Pola stoljeća od nestanka vlastelinskog paromlina u Valpovu

Piše: Stjepan Najman

Prije pola stoljeća Valpovo je ostalo bez jednog od svojih značajnih (ako ne i najznačajnijeg !) industrijskog, tehničkog, građevinskog te kult(ur)nog objekta – vlastelinskog mlina. Pored mlinske djelatnosti u njemu je proizvođena električna energija (''Valpovačka munjara'') počevši 1903. godine.

Vlastelinski je mlin mnogim Valpovčanima ostao u sjećanju po žmirkavim žaruljama i čestim prekidima opskrbom električnom energijom, zbog pucanja prenosnih kajševa, i prekida kino-predstave baš kada je najnapetije. Ipak, imalo je to svoje draži.

Najsuvremeniji mlin tog vremena, u široj okolici, pušten je u rad 1869. godine. Dao ga je podići barun Gustav Prandau (1807. – 1885.) i građen je tri godine. Imao je dva pogona: na vodu i na paru. Parni je stroj bio marke ''Corlis'' i snage 30 KS, dok je za pokretanje mlina vodom služio kotač promjera 5 metara i širine 4,5 metara, koji je kod prosječnog vodostaja rijeke Karašice također proizvodio snagu od 30 KS. Za pokretanje mlina vodom trebalo je tijekom cijele godine osiguravati vodostaj rijeke Karašice. Kada je tih godina iskopan kanal od rijeke Karašice do Drave kod sela Gat, a istodobno nije, kako je bilo planirano, izgrađena i brana kod Gata, koja bi propuštala samo višak vode u Dravu, valpovački mlin je ostao bez vode.

Godine 1903. u mlin je ugrađen novi parni stroj marke ''Erste-Brüner'' snage 70 KS sa elektrogeneratorima od 8 i 12 KW. Elektrogeneratori su proizvodili električnu energiju za potrebe mlina čiji je kapacitet povećan na 10 tona prerade žitarica u danu.

Kako je proizvođeno više električne energije nego se moglo potrošiti, 1925. godine elektrificirani su glavni dijelovi Valpova i od tada u mjestu radi javna rasvjeta. Nosioci radova na izgradnji niskonaponske mreže u Valpovu bili su Josip Širok, Stjepan Borić i Josip Pinterić. Izgradnju je financirao valpovački vlastelin i Općina Valpovo.

Ubrzo su i ostali Valpovčani željeli uvesti električnu rasvjetu u domove te je zbog povećane potrebe za električnom energijom 1928. godine u vlastelinskom mlinu u Valpovu ugrađen jači elektrogenerator snage 40 KW.

Generalna rekonstrukcija mlina izvršena je 1940. godine. Ugrađena su suvremena planska sita, čistilica krupica, mlinski valjak i drugi strojevi. Za pogon mlina ugrađen je novi motor na upojni plin i tekuće gorivo marke ''Deutz'' snage 120 KS sa elektrogeneratorom od 60 KW. Dnevni kapacitet mlina povećan je na 15 tona prerade žitarica. Mlinom je tada rukovodio Franjo Sabljić. Upravitelj vlastelinske munjare tada je bio Vjekoslav Kutičić, a pomoćnici Joško Martinčić, Stjepan Martinčić, Stjepan Čamagajevac, Matija Ađić i drugi. Šegrti su bili Matija Sušić, Vlado Kopf i Antun Tomašević.

Mlin je nacionaliziran 1945. godine. Njime je, do osnutka Kotarskog mlinskog poduzeća (KMP) ''Stjepan Petnjarić'' Valpovo 15. kolovoza 1948. godine, upravljala Državna uprava mlinova pri Okružnom narodnooslobodilačkom odboru Osijek. Prvi direktor je bio Antun Lučentić, a od 1. travnja 1950. Ivan Uranjek. Od 21. listopada 1952. KMP ''Petnjarić'' je pripojeno Poduzeću za promet i preradu žitarica ''Žitni fond'' Valpovo.

U razdoblju od 1952. – 1955. godine organi upravljanja ''Žitnog fonda'' donijeli su nekoliko važnih odluka koje su bitno unaprijedile poslovanje poduzeća. Jedna je i Odluka o izgradnji novog energetskog postrojenja u Mlinu Valpovo. Iz Fonda osobnih dohodaka radnici ''Žitnog fonda'' uložili su 11 500 000 dinara u novu električnu centralu. Time je osigurana energija za postojeća postrojenja mlina, a mjestu Valpovo osigurana je električna rasvjeta. Električnu centralu pokretao je motor na upojni plin snage 250 KS sa elektrogeneratorom od 225 kW. Motor je kao rabljeni nabavljen iz Ivanice kod Užičke Požege. Pušten je u rad 1953.godine. U nabavi, dopremi i montaži električne centrale sudjelovali su Oto Dojkic, tadašnji tehnički direktor ''Žitnog fonda'', Josip Martinčić, šef električne centrale u Valpovu, Stipa Đuranić, prvi strojar, te Pero Šošić, Ernest Sabljić, Drago Rihart, Veljko Vukosavljević i drugi.

Nakon te ugradnje u strojarnici Mlina i električnoj centrali bilo je ukupno tri energetska postrojenja koja su radila prema potrebi pojedinačno ili zajedno, proizvodeći energiju za mlin i mjesto Valpovo sve do 1959. godine kada su mjesta Valpovo i Belišće priključena na distributivnu mrežu ''Elektroslavonije'' Osijek. Valpovački je mlin priključen na distributivnu mrežu i uspješno je radio sve do 1965. godine.

U tom razdoblju u električnoj centrali i strojarnici mlina, radili su Dragutin Lehard, Vjekoslav Kutičić i Josip Martinčić kao šefovi centrale. Josip Širok, Stipa Đuranić i Oto Dojkić bili su dugogodišnji prvi strojari, a pomoćnici i radnici bili su Đuro Biuklija, Janoš Brozović, Matija Lončarić, Josip Biuklija i drugi.

Nakon prestanka rada mlina, parni stroj i motor na upojni plin snage 120 KS prodani su u staro željezo, a motor snage 250 KS u Knin za pogon kamenoloma.

I umjesto da se mlin sa munjarom konzervira i pretvori u tehnički muzej jedinstvene baštinske vrijednosti, kao što je to učinjeno u nekim gradovima u Slavoniji, mlin je srušen 1965. godine što se pripisuje jednom tadašnjem partijskom moćniku.

Uistinu šteta, jer unatoč velikim obećanjima o raznoraznim gradnjama i nakon 50 godina na njegovom mjestu niče jedino - trava.

#StjepanNajman #vlastelinskiparomlin #Valpovo