U susret velikom jubileju - 60 godina rada Društva prijatelja starina u Valpovu

1. sij 2014.
10 min čitanja

Slijedeće, 2015. godine, navršit će se šezdeset godina od osnutka valpovačkog Društva. Pripremimo se za taj jubilej, osvrnimo se iza sebe, rezimirajmo pređeni put i prisjetimo se nekih trenutaka.

Piše: Željko Komadina

Listanjem zapisnika redovnih godišnjih skuština Društva, još bolje čitanjem mnoštva publikacija ispisanih stotinama stranica lokalne povijesti i, naravno, iznošenjem sjećanja najstarijih članova izranja pred nama dugo šezdesetogodišnje razdoblje postojanja društva zaljubljenika u svoje mjesto, okolicu i našu zajedničku povijest. Lijepo je stoga napraviti rezime učinjenog, ali i iscrtati konture buduće aktivnosti u nešto izmijenjenim društvenim, političkim i pravnim uvjetima. Na ovoj generaciji aktivista društva delikatan je zadatak: prenijeti žar interesa za povijest mjesta na mlađe naraštaje i time osigurati nastavak tradicije. Jer, vremena su „tranzicijska“.

Društveni kontekst

No, vratimo se na sami početak, kako to i priliči trenutku. Meni je zanimljivo rekonstruirati vrijeme, stanje duha, svijest ljudi i stremljenja mještana u jednom tako malom provincijskom mjestu poput Valpova, tih davnih dana. Kome je palo na pamet osnivanje društva sa zadatkom brige o kulturnoj i povijesnoj baštini kraja, ili još bolje, kome je palo na pamet osnovati Muzej Valpovštine. I što bi u njemu izložili? A vrijeme nije bilo baš tako stabilno, ako se uzme u obzir da je od kraja rata prošlo tek desetak godina. A tek kada u analizu uzmemo ideološke vrijednosti tadašnjeg trenutka i socijalnu strukturu vodećih ljudi ove male zajednice, onda čuđenju nikada kraja.

Mogli bismo reći da je rat nedavno završio i da je društvena matrica iz temelja promijenjena. Povijesni dokumenti nedavno prezentirani otkrivaju to vrijeme kao neko postratno stanje gdje se režim još obračunava sa stvarnim neprijateljima kao i političkim i ideološkim protivnicima. Netom su završene operacije OZNA-e i KNOJ-a na čiščenju „bandi“ po šumama i obračunu sa političkim protivnicima. Stupanj fizičke i političke represije se osjećao, a poražene snage su uzmicale pred novom vlašću. Napisana je nova povijest, a vrijednosti građanskog društva su napuštene. Nametnuta je nova etika, a stare vrijednosti su proskribirane kao malograđanske i buržoaske. Građanska kultura nije bila na cijeni a nove mase hrvatskog stanovništa tek su bile u procesu kulturnog transformiranja. Još se nije počelo sa masovnim školovanjima čitavih novih generacija u osnovnim i srednjim školama pa se može reći da je obrazovna struktura bila slična onoj prijeratnoj. Tek 70-ih godina se može govoriti o širokom obuhvatu stanovništva novom obrazovnom politikom i praksom.

Neposredno prije rata i u razdoblju 1941. – 45. glavnina lokalnog stanovništva se ekonomski oslanjala na poljodjelstvo, vrlo mali broj ljudi se bavio obrtom, a još manji skup iliti sloj je pretendirao na status tzv. lokalne elite. Radilo se o lokalnoj vlasteli, činovničkom i upravljačkom sloju na veleposjedu Valpovo, a bilo je nešto tzv. lokalne inteligencije raspoređene u školi, crvenim institucijama, sudu, općini. Uzimajući u obzir stupanj razvijenosti proizvodnih snaga ne može se govoriti o nekom elitnom sloju, nego je više riječ o srednje obrazovanim pojedincima, a po koji se našao sa višim obrazovanjem, najčešće u vlastelinskoj službi kao šumar, veterinar, liječnik ili računovođa u knjigovodstvu posjeda. Najčešće su to bili ljudi od grofovskog povjerenja i najčešće su bili austrijskog ili mađarskog porijekla. Poznato je da je vlastelinstvo još u 18. stoljeću (barun Petar Antun Hilleprand od Prandaua) koloniziralo njemačke obrtnike iz grada Kemptena (1745.) u bavarskoj pokrajini Švapska na rijeci Illeru. Dio tog stanovništva je sada napustilo SR Hrvatsku, što dobrovoljno, što protjerano. Vlastelinska obitelj je razvlaštena: zemljišni posjedi, šume, pogoni, farme, dvorci, perivoji... to je sve nacionalizirano i stavljeno pod državnu upravu. Valpovo tog vremena je imalo sve odlike jednog provincijskog mjesta - rekli bismo palanka, varoš – a glavninu kulturnog štiha sredini davala je preostala obrtnička i malograđanska struktura.

