„Staro Belišće“ izvan vremena i prostora

Može li se pisati o projektu "Belišće", a ne objasniti povijesni i civilizacijski kontekst u kojem se on rađa, razvija i na kraju završava.

Piše: Željko Komadina, Jan 15, 2015

Riječ je o knjizi Milana Salajića „Staro Belišće – kulturno povijesni vodić“, doduše objavljene još 2012., no stjecajem okolnosti na dnevnom redu ove recenzije se pojavljuje sada. Bez obzira što je knjiga produkt rada povjesničara-amatera, bez obzira što izdavači Ogranak Matice hrvatske iz Belišća i Grad Belišće nisu iz djelatnosti izdavaštva, dakle profesionalci i što je urednik izdanja Stjepan Komaromi prosvjetar po vokaciji, knjiga je izrađena na najvišoj zanatskoj razini i obradovala je sve zaljubljenike u lokalnu povijest u Belišću. Knjiga je po žanru povijesna monografija. Receptura je dobro poznata, točno odabrane fotografije na naslovnici u kombinaciji s odličnim fontom i ciljanim naslovom, doprinosi vanjskoj atraktivnosti, što knjigu ovog formata čini poželjnom i uočljivom. Zbog obilja fotografija u knjizi posloženih kao ilustracija teksta, što baš i nije svaki puta sinhronizirano, izdavač se istakao odabravši potrošiti za izdanje malo više i djelo štampati na najboljem papiru, sa tvrdim koricama, sa šivanim uvezom. Jednom riječju – petica.

Opća je navada svih jedinica lokalne uprave na terenu, od onih malih općina pa do najvećih gradova, izdavanje monografskih izdanja povjesničara-entuzijasta posvećenih lokalnoj povijesti, kako bi se poručilo čitateljima, turistima, putnicima namjernicima, a i svojim vlastitim građanima kako nismo od jučer, kako su iza nas tradicija, vrijeme, kulturni i civilizacijski dosezi. I u ovom slučaju Grad Belišće je podupro ovaj projekt, koji se pri tome pridružuje na polici ranijim monografskim izdanjima, ali niti jedno lokalno izdanje nije tako ambiciozno rađeno kao ovo, tako širokog zahvata, uz korištenjem obilja fotografskog meterijala, i luksuzno opremljeno. Radi se o tiražu od 1000 primjeraka, na čemu bi Gradu mogli pozavidjeti i veliki nacionalni izdavači čiji tiraži ne prelaze petstotinjak primjeraka ozbiljnih knjiga, sa izuzetkom nekih hit izdanja koja se mogu prodati na hrvatskom tržištu u tisuću do dvije tisuće primjeraka.

Grad Belišće je u onom vremenu racionalnog i štedljivog vođenja grada, pod upravljačkom palicom tadašnjeg vođstva, ipak smogao snage da sva podržana izdanja raskošno opremiti, pa se ova knjiga može po tom elementu ravnati sa do sada izašlim luksuznim godišnjacima, pri čemu se ocjena ne odnosi na sadržaj, tj. obradu tema i kvalitetu tekstova. Jer, uglavnom u godišnjacima priloge pišu lokalni autori, a to znače da se radi o amaterskom radu, uz gostovanje pokojeg profesionalca kada se radi o kompleksnijoj temi i zahtjevu da se ozbiljnije zahvati u povijesnu materiju.

Forsiranje diskursa neutralnosti

Sva su dosadašnja belišćanska izdanja tematski parcijalno zahvaćala život Belišća, tj. odnosila su se na jedno životno područje poput ribolova, gospodarstva, šaha, dramskog amaterizma i sl. U knjizi Milana Salajića zahvat u tkivo Belišća i njegovu povijest je sveobuhvatan: pokriva gotovo sve aspekte života stvarajući mozaik sastavljen od mnoštva kamenčića, štoviše iznosi i samu bit, izvorište iz kojeg sve nastaje: život i djelo poduzetničke obitelji Gutmann, porijeklom iz mađarske Velike Kaniže. Autor se jasno u uvodu određuje prema najzaslužnijima: „Uz posvetu utemeljiteljima i graditeljima Belišća,...“.

Knjiga je organizirana kao kronološka rekapitulacija čitave povijesti mjesta, počev od nulte godine – 1884., kada je ova poduzetnička odiseja startala i kada su mjesto i industrija simbiotski konstituirani, pa do kraja 1945., kada kapitalistički projekt završava raspršenjem obitelji Gutmann po bijelom svijetu (neki članovi su i stradali...). Naslovom „Staro Belišće“ autor jasno razgraničava ovo razdovlje od slijedeće razvojne faze, nastale u drugom političkom i društvenom kontekstu nakon II. svjetskog rata. Premda se zapravo u poduzetničkom smislu radi o kontinuitetu modernizacijskog projekta industrijalizacije ovog dijela Slavonije. Nositelji projekta ove druge faze su neke druge elite, a ne ove židovske iz Velike Kaniže.

