Obrazovanje i škola u Valpovštini gledani kroz prizmu promjene društvenih odnosa

Škola nije otok već institucija stopljena sa sredinom, podložna promjenama u politici, društvu, znanosti i kulturi

Piše: Željko Komadina

Svaka se sredina diči svojim kulturnim postignućima, radi li se o uspjesima svojih istaknutih pojedinaca ili je pak riječ o institucijama poput čitaonica/knjižnica, muzeja, a posebno se ponose dosezima organiziranog obrazovanja – školom. Kao što je poznato Valpoština se može podičiti ranim počecima institucionalnog, sveobuhvatnog obrazovanja. Radi se o razdoblju moderne, duhu prosvjetiteljstva, o prosvjećenom apsolutizmu države na ovom prostoru, koja eto, glede obrazovanja, nije niti svoju duboku provinciju zaboravila.

Temom školstva su se do sada pozabavili mnogi autori iz Valpova, svaki u svom uskom segmentu promatranja. Tako profesorice Mirela Skelac - pišući tekst povodom 225. godišnjice osnutka osnovne škole Matije Petra Katančića - i Marija Varžić-Biuklija, povodom 227. godišnjice, navode prvi spomen škole u Valpovu koji datira od 1774. godine, te da se u prvim godinama nastava izvodila na njemačkom i ilirskom jeziku. Prof. Josip Matijević piše 2002. godine o 150. obljetnici postojanja škole u Ladimirevcima, a Marin Janković 2001. godine piše o 150. godišnjici utemeljenja prve škole u Brođancima, za što obojima kao izvor informacija o tim udaljenim datumima služe školske spomenice. Milan Salajić za Belišće navodi 1886. kao godinu osnivanja Obće privatne pučke škole. Prof. Ivan Tonković piše o počecima strukovnog obrazovanja u Valpovštini pa navodi godinu 1898. kao datum osnivanja šegrtske škole u Valpovu. U drugom radu pod nazivom „50 godina postojanja gimnazije u Valpovu“ piše o osnutku valpovačke gimnazije 1963. I Dragan Milošević u svom radu o povijesti mjesta Valpovo daje svoj kratki pogled i osvrt na pojavu prve narodne škole. Uglavnom, odlika svih ovih povjesničara-diletanata jest faktografija. Svaki od spomenutih autora zadržao se na otkrivanju datuma kada je došao prvi učitelj u selo, kada je izgrađena prva namjenska zgrada sa učionicama, tko je plaćao drva za zimu učitelju, gdje je taj pionir obrazovanja stanovao i td. Svi radovi ovih povijesničara-amatera „boluju“ od pozitivističkog pristupa temi, samo ih zanima sakupljanje činjenica o događajima, a krasi ih i bezgranična vjera u pozitivni hod ljudske civilizacije, u ovom slučaju – institucije škole. Takva „linearna“ analiza prikriva svu slojevitost ove teme.

Ovaj rad ima pretenziju dati sustavniji pregled obrazovnih politika, od samih početaka hrvatske etničke komponente na ovim prostorima - za koju znanost još nema jednoznačan odgovor o njenom porijeklu i doseljavanju (iranska, slavenska, germansta, ilirska teorija...) – pa do naših dana, sa kratkom projekcijom budućnosti škole na kraju teksta.

Odgoj i obrazovanje

Prijenos iskustva i normi ponašanja sa jedne generacije na slijedeću generaciju se naziva odgojem i obrazovanjem mladih. Od kada postoji ljudska zajednica i vrsta taj transfer se odvijao spontano, kroz život, jer vrsta čovjek glavninu svog „softvera“ dobija posredstvom odgoja.

Ono što je nama u ovoj temi zanimljivo jest pojava institucionalnog školstva i pedagogijske autonomije na našem tlu.

Novim znanstvenim istraživanjima i spoznajama početak organiziranog institucionalnog školstva u Hrvatskoj sve se više pomiče u prošlost. Povijest nam govori da se u Hrvatskoj škole javljaju već u XII. stoljeću, iako o tome nema dovoljno podataka. Poznato je, na primjer, da godine 1334. postoji gradska škola u Gradecu - Griču (Ogrizović, 1989.).

Petz početak organiziranog školstva veže uz kralja Tomislava i X. stoljeće, pri čemu se poziva na zaključke crkvenog sabora u Splitu održanog 925. godine.

Početak organiziranog školstva u Hrvatskoj Franković veže uz dalmatinskog kneza Trpimira i IX. stoljeće. Svoju tezu temelji na Trpimirovoj darovnici iz 852. godine. Iz navedene darovnice vidljivo je da je na Trpimirovom dvoru dvije godine živio jedan od najobrazovanijih ljudi onog vremena Gottschalk.

Početak organiziranog školstva Dumbović pomiče još u daljnju prošlost. Po njemu o školstvu se u Hrvatskoj može govoriti već od VIII. stoljeća za vrijeme vladanja Karla Velikog (768. - 814.). Karlo Veliki je prvi zamislio ideju opće pučke obrazovanosti. Svećenicima je 789. godine zapovjedio da po selima i gradovima drže škole i da djecu odgajaju s brigom i ljubavlju. Vjerojatno je da je Karlo Veliki poticao otvaranje škola i u Hrvatskoj (Dumbović, 1999.).

U ovom trenutku realno je početke organiziranog školstva u Hrvatskoj smjestiti u IX. stoljeće, za što postoje vjerodostojni dokumenti. Istovremeno utemeljenje pedagogije kao autonomne znanstvene discipline veže se uz drugu polovinu XIX. stoljeća, i na tom području u znanstvenim pedagogijskim krugovima vlada poprilično suglasje.

Vremensko razdoblje između utemeljenja prvih škola u IX. stoljeću i utemeljenja pedagogije kao autonomne discipline u drugoj polovini XIX. stoljeća iznosi oko tisuću godina.

Školstvo u Hrvatskoj između IX. i XIX. stoljeća

Hrvati u transformaciji iz rodovskog u fe­udalno društvo svoj moral pretežno su temeljili na vlastitoj tradiciji. Odgoj im je bio uglavnom iskustven. Iz pisanih izvora da se zaključiti da se radilo o relativno zdravom društvenom moralu i poželjnim vrijednostima (Klaić, 1974.). Na početku analiziranog razdoblja, uglavnom u pretkršćansko vrijeme ili na nje­govom početku izvor morala i moralnih vrijednosti bio je sam život i tradicija. Odgoj se prenosio kroz sam život, no u njemu su bile već jasno prepoznatljive uopćene vrijednosti. Pored životnog odgoja, odgajalo se i na narodnoj tradiciji kroz: junačke i obredne pjesme, poslovice, mudre izreke, priče, običaje i obiteljsku tradiciju. Navedenim odgojnim sredstvima nastojalo se preventivno djelovati kako bi se sprije­čilo usvajanje nepoželjnih vrijednosti kao: nerad, raskošnost, surovost, iskvarenost itd. (Turić, 1904.). Odgoj kroz život temeljio se uglavnom na primjerima i zbog toga je od presudnog značaja bilo kako u navedenom smislu funkcionira društvo i obitelj.

Hrvati su po doseljenju u novoj domovini zatekli romansko stanovništvo s relativno razvijenom kulturom i od ranije prihvaćenim kršćanstvom.

Transformacija društva se odvija u pravcu da se obitelji razvijaju u zadruge, kao veoma povoljne odgojne ustanove. U za­drugama upoznaje dijete moralne ideje koje pomažu, tu su starci i starice koje se bave odgojem unučadi, tu je glavar, stalni običaji, zajednička imovina i dužnosti, što sve snažno odgaja.

Pred kraj analiziranog peri­oda društvene norme i očekivanja bila su znatno izmijenjena u odnosu na one opisane na početku perioda. Skromnost i štedljivost zamijenjena je bogatstvom i raskošnošću.

Oko godine 1770. počela se i u Hrvatskoj širiti pogubna raskošnost koja je pre­lazila granice građanskih mogućnosti. U gradovima su se mogle vidjeti sjajne kočije, stolna srebrenina, francuski kuhari, modna odjeća iz Beča. Sva ta raskoš bila je daleko iznad mogućnosti naroda. (Srkulj, 1911.).

Institucionalno školstvo, odgoj u njima i vrijednosti treba promatrati unutar na­vedenih društvenih krajnosti, u uvjetima dominantne uloge crkve i vjere na odgojnom području. Odgojni utjecaj crkve moguće je identificirati i prije pojave institucionalnog školstva. Starije osobe od 12 godine, posebno se pripremalo, odgajalo za prelazak na kršćansku vjeru. U pripremanju katakumena za prihvaćanje kršćanstva primjenjivala su se sredstva obrazovanja i odgoja.

1. Crkvene škole

Crkvi su škole bile potrebne iz dva razloga. Kroz te škole osiguravale su vlastiti podmladak za buduće svećenike i kroz njih su odgojno djelovale u vjerskom duhu i na ostalo stanovništvo. Za otvaranje i rad škola posebno su unutar crkve bili zaduženi po­jedini crkveni redovi. Među značajnije crkvene redove koji su u Hrvatskoj organizirali školstvo navode se: benediktinci, dominikanci, franjevci, jezuiti, pavlini, a u obrazova­nju i odgoju ženske mladeži sestre milosrednice klarise i uršulinke. U školama crkvenih redova nije bilo jedinstvene organizacije, nastavnih planova i programa, dapače vrlo često su međusobno bile vrlo različite. “U tim školama poučavao je svaki red svoj podmladak po svojim lektorima ili ako je tako siromašan bio, da nije mogao u samo­stanu sam poučavati svoju mladež, slao bi je na trošak svog manastira u školu kojeg manastira drugog reda.” (Cuvaj 1919., 1, 62).

Crkve i crkveni redovi prema namjeni, dužini obrazovanja, nastavnim predmetima otvarali su škole različitog karaktera. Najelementamije su bile župne škole. Poželjno je bilo da se nalaze u svakoj župi, a u nedostatku odgovarajućeg prostora, župnik je mogao obučavati i u vlastitom stanu. Više crkvenih sinoda određivalo je da se otvaraju župne škole ili da svećenici obučavaju mladež u svojoj kući. “Župnici imadu toliko učenika primiti u svoj stan, koliko mogu, te kao dobri očevi hraniti njihov duh.” (Štiglić, 1893., 65). Obrazovanje u župnim školama bilo je elementarno i najčešće se sastojalo od: čitanja, pisanja, pjevanja crkvenih pjesama, molitve i pomaganja kod crkvenih obreda. Katedralne škole nalazile su se u sjedi­štima biskupija. U njima je nastava bila na latinskom jeziku i isključivo su služile za pripremanje novog svećeničkog kadra. Davale su znatno više znanja u odnosu na žu­pne i samostanske škole. Samostanske škole bile su najbrojnije. Na internom području pripremale su budući svećenički kadar, a na eksternom području odgajali su mladež u vjerskom duhu i pripremali ih za potrebe državne administracije. Po organizaciji bile su domskog karaktera.