Moglo bi se reći da one vrijednosti koje potpadaju pod pojam kulture i kulturnog naslijeđa uglavnom izviru iz ostavštine vlastelinskog kruga. Ako se govori o arhitekturi onda su to zgrade dvoraca, kurija, lovačkih kuća, crkava, a ako se govori o industrijskoj arhitekturi opet su to vlastelinski objekti (mlinovi, pivara, gospodarske zgrade...), no tom popisu možemo pribrojiti prave tvorničke, željezničke i stambene građevine industrije A.H. Gutmanna d.d. iz Belišća. Većina tog naslijeđa i danas postoji i podložna je stručnoj valorizaciji arhitektonskog ceha u Hrvatskoj, no manje se o njima netko brine u smislu obnove i održavanja.

Kada se govori o perivojima kao kulturnom dobru i civilizacijskom dosegu, na pr. perivoj uz dvorac u Valpovu, perivoj uz dvorac u Donjem Miholjcu, park uz Palej u Belišću, Bizovcu i dr. opet se oslanjamo na feudalnu i tajkunsku klasu prethodnog razdoblja. Zatim, plemstvo je njegovala i druga tradicionalna kulturna područja poput glazbenog izražavanja, pri čemu nisu samo bili konzumenti glazbe, na pr. slušatelji svirke dvorske kapele ili orkestra, nego su pojedinci bili pravi zaljubljenici u glazbu, školovani muzičari, kompozitori, pjevači, organizatori muzičkih priredbi, graditelji orgulja. Na glasu je bio na pr. Karlo Sigismund, sin Josipa Ignaca, kao skladatelj, glazbeni mecena, izumitelj glazbenih instrumenata, a ni njegov brat Gustav nije mnogo kaskao za njim. Ništa manje nije zastupljena likovna umjetnost u njihovu životu, čemu svjedoče mnogi sačuvani potreti i druge umjetnine u našim muzejima. Ne smiju se zanemariti niti obilje predmeta umjetničkog obrta poput stakla, porculana, namještaja, odjeće, lustera, oružja kao dijelom umjetničke ostavštine. Oko svega toga se u prvim poslijeratnim godinama vrijedilo potruditi i zaštititi tu ostavštinu.

Na žalost, ovo kulturno blago nije baš prepoznato u tim teškim vremenima. Sva ta vrijednost ostala iza ove klase ljudi nije prepoznata kao kulturno i umjetničko dobro. Uglavnom, sve se promatralo kroz utilitarnu prizmu; upotrebljivani su na pr. konkretni objekti od praktičnog značaja poput zemlje, zgrada, dvoraca. Upotrebljeni su u privredne svrhe ili su poslužili za smještaj državnih institucij novog poretka poput škola, popravnih domova, općina i sl.. Ono što nije imalo konkretnu upotrebnu vrijednost je djelomično podijeljeno, djelomično otuđeno, a parkovne površine su na pr. služile za ispašu krava lokalnih seljaka. Kruže priče da je u naletu revolucionarnog zanosa lokalno stanovništvo poželjelo srušiti velebni dvorac valpovački i upotrijebit građevinski materijal za gradnju svojih kuća.

