Kako ću na kraju ostati bez mog omiljenog Valpovačkog parka

Upravo je pri kraju sudska parnica za povrat imovine potomcima valpovačkih vlastelina

Piše: Željko Komadina

Došlo neko takvo vrijeme, što bi rekao stari dobri Igor Mandić, da se prethodno stvoreno nekritički ruši pod valovima promjena, a iz ormara prošlosti svako malo ispadaju neki kosturi. Odnekud izviru potomci nekadašnjih uglednih i moćnih porodica, pravni nasljednici bivših feudalnih posjeda i kapitalističkih pogona, i na našim sudovima potražuju imovinu svojih pradjedova, nacionaliziranu ili konfisciranu neposredno poslije Drugog svjetskog rata, pozivajući se na Zakon o naknadi za imovinu oduzetu u jugoslavenskoj komunističkoj vladavini. Ako ste primjetili u novinama, radi se o likovima sa nekim čudnim, stranim imenima, na pr. grof Georg Eltz Vukovarski ili na pr. spominje se ovlaštenica Maria Pereira Arnstein koja je pravna nasljednica baruna Rudolfa Constantina Normanna Ehrenfelskog, posljednjeg vladara Valpovačkog vlastelinstva, dok se u Našicama spominje neki Marcus Pejacsevich iz Argentine kao sadašnji vlasnik Velikog dvorca. Ne prođe dan a da novine ne objave vijest o parnicama, presudama ili se u revijama slikama i tekstom predstavljaju čitave obitelji: supruge, djeca, muževi – na pr. unuci i praunuci grofova Draškovića nedavno u prilogu Jutarnjeg lista Svijet - a u pozadini fotografija koje uokviruju reportažu su oronuli dvorci i kurije pretežno nastanjeni hrvatskim javnim institucijama, od muzeja do upravnih odjela općina i gradova, a nađe se i pokoji dom za nezbrinutu djecu ili krilo nekog bolničkog odjela. Dični muževi, uglavnom praunuci vlasnika, prisjećaju se priča o odlasku svojih djedova iz ovih krajeva, na slabom hrvatskom opisuju svoju nostalgiju za djedovskim dvorcima, lovačkim kućama i kurijama i iznose planove za obnovu, a neki ponosno obećavaju pokrenuti turistički, lovački i poljoprivredni biznis, i naravno, kane zaposliti naše ljude izložene kroničnom stresu nezaposlenosti.

Najnoviji slučaj dogodio se neki dan u Vukovaru i uzburkao je tamošnju javnost svojim posljedicama. Pravu uzbunu među građanima Vukovara i okolice, ali i pravnih osoba, izazvala je dostava rješenja Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Vukovaru o zabilježbi u postupku naknade za oduzetu imovinu grofa Georga Eltza Vukovarskog. Taj gospodin, prema sudskom rješenju od 11. ožujka. 2014., upravo je u postupku zabilježbe na naknadu što ju stavlja na više od 500 katastarskih čestica na području katastarskih općina Vukovar, Berak, Bršadin, Čakovci i Negoslavci. Ishođenje zabilježbe zapravo je prvi korak u postupku povrata zemlje i imovine vukovarskoj obitelji Eltz, koja joj je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Prema popisu čestica, grof Eltz traži povrat stotina hektara poljoprivrednih površina, kao i onih na kojima su proteklih desetljeća sagrađeni razni objekti. Tako se na popisu nalaze poljoprivredne površine, šume, ali i danas stambene zgrade, škole, hotel, nekretnine grada Vukovara, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, Ine, Vupika, Veleprometa i drugih pravnih i fizičkih osoba koje su sagrađene proteklih desetljeća.