Sustavnije školstvo organizirali su jezuiti. Svoj školski sustav izložili su u Ratio Studiorum. Ovaj nastavni plan i program izrađen je 1586., a konačnu redakciju dobio je 1599. godine. Po njemu su bile ustrojene sve jezuitske škola u svijetu, pa i u Hrvatskoj (Enciklopedijski..., 1963., Pedagoška enciklopedija, 1989., Zaninović, 1988.). Po na­vedenoj osnovi isusovačke škole dijelile su se na niže i više. Niže škole nosile su naziv latinske škole i bile su slične gimnazijama. Više škole nosile su naziv akademije i na njima se izučavala filozofija i teologija. I pored značajnog napretka u vanjskoj organi­zaciji u nastavnim programima nije došlo do značajnijih poboljšanja. “No i po ovoj Isu­sovcima obnovljenoj školskoj osnovi bijaše glavni predmet obučavanja, uz nešto malo matematike, grčki i latinski klasicizam. Astronomija, koja je već pod Grcima onako lijepo bila procvala, izjalovila se u bajnu astrologiju, kemija sa svoja četiri elementa pretvorila se u mističnu alkemiju, fizika stoji nepomična na Aristotelovim tezama, a prirodopisne grane bijahu terra inkognito.“ (Čuvaj, 1910., 1, 175). Svi predmeti temeljili su se na vjeri. “No valja znati, da se je sva obuka temeljila na vjeri, i od gojenca se za­htijevalo da više pohađaju službu Božju i vrše vjerske dužnosti, nego da uče. ” (Cuvaj, 1910., 1, 205). Crkveni redovi za obrazovanje ženske mladeži uz obrazovne programe teorijskog karaktera značajnu su pažnju posvećivali i različitim oblicima ženskog ruč­nog rada. “Kako povelja izrečno kaže, imale su opatice obučavati hrvatske kćeri u knjizi i u ručnom poslu, da uzmognu danas sutra kao supruge i majke krotiti divlju ćud svojih supruga i utjecati na moralni uzgoj svoje djece.” (Cuvaj, 1910,1, 72). Zbog istog zadatka osiguravanje svećeničkog kadra katedralne i samostanske škole zajednički se nazivaju sjemenišnim školama.

U doba feudalizma crkva i crkveni redovi bili su gotovo jedini nosioci obrazo­vanja.

2. Gradske škole

Razvojem obrta, trgovine, uvođenjem novog manufakturnog načina proizvodnje, javlja se nova građanska klasa. Interesi i potrebe nove građanske klase znatno se razli­kuju od interesa tadašnje vladajuće klase plemstva i svećenstva. Crkveno obrazovanje nije moglo pratiti niti zadovoljiti novonastale potrebe građanske klase, i zbog toga će građani poduzimati inicijative na otvaranju različitih oblika privatnih i javnih škola. Prve svjetovne škole u srednjem vijeku osnivaju gradske vlasti (magistrati), cehovi i gilde (udruženja obrtnika i trgovaca). S obzirom da se uglavnom osnivaju u gradovima to nose naziv gradske škole. U njima se pored općeg humanistićkog obrazovanja stječu i praktična znanja i vještine iz realnog područja. Otvaranjem gradskih škola djelomično je zaustavljena apsolutna dominacija crkvenog obrazovanja. Škole su se različito nazi­vale: gradske, gradske ili općinske, gramatičke, gramatičko-retoričke. U početku je u njima radio jedan učitelj, a kasnije se uvode posebni učitelji po programskim područ­jima (Enciklopedijski...1963.). Općeg važećeg nastavnog plana i programa nije bilo, svaka škola radila je prema vlastitom nastavnom planu i programu (Povijest školstva... 1958.).

S obzirom na različiti karakter gradskih škola, nije ih moguće po nastanku jednoznačno definirati. Početne oblike privatnog školstva nalazimo u obiteljskom okružju. S obzirom na to da nije bilo javnih škola, ako je tko tada htio da mu se sin obrazuje, morao je uzeti privatnog čovjeka vješta čitanju i pisanju (Kirin, 1925.).

Ima opravdanja da se spomenu i oblici javnog školstva. Smičiklas navodi da su u to doba morale u Hrvatskoj biti i posebne notarske škole, u kojima se učilo pisati latinske i hrvatske isprave” (Kirin, 1925.). Prema Klaiću, javne gradske škole u Hrvat­skoj možemo pratiti od X. stoljeća. Tako se u Zadru 918. spominje neki Constantinus magister, a 1070. magister Georgius Gramatikus, koji su zacijelo bili svjetovnjaci, jer nemaju svećeničkog pridjeva (Klaić, 1925.). Postoje sigurni podaci da je gradska škola djelovala u Dubrovniku od 1333. godine (Adamović, 1885.). Gradske javne škole u sjevernoj Hrvatskoj otvaraju se nešto kasnije. Tako se spominje javna škola iz Varaž­dinskih Toplica 1480. i pavlinska javna škola iz Lepoglave iz 1582. godine (Filipan, 1980., Kirin, 1925.).

3. Državne škole

Prosvijećeni apsolutizam kao bitnu oznaku suvremene države ističe njezinu brigu za organizirano obrazovanje ukupnog stanovništva. Zbog toga država preuzima brigu oko otvaranja, ustrojstva, financiranja i nadziranja škola. Po svojim bitnim karakteri­stikama državne škole postaju: obvezne, slobodne, dostupne svima i akonfesionalne. U našim uvjetima ozbiljnije uređivanje državnih škola počinje u vrijeme vladanja carice Marije Terezije (1740. - 1780.). Marija Terezija povjerila je Johannu Ignazu Felbigeru da izradi prijedlog školskog sustava za područje austrijskog carstva koji je time vrijedio i za Hrvatsku. Koncepciju državnog školstva Felbiger je izložio u Allgemeine Schulordnungu iz 1774. godine, koji je donesen svega godinu dana po ukidanju jezuitskog reda. Navedeni Opći školski red vrijedio je za područje austrijskog carstva, pa time i Hrvatske. Njegova primjena ostala je nešto duža na području Vojne krajine, dok je za Ugarsku i civilnu Hrvatsku donesen 1777. godine novi školski red Ratio educationis, koji se nije bitno razlikovao od Općeg školskog reda. Po Općem školskom redu u sva­kom manjem gradu, trgovištu i župnom sjedištu trebale su se otvarati trivijalne škole. Glavne škole osnivale su se u okružnim gradovima. Normalne škole osnivale su se u glavnom gradu i u njima su se obrazovali budući učitelji. Nova kvaliteta ovog državnog školstva ogleda se u jedinstvenom planu i programu, različitim vrstama škola, raspo­redu sadržaja po unaprijed određenoj satnici. Ovako uređeno školstvo država je mogla lakše nadzirati i prema potrebi mijenjati i poboljšavati.

Značajnije promjene u organizaciji državnog školstva događaju se po novoj na­stavnoj osnovi Systema scholarum elementarium iz 1845. godine. Ovaj školski red sve elementarne škole dijeli na niže i više u pravilu u dvogodišnjem trajanju. Prema ovom školskom redu očekivalo se i veće uključivanje ženske mladeži u školski sustav (Cuvaj, 1910., 3). Na kraju analiziranog razdoblja u Hrvatskoj možemo govoriti o školskom pluralizmu. Uz državne škole različitih tipova i dalje kao privatne djeluju gradske i crkvene, a postojala je mogućnost i praksa stjecanja elementarnog obrazovanja u obitelji. S obzirom na različite gospodarske, kulturne i društvene uvjete, kao i različite škole, teško je govoriti o jedinstvenom odgoju.

Školstvo Slavonije u 18. i 19. stoljeću

Nakon ovog povijesnog pregleda vratimo se našim povjesničarima-amaterima i obilju članaka produciranim sa ciljem utvrđivanja početaka i pokazivanja razvoja obrazovanja u našem zavičaju.

Iz prethodnog teorijskog pregleda je uočljivo kako specifične društvene grupe (svećensvo, obrnici, cehovi, društvene elite...) organiziraju različite oblike privatnog ili javnog obrazovanja za svoj podmladak. No, ostaje nam zadatak pobliže objasniti pozadinske motive uvođenja državnog, obaveznog, sveobuhvatnog, školskog obrazovanja za široke narodne mase, gdje bismo onda mogli pronaći korijene prvih osnovnih škola u Valpovu i okolnim selima.

1. Pravno-politički okvir poslije 1699. godine (Karlovački mir)

Koncem 17. st. Slavonija se oslobađa turske vladavine. Nju preuzima Austrija opet kao tuđinska država. Nastaju vrlo velike promjene u društvu i gospodarstvu. Islamizirano hrvatsko starosjedilačko stanovništvo bježi u Bosnu, iz koje opet naši narodi doseljavaju u Slavoniju. Feudalizam je ostao kao temelj poretka, sa­mo turske spahije zamjenjuju strani feudalci. U sastavu carevine Austrije, vlast nad Slavo­nijom preuzela je vojska, Komora i feudalci. Prema tome, na istom području bile su tri vlasti, te su nastajali teški sporovi koji su se još teže rješavali.

Područje Slavonije od ušća Une do sastava Bosuta sa Savom za­posjela je vojska. To je pojas koji nije duboko sezao prema sjeveru, jer mu je bio zadatak osiguranje državne granice prema Turskoj (Vojna granica). Ratovi Austrije s Turskom, seobe iz Bosne u Slavoniju, razgraničavanje između vojnog i građanskog dijela, seljakanje čas u jedno čas u drugo područje, jesu čimbenici općeg previranja i poremećene ravnoteže za jedan ustaljen život i sustavno prosvjećivanje. Sve navedeno upućuje nas da u selima takve strukture društva, gospodarstva, nepostojanosti te gotovo nikakvog državnog utjecaja, nije bilo škola osim po koje škole početnog stupnja.