Ovakav koncept knjige zahtjevao je od autora minuciozan rad na prevrtanju povijesnih izvora i izvlačenju na svjetlo dana do sada neistraženih detalja, što se treba pohvaliti. Taj poduhvat skupljanja i nizanja suhoparnih činjenica o pola stoljeća života Belišća, a da se ničim ne zaintrigira čitatelja nekom osobnom opservacijom, izražavanjem vlastitog autorova odnosa ili distance prema događajima u knjizi, čine knjigu manje atraktivnom za čitanje, a povjesnu analizu nezavršenom. Mora se reći da ne postoji neutralna povijest, osobito ova koja je odredila nas i naše roditelje. Tako suzdržano i plašljivo nizanje podataka, tj. izbjegavanje eksplicitnog iskaza stava o proteklom vremenu, osiromašuje čitateljski doživljaj a i pedagoški utjecaj na mlađe čitatelje. Svaki moj trud usmjeren na traženje nekog stava i mišljenje, dakle pohvale ili kritike vremena, događaja i teme od strane autora – je uzaludan. Izuzetak je možda sama 1945. godina; autor se držao antifašističke platforme izražene u Ustavu RH, te je prodor partizanskih jedinica u Belišće i istjerivanje Nijemaca nazvao – oslobođenjem. U današnje vrijeme sustavne revizije naše povijesti to je stav, ali kako vrednovati izgradnju industrijskih kapaciteta poduzeća S.H Gutmann d.d. u ovom dijelu Slavonije, ili pak politiku stanogradnje u radničkim i činovničkim getima, što reći o uveženoj tj. preslikanoj stranoj kulturi doseljenih radnika i činovnika na naš teren, jesu li značajne sindikalne akcije radništva opravdane, ili autor drži stranu kapitala. Ja sam to želio pročitati.

Međutim, ono što autor u tekstu sakriva, prateće fotografije otkrivaju do kosti. Autor koncepcijom teksta i slike nehotice kontrapostira dva svijeta unutar jedinstvene teme povijesti Belišća, pokušajući ih svojim tekstom spojiti i ugurati ispod istog krova, u želji da se čitatelju sugerira harmonija i pravocrtno kretanje. Kada bi se zamislila knjiga bez teksta, samo sa slikama, bilo bi to uzbudljivije „čitanje“ Belišća, nego li je to sa ovim monotonim nabrajanjem investicija, zgrada, događaja, likova i amaterskih družina. Bio bi to sočan „sadržaj“, jednoznačan i sugestivan, o čemu se tu radi, tko tu koga i sa kojim ciljem. Ovako kako je složena knjiga uspavljuje kritičku oštricu čitatelja, zamagljuje mu jasan pogled u vrijeme i prostor, od pojave projekta do njegovog dramatičnog završetka.

Da potkrijepim mišljenje sjajnim primjerima: dovoljno je pogledati stranicu 48. i 49. Na lijevoj strani je slika predvorja Palače Gutmann (Pale), sa oblogama na zidovima od slavonske hrastovine, oblikovana u stilu secesije, impozantnih proporcija, a sa lijeve strane rasklopa knjige slika je „skupine radnika tvornice tanina zaposlenih na najnapornijim poslovima kačara“. Kad se pogledaju te šljakerske face, polugola musava tijela sa čekićima podignutim iznad glave, odmah vam je jasno što je tu posrijedi. Bajanje autora o industrijskoj arhitekturi stambenih zgrada namjenjenih stanovanju radničkih obitelji, kao uzoru standarda stanovanja tog vremena, padaju u vodu kada se suprotstave monumentalnosti Palače Gutmann ili pak Velike kuće. Upravo tekst skriva istinu iz onog vremena; zapravo svi ovakvi kolonijalni projekti na slavonskom tlu imali su gotovo iste arhitektonske forme i urbanističke rastere, što se vidi na nasumičnim primjerima: DIK Đurđenovac iz Đurđenovca ili pak Bata d.d iz Borova. Svagdje je isti obrazac i isti standard za radničku klasu, bez obzira bila ona uvežena iz Ugarske i Austrije, ili se pak radilo o našim Slavoncima ili Ličanima koji su kao lumpenproleteri bili prisiljeni prodavati svoju radnu snagu.