No, 'mene muči teška mora, mene muče misli uzaludne' (D. Tadijanović) što će biti sa „mojim“ valpovačkim parkom. Nije to kratko razdoblje, tih trideset godina kako sam svakodnevni korisnih tog velebnog aristokratskog parka, njegovi puteljaka, travnatih površina, park šume sa svojom trim stazom, sportskih objekata u zaleđu. Ta moja ljubav ima i svoju fiziološku i biokemijsku podlogu: ne radi se doduše o aksitocinu, hormonu zaljubljenih, nego je u pitanju endorfin – hormon ugode koji se producira u organizmu tijekom tjelovježbe, mojeg svakodnevnog jogginga na atletskoj stazi parka i u parkovnoj šumici - Zvjerinjaku. To je strast što vas preuzme i poslije se toliko naviknete na nju da ju smatrate potpuno prirodnom, poput zraka i vode, a perivoj pored dvorca vam se neprimjetno uvlači pod kožu da ga na kraju počinjete smatrati bogom danim, vječnim. Kamo god krenuo iz svoga doma nailazim na taj predivni perivoj: žurim li ujutro na posao prolazim njime, idem li na trg bacim pogled na pročelje dvorca i bistu Katančića, a u predvečer, na kraju dana, prepuštam se pogledu na travnate livade, zelenilu drveća i dubokim udisajima kisika.

Kad pogledam unazad sjećanje mi seže u samu mladost: prve susrete sa čarolijom parka i pridruženim mu sportskim objektima doživio sam sa srednjoškolskom omladinom na uobičajenim sletovima i sportskim igrama u rano proljeće. Poslije, u nešto zrelijoj omladinskoj dobi, park je odigrao socijalizirajuću ulogu za mnoge mlade generacije. Znate na čega mislim - park su zreli omladinci i omladinke koristi i u večernjim i noćnim satima, što bismo mogli nazvati nekim oblikom inicijacije u toj dobi.

Nemojte misliti da se tu radi samo o osjećajima, o tjelesnoj i hormonskoj ugodi prilikom susreta sa lijepo uređenim površinama parka koje plijene naš pogled. Duhovna i estetska razina analize traži otvaranje horizonata prošlosti; park se mora promatrati kao integrirana cjelina sa pripadajućim građevinskim sklopom sa sjeverne, rubne strane parka – valpovačkim dvorcom.

Radi se o cjelini, sklopu dvorca i utvrde vrlo slikovite i arhitektonski vrijedne. U dvorcu se mogu zamijetiti različita stilska razdoblja, sukladno vremenima njegove etapne izgradnje. Osobito je to prepoznatljivo na pročeljima koja nude skladno isprepletanje raznolikih stilskih elemeneta: od srednjovjekovne robusne kule i pune dugačke plohe srednjovjekovnog zida, preko jednostavnih baroknih dvorišnih fasada i uresnih baroknih profilacija sjevernog pročelja kapele do barokno-klasicističkog reprezantativnog ulaznog pročelja okrenutog perivoju. Južnom, glavnom pročelju dvorca prepoznatljivost daje istaknut središnji rizalit koji poput kvadratičnog tornja izlazi iz krovišta te svojom visinom i valjkastim završetkom s malom kupolom nadvisuje inače visoko barokno krovište. Pilastri sedmoosno rasčlanjenog pročelja dijele fasadnu plohu na polja u koja su, osim na uglovima, postavljeni prozori u tri razine.

Kada se govori o valpovačkom dvorcu mora se reći da je on jedan od rijetkih kojem je inventar uglavnom sačuvan, ali ne toliko u dvorcu, nego u muzejima i arhivima u Zagrebu i Osijeku. Namještaj i slike, knjižnica i arhiv vrijedno je naslijeđe, na osnovu kojeg je moguće predočiti sliku i život valpovačkog dvorca. Upravo je arhiva, tj. uzorno vođeno knjigovodstvo Valpovačkog vlastelinstva omogućilo pisanje studije i rekonstrukcija ekonomske povijesti u knjizi Igora Karamana Valpovačko vlastelinstvo. Dvorac je obnavljan gotovo dva desetljeće, od početka '90-ih godina prošlog stoljeća, ali poslovi još nisu završeni. U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata dvorac se koristio za različite namjene: općina Valpovo, osnovna škola, narodno sveučilište, odgojno-popravni dom za maloljetnike, dječji dom, Muzej Valpovštine, gradska knjižnica i drugo.