Srednja i sjeverna Slavonija do Drave i Dunava bila je pod vlašću carske Komore. Upravljala je loše opteretivši kmeta velikim porezom, redovnim i izvanrednim rabotama, npr. za vrijeme ratova i izgradnje tvrđave Osijek. Preživljavala je podjelu s Vojnom granicom, spomenuta seljakanja, doseljavanje iz Bosne, Baranje i Bačke. Dijelila je i proda­vala zemljišne posjede plemićima strancima. Tako se pored domaćih Adamovića, Jankovića i Pejačevića javljaju za Leopolda I, a osobito Karla III, Elci, Kueni, Odescalchi, Prandaui i Trenki. Stvaraju se vla­stelinstva, utire se put građanskoj vlasti.

Narodne, početne škole na selima bile su narodno-vjerske, npr. hrvatske (njemačke) kao rimokatoličke i srpske tada kao grčko-istočne. U prvoj polovini 18. st. su u rukama redovnika i svjetovnih svećenika. Osnivale su se uz crkvu i za njihovo otvaranje imaju više zasluga po­jedinci. Nemaju nastavnog plana i programa ni zakonskih uredaba. U srpskim crkvama osnovane su tzv. školske kutije za dobrovoljne prilo­ge. Prihoda je bilo tako malo da se nisu mogli plaćati ni učitelji, a za popravljanje ili građenje novih školskih zgrada nije bilo nikakvih mo­gućnosti. U narodnim hrvatskim školama početnica za čitanje bila je A B C, a za dalje vježbanje u čitanju služile su crkvene knjige. U srpskim narodnim školama služili su se ruskim bukvarima. Učenici su se razlikovali po onome što su učili u školi. Nastava je imala uglavnom vjersko obilježje, a država je djelovala samo ako su izvjesne okolnosti bile u pitanju.

Potpuno drugačije i bolje bilo je stanje u gradovima i trgovištima tzv. građanske Slavonije. To su zbijena naselja od kojih neka imaju značajke grada još iz srednjeg vijeka, a Osijek se izgrađuje i kao tvrđava. Struktura društva temelji se na vladajućoj klasi viših, nižih oficira, podoficira, vlastele, činovnika i svećenstva. To su tada nosioci temelja prosvjete, posjeduju materijalna dobra a i država ih podupire. Trgovci i obrtnici gospodarski "jačaju te su ujedno među-klasa u odnosu na vladajuće i potčinjene kao »najnižu klasu«. U Osijeku postoji i samo­stan, a u Vukovaru, pored samostana, središte je velikog vlastelinstva sa sjedištem grofa i njegovim dvorom. U Đakovu je biskup koji je ujedno crkveni poglavar i vlastelin.

Požega je grad s tradicijama, pored Vukovske najstarija je sred­njovjekovna županija. Poslije oslobođenja od Turaka sjedište je okružja ili kotara i vlastelinstva. Kulturno je središte Slavonije koje vode do­maći sinovi. Tako su već 1706. god. isusovci pripravljali dječake za gimnaziju. Poglavari isusovaca bili su ujedno i ravnatelji gimnazije od 1709. do 1773. godine.

U prvoj polovini 18. st. u osječkoj tvrđavi je sjedište slavonske general-komande, sijelo slavonske zemaljske vlade, zapovjedništvo šajkaša, kadetska škola, građevni ured, uprava carske Komore, carinarni­ca, zdravstvena komisija, mnogi obrtnici vezani uz usluge vojsci. Tvrđa­va je imala gradsko obilježje i Osijek je smatran glavnim gradom Slavonije.

U gradove i sela cijele Slavonije dolaze, poslije oslobođenja od Turaka, trgovci Nijemci i ljudi iz Moskopolja (Grčka Makedonija). U toku vremena u vezi s vjerom opredjeljuju se nacionalno za Srbe. To je ferment u trgovini toga doba. U Osijeku su naselili Donju varoš kao trgovci i obrtnici. Tako već 1715. god. otvara­ju školu koja je u početku imala dva razreda. Nastava se vršila na crkvenoslavenskom jeziku. Čitalo se iz časlovca i psaltira, te nešto malo računalo. Pisalo se na drvenoj daščici od kruške obloženoj vo­skom.

Vukovarsko vlastelinstvo držalo je preko 31 naselje, te se ispo­četka pružalo i niže Tovarnika. U starom Vukovaru bilo je naselje Hrvata i Srba. Tu djeluju za Hrvate u prosvjetnom pogledu franjevci, a za Srbe njihova crkvena općina. Franjevci su otvorili školu 1736. god. Imala je dva razreda. Njih su "polazila muška i ženska djeca. Učitelj prvog razreda bio je građansko lice zvan »preceptor puerorum«. Drugi razred polazila su samo muška djeca, a učitelj bio je franjevac.

Budu­ći da je tu nastalo i njemačko naselje, osnovana je škola na njemač­kom nastavnom jeziku 1743. godine. Prvi njihov učitelj bio je Konig. Učitelje je plaćala općina i vlastelinstvo.

2. Preustroj Vojne granice 1747. godine

Pod konac prve polovine 18. st. nastalo je preustrojstvo dotadanje Granice, da bi se poboljšalo stanje uprave i puka. Osnovane su 1747. god. tri pješačke pukovnije: gradiška, brodska i petrovaradinska.

Preustrojstvo slavonske Vojne granice donijelo je i potrebu pismenih domaćih ljudi. Osposobljavali su se oficiri, činovnici, duhovnici, podoficiri, pisari, furiri te vojnici, kao i »za popravak toga još surovog krajiškog puka«.

U drugoj polovini 18. st. nastaje prekretnica u životu škola. U vezi s navedenim potrebama učestvuje država u otvaranju škola, Marija Terezija odredila je 1764. god, da se u sjedištima pukovnija i kompa­nija otvori po jedna njemačka škola s učiteljem po mogućnosti nje­mačke narodnosti. Nastaju tzv. trivijalne kao državne graničarske škole. Učitelji bili su c. kr. vojni službenici, primali su plaću iz pukovnijske blagajne, te nosili uniformu i bili oslobođeni vojne obaveze.

Školstvom Granice upravljalo je povjerenstvo dvorskog vojnog savjeta preko general-komande pukovnije i kompanije.

Upravni oficiri vodili su brigu o materijalnom stanju škole, ako je npr. u pitanju gradnja ili isplata mjesečne plaće učitelja.

3. Prosvjećeni apsolutizam

Mariju Tereziju naslijedio je sin Josip II 1780. godine. Vladao je u duhu prosvjećenog apsolutizma, centralizma i germanizacije. Bio je ujedno humanist, fiziokrat, te pristalica kameralne znanosti. Otvarao je škole zasjevši na prijestolje. Zbog nastalih ratova, neuspjeha u njima i oko njegovih reformi, nastaje finansijsko slabljenje države koncem 18. st. To su sve razlozi da se poslije zatvaraju mnoge trivijalne škole.

Trivijalne škole nisu ništa postigle germanizacijom kod prostoga graničara i podoficira. Graničar je jedino bolje razumijevao njemačku komandu, te izgovarao stereotipne raporte. Podoficiru je dala ova škola podlogu da je s pomoću njemačkog jezika stekao kasnije potreb­nu vojnu naobrazbu. Priprava za sve to bila je još kompanijska i pukovnijska pisarnica. Međutim, kod svoje kuće i u stalnoj i neposrednoj vezi s graničarskim pukom bio je u upotrebi samo materinski jezik. Prema tome, germanizacija je bila samo obmana onih u Beču koji su smatrali da mogu s pomoću sile stvoriti austrijsku narodnost kod naših naroda. Konačno, narodna poslovica veli: »Jače selo od svatova!«

Po većim mjestima, tj. gradovima i trgovištima, osnivane su u drugoj polovini 18. st. glavne škole. U sjedištima štabova pukovnija zvale su se i štopske škole. Nakon završene trivijalne polazila se ova škola koja je imala četiri razreda. To je bila škola stupnja niže gimna­zije, te je imala i više učitelja. Od 1771. god, pored dotadašnjih pred­meta, predaje se i geometrijsko crtanje, tehnologija, domaćinstvo, te nešto latinski, ako su učenici imali namjeru dalje polaziti latinsku školu. Od navedene godine ova škola naziva se normalna škola. Cilj joj je bio dati naobrazbu budućim upravnim podoficirima i učitcljima. Trivijalna škola bila je u sastavu glavne škole. Ravnatelj glavne škole imao je pravo nadzora nad trivijalnim i narodnim školama u mjestu.

4. Građanska Slavonija, provincijal ili paorija

Kada su ustrojene tri pukovnije na području Vojne granice 1747. god, tada su osnovane i tri slavonske županije: virovitička, požeška i srijemska. Tako je službeno nastala građanska Slavonija, provincijal ili paorija.

Komora je do 1750. god. podijelila i prodala zemlju s naseljima vlasteli, te prestala djelovati. U drugoj polovini 18. st. osnivaju se po­četne narodne škole onih narodnosti koje su naseljem zastupane. Škole izdržavaju vlastelinstva i općine. Naseljavanjem neka sela postaj u veća. To su planska, kolonistička naselja, koja stvaraju vlastelinstva u vezi s napretkom privrede. Prije Uredbe od 22. srpnja 1766. god. za takva mjesta naređeno je da se uz crkve moraju izgraditi i otvoriti škole. Mjesni župnik ili paroh je ravnatelj škole. Kotarski školski nadzornik bio je svećenik koji je morao govoriti njemački. Ovo je značajno za građansku Slavoniju i narodne škole, gdje nije bilo neophodno znanje njemačkog jezika, ali je vladala »prejasna carska i apostolska Austrija« sa ciljem germanizacije.

Po izjavi đakovačkog biskupa Josipa Ante Čolnića narodne škole su se sve više otvarale tek u drugoj polovini 18. st. Na području osam kotareva Virovitičke županije škole su otvarala vlastelinstva: Aljmaš, Dalj, Đakovo, Erdut, Našice, Orahovica, Retfala, Valpovo, Virovitica, Vučin i Bukovica.