Tako bismo mogli opisati stanje stvari tih prvih godina druge polovice 20. stoljeća. Međutim, unatoč općem „prevrednovanju svih vrijednosti“, što je metafora za rušilački nalet nove klase tek izašle na političku pozornicu, ostala je u Valpovu sačuvana kritična masa sposobna obnoviti porušene vrijednosti, doduše u nešto izmijenjenom ruhu. Umjesto obilja umjetničkih i kulturnih artefakata preostalih od evidentno bogatih, obrazovanih i kulturnih pojedinaca, dakle kao privatna svojina konkretnih osoba, ponuđen je model iznošenja u javnost i muzejskog prezentiranja u formi kulturnog naslijeđa „našeg kraja“. Umjesto atribucije 'strana kultura na našem tlu' ispod izloženog blaga, u tim škakljivim vremenima naša poslijeratna kulturna elita smislila je slogan ' kulturno blago našeg kraja', a mjesto prezentacije je Muzej Valpovštine.. Tako su lijepa odjeća, haljine, namještaj, svijećnjaci, srebrno posuđe, klaviri, bidermajer, slike... postali muzejski eksponati – dokaz „naše“ višestoljetne kulture.

U isto vrijeme je jedna druga civilizacija, carstvo sa Bospora i Dardanela, što se ovdje zadržalo u svom pohodu na Europu od 1543. pa do 1687. godine – proglašeno barbarskim osvajanjem i jarmom kojeg se naše kmetsko stanovništvo trebalo osloboditi. Nakon odlaska Turaka dolaze drugi gospodari: Bečka dvorska komora, po povijesnim navodima ništa manje pogubna za lokalno stanovništvo. Iza Turaka nije ništa ostalo, a feudalni odnosu koji su bili blaži, bez tolike koncentracije bogatstva kao na pr. u rukama autrijskih feudalaca koji su došli 1721. – se ne spominju.

Osnivanje Društva i djelovanje

Kada je, dakle, 1955. godine osnovano društvo (Društvo prijatelja starina) građana čija je nakana bila senzibiliziranje široke javnosti za valpovačko kulturno povijesno nasljeđe – pobuđeno je zanimanje, savjest, ponos i ljubav javnosti u odnosu na veliki broj devastacija naslijeđenog graditeljskog blaga i otuđivanja umjetničkih predmeta neposredno nakon zavretka rata. Idejni začetnici ovog projekta su ostaci građanstva u Valpovu: prof. Mirodar Kuzmić, nastavnica Marija Koch-Kuzmić, mr. Ferdo Desaty, učitelj Vilko Curžik i drugi okupljeni oko Hrvatske čitaonice u Valpovu.

Prvi cilj ove kulturnjačke zajednice, po ugledu na veće i kulturno razvijenije sredine, bilo je osnivanje muzeja i zaustavljanje devastacije dvorca, parka i sprečavanje krađe preostalih predmeta zatečenih u prostorijama i salonima dvorca. Od lokalnih vlasti ishodovana je dozvola za upotrebu nekoliko prostorija u dvorcu i napravljen je prvi postav izložbe predmeta iz dvorca: muzejska zbirka je otvorena za javnost 1. svibnja 1956. god. u tri prostorije, uz pomoć stručnjaka iz Muzeja Slavonije iz Osijeka, Konzervatorskog zavoda u Zagrebu i drugih. Godine 1957. Društvu su naknadno dodijeljene na korištenje još tri prostorije u svrhu proširenja zbirke. U te su prostorije 1. svibnja 1958. god., reorganizacijom izložbenog prostora, smješteni odjeli vatrogastva i NOB-a, dok je srednja prostorija služila kao salon za tematske izložbe. Kasnije se povećao broj izložaka, posebno materijala cehovskih udruženja dobijenih iz Valpova i Petrijevaca, a nešto je materijala skupljeno na terenu po selima; dobijeno je nekoliko narodnih nošnji, što je onda rezultiralo otvaranjem 29. studenog 1962. god. odjela zanatstva i etnografije.