Dakle, park pridružen tom građevinskom kompleksu stvara cjelinu i harmoniju. Park se inače proteže na oko 25 hektara površine zajedno sa park-šumom uz njega, što čini jedan od najvrednijih primjera parkovne arhitekture u Hrvata. Treba istaknuti dvije osobite vrijednosti perivoja: prvo, barokna zamisao oblikovanja krajolika 18. stoljeća sa zvjezdolikim raskrižjem u lovačkom parku, kojega se tragovi i danas naziru. Unatoč spoznaji o cjelovitosti parka i park-šume Zvjerinjak, dogodila se u bliskoj prošlosti vandalska intervencija u prostoru : izgradnja valpovačke obilaznice po sredini park-šume - čime je ista ista devastirana, a ideja parka kompromitirana.

Ovdje se treba na trenutak zastaviti i priču o parku u aktualnoj stvarnosti malo prizemljiti. Ovaj kulturocid nad pejzažnom arhitekturom Valpova i okolice mogao bi se uporediti sa bojanjem južne fasade dvorca ružičastom ili svjetlo plavom bojom, na primjer. Naravno, odluke za takve poteze nisu došle od struke nego leže u političkoj sferi, u uredima moćnih lokalnih šerifa. Takve pojave je dobro oslikao pokojni maestro Milan Horvat, naš poznati klavirista, dirigent i pedagog, koji je aktivno djelovao na scenama Irske, Francuske, Austrije, Slovenije i - naravno – Hrvatske. Nije se mirio sa posvemašnjih kulturnim srozavanjem Hrvatske i posebno Zagreba, koji je započelo odmah nakon proglašenja samostalnosti, a koji nezadrživo traje do dana današnjega. Predstavnik Filharmonije u kratkome je i osjećajnom slovu oproštaja, prilikom sahrane maestra Horvata, ispričao anegdotu iz rada s velikim dirigentom. Kada bi orkestar zasvirao pogrešno, "falš", Horvat koji je članove orkestra uvijek zvao samo "deca" (kajkavski), znao bi reći: "Deco, tako se svira u gradovima s manje od pet hiljada stanovnika i na visini većoj od tisuću metara." I time je rečeno sve. Mentalitet onih iz gradova s manje od pet tisuća stanovnika, pa i sela s manje od pet stotina seljana, njihov mentalitet određuje današnju Hrvatsku. I cijela Hrvatska svira "falš", punom snagom, iz svega glasa, gotovo bi se moglo reći - ponosna što je takva, kakva jest, odnosno što je u takvu pretvorena.

Jedino se tako može objasniti ovaj divljački zahvat u povijesno naslijeđe našeg kraja.

Onaj sjeverniji dio parka je sačuvan u izvornom obliku, kao pejzažni perivoj sa velikim livadama i vidicima, tipičnim za klasične engleske pejzažne perivoje. Takvo oblikovanje parkovne površine se nalazi vrlo rijetko očuvano u parkovnom naslijeđu Hrvatske. Barokne perivoje u Hrvatskoj je teško pronaći a ovaj je svijetli primjer takvog stila. Pejzažni su perivoji bili u 19. stoljeću preoblikovani u duhu romantizma i historicizma pa su očuvani perivoji tipa klasičnog engleskog vrta prava rijetkost. Zbog tih vrijednosti, perivoj u Valpovu je na osobitoj cijeni. On ne pokazuje tragove većih mijena, kažu stručnjaci, te je prilično dobro sačuvao svoj izvorni izgled i povijesnu sliku koja se, usprkos manjim promjenama i zapuštenosti prilikom sadnje i zamjene sadnica stabala, nije bitno promijenio.

