dvorca i utvrde u Valpovu, Zagreb: Građevinar;
Rakitovac, Stjepan. 1998. Nogometna igrališta u Valpovu, Valpovo: Ogranak Matica hrvatska;
Obad Šćitaroci, Mladen i Bojanić – Obad Ščitaroci, Bojana. 1996. Parkovna arhitektura kao element slike grada, Zagreb, Prostor;
Obad Šćitaroci, Mladen i Bojanić – Obad Ščitaroci, Bojana. 2009. Barokna perivojna arhitektura u Hrvatskoj, Zagreb, Znanstveni skup: Muzeji – jučer, danas, sutra;