Nestrpljivo sam očekivao priču o susretu autohtonog stanovništva sa ovim „čudom“ na obali Drave, ali te priče nema. Autorova priča je hermetična, zatvorene u okvire industrijskog naselja i uvežene kulture doseljenog stanovništva. Sve navedeno o kulturnom amaterizmu: glazbenim bendovima, kazališnoj amaterskoj družini, prebjegu iz Rusije - Ivanu Nikolnikovu – Vanji, sportskim timovima, tenisu za gospodu Gutmanne, sve je to uveženo i nakalemljeno ovdje. Isti scenarij se ispisivao u Osijeku, Vukovaru, Borovu, svagdje gdje je strani kapital apliciran sa ciljen izvlačenja prirodnih dobara sa terena, u postupku industrijske prerade. Svagdje je ostavljen isti trag.

Kolonizacija prostora

Autor je trebao voditi brigu kome će knjiga doći u ruke i dati odrednice vremena i prostora. Autor zapravo nije iznio razumljivu storiju o Belišću, dojam je kao da je sve ovo došlo iz svemira, kao da sve ovo nema uzročno-posljedične spone sa ondašnjim političkim, civilizacijskim i geopolitičkim silnicama druge polovice 19. stoljeća u Europi. Nisam do sada naišao na takav koncept; sve velike knjige težile su objašnjavanju, a ne zamagljivanju. Trebamo li mi biti zadovoljni jednom nedorečenom slikovnicom o onom što nas je sve odredilo.

Autor nije smogao hrabrosti napisati kako se radilo o klasičnom kolonijalnom projektu, ovaj puta unutar Austro-Ugarske Monarhije. Kao što su velike sile Zapada poput Španjolske, Portugala, Velike Britanije, Nizozemske i Belgije već u ranijim stoljećima pokorile planetu, što sjajno obrađuju neki moderni autori poput Donalda Rajta (Kratka istorija napretka, Geopoetika, Beograd, 2007.) ili Nialla Fergusona (Civilizacija: Zapad i ostali, Profil, Zagreb, 2012.), prostor Hrvatsko - Ugarskog Kraljevstva , politički osvojen još 1102. Pactom Conventom, a naknadno politički redefiniran Hrvatsko- ugarskom nagodbom 1868., započinje svoju novu razvojnu fazu u okrilju kapitalističke društvene paradigme, pri čemu sve ima svoj izvor na Zapadu, naš prostor nema svoj autohtoni kapitalistički razvoj. Jednako kako je austrijsko plemstvo nakon povlačenja Turaka vojskom i konjanicima jednostavno pripojilo čitav prostor Slavonije, Srijema i Baranje i dodijelilo zaslužnim pojedincima bečkog dvorskog sustava svu zemlju - najvažniji razvojni resurs tog doba, tako sada, nova građanska klasa Austrije i Ugarske, nastala i politički osvještena nakon serije građanskih revolucija u Europi polovicom 19. stoljeća, započinje pohod na Slavoniju, ovaj puta na novoj platformi – industrijalizmu.

Praćena bankarskim kapitalom ova klasa ponovo „pokorava“ već ranije savladan prostor, ali je sada ulog druge vrste: umjesto zemlje sada su to hrastove šume, kamen, minerali, ribnjaci, stoka, kože a i poljoprivreda se modernizira upotrebom strojeva. Taj modernizacijski proces ima svoje izvorište negdje drugdje, a sada se sa vremenskim pomakom aplicira na zaostali Istok, odnosno Balkan. U drugoj polovici 19. stoljeća započinje brza eksploatacija hrastovih šuma, što je za našu temu dobro ilustrirao povjesničar Hrvoje Volner u svom magistarskom radu pod nazivom S. H. Gutmann d.d. u industriji međuratne Jugoslavije i razvoj Belišća, Zagreb, 2007. Grafičkim prilozima i tablicama je ilustrirao kojom se brzinom smanjuju površine pod hrastom lužnjakom.

Neosporno je da je taj nalet industrijalizacije unaprijedio neke naše sredine, poput na pr. Belišća, Đurđenovca, Našica, Vukovara, Borova, a napose Osijeka koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio pravi industrijski grad. Zanimljivo je pogledati rezultate tog modernizacijskog procesa i u nekim drugim dijelovima današnje Republike Hrvatske, kao na pr. u Rijeci. Prošle godine pogledao sam izložbu u Gradskom muzeju u Rijeci pod nazivom RIP - Riječka industrijska priča, gdje je vidljivo da je Rijeka u 19. stoljeću bila ravna Zapadu, čak u nekim područjima strojogradnje (torpeda) ispred mnogih europskih sredina. Danas je evidentno da je taj proces zaustavljen, industrijski kapaciteti su gotovo svi propali, pa sam se gledajući izložbu našalio da je Rijeka zapravo sama po sebi danas muzej propale industrije.