U Požeškoj županiji bila su vlastelinstva: Pakrac, Sirač, Podborje (Daruvar), Cernik, Velika, Brestovac, grad Požega, Blatsko, Pleternica, Kaptol i Kutjevo. Tu su sela mala koja su bila u skupinama po župama, koje su pripadale pojedinim vlastelinstvima. Pored ostalih župa u vlastelinstvu Kutjevo bile su i Požeške Sesvete. Pod istu župu spadala su slijedeća sela: Ašikovac, Cerovac, Grabarje, Granje, Knežci, Lakušija, Novoselci, Rajsavac, Šumanovac, Trapari i Zarilac.

Svako vlastelinstvo osnovalo je tzv. naukovnu zakladu, koja je od dohotka dobara plaćala učitelje na svome području. Osim plaće u novcu, učitelj je imao i dio prihoda u naravi od kmetova. Taj dio davala su sva sela iste župe srazmjerno prema broju bračnih parova. Po svakom bračnom paru učitelj je dobivao pšenice ili vina ili po tri novčića, te drva za ogrjev.

Prilikom otvaranja škola u drugoj polovini 18. st. ugovor je proči­tan sakupljenim kmetovima na narodnom jeziku. Kmetovi su ugovor u cijelosti prihvatili kao i njegovi predstavnici knezovi.

Može se, dakle, reći da se u slučaju Hrvatske početak modernog školstva može označiti 1777. godinom kada je uredbama Marije Terezije uvedeno obavezno školovanje u jednogodišnjim školama i tako postavljena zakonska osnova njegovog daljeg razvoja. Bio je to projekt najviših slojeva državne vlasti iniciran idejama epohe prosvetiteljstva koja je, u većoj ili manjoj meri, obuhvatila i sve narode koji su živjeli u okviru te multinacionalne zajednice. Zato se drugim merilima mogu analizirati oni narodi ili delovi nekog naroda koju su svoj ulazak u doba modernizacije doživeli u Turskom od onih u Austrijskom Carstvu.

5. Škola na vlastelinstvu Valpovo

Prema navodima naših povjesničara-amatera Mirele Skelac i Marije Varžić-Biuklija, koje se pozivaju na Antuna Cuvaja kao autoriteta, osnovna škola u Valpovu je počela sa radom 1774. godine na njemačkom i narodnom (ilirskom) jeziku sa dvadeset učenika. Očito je bila smještena u nekoj drvenoj zgradi.

Međutim, naš povjesničar Ive Mažuran, pisac monografije „Valpovo-sedam stoljeća znakovite prošlosti“ iz 2004., osporava ovaj datum: „Malo je međutim vjerojat­no da bi neposredno od objavljivanja općeg školskog propisa (Allgemeine Schulordnung) carice Marije Terezije od 6. prosinca 1774. godine bila osnovana škola u Valpovu. Nije to bilo ni 1777. kad je carica izdala ured­bu o pučkim ili narodnim školama (Ratio educationis) u većim mjestima i naseljima, što su imali provesti područne županije, gradski magistrati i općine.“

Navedeni autor izvlači zaključak o započinjanju sa radom škole u Valpovu tek 1785. iz ranije sklopljenog ugovora o prodaji zemljišta iza crkve između Općine Valpovo i udovice Cate Pihrolovics:

„...osnovna škola u Valpovu nikako nije mogla započeti radom 1774., nego poslije provedenog sporazuma između valpovačke općine i udovice Pihrolović 1784. godine. Drukčije rečeno osnovna škola u Valpovu mogla je početi radom tek 1785. godine o čemu govori odluka skupštine Virovitičke županije od 5. rujna o izboru Antona Tagliebera za profesora (učitelja) učenicima narodne škole u Valpovu (nationalium scholarum Valpoviensium professor). Prema istom sporazumu osnivanje škole nije pokrenula vlastelinska uprava, nego valpovačka općina koja prihvaćanjem sporazuma nalazi ostvarivo rješenje i potvrđuje ga svojim službenim pečatom.“

6. Odnos društva i države prema instituciji obrazovanja u 19. stoljeću

Ambivalentan je odnos različitih društvenih slojeva i najviše vlasti prema instituciji škole koja penetrira kapilarno u društvo Habsburške monarhije. Različite su reakcije hrvatskih „stališa“.

Prilike u vezi s održavanjem škole i učitelja, a pogotovo gradnje nove škole i stana za učitelja, iznijet ćemo za selo Negoslavce koncem 18. st, kako bi se dobila što jasnija slika škole u okvirima feudalnog društva i privrede. Nezadovoljstvo stanovništva sela novim „teretima“ izraženo je u tužbi preko predstavnika biranih u općinsku upravu. Na tužbi su bili potpisani: knez Todor Popović, kasir Jovan Batijanović, eškut Đurađ Nenadović, općinski odbornici poimenično s »ostalim siromasima sela«. Tekst tužbe doslovno glasi:

»Plemenitoj Varmedji (županiji) i milostivoj gospodi!

Opština sela Negoslavaca dostavlja poniznu tužbu plemenitoj Var­medji i nada se njenoj brižnoj pomoći. Po zapovijedi gospodina di­rektora škole Vujanovskog koji bez obzira svakoga od nas natiruje da moramo deržati školu i magistra (učitelja). On ima plaću 120 forinti u novcu, u deputatu pak 16 požunskih mirova žita, 10 fati derva i jednog uhranjenog brava (svinče). Osim toga, moramo i konačno zidati školu od tri sobe i posebno kvartir (stan) za magistra. Ovu zapovid ne može opština i mi siromasi ni na koji način prihvatiti i izveršiti. Tome jeste uzrok naše opće siromaštvo. Još i danas dugujemo naime Plemenitom spahiluku i tergovcima od pervašnjih godina kad je bilo leda. U ratno smo doba na carskom kuluku mnogu marvu izgubili, odšteta nam nije plaćena. Okrom (osim) crkavice koja nas je pogodila, najviše nas je oborilo saraorstvo (rad) koje smo morali svaki dan vršiti Plemenitom spahiluku. To nam toliko šteti u našem radu da ne možemo živiti i sve ovo podnositi. Također je poznato Milostivoj gospodi da smo pod oštrom racijom (velikim pritiskom) i bez svake pomoći drugih sela. Sva ova tegoba poznata je našoj plemenitoj Varmedji. Zato uopće svi ponizno molimo da na ovu zapovid gospodina direktora ne budemo natirani silom jer je nije moguće izveršiti. Za istu Milostivu Plemenitu Varmedju ostajemo njeni podložnici«. (Arhiv Hrvatske, Zagreb, Acta Commitatus Syrmiensis, Fasc. CCXXXVIII, Num. act 391—603, Anno 1794, Num. 685.)

Ovaj mali izlet u feudalizam, u vezi sa školom, daje nam sliku iste kao nečega što je u tom društvu i privredi još više otežavalo već pre­teško stanje seljaka-kmeta.

Od važnosti je i odnos elita, najprije onih vladajućih, prema obrazovanju i pitanje njihove zainteresiranosti da se njihovi sunarodnjaci školuju. Na primer, Mirjana Gross je pomenula da je “većina hrvatskih feudalaca željela da prosti puk ostane i dalje nepismen,” čime se objašnjava i sporiji razvoj školstva kod Hrvata u prvoj polovini 19. stoljeća. Dok podatak da se u Hrvatskoj za samo 12 godina, između 1874. i 1888. godine, broj škola duplirao (od 673 na 1189), ukazuje da se u tom trenutku u vlasti promijenio odnos prema školstvu. Pri promatranju odnosa države prema obrazovanju važna je i zakonska regulativa općeg prava na obrazovanje, što je jedan od pokazatelja modernosti date sredine. Taj pokazetalj neke zemlje jugoistoka Evrope, doduše, stavlja skoro u istu ravninu sa razvijenim državama, jer je, na primjer, u isto vreme kada je u Francuskoj donijet Zakon o općem osnovnom obrazovanju (1879-1881), takav zakon donijet u Velikoj Britaniji (1880), a skoro istovremeno i u Hrvatskoj (1882), dok je za Bosnu takva obaveza zakonom uvedena tek 1912. godine.

Unatoč normativnim uređenjem ovog područja (škola) krajem 19. stoljeća Kraljevine Hrvatska i Slavonija imaju 77,9% odraslog nepismenog stanovništva.

O čemu se tu radi? Kada se bolje osvijetli ta naša povijest u prvi plan izbija kolonijalni odnos austrijske feudalne elite prema Hrvatskoj kao ključan faktor u razumijevanju prosvjetne politike te društvenih i ekonomskih odnosa u našem kraju. Poput naše istaknute povjesničarke Mirjane Gross i naš ekonomista i akademik Mijo Mirković, alias Mate Balota, u predgovoru knjige Igora Karamana „Valpovačko vlastelinstvo, ekonomsko – historijska analiza“ oštro opisuje karakter tadašnje upravljačke klase:

„Veliki feud izgrađen u Slavoniji u 18. stoljeću, na čitavu prostoru s koga tu Turci bili potisnuti na samom koncu 17. stoljeća, osim Posavine, koja je postala nova Vojna granica prema Bosni što je ostala još skoro čitava dva dalja stoljeća pod Turcima, taj novi veliki feud bio je sav kolonizatorski i kolonijalni. Feudalni gospodari postali su stranci: Odescalchi, Kuffstein, Coseau, Zuan, Imsen, Oduyer, Petrasch, Trenk, Valseck, Caraffa, Cardona, Prandau. Između njih su kao oaze posjedi Pejačevića i Adamovića. Novi feudi su donijeli ogromnu koncentraciju zemljišnog posjeda. Na mjesta mnogih malih turskih aga koji su živjeli kao rentijeri ali su imali prihode kao srednji seljaci, došao je je¬dan veliki feudalac kao regionalni vladar, s velikim dvorom i administracijom, carski pouzdanik sa slobodnim rukama u upravi i sudstvu. Nad selima s hrvatskim stanovništvom zavladali su kolonizirani stranci koji su vršili dalju kolonizaciju Nijemaca i Mađara na svoja područja,stručnjaka i privrženih ljudi, tako da je novi feud učvrstio karakter strane kolonije na hrvatskom tlu, a tlo su i dalje obrađivali hrvatski seljaci. Novo kolonizatorsko plemstvo bilo je posve odano vladaru, bilo je i u službama bečkoga cara i kralja, sredstvo austrijske, kasnije i mađarske centralizacije. Nova feudalizacija Slavonije nastajala je u vremenu apsolutne monarhije i merkantilizma u prijelaznom vremenu izrastanja feudalizma u kapitalizam. Novi slavonski feudalci nisu više bili branioci područja Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i političke, vojne, financijske i privredne samostalnosti Hrvatske jer ih ništa po osjećaju, tradiciji i interesu nije s njome vezivalo. To su bili ekspanzivni poslovni carski ljudi, posjednici vlastelinstava i kuća za rentu izvan Hrvatske i Slavonije s početnom i već znatnom akumulacijom koji su ne samo dobijali nego i kupovali i plaćali vlastelinstva u Slavoniji, koji su htjeli na stečenim i kupljenim posjedima još više stjecati, racionalni gospodari kapitalističkog tipa, s ekonomično planiranom upravom koji vode sistematsko računovodstvo, koji planiraju rashode i prihode i njihovu namjenu, a dobijaju još čitavo stoljeće i po u podvrgnutim seljacima ne samo izvore rente nego i besplatnu radnu snagu.“