Na temelju danas poznatih povijesnih izvora ne može se utvrditi točno vrijeme nastanka perivoja. Pretpostavlja se da je nastao početkom 19. stoljeća, između 1803. i 1816., kada se nakon požara gradio dvorac. Godine 1857. perivoj je zauzimao površinu od oko 4,7 hektara. Tada su oko dvorca još postojali opkopi, koji su većim dijelom zatrpani 1867. godine, a južno do rječice Jadike prostirao se perivoj pejzažnih obilježja. Katastarska karta iz 1863. potanko tumači izgled i kompoziciju perivoja, koja je bez značajnih izmjena sačuvana do danas. Uočavaju se četiri prostorne i oblikovne cjeline: ostaci grabišta oko dvorca i srednjovjekovne utvrde, perivoj između dvorca i rječice Jadike, perivoj između Jadike i šume te šuma koja se protezala do Zvjerinjaka. Perivoj u cjelosti posjeduje obilježja pejzažne parkovne arhitekture, koja su osobito prepoznatljiva u dijelu perivoja između Jadike i šume. Tu se isprepliću dopadljivi vidici sa prostranim travnjacima, šumskim gustim sklopovima, gajevima te skupinama i pojedinačnim drvećem. Različiti oblici, boje i veličine drveća nisu veće vrijednosti, ali ipak potvrđuju visoku estetsku vrijednost parkovne zamisli. Neke novije, ne odviše sretne sadnje drveća djelomično narušavaju čistoću kompozicije. Perivoj između dvorca i Jadike ima također obilježja pejzažnih perivoja, ali tu već nalazimo romantičarske parkovne pojedinosti i ne odviše vješte zahvate 20. stoljeća. Najstariji podaci o biljnim vrstama u perivoju potječu iz 1957. godine. Koje su vrste drveća i grmlja bile u vrijeme nastanka i tijekom 19. stoljeća nije poznato. Godine 1957., kada je bilje bilo popisano i nacrtano u planu perivoja, gotovo je sve bilo očuvano još u stanju od prije Drugog svjetskog rata.. Tada su u perivoju bile 62 vrste drveća i grmlja, a od tada broj se povećao, tako da su 1988. godine bile 144 vrste. To je posljedica obnove, ili bolje reći, preoblikovanja perivoja na osnovu projekata sa kraja pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Tada su u perivoj unešene brojne nove, pretežno egzotične, biljne vrste, čak njih 77. Time se bitno promijenila izvorna slika i zamisao perivoja. Obnova perivoja počela je 1988. godine, ali je nakon dvije godine bila prekinuta. Uspjelo se posjeći samoniklo bilje i djelomično vratiti nekadašnje vidike. Cilj obnove bio je očuvati ili vratiti izvorne i poslije nastale vrijedne osobitosti, koje daju identitet ne samo valpovačkom perivoju nego i samom Valpovu.

Hoće li se, dakle, ovo najlijeđe jedne feudalne klase održati za buduće vrijeme? Do sada je preživjelo različita iskušenja u prošlosti: nakon odlaska pravnih i stvarnih vlasnika 1945. prijetile su svakovrsne opasnosti kako za zgradu dvorca, vitke jele i platane perivoja, tako i za travnate ledine parkovnih proplanaka. Stari Valpovčani pripovjedaju o namjeri seljaka iz okolice (potomaka bivših kmetova) da nakon oslobođenja od fašizma sruše dvorac i cigle odvezu doma, posijeku borove i jele za krovove i nadstrešnice, a napasanje goveda na južnim ledinama perivoja vlasti ipak nisu odmah mogle zabraniti. No, dobro, sve se završilo sa rogoborenjem malograđanske klase stasale na rubovima vlastelinstava: veći dio inventara i namještaja je vraćen u dvorac, dvorac i stabla su sačuvana, a krave valpovačkih seljaka su početkom pedesetih prestale pasti travu u parku.

Sada smo ponovo na jednoj prekretnici: baš kada smo ne naviknuli na blagodati vlastelinskog parka aktualnim sudskim presudama o povratu oduzetog privatnog vlasništva - zaliveni smo hladnim tušem. Valpovački park više nije narodni nego privatni, a taj sada „novi“ daleki vlasnik (iz Austrije, kao i nekada...) se nije očitovao o svojim namjerama glede toga do sada narodnog dobra.

Hoću li ja moći kao i do sada izaći na svoj jutarnji jogging u park?

#ŽeljkoKomadina #valpovačkovlastelinstvo #perivoj #Valpovo #povratfeudalneimovine #valpovačkipark