Problemi upravljanja dvorcima i perivojima onog vremena, nacionaliziranim poslije rata, očitovali su se u stalnom lutanju kod iznalaženju prikladnog modela. Tako su vlasti NOO-u kotara Valpovo 3. kolovoza 1956. god. dodjelile Društvu dvorac i park na upravljanje. Entuzijazmom građana, članova UO-a i NO-a Društva pokrenute su brojne akcije održavanja i obnove zapuštenih objekata. Takva je situacija bila i u drugim krajevima Hrvatske; i tamo su se osnivala slična društva i preuzimala su od državnih i lokalnih vlasti ovakve objekte na upravljanje. Prema riječima Mladena Obada Ščitarocija, akademika, pejzažnog arhitekta i pisca mnogih knjiga ove tematike, stanje dvoraca i perivoja danas u Hrvatskoj nije bitno promijenjeno u odnosu na poslijeratno vrijeme. Njegove riječi zvuče dramatično: u Hrvatskoj danas ima oko 1000 dvoraca i oni uglavnom propadaju. Samo u nekim sredinama su ovakvo povijesno naslijeđe turistički valorizirali, kao na pr. u Dubrovniku, i na taj način Društvo prijatelja dubrovačke starine, koje upravlja dubrovačkim zidinama, zarađuje masne novce te ih ulaže u obnovu tvrđava i zidina srednjovjekovnog Dubrovnika.

Stanje u Valpovu nije dugo ostalo nepromijenjeno: Upravni odobr Društva donosi 2. studenog 1965. godine zaključak da se udovolji zahtjevu Narodnog sveučilišta „Ivo Lola Ribar“ Valpovo i prenese na njih vlasništvo nad dvoracem i muzejskom zbirkom s inventarom, uz uvjet da Narodno sveučilište zaposli kustosa koji bi rukovodio zbirkom. Tako je Tea Herold, moja profesorica povijesti umjetnosti u lokalnoj gimnaziji, postala kustosica muzeja i bila zadužena za „Muzejsku zbirku Valpovštine“. Tako ta ostavština dolazi pod okrilje „države“, tj. lokalne vlasti.

I gle sad, izdvajanjem zbirke u Narodno sveučilište rad u Društvu zamire da bi 3. prosinca 1970. god., na prijedlog Mjesne zajednice, Društvo ponovno preuzelo muzejsku zbirku. Financiranje se i dalje obavljalo putem Narodnog sveučilišta. Tijekom 1971. god. napravljena je nova postava prirodoslovne zbirke u izvedbi stručnjaka ZOO muzeja iz Zagreba, a izvršena je i popuna etnografske zbirke. No, od tada pa nadalje Društvo u muzeju djeluje više kao nadzorni organ, član savjeta muzeja i sl.

Danas je stanje jasno, svi objekti su u vlasništvi jedinice lokalne uprave – Grada Valpova, koji brine brigu o svim objektima, naravno, u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima. Od prikupljenih sredstava komunalne naknade se uređuje park, a dvorac je početkom devedesetih konstrukcijski obnovljen, no daljnji radovi su zaustavljeni jer zahtjevaju velika ulaganja.

U tom burnom razdoblju, kada Društvu nisu nedostajali entuzijasti, članstvo se okušalo i na drugim planovima. Članovi su bili na neki način pokretači kulturnog života u tom vremenu smjene elita i posvemašnjeg kulturnog nesnalaženja društva. Pozivani su istaknuti ansambli, održavani su koncerti, pokretani su projekti obnove orgulja u kapelici dvorca, projekti obnove i zaštite parka, formirana je fotografska zbirka snimaka Valpova i okolice, organizirani su izleti u druge dvorce, gradove i krajeve radi zadovoljavanja kulturnih potreba građana Valpova.

Na kraju bismo trebali navesti i možda najznačajniju djelatnost Društva – izdavačku djelatnost. Ako se želi sačuvati duh i kultura sredine od zaborava onda je pisanje o povijesti i objavljivanje važan put. Zarana (1976.) je Društvo pokrenulo svoje izdanje knjiga, kataloga izložbi a posebno se trebamo ponositi časopisom „Odjeci prošlosti“, čiji prvotni cilj je bio objava tekstova o kulturi i povijesti Valpovštine, kao i informacije iz rada Društva. Od 1989. list je profiliran tematski, tj. svaki svezak „Odjeka prošlosti“ postaje jedna tematska cjelina. Na taj način se obrađuju pojedina vremenska razdoblje u dugoj povijesti Valpova i okolice te ti brojevi svojim doprinosom upotpunjuju povijesni mozaik Valpova.

Izazovi budućnosti

Novo doba, koje brojimo nakon 1991. godine, opet donosi dramatične promjene u društvu. Na planu lokalne kulture imamo djelovanje dviju snažnih silnica: jedna je pravna, a odnosi se na zakonsku obvezu povrata svih nacionaliziranih kulturnih i umjetničkih dobara oduzetih u socijalizmu prvotnim vlasnicima i njihovim nasljednicima, a druga se odnosi na socijalnu strukturu nositelja recentne kulturne politike u lokalnoj zajednici.