Kompradorski mentalitet

Čitajući i gledajući knjigu Milana Salajića Staro Belišće – kulturno povijesni vodić nisam našao što sam tražio. Pitam se, uostalom, što možemo očekivati od ovakve knjige? Kako knjigu može uopće na ispravan način čitati publika bez sustavnog povijesnog, političkog i društvenog obrazovanja, da ne govorimo o mlađim ljudima sa iskrivljenim svjetonazorom, namjerno proizvedenim posljednjih dvadeset godina sustavnom revizijom povijesti i društvenih i humanističkih vrijednosti. I dok smo se već navikli da nam to dolazi iz vrhova države i nekih stranaka, sada se eto pojavljuju epigoni takvog pristupa na lokalnoj razini društva.

Ne čudim se u svemu tome lokalnim političkim snagama što vode komunalne pogone na terenu; mislim da se radi o nerazumijevanju i nesnalaženju, pa im se omakne finaciranje ovakvih projekata javnim novcem. Upitna mi je profil lokalnih aktera koji su se upregli u produkciju ovakvih istina o „našoj povijesti“, jer to je „naše“ Belišće.

Gledajući stare slike Belišća asocijacije me vraćaju na davno viđene prizore iz filmova o kolonijalnoj povijesti Indije: šljakeri sa mrkim pogledima i sa čekićima u rukama podsjećali su me na pokorene, bose i gole Indijce upregnute u službu Engleza, a Palaču Gutmann poistovjećujem sa guvernerskom palačom britanskih činovnika i administratora, poslanih tamo daleko u službu po zadatku, u ime njenog Kraljevskog visočanstva. Fale mi slike „belišćanskih crnaca“ sa palminom granama u rukama umjesto čekića...

Sada, kada smo na širem planu kao društvo napustili jedan emancipacijski projekt i ideološki zaokrenuli nazad, u povijesnu regresiju, sa svim popratnim pojavama ranog kapitalizma, neki dijelovi društvene elite su ostali bez teksta, a glavnina je samo promijenila ploču. Naprosto se prilagodila novom stanju. Zato, ne ustručavajmo se ocijeniti takvu društvenu poziciju kroz riječi Béle Hamvasa, mađarskog sociologa i filozofa: „Tko se prilagođava, on nije zločinac, on je podlac“.

U ovom slučaju, u izdavanju knjige Staro Belišće – kulturno povijesni vodić, svoje prste ima i jedna hrvatska institucija – Matica Hrvatska, tj. njen ogranak Belišće, kao suizdavač knjige. Budimo direktni, još je grof Janko Drašković kao prvi predsjednik Matice, tada još ilirske, davne 1842. jasno obrazložio razlog njena uspostavljanja: "Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i književstvost u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati, da se domorodno izobrazi".

Boris Buden pak u Barikadama, (http://www.elektronickeknjige.com) kaže:

„Realno, Matica nije ništa drugo nego jedna izdavačka kuća, simbolički međutim ona je glavni nositelj hrvatskog narodnog preporoda. I jedna i druga komplementarna strana matičine djelatnosti imaju nešto zajedničko: zbivaju se u neprijateljskom okruženju tuđe države, kao kulturna opozicija vlasti koja je stoga uvijek i politička opozicija i to u subverzivnom smislu. Matica je otad uvijek nešto više od kulturnog društva, ona je, štoviše, zamjena za ono što Hrvati nemaju, naime nacionalnu državu čiju ulogu Matica pod danim okolnostima u najvećoj mogućoj mjeri preuzima“.

Ovdje imamo jedan paradoks: sada kada Hrvati imaju nacionalnu državu, kada su „svoj na svome“, njena nacionalna institucija (Matica) koja je po definiciji bila protumađarska, uređuje knjigu koja se ne usudi ekspicitno objasniti čitatelju da je ovaj dio Hrvatske bio kolonijaliziran kako mađarskim kapitalom, tako i mađarskim ljudima, a samo sa jednim ciljem: posjeći hrastove šume, stvoriti industrijske proizvode, i ekstrahirati višak vrijednosti sa ovog područja naše domovine.

Dok ovo pišem Hrvati čekaju strane investicije k'o ozeblo sunce!!!

#ŽeljkoKomadina #staroBelišće #MilanSalajić #Gutmann #industrijalizacija