Miji Mirkoviću se ne može predbaciti manjak nacionalnog osjećaja, jer je on već u formativnoj fazi svog života promišljao ekonomsku sudbinu naših krajeva: nakon studija filozofije, ekonomije i društvenih znanosti u Berlinu i Frankfurtu na Majni on je na Fakultetu za ekonomske i društvene znanosti tamošnjeg Sveučilišta 5. ožujka 1923. godine obranio doktorsku disertaciju znakovitog naslova: „Glavni uzroci gospodarske zaostalosti slavenskih naroda.“

7. Dvadeseto stoljeće

Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.) omogućen je samostalniji razvoj školstva u Hrvatskoj i Slavoniji pa je i hrvatski sabor 14. listopada 1874.godine donio prvi hrvatski školski zakonski akt, "Zakon o ustroju pučkih škola i preparandije za pučko učiteljstvo u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji.”

Na temelju zakona o pučkim školama iz 1888. godine građanske su škole zamjenjivane višim pučkim školama i opetovnicama. Niže pučke škole imaju učenike od I. do IV. razreda.

Više škole s praktičnim usmjerenjima su zamijenile građanske škole. Opetovnica ili blagdanska škola bila je škola u kojoj se ponavljalo gradivo opće (niže) pučke škole. Ovaj tip škole namijenjen je i šegrtima.

Nakon I. svjetskog rata novi se zakoni i propisi vrlo sporo donose. Osnovane su četverorazedne osnovne škole i više narodne škole. Poslije četvrtog razreda osnovne škole učenik se mogao upisati u prvi razred više narodne škole, građanske škole ili niže srednje škole, a sa četrnaest godina mogao je ići u zanat. Školska obveza svodila se u praksi na četiri razreda osnovne škole. U osnovnim školama rade učitelji. Oni stječu kvalifikaciju u dvogodišnjim, pa četverogodišnjim i od 1929. u petogodišnjim učiteljskim školama (preparandijama).

Od 1941. - 1945. škole rade u teškim ratnim uvjetima. Radile su državne pučke škole i opće niže srednje škole.

Po završetku II. svjetskog rata školstvo je radilo po nasljeđenom sustavu, uz odgovarajuće promjene. 1945. godine donijet je zakon o ukidanju građanskih škola i općih nižih srednjih škola. Osnivaju se niže realne gimnazije (4 razreda).

Krajem 1945. godine donijet je Zakon o obveznom sedmogodišnjem školovanju. 1948. godine donijet je Nastavni plan i program za osnovne škole. 1952. godine Vlada FNRJ donijela je Opće uputstvo o školovanju i školama za opće obrazovanje.

Uvedeno je obavezno školovanje za svu djecu od 7. do 15. godine. 1958. godine donijet je opći zakon o školstvu kojim je ozakonjeno obavezno školovanje za svu djecu od 7. do 15. godine u osnovnoj osmogodišnjoj školi.

1974. izvedena je reforma cjelokupnog školstva. U osnovnu školu uvedeni su različiti oblici nastave (redovna, produžna, dopunska, dodatna, izborna, fakultativna i drugo), slobodne aktivnosti učenika, učeničke organizacije i učenička društva.

Osnovne škole bile su organizirane kao:

- samostalne osnovne škole s učenicima od I. do VIII. razreda - centralne (matične) škole su razvijene osnovne škole (I. - VIII. razreda u čijem su sastavu manje razvijene područne škole s učenicima od I. do IV. razreda, ali i s učenicima od I. do VIII. razreda.) - područne škole i male škole najčešće s četiri početna razreda, dok stariji učenici pohađaju nastavu u centralnoj školi.

Strukovne škole u Valpovštini

1. Uspostava strukovnog školskog sustava u Habsburškoj monarhiji

Osposobljavanje obrtnika i trgovaca tijekom srednjovjekovnog razdoblja na po­dručju hrvatskih zemalja vezano je uz cehovske udruge koje su djelovale preko cehov­skih skupština i živjele prema privilegijama i pravilima kojima je regulirano unutrašnje ustrojstvo i način rada svih članova ceha. Školovanje šegrta provodilo se prema ce­hovskim regulama po kojima su šegrti postajali prvo kalfe, a potom majstori. Iako su se cehovske regule međusobno razlikovale, izučavanje šegrta za majstora imalo je vrlo sličan put u svim vrstama cehova. Naukovanjem kod majstora od tri do pet godina šegrt bi postao kalfa ili djetić. Majstori su u naukovanje primali dječake između dvanaeste i dvadesete godine na tri do pet godina, dok su se mladići stariji od 20 godina primali na nauk od dvije do dvije i pol godine (Sercer, 1991). Kalfa ili djetić mogao je postati majstor nakon što je odslužio vandranje - stručno usavršavanje kod različitih majstora u različitim gradovima. Završenim vandranjem kalfa bi dobio od majstora potvrdu o stečenoj vještini i polagao bi majstorski ispit izradom određenog proizvoda. Ako bi rad bio prihvaćen, kalfa bi dobio majstorsku diplomu te bi nakon uplaćene pristojbe postao majstor. Unatoč gospodarskim, društvenim i političkim promjenama, rad i regule ce­hova nisu se znatno mijenjali sve do konca 18. stoljeća.

Prosvijećeni apsolutizam carice Marije Terezije (1740.-1780.) i Josipa II. (1780.- 1790.) donosi brojne reforme koje su trebale modernizirati i poboljšati život u Ha­bsburškoj Monarhiji. Školska reforma nastojala je široke slojeve pučanstva obuhvatiti procesom osnovnog obrazovanja u kojem su osim čitanja i pisanja stjecali praktična znanja potrebna u svakodnevnom životu.

Donesene naredbe nisu se dosljedno provodile iz dva razloga: obrtnici su naredbe tumačili subjektivno i prema potrebi, protiveći se pohađanju škole koje su smatrali gubitkom vremena i novca, dok država nije još imala uhodan sustav kontrole koji bi nadgledao provedbu naredbi. Godine 1795. Kraljevsko vijeće (Consilium) iz Budima izdaje ponovljenu naredbu o školovanju šegrta koja u uvodnom dijelu konstatira nepo­štivanje prijašnjih naredbi te u šest točaka propisuje obveze šegrta vezane uz polaženje risarske škole. Tako nitko nije smio biti primljen za naučnika ako nema svjedodžbu da je bar godinu dana polazio risarsku školu odnosno 4. razred osnovne škole. Šegrti koji nisu znali čitati pa nisu mogli napredovati ni u risanju bili su dužni nedjeljom i blagdanom dva sata polaziti opetovnicu.

Unatoč „pružanju otpora“ šegrta i majstora školskim obvezama, od konca 18. sto­ljeća obrazovanje šegrta, uz naukovanje kod majstora, jednim dijelom se provodilo i u državnim risarskim školama. Prva risarska škola na području Hrvatske i Slavonije otvorena je 1781. godine u Zagrebu, a krajem 18. stoljeća otvorene su još u Rijeci (1787.- 1789., 1790.), zatim 1787. u Osijeku te 1795. u Varaždinu.

Kraljevsko namjesničko vijeće bezuspješno je pokušavalo otvoriti risarske škole i u drugim hrvatskim gradovima (Križevcima, Koprivnici, Požegi...), no gradske vlasti jednostavno su se oglušivale na naredbe ili su se opravdavale nedostatkom stručnog kadra.

Razvoj modernog gospodarstva u hrvatskim zemljama tijekom druge polovine 19. stoljeća kao i razvoj modernog školskog sustava nametnuli su potrebu organiza­cije sustavnog stručnog obrazovanja i osposobljavanja te ustroja stručnih škola. Bitan čimbenik u općim modemizacijskim procesima gospodarstva jest osnutak trgovačko- obrtničkih komora u Zagrebu, Rijeci i Osijeku 1852. godine, koje su uz osnovnu djelat­nost poticale i podržavale otvaranje stručnih škola. Iako se raznim odlukama nastojalo šegrte obvezati na pohađanje škole, u Hrvatskoj nije postojalo sustavno strukovno školovanje koje bi omogućilo konkurentan stručni kadar.

Unatoč državnom nastojanju da se šegrte obveže na obvezno školovanje, znatniji pomak dogodio se tek donošenjem školskog zakona 1874. godine prema kojem su še­grti odnosno naučnici obvezni polaziti pučku školu i kasnije opetovnicu kako bi stekli osnovnu naobrazbu, no ne i strukovnu praksu. Zakon je obvezivao obrtnike i vlasnike tvornica da naučnike koji su radili u tvornici ili obrtnoj radionici puštaju na izvršavanje školske obveze, a mogli su i na vlastiti trošak ustrojiti tvorničku radionicu pri tvornici ili radionici koju će pohađati djeca, 12 sati tjedno. Vrijeme provedeno u radionici bilo je uračunato u radno vrijeme. Polaznici su bili dužni pohađati i opetovnice na jednako uređen način kao i opću pučku školu. Šegrti i naučnici koji nisu znali čitati i pisati polazili su pripravnice za opetovnice, a naknadu za njihov polazak plaćao je majstor. Niti jedan majstor, pod prijetnjom globe, nije smio otpustiti šegrta ili naučnika dok ovaj školskom svjedodžbom nije dokazao da je uredno polazio opetovnicu.

Ove zakonske odredbe ponovljene su Naredbom o opetovanoj obuci od 20. 12. 1875. godine temeljem čl. 6 i 10. Prema školskom zakonu otvorene su i Građanske škole za one učenike koji su nakon završetka pučke škole željeli nastaviti školovanje, ali nisu se željeli ili nisu mogli upisati na viša učilišta. Građanska škola trajala je tri godine, a učenici su uz opće znanje koje se nastavljalo na program pučke škole dobivali i obuku iz obrta, trgovine i umnog gospodarstva.

2. Šegrtske i druge stručne škole

Iako je školski zakon znatno pomogao u školovanju šegrtskih naučnika, tek je Zakon o obrtu iz 1884. godine na temelju zakonskog članka 16. omogućio osnivanje šegrtskih škola. Godine 1886. Odjel za bogoštovlje i nastavu zemaljske Vlade propisuje Ustrojni statut za šegrtske škole u Hrvatskoj i Slavoniji, kojim se osnivaju šegrtske škole i uvodi sustavno i organizirano strukovno obrazovanje u Hrvatskoj.

Osnovne šegrtske škole bile su najniži oblik strukovnog obrazovanja, u pravilu su djelovale pri pučkim školama i zajedno s njima činile su najbrojnije škole na području današnje Hrvatske. Dijelile su se na viši i niži odjel, a upisivali su ih dječaci nakon zavr­šene pučke škole. Niži odjel upisivao je dječake koji znaju čitati i pisati, ali nisu završili četiri razreda pučke škole. Obuka je trajala godinu dana i bila je priprema za upis u više odjele. Prvi viši odjel upisivali su šegrti koji su s dobrim uspjehom završili niži odjel ili neki razred srednjih škola te položili prijemni ispit za predmete koji su propisani za prvi razred viših šegrtskih škola. U treći razred upisivali su se samo oni učenici koji su završili drugi razred šegrtske škole. Šegrtsku školu nisu smjeli upisati dječaci koji nisu navršili 12. godinu, a od polaska škole mogli su se otpustiti samo dječaci koji polaze trgovačku ili obrtnu školu.

Na čelu učiteljskog zbora svake šegrtske škole bio je ravnatelj šegrtske škole, koji je ujedno bio i ravnatelj zavoda u kojemu je radila šegrtska škola. Nadzor nad šegrtskom školom putem izabranog povje­renstva vršila je općina koja uzdržava školu.

Ustrojni statut je već 1892. godine doživio određene izmjene i dopune: uvedeni su analfabetski odnosno pripravni tečajevi od godine dana, a polazili su ih šegrti koji ne znaju ni čitati ni pisati, te su uvedeni paralelni razredi (gdje postoji mogućnost za to) grupirani prema srodnim zanimanjima.

Šegrtske škole obučavale su šegrte u preko 50 zanimanja. Najatraktivnija zani­manja, odnosno ona za koja se najviše šegrta školovalo, bila su zanimanja bravara, krojača, postolara i stolara, dok su posebnu kategoriju činili trgovački naučnici čiji se broj iz godine u godinu gotovo udvostručivao.

Najstarija obrtnička škola na Valpovštini osnovana je 1898. godine. U prvoj školskoj 1898,/99. godini u jedan niži (42) i jedan viši (24) razredni odjel, upisano je ukupno 67 učenika.

Nastavu su u prve dvije godine postojanja škole izvodili:

Josip Jozić, učitelj za čitanje i stvarnu obuku, Leonardo Fichtner, učitelj za računstvo i risanje, Dragutin Cross, vjeroučitelj i upra­vitelj škole gospodin Imelić.

Osim ovih učitelja, vidljivo je iz sačuvanih razrednica (imenika), nastavu su tijekom slijedećih godina izvodili i V.Baloković, Adam Koch, Antun pl. Maty, Dragutin Seper, Dragutin Cvenić, Vatroslav Župan, Slavko Serbedžija a kao vjeroučitelji Eugen Kubera i Mirko Novak. Drugi upravitelj škole a od 1910.godine je Adam Koch.

Nadzor i pregled rada škole obavljali su Kr.župski školski nad­zornici M.Ljubić, Josip Mutzhaus i M.Mayor.

4. Strukovne škole u Kraljevini SHS

Završetkom Prvog svjetskog rata Hrvatska ulazi u sastav Kraljevine SHS, a uprav­nim poretkom nakon 1929. godine današnji prostor Hrvatske najviše je bio u Savskoj i Primorskoj banovini.

Postojeći austrougarski školski sustav, uz neznatne izmjene, zadržan je sve do 1926. godine kada Ministarstvo prosvjete nadzor i brigu nad strukovnim školama pre­pušta resornim ministarstvima (industrije, trgovine i obrta).

Najbrojnije strukovne škole (nekadašnje šegrtske) bile su stručno-zanatske, žen­ske i muške stručno-zanatske, opće zanatske i zanatsko-trgovačke škole u nadležnosti Ministarstva trgovine i industrije. Potpune srednje škole bile su Trgovačka akademija te Pomorska trgovačka akademija koja se upisivala nakon završene nepotpune srednje škole ili građanske škole sa završnim ispitom i navršenih 14, ali ne više od 17 odnosno 18 godina starosti.

Nepotpune srednje škole bile su dvorazredna trgovačka škola, srednja tehnička škola te muška i ženska zanatska škola.

Srednja tehnička škola trajala je četiri godine, a upisivala se s 14 godina starosti i završenom nepotpunom srednjom ili muškom zanatskom školom. Završetkom škole i s navršenih 18 godina polaznik je ulazio u zanat i mogao je samostalno obavljati posao bez staža i polaganja pomoćničkog i majstorskog ispita.

Preostale stručno-zanatske i opće zanatske škole imale su rang nižih stručnih škola, koje su ujedno bile i najbrojnije. Trajale su tri godine, a nastava se odvijala u razredu i u radionici sa zadatkom stručno-teorijskog i praktičnog obrazovanja budućeg majstora.

U ovoj državi i ovom razdoblju u Valpovu je pokrenuta Zanatsko - trgovačka škola u Valpovu (1928. - 1936.). Ova škola je djelovala 5 godina istovremeno sa šegrtskom školom tako da su učeničke upise međusobno usuglašavali. Prve godine postojanja, školske 1928./29. godine, upisano je u prvi razred 44, u drugi 17 i u treći razred 15 učenika.

Druga strukovna škola osnovana u Kraljevini SHS je Stručna produžna škola u Valpovu (1935.-1947.) Ova škola je sljednik zanatsko-trgovačke škole što je vidljivo iz dokumenata: imenika, prozivnika, glavnog imenika, nastavnih planova i vrsta izučavanih zanata.

Školske 1935./36. godine upisano je u I.razred 26 a u drugi 19 učenika preuzetih od Zanatsko-trgovačke škole. Škola je djelovala i upisivala učenike svih godina II. svjetskog rata a podaci ne postoje samo za 1940./41. godinu. Učenici su izučavali zanat kod gospodara (privatnika) s kojima su njihovi roditelji i oni sklapali ugovor.

U Belišću je poslije I. svjetskog rata osnovana Šegrtska škola - Belišće 1919. godine, koja pod tim nazivom djeluje zaključno sa šk. 1928./29. godinom. Svoj kontinuitet ostvaruju u nastavku vremena, samo pod drugim nazivima i organizacijskim formama:

Zanatsko - trgovačka škola u Belišću, koja počinje sa radom pod tim nazivom nakon 1929. godine. Zatin dolazi druga škola istog tipa pod nazivom Zanatsko - industrijska škola Belišće koja počinje sa radom 1931. godine, a završava 1940./41. šk. god.

Sve navedene forme strukovnih škola u Valpovštini imale su zadatak nadomjestiti kvalificirane kadrove u obrtu i industriji na ovom području, koje se može podićiti izuzetno intenzivnom industrijsko-proizvodnom djelatnošću. Kao što je poznato, prvi val popunjavanja profesionalnim kadrovina ove industrijske regije započeo je krajem 19. stoljeća dolaskom kvalificiranih kadova iz drugij dijelova Monarhije, a na feudalni posjed Valpovo naseljavanje svježeg stanovništva sa Zapada započelo je daleke 1745.g. kada se na posjed doselio jedan dio Nijemaca u iz grada Kemptena u bavarskoj pokrajini Švapskoj na rijeci Illeru. Doseljavanje Nijemaca u Valpovo uslijedilo je na poziv valpovačkog vlastelina baruna Petra Antuna Hilleprand von Prandau.

4. Valpovačke strukovne škole u socijalističkoj Hrvatskoj

U novoj državi klasična obrtička škola u Valpovu, tzv. šegrtska škola, transformira se nazivom u Školu učenika u privredi u Valpovu 1947. godine. U takvoj formi djeluje do šk. godine 1964./65.šk. god.

U Belišću se u kontinuitetu nastavlja obrazovati radnička omladina za ta proizvodna zanimanja u aktualnoj industriji Kombinata Belišće d.d.. Prvo kroz Mušku obrtnu školu u Belišću - 1945. godine. Iza toga slijedi drugi naziv 1947.: Škola za učenike u privredi Belišće , a nakon 1957. škola počije rad pod novim nazivoma: Industrijska škola metalskog smjera u Belišće. Na kraju imamo naziv Metalski školski centar Belišće - 1961.godine (1961. - 1968.) sa slijedećim usmjerenjima za radnička zanimanja:

a) Metaloprerađivačka škola s praktičnom obukom,

b) Škola za KV radnike metalske struke,

c) Škola za KV radnike papirne struke i

d) Politička škola.

Školovanje učenika u Ekonomskoj školi u Valpovu otpočinje u jesen 1959. godine kada su upisna dva odjela prvog razreda s ukupno 80 redovnih polaznika i oko 60 onih koji su se školovali uz rad.

Valpovačka Gimnazija je utemeljena 29. lipnja 1963. godine odlu­kom Skupštine općine Valpovo broj 034751/1.

Nakon pribavljenih suglasnosti Sav­jeta Gimnazije "14. travnja", Metalopreradivačke škole s praktičnom obukom Belišće i Ekonomske škole Valpovo, Skupština općine Valpo­vo na zajedničkoj sjednici održanoj 30. svibnja 1968. godine donosi Rješenje o osnivanju Srednjoškolskog centra Valpovo. Od 1974. god. nosi naziv Srednjoškolski centar "14. travanj" Valpovo, da bi se od 1990./91. šk. god. vratio na naziv Srednjoškolski centar Valpovo.