Prva tema ispisuje svoje stranice na lokalnim sudovima gdje je pokrenut pravosudni postupaka nove vlasničke transformacije onog što su današnje generacije smatrale „svojim“. Još nije izrečen sudski pravorijek, ali se očekuje povrat svih građevina plemičkog porijekla kontroverznom nasljedniku iz Austrije, koji je i pokrenuo parnicu protiv Grada Valpova.

Dok se spor ne riješi na sudu imovinom sa kulturnim atributima u Gradu upravlja lokalna vlast. Zapravo, isti organ gradske strukture pokreće sve kulturne projekte u Valpovu i upravlja i parkom i dvorcem i muzejom, a pokretač je i kulturnih manifestacija tzv. pučkog karaktera, poput institucije Ljeta valpovačkog, koje ne spadaju u elitnu kulturu. Izvori finaciranja su gradski proračun, tj. radi se o sredstvima stanovnika Grada Valpova prikupljenih preko tzv. komunalne naknade i prireza.

Društvo prijatelja starina Valpova u novim uvjetima treba profilirati svoju novu programsku politiku. Sada, kada je evidentno da ono što je bio prvi cilj nastanka Društva sada dobija vlasnika i skrbnika, pitanje je na čega se treba programski usmjeriti. Odgovor je jednostavan: kao grupa građana dobrovoljno udruženi u zajednicu kulture, što pripada području nevladinih udruga, svoju politiku definira prema svojim interesima – zadovoljenju kulturnih potreba svojih članova, sa naglaskom na afirmaciji i valorizaciji lokalnih vrijednosti.

Izgledno je iz uvida u aktualne ekonomske i političke trendove da „lokalna kultura“ - za razliku od reprezantativne nacionalne kulture koja se finacira iz državnog proračuna – neće moći ostati na teretu svih članova Grada, jer je u tijeku prilično gruba socijalna stratifikacija stanovništva. Lokalna kultura bit će vlasništvo i tekovina odbranih grupa lokalnog stanovništva, i prestat će se kolektivno finacirati. Društvo prijatelja starina opet će ponijeti pionirsku ulogu promicatelja kulturnih politika i vrijednosti u lokalnoj zajednici, ali sada ne više na kolektivističkoj osnovi iz 50-ih i 60-ih, nego na građanskom konceptu početka 21. stoljeća.

Ovo su samo naznake nove politike koju treba sustavno osmisliti i organizirati i tu se vidi budući izazov za članstvo. Uglavnom, treba poraditi na očuvanja lokalnog kulturnog identiteta (knjižnice, predavanja, kulturne priredbe, web portal, članci o lokalnoj povijesti, izložbe, putovanja po Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj ), a ne treba potcijenjivati niti manifestacije tipa zabava, druženja i proslava značajnijih godišnjica, sve na višoj kulturnoj razini. U prelaznom razdoblju (tranzicija), dok lokalnom kulturnom politikom upravljaj stranačka nomenklatura infiltrirana u gradska vijeća i poglavarstva, Društvo prijatelja starina se treba nametnuti kao korektiv te politike i istinski predstavnik građana. U tom smislu se glede pojedninih tema i manifestacija naš glas treba čuti i uvažavati kod programiranja gradskih aktivnosti na ovom planu, a koja se finaciraju novcima lokalnog stanovništva.

U nastavku, Društvo bi se trebalo nametnuti kao dominantni kreator te politike, u ime valpovačkog građanstva i drugih slojeva. Vizija podrazumijeva da Društvo apsorbira pod svoje skute svu kulturnu produkciju u lokalu, preuzimajući odgovornost za ovaj segment društvenog života. Materijalnu skrb nad ovim procesima treba preuzeti imućni sloj stanovnika, kroz formu donacija, mecenatsva, zaklada i sličnih formi ulaganja u kulturu, kako i prilikuje novom političkom ustroju države. Prisilno ekspropiranje sredstava za ovu namjenu od svih stanovnika, a njegovo korištenje prepuštati elitama, ne odgovara duhu vremena i političkom ustroju novog hrvatskog društva.