Dvije, tri riječi o feudalizmu u mom kraju
Što je to kmet a što feudalac, koji su „naši“ a koji „njihovi“, kakav je to društveni poredak što ga nazivamo feudalizam
Piše: Željko Komadina
U promišljanju i pisanju o povijesnom naslijeđu koje baštinimo od prethodnih generacija u našem zavičaju nije na odmet današnje čitatelje upoznati sa društvenim i ekonomskim odnosima tog vremena. Radi se o dugom razdoblju, od IX. pa do početka XX. stoljeća, poznatom pod nazivom feudalizam. Taj poredak nije bio statičan, nego su stalne ekonomske i političke mjene u Europi utjecale na stalnu promjenu društvenih odnosa na terenu. Za pomoć u rasvjetljavanju ove teme pozvali smo prof. dr. sc. Tita Žimbreka sa Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz čijeg rada „Agrarna politika“, Zagreb, 2007./08. prenosim odabrane dijelove:
Organizacija poljoprivrede početkom feudalizma u zapadnoj Europi
Poljoprivredno imanje (domena) je izvorni gospodarski pojam. No, ipak se veže na veliki zemljoposjed iz posljednjeg doba Rimskog carstva (latifundija). U svojim bitnim crtama zadržava organizaciju rimskog majura (villa).
Kmetovi su vezani uz zemlju kao potomci robova i kolona. U IX., X., i XI. stoljeću kmetstvo se proširuje na ukupno ratarsko pučanstvo. Po općem pravilu tog doba, seljak nije slobodan, riječi koje seljaka označavaju (villanus, rusticus) postaju sinonimi za kmeta (servus).
Već koncem postojanja Rimskog carstva nestaje latifundije s robovskom radnom snagom. Zemljovlasnici sve više usitnjavaju svoje zemlje u čestice. Veliko imanje (domena) dijeli se na dva, po veličini, nejednaka dijela, gospodareva, seniorska zemlja (terra indominicata), zemlja obrađivača (terra mansionaria). Prva - terra indominicata je manja po prostranstvu i nju obrađuju kmetovi (sluge) koji nemaju zemljišta. Terra mansionaria je određena za zakupce. Podijeljena je na obradive jedinice, različito velike u svezi s kakvoćom tla i predjelom, no svaka od njih je veličine nužne za uzdržavanje jedne obitelji. Nasljedna je, uz uvjet da se gospodaru podaje naturalna i radna renta. Oba dijela čine cjelinu, koji se zove villa odnosno kmetsko selište.
Zajedničko središte je gospodarev dvor (hof, curtis), u kojem stoluje gospodarev upravitelj (maire, major, vilicus) predstavljen seljacima (villani) glede nadzora i sudbenosti.
Dvor je zaštićen ogradom, jarkom (vodom), služi gospodaru za stanovanje, obuhvaća spremišta, u kojima je pohranjena žetva i drugi prihodi. Tu se sastaje domanijalni sud, kojem predsjeda upravitelj ili gospodar (senior). Tu i tamo je kapelica zbog namirenja vjerskih potreba, gospodar izabire i imenuje svećenike. Oko obradivih zemljišta bili su travnjaci, šume i močvare, na uživanju senioru i seljacima razmjerno obradivom zemljištu.
Veliko imanje se sastojalo od više villa (majura). Seoska privreda je zatvorena, bez tržišta, u njoj poljoprivredno imanje (domena) iz prvih stoljeća Srednjeg vijeka čini ono isto što će obrtnička organizacija kasnije biti osnova industrijske privrede.
Rat i glad su dva biča koja tuku kmeta. Prvi zbog slabe države, drugi zbog toga što se loša godina ne može ublažiti trgovinskom razmjenom. Razdoblje od IX. do XII. stoljeća je doba prehrambenih kriza koje se javljaju svakih nekoliko godina s pravilnošću prirodne pojave.
U feudalnoj Europi slabi moć kraljeva i vrhovnih vladara, a jača decentralizirana vlast manjih vladara (kneževi). Beskrupulozna je borba za imanja, zemlju i vlast. Kneževo bogatstvo u zemljoposjedu je okosnica područne organizacije. Kaštelan je knežev zamjenik (zapovijeda tvrđavom, nadzire zemlju i predsjedava lokalnom sudištvu). Kneževi ubiru poreze, cestarinu. Moć im je veća od kraljeve. Poglavar je zemlje (patria). U X. stoljeću oblikovala se nova stalež – plemstvo (kao u Rimskom carstvu - patriciji).
Društveno-gospodarske značajke pred-feudalnog razvoja u Hrvatskoj
U prvotnom poretku prvobitnih rodbinskih zajednica osnova njihovih društveno-gospodarskih odnosa je bila zajednica svih proizvodnih snaga i društvena svojina svih sredstava nužnih za život. Takva zajednica je bila posebna proizvodno-potrošačka jedinica, sa svom pokretnom i nepokretnom zajedničkom imovinom, osim osobne i sitnog vlasništva zvanog pratež.
U Hrvatskoj je u Srednjem vijeku između Gvozda i mora postojala teritorijalna društveno-gospodarska ustanova – seoska zajednica, početno u svom potpunom obliku.
Društveno-gospodarski odnosi unutar seoskih zajednica sačuvali su se u mnogobrojnim našim izvorima.
Zajedničko društveno vlasništvo cjelokupne imovine bila je osnova i okosnica svih srednjovjekovnih hrvatskih društveno-gospodarskih ustanova i proizvodnih resursa. Ti su odnosi različiti od općeg rimskog prava, koje te odnose zove leges barbarorum.
Gospodarsko-društveni život u Hrvatskoj odvijao se u ono doba:
(a) na vladarskim veleposjedima, županijama;
(b) u seoskim i rodbinsko-dvornim zajednicama, u kojima nije bilo veleposjeda;
(c) u plemenima, obično u savezu plemena i župama.
Župe su početno bile zavisne o vladarskim službenicima, županima, samo vojno-politički, a poslije donekle i sudbeno. Župan je na čelu županije, služba je bila isprva vojnička a kasnije sudska izaslanih vladara. U prijelazu iz XI. i XII. st. dobiva naziv knez (comes). Unutar županije bilo je vladarevih imanja. Ban i župan imaju veleposjede, a također i crkva, koja ih dobiva darivanjem vladara a ponešto od privatnih osoba ali i kupovinom.
Feudalizam na području Hrvatske
Prijelaz na feudalni sustav se u raznim dijelovima naše zemlje zbivao u različito doba. Feudalizam je zbog svoje zatvorenosti prevladavajuće naturalnog značaja, a po svom trajanju vrlo dug stadij odnosno epoha ili društveno-ekonomska formacija koju označava spor i slab razvitak proizvodnih snaga. Razlikuju se obično rani, srednji i kasni feudalizam.
Osnovna obilježja feudalizma u poljoprivredi su:
Prevladava naturalna privreda, premda postoji i tržišna proizvodnja, no većinom na uskom, lokalnom tržištu.
Sredstva za proizvodnju u poljoprivredi uglavnom se proizvode na feudu. Seljak je uz stočarenje i poljodjelstvo izrađivao nastambe, oruđe i alate, bio je vojnik itd. S tim u vezi je i poljoprivredna proizvodnja, kao djelatnost, povezana s obrtničkom i drugom radinošću.
Proizvodni odnosi su obilježeni time što su proizvodna sredstva dana kmetu, koji je vezan uz zemljište i s kojega ne smije otići. Kmet je potpuno bespravan zbog čega se buni i bori za svoje pravice. Kmet je dužan feudalcu davati rentu.
Feudalna renta je tijekom feudalnog razdoblja obuhvaćala radnu rentu, proizvodnu ili naturalnu i kasnije novčanu rentu. Uz sve to kmet je dužan ići u rat za feudalca, koji u razvijenom feudalizmu ima svu administrativnu i sudsku vlast.
Radna renta (tlaka, kuluk) predstavljala je obvezu kmeta da (dijelom svog radnog vremena) radi na feudalčevu imanju.
Proizvodna ili naturalna renta predstavlja obvezu kmeta da feudalcu i crkvi daje dio od svoje poljoprivredne proizvodnje odnosno proizvode.
Novčana renta se odnosi na novčana davanja kmeta feudalcu. Ta se renta javlja najkasnije razvojem robno-novčane privrede.
(1) Općenito nizak stupanj razvoja proizvodnih snaga, nerazvijena sredstva za proizvodnju, spori razvoj poljoprivredne tehnike itd. Tada, kada je kmetu omogućeno proizvoditi dio za sebe (a ostalo za gospodara), javlja se imovinska razlika između kmetova. Pojavom novčane rente seljak je bio prisiljen prodavati dio svoje proizvodnje na tržištu te se time sposobniji uzdižu i tako nastaje razlika između kmetova.
Poljoprivredna proizvodnja je bila ekstenzivna, bilo je razmjerno dosta zemljišta, a nije bilo sredstava za intenzivnu proizvodnju. Struktura sjetve je bila drugačija nego sada, prinosi su bili niski. Stočarstvo je bilo nešto razvijenije, s prevlašću kategorija stoke kao što su to goveda i ovce te konja i volova kao vučne sile.
U poljoprivredi je postojao sustav tropolja (ili dvopolja); jedno polje se zasijavalo svake godine oziminom, drugo polje zasijavalo se u proljeće jarinom, a treće polje se ostavljalo pod ugarom tj. neobrađeno. Ljeti, kada bi se požnjela žita, strništa su se koristila za zajedničku ispašu stoke (vlastite kmetske i vlastelinske). Pravo paše vrijedilo je kako za strništa tako i za zemlju pod ugarom. (Ugar je zemljište koje se ostavlja privremeno neobrađeno). Pretežno su se ipak sijala jara žita a manje ozima, jer se tako produžavala paša. Uvođenjem kukuruza u plodored skraćuje se razdoblje paše na zemljištima kojima se ta kultura zasijavala.
Potrebe za hranom postupno su se povećavale. U proizvodnju ulazi i krumpir, koji se isprva uzgaja na okućnici a kasnije na polju. U kasnom feudalizmu počinje se uzgajati krmno bilje na oranicama, koje daje više stočne hrane od livada i pašnjaka. Agrotehnika je bila općenito primitivna i stihijski je napredovala.
Tipovi feudalizma u Hrvatskoj
Na području današnje Hrvatske postojala su dva feudalna tipa i to:
1) Srednje-europski, 2) Venecijanski, te 3) posebna organizacija na području Vojne krajine.
Feudalizam, prema tome, nije imao na području naših krajeva jednaka obilježja. Svako od njih razvijalo se pod utjecajem posebnih društveno-ekonomskih prilika i to zbog posebnih prirodnih i ekonomskih činitelja te posebnih vanjskih utjecaja. (Feudalizam 13. stoljeća nije jednak feudalizmu 18. stoljeća), uvjeti se mijenjaju iz stoljeća u stoljeće. Osim toga, u nijednom dijelu područja nije postojala čista feudalna formacija kao jedini oblik agrarno-proizvodnih odnosa.
Organizacija feudalnog imanja
Kmetsko selište, kao zemljišna jedinica na feudalnom gospodarstvu, je posebno izdvojeno i u proizvodnom smislu popuno nezavisno poljoprivredno gospodarstvo. Obuhvaća njive, livade, kuću i okućnicu. Vlasništvo je feudalca, u pravilu je nedjeljivo, za kmetove je nasljedno u smislu da ga nasljeđuju potomci. Veličina selišta je bila različita u različitim krajevima i razdobljima. Selište je nasljedno i čini neku vrstu baštine. Kad feudalac prodaje selište s njima prelaze i kmetovi kod drugog gospodara.
Polja su se dijelila na poteze, a potezi na dionice. Okućnice kmetova su se zvale intravilan. Svaki je kmet dobio dionicu u svakom polju. Te su se dionice zvale ekstravilan. Intravilan i ekstravilan su činili selište. Na osnovu kmetskog selišta seljak je imao pravo na uporabu zajedničkog pašnjaka i šume (tzv. općina).
Organizacija feudalnog posjeda srednje europskog tipa
Zemljište oko feudalnog dvora naziva se alodij ili gospoštija. Feudalac, koji ubire sav prihod od proizvodnje s alodija koristeći kmetski rad, počinje otimati zemlju od selišta i pripaja je alodiju (iza 18.stoljeća posebno).
Postoji zajednička zemlja tzv. općina na koju su imale pravo podjednako sve kućne seoske zajednice (pašnjaci i šume).
Kućne ili obiteljske zadruge
Kućna je zadruga najstarija organizacija na našim područjima koja je prolazila kroz mnoge stadije razvoja, a predstavlja (današnjim rječnikom rečeno) veliku eksploatacijsku jedinicu u poljoprivredi. To je tip poljoprivrednog poduzeća sa zajedničkom proizvodnjom i potrošnjom.
Kućna zadruga ili obiteljska zajednica bila je osnova prastarog društvenog uređenja, obitelj okupljena oko jednog kućnog ognjišta, vezana zajedničkim interesima za opstanak, nastala iz jednog krvnog srodstva, iz jednog praizvora.
Obilježja kućnih zadruga su bila slijedeća:
Kućna zadruga predstavlja obiteljsku zajednicu koja se temelji na krvnom srodstvu i obuhvaća više naraštaja potomaka jednog oca.[1] Kućne zadruge su znale brojiti od 300 do 400 ljudi i od njih su često nastala čitava sela istog prezimena.
Zadruge su počivale na običajnom zakonu. Organizacija proizvodnje i upravljanje zasniva se na patrijarhalnom demokratskom načelu. Starješinu zadruge (kuće- gospodar) izabire Kućno vijeće, kojeg čine svi odrasli članovi kojima starješina odgovara za svoj rad. Imovina je zajednička, a i zajednički je rad na obrađivanju zemlje i na ostalim poslovima. Raspodjela prihoda odnosno dohotka je zajednička.
Sustav gospodarenja odgovara zajedničkom vlasništvu. U zadruzi postoji podjela rada.
Kućna zadruga je stabilna zajednica u okviru naturalne privrede i ona se očuvala dugo, sve do izmaka XIX. stoljeća, a gdje i duže, pa čak do iza II. svjetskog rata. Prodiranjem robno-novčanih odnosa dolazi do postupnog slabljenja i konačnog raspada kućnih zadruga.
Ukinuće kmetstva u civilnoj Hrvatskoj 1848. godine nastupilo je kao rezultat političkog akta. Prijelazno vrijeme od feudalnih do kapitalističkih odnosa obilovalo je isprepletenim ekonomskim procesima različitog oblika, koji su uvjetovali taj prijelaz. Ukidanjem kmetstva, formiranjem slobodnog seljačkog vlasništva otpočela je etapa kapitalizma u poljoprivredi. Društveni se razvoj kretao postupno i vrlo sporo.
Feudalizam u Slavoniji
Ovdje u našoj Slavoniji, kada je Karlovačkim mirom 1699. dovršeno oslobađanje ovih krajeva ispod turske vlasti, privremena uprava zemlje došla je u ruke carske komore i carske vojske iz Beča. Tek 1745. uspostavlja se civilna vlast u obliku požeške , virovitičke i srijemske županije. U Slavoniji je tada izgrađen veliki feud na čitavom prostoru s kojeg su Turci bili potisnuti. Taj novi veliki feud bio je sav kolonizatorski i kolonijalni. Feudalni gospodari postali su stranci: Odeschalchi, Kuffstein, Coseau, Zuan, Imsen, Oduyer, Petrasch, Trenk, Valseck, Caraffa, Cardona, Prandau. Novi feudi su donijeli ogromnu koncentraciju zemljišnih posjeda. Na mjesta mnogih malih turskih aga koji su živjelii kao rentijeri ali su imali prihode kao srednji seljaci, došao je jeden veliki feudalac kao regionalni vladar, s velikim dvorom i adminitracijom, carski pouzdanik sa slobodnim rukama u upravi i sudstvu. Nad selima s hrvatskim stanovništvom zavladali su kolonizirani stranci koji su vršili dalju kolonizaciju Nijemaca i Mađara na svoja područja, stručnjaka i privrženih ljudi, tako da je novi feud učvrstio karakter strane kolonije na hrvatskom tlu, a tlo su i dalje obrađivali hrvatski seljaci. No to kolonizatorsko plemstvo bilo je posve odano vladaru, bilo je i u službama bečkoga cara i kralja, sredstvo austrijske, kasnije i mađarske centralizacije. Nova feudalizacija Slavonije nastajala je u vremenu apsolutne monarhije i merkantilizma u prijelaznom vremenu izrastanja feudalizma u kapitalizam.