5. Klasno-socijalni karakter škole

U nastavku vremena Valpovo doživljava jedan iskorak: otvaraju se dvije škole koje predstavljaju otklon od dotadašnje prakse obrtnički i radničkih (industrijsksih) škola. Školske god. 1959./60. upisuje se područno odjeljenje učenika Srednje ekonomske škole iz Osijeka, da bi se od 1961. škola osamostalila kao Ekonomska škola Valpovo. Drugi iskorak započinje 5. rujna 1963. godine kada s radom započinje Gimnazija u Valpovu.

Prvi val podizanja nivoa agrarne proizvodnje na vlastelinstvu Valpovo u 18. stoljeću obilježen je dolaskom radne snage iz Kemptena u bavarskoj pokrajini Švapskoj, dok je prvi val naseljavanja industrijskih radnika u industriju S.H.Gutmanna d.d. u Belišću bio iz Mađarske i Austrije 1984. godine. Ilustrativan je na pr. popis stanovnika u Belišću iz 1900. godine, koji jasno iscrtava nacionalnu strukturu radne snage: dvije trećine su bili Austrijanci i Mađari. Već druga generacija radnika i poljoprivrednika u Belišću i Valpovu sastavljena je od potomaka ovih prvih naseljenih stanovnika, ali koji su radno osposobljeni i socijalizirani u prvim strukovnim (šegrtskim) školama formiranim na terenu. Te škole dobijaju različite nazive prolazeći kroz niz političkih i društvenih promjena u okruženju. No, osnovna karakteristika koja ih povezuje jest njihov klasni karakter: one su radničke, a sustav obuke i znanja se u biti ne mijenja bez obzira na državu. Učenici (šegrti) se osposobljavaju u aktualnoj podjeli rada na tradicionalne i nove zanate i vještine, a teorijsko obrazovanje je minimalno. Jedva da su pismeni, što se vidi kroz broj sati jezika, računa, crtanja i vjeronauka. Za razliku od prvih cehovskih stručnih škola u 18. stoljeću, sada je vidljiva dominacija države koja kontrolira proces obrazovanja i reprodukciju radne snage.

Upravljački kadar na oba proizvodna punkta, onom poljodjelskom u Valpovu i onom industrijskom u Belišću, na nižem i srednjem nivou organizacije, zapravo je sastavljen od stranaca. Vlastela je svoje šumare, agronome, građevinare, knjgovodstvene radnike dovodila iz Austrije. Može se primijetiti da su svi inženjeri šumarstva, agronomi i ekonomisti sa njemačkim prezimenima, a takvo je i najbliže osoblje na dvoru. Misli se na pisare, sobare, komordinere, kuharice, sobarice, kočijaše i sl. Paralelna je situacija bila u industriji Belišća: sav rukovodni kadar, od poslovođa do direktora je bio mađarskog ili austrijskog porijekla. Ovo se na pr. može provjeriti danas na židovskom dijelu belišćanskog groblja gdje se na nadgobnim spomenicima nalazi isklesana pokojnikova nekadašnja organizacijska funkcija u poretku kompanije S.H. Gutman d.d.

Nakon II. svjetskog rata glavnina tih stručnjaka je ostala u proizvodnim procesima ove industrije, pod uvjetom da se nisu politički kompromitirali, dok je namjesto vrhunskog upravljačkog kadra (vlasnika) došlo partijsko i političko vođstvo nove vlasti. Može se reći da su srednji i niži „časnici“ u procesu proizvodnje omogućili nastavak rada ove industrije u poslijeratnom razdoblju.

Protokom vremena ovaj kadar se morao zamjeniti novim. Stoga se u mnogim tadašnjim općinama formiraju prva odjeljenje škola za tzv. intelektualna zanimanja, a zapravo se radi o ekonomskim školama i gimnazijama. Paralelno sa tim, na nivou cijele države dolazi do migracije visokobrazovanih kadrova te u Valpovštinu dolazi mnogo novih inženjera, agronoma, pravnika, ekonomista i profesora iz drugih dijelova Jugoslavije. Valpovština naprosto nije imala takvih kadrova.

6. Prevladavanje dualizma u obrazovanju

Kao što je vidljivo, nakon temeljite promjene društvenih odnosa nakon 1945. u SR Hrvatskoj (Jugoslaviji) mnoge institucije građanskog predratnog društva, poput na pr. obrazovanja i kulture, ostale su nepromijenjene. Temeljna težnja u preuređenju društva novih socijalističkih elita odnosila se na zahtjev da bi „ ... trebalo pridonijeti radnikovom osposobljavanju da gospodari procesom rada, da postigne svoju svestranost, mnogostrukost, da ovlada svijetom strojeva, tehnike i tehnologije, da postigne istinsko podruštvljenje znanosti, da se duhovni i fizički rad spoje u istoj ličnosti, odnosno da svaki rad postane poprište stvaralačkog potvrđivanja čovjeka.“ (Šuvar, 1977)

Ali, kako ostvariti te ideale kada „...je u tvornici upravljanjem procesom proizvodnje ostalo izvan stvarnog domašaja udruženih proizvođača; višak rada se otuđuje i raspoređuje bez njihovog sudjelovanja; uvjeti i plodovi njihovog rada i dalje izmiču njihovoj svijesti i njihovim odlukama; proizvođač još egzistira kao djelomični radnik u smislu Marxovog određenje.“

Problem je bio suštinske prirode: oslobađanje rada od kapitalističkog porobljavanja: „Stroj sam po sebi, kao predmet, kao očovječena, od čovjeka i za čovjeka proizvedena, predmetnost i „samoregulacija“, pokraj koje se čovjek ipak nalazi u ulozi pokretača i nadziratelja, nije kapitalistički. Marx pravi razliku između tvornice u kojoj su radnici gospodari strojeva i one u kojoj su oni u isto vrijeme i objekt, najamni radnici. „Protivurječnosti i suprotnosti, nerazdvojne od kapitalističke primjene stroja,ne postoje,jer ne potječu iz samog stroja, već iz njegove kapitalističke primjene!...stroj, uzet kao takav, skraćuje radno vrijeme, dok kapitalističl primjenjen produžuje radni dan, kao takav olakšava rad, dok kapitalističi primjenjen povećava njegovu intenzivnost; kao takav znači pobjedu čovjek nad prirodnim silama, dok kapitalistički primijenjen znači podjarmljivanje čovjeka pomoću prirodnih sila; kao takav povećava bogatstvo proizvođačevo, a kapitalistički primijenjen pretvara ga u paupera, itd“ (Šuvar, 1977)

U tom nastojanju da se promijeni svijet rada i da ljudi ovladaju procesom materijalne reprodukcije i oslobode se kapitalističke podjarmljenosti krenulo se i u reformu segmenta odgoja i obrazovanja socijalističke Hrvatske, jer je ostala naslijeđena arhitektura obrazovanja iz starog, kapitalističkog, društva: škola u svom startu razdvaja umni i fizički rad i selekcionira „obrazovane“ za komandne funkcije u radnom procesu i u društvenom životu. Teza je da škola reproducira klasne odnose koji vladaju u društvu, da se sustavno „proizvode“ radnici u tzv. šegrtskim školama i upravljači u tzv. „elitnim“ školama poput gimnazija ili na sveučilištu. Težnja je da se škola mora integrirati sa svijetom rada jer „škola i tvornica se mogu povezati i spojiti samo na tom tlu svestranog preobražaja društvenih odnosa,“ odnosno „...sam preobražaj odgoja i obrazovanja je konstitutivni element novih odnosa proizvodnje. Upravo izgradnja novih odnosa proizvodnje, u kojima svi koji rade i upravljaju radnim procesom, te putem udruživanja uspostavljaju i svoju vladavinu nad cjelokupnim procesom društvene reprodukcije, pretpostavlja da se u jednu cjelinu spajaju tvornica i škola, proizvodni rad i stjecanje znanja“.

Kratko opisana načela novog društvenog i obrazovnog sustava se u biti ne razlikuju od skandinavskog modela obrazovnog sustava, koji podrazumijeva čvršću vezu između kompanija i škole, tj. poduzeća neće plaćati obrazovanje kadrova koji im ne trebaju.

Tako je u Valpovštini kratko nakon uvođenja „elitnih“ škola, ekonomske i gimnazije, započela tzv, reforma obrazovanja, kojom se ustroj škola pokušao prilagoditi novom društvu.

Međutim, vrijeme tih promjena korespondira sa nadolazećom krizom društva, pa se raskorak između „proizvodnje“ kadrova u školama i potreba privrede povećavao.

Ove promjene naišle su na oštar otpor dijela društvene elite, koje su to doživjele kao atak na njihov status, a pravdale su to retorikom kako „komunjare“ napadaju same temelje intelektualnosti i humanističkih sloboda građanstva.

I dok se ova nova „stvarnost“ škole nije niti primijenila, zbog traljave tehničke implementacije i podrivanja „unutrašnjih neprijatelja“ u sustavu, nastupa novo doba: Hrvatska se ponovo vraća u kapitalizam početkom devedesetih godina 20. stoljeća.

7. Povratak u kapitalizam

Na početku desetljeća – 1991. Sabor donosi tzv. Božićni Ustav kojim Republika Hrvatska izlazi iz Jugoslavije i uvodi kapitalističke društvene odnose.

Na planu obrazovanja nastupa razdoblje povratka na staro: „Stvaranjem naše, hrvatske države dolazi do znatnih promjena na bolje i u školstvu koje teži poprimiti europske okvire i konture. Vraćaju se obrtničke i industrijske škole s tri godine trajanja, obnavljaju se gimnazije, veliki školski centri se razbijaju na manje škole...“ (Tonković, 1997) 30.travnja 1993. škola mijenja naziv u Srednja škola Valpovo.

Zanimljiva je sudbina „sporne“ škole – gimnazije, reformirane u 70-ima, a početkom 90-ih ponovo vraćene u „upotrebu“ . Vraćene su, doduše, i šegrtske škole te smo time dobili kopiju obrazovnog sustava iz 19. stoljeća.

Gimnazije su u 60-ima uvedene u sustav obrazovanja u općinama poput Valpva, Našica, Orahovice, Slatine i Donjeg Miholjca. U to vrijemena pr. u Vaplovštini nije bilo građanske klase, kojoj je ta škola imanentna. U nju su se upisivala djeca radnika, seljaka i sitnog činovništva. Tako prof. Ivan Tonković u tekstu „50 godina gimnazije u Valpovu“ u pohvali te elitne škole navodi sliku jubilarnog, prvog razreda upisanog 1963. godine, a daje i popis svih učenika i nastavnika. Poznavajući osobno učenike te prve generacije aktera velikih obrazovnih iskoraka socijalističkog društva tog vremena konstatiram kako su i profesori i učenici bili upravo na nivou koju jedna provincijska ustanova može imati.

Sa zanimanjem sam se zagledao u sliku prvih gimnazijalaca Valpovštine i prepoznao ekstreme iz te generacije: s jedne strane sam se prisjetio „svečanog“ čina jednog blesana koji je po završetku mature demonstrativno spalio sve školske njige nasred rukometnog igrališta iza zgrade škole. Možda dečko nije bio svjestan svoga djela, ali on je na simboličan način pokazao da ne prihvaća taj intelektualni i kulturni paket koji mu je gimnazija „utrapila“ tijekom četiri godine školovanja. Sa druge strane spektra prepoznao sam 'dečka koji obećava', jednog izuzetnog učenika koji se probio kroz visokoškolsko obrazovanje bez probleme i u svojoj struci polučio vanredne rezultate. No, „zabrljao“ je krajem 1991. prepuštajući se nacionalističkoj revoluciji: kao specijalist interne medicine postao je izvaninstitucionalni trupni liječnik u paravojnim postrojbama koji su se, prije uspostave Hrvatske vojske, borile protiv „srbočetnika“ na pakračkom području. Ne bih to ni znao da isti nije svoj „ratni put“ ovjekovjećio prigodnim romanom „Ranjeni pejzaž“. Vrijednost djela je u dokumentnosti: jasno je vidljivo kako su žrtvovani mladi životi dobrovoljaca, neuvježbanih mladića uključenih u prve postrojbe na terenu.

Famozna gimnazija u provincijskom Valpovu proizvodila je zapravo 'obrazovni škart': dvije trećine završenih nije dolazilo do zanimanja; em se nisu upisali na studij, em ih je polovica na studiju propala. Radnička, seljačka i činovnička omladina ondašnjeg društva je navučena na priču o građanskoj socijalnj promociji, koja se eto u najvećem broju slučajeva izjalovila. Danas je stanje nepromijenjeno, sa dodatkom da niti oni koji prođu visokoškolsko obrazovanje ostaju nezaposleni; Ni oni ne uspijevaju promijeniti svoj klasno-socijalni status.

Posljednja konstatacija o „jalovom“ obrazovanju se odnosi i na „šegrtska“ zanimanja, jer su industrijski kapaciteti Valpovštine strahovito umanjeni, a tom procesu još nije došao kraj.

Proklamirani ideal socijalističke škole: povezivanje tvornice i škole, nije ostvaren. Međutim, 'pogon škole' radi punom parom, kao da se u društvu ništa nije u posljednjih trideset godina dogodilo.

Pogled u budućnost škole

Nakon ovog pregleda vidljivo je da su društvene elite u Hrvatskoj i Habsburškoj monarhiji nastojale na tragu ideja prosvjetiteljstva, krajem 18. stoljeća, preko institucije škole koja postaje masovna o obvezna, izvesti mase iz srednjevjekovne tame na pozornicu nove povjesti.

Sličan elan i volju za transformacijom društva pokazivale su i socijalističke elite kada su se nakon II. svijetskog rata na našem tlu suočile sa izazovom preobrazbe zaostalog agrarnog društva naslijeđenog iz Kraljevine Jugoslavije. Kada su na početku stratezi označili put razvoja društva i države u pravcu „elektrifikacije i industrijalizacije“ golemi zadatak je na sebe preuzeo nejaki obrazovni sustav u stvaranju „novog čovjeka“. Trebalo je zemlju nepismenih uvesti u svijet industrijalizma što podrazumijeva promjenu kompletne društvene i obrazovne paradigme.

Školski sustav je, poput onog na Zapadu, također inzistirao na stvaranju „građana koji je u stanju razmišljati svojom glavom“, tj. – kako se to nekada zvalo – stvaranju „kompletnog socijalističkog građana i samoupravljača“ spremnog da preuzme odgovornosti u poduzećima i društvu za cjelinu materijalne i duhovne reprodukcije zajednice.

Rezultat ovog sveobuhvatnog projekta ogledao se u činjenici da je Republika Hrvatska tog vremena prerasla u srednje razvijeno industrijsko društvo.

1. Izazovi vremena

Sada moramo konstatirati da se ta ustanova (škola) nakon proteka samo 35 godina krize u Hrvatskoj nalazi pred novim izazovima (na prekretnici). Razlozi su višestruki.

Opće je obrazovanje za mase označilo stadij u kojem je proces postajanja od­raslom osobom prerastao u svojevrsnu industriju, uzimajući tako pod svoje skute i djecu radničke klase. Ono što se veličanstveno opisivalo kao ljudsko pravo (na obrazovanje) bilo je u isto vrijeme društvena dužnost. Netko tko nije išao u školu nije mogao postati odraslom osobom, te samim time nije mogao biti niti potpunim gradaninom. Društvene su se vrijednosti ugrađivale u umove osoba, a poduzimali su se i neophodni koraci kako bi se zadovoljavanje društvenih potreba moglo ispuniti na mjestima na kojima su se i podučavale. Samo je obrazovanje predstavljalo vidljiv primjer napretka, a ideja o napretku prožimala je cjelokupno poduzetništvo. Svatko je imao dovoljno razloga za afirmaciju općeg obrazovanja: za radničku je klasu bilo izuzetno važno da im djeca dobiju barem teoretsku priliku za socijalno uspinjanje, dok je buržoazija na taj način nudila priliku za novačenje talenata za potrebe administracije državnog aparata, kao i za pretvaranje ostatka radničke klase u učinkovitu tvorničku radnu snagu.

Škole su postale selekcijskim instrumentima kapitalističke meritokracije, funkcionirajući na sasvim zadovoljavajućoj razini sve dok je tržište rada zahtijevalo točno određene i definirane sposobnosti u skladu s više ili manje ustaljenim popisom standardiziranih karijera (zanimanja, struka). Dru­gim rijecima, sve dok je postojala izravna veza izmedu obrazovanja i potreba ra­da.

U igru je na obzoru ljudske civilizacije ušao novi “remetilački faktor “– znanstveno tehnička informatička revolucija (informacionalizam). Na tragu te dijalektike sve se mijenja, cijeli se kapitalistički pojam »karijere« (struke) počeo raspadati. Kriza u školama je postala neizbjezna.

Dakle, ono što je nekada bio progres, danas je regres (nazadak).

Nova tržišta rada danas imaju posve novu strukturu. Zaposlenje više ne predstavija ugovor koji traje cijelog zivota, a trajanju radnog odnosa više se ne pridodaje najveća važnost. Poslovne organizacije postaju sve fleksibilnijima, koncentrirajući se radije na privremene projekte, na kojima se zapošljavaju ljudi sa posebnim sposobnostima. Stvaraju se privremena sazvijezđa koja nestaju kada se projekt privede kraju. Obrazovanje nikada ne predstavija zaključeno poglavlje, te ga se treba neprestalno unapredivati. Svaki novi zadatak uključuje i novu situaciju, koja obično zahtijeva i novo znanje. Neizbježna posljedica takve situacije jest da sve diplome, titule i certifikati postaju gotovo bezvrijednima istog dana kada se položi završni ispit. To, s druge strane, opet znači kako škole u biti gube svaku drugu ulogu, osim podučavanja načina na koji se drži olovka i pružanja mjesta na kojem se vježbaju društvene uloge.

Djeca danas mogu naučiti više sjedeći kod kuće za svojim računalima, nego u školskim klupama. U sve raštrkanijem i promjenjivijem društvu cijela se ideja centraliziranog i homogeniziranog školovanja koje je povezano s nacionalnom državom doima zastarjelom.

U našim društvenim i ekonomskim uvjetima počeli su djelovati i klasični ekonomski (industrijski) protutrendovi: društvo (i Valpovština) napustilo je industrijsku tradiciju i strukturu, što je ove globalne trendove (informacionalizam) samo pojačalo. Tradicionalna veza škole i tvornice, u kapitalizmu uobičajena, a socijalizam ju je htio uspostaviti (Šuvar), danas je potpuno prekinuta. Jednostavnim riječnikom rečeno: za koga škola “izbacuje” te razne struke koje nikom ne trebaju (jer se stara industrijska struktura urušila).

Treće, da je kojim slučajem kod nas ostala industrijska struktura društva i da se kojim slučajem ista modernizirala na tragu novih revolucija, opet bi to poremetilo balans između standardne ponude kadrova i raspoloživih radnih mjesta.

2. Zaključno

Aktualni trendovi u svijetu obrazovanja ostavljaju svoj trag i ovdje kod nas u udaljenoj europskoj periferiji – Valpovštini. Iluzorno je očekivati da lokalne političke elite daju odgovor na ove globalne i hrvatske trendove. U ekonomskom, socijalnom i obrazovnom smislu Valpovština je tipična sredina. Sustavna deindustrijalizacija Valpovštine, kako je to uostalom i u drugim dijelovima Hrvatske, pokidala je i ono malo uspostavljenih spona između svijeta rada i svijeta obrazovanja. Škola žudi za reformom i prilagođavanje, tj. uvažavanjem aktualnog stanje, no naše političke i upravljačke elite nemaju odgovor na ove promjene. One vrte staru ploču.

Viviane Forrester, francuska sociologinja, kaže da zapravo živimo usred grandiozne obmane, usred nestalog svijeta rada za koji uporno tvrdimo da nije nestao, a različite ga politike na umjetan način nastoje održati na životu. Kada ćemo postati svjesni da ovo nije kriza, pa ni niz kriza, da je riječ o mutaciji? I to ne o mutaciji jednog društva, nego o – vrlo brutalnoj – mutaciji cijele civilizacije. Nezaposleni danas nije žrtva privremenog, slučajnog odstranjenja kakvo se odnosi samo na pojedine privredne grane; on se sada uhvatio u koštac sa općom implozijom, s pojavom kakve su poplave ili potresi, koji nisu upereni ni protiv koga, i kojima se nitko ne može oduprijeti.

Izvori:

1. Dalibor Košutić, prof, 10 godina glazbene škole pri Osnovnoj školi Matije Petra Katančića Valpovo, Valpovački godišnjak, (Valpovo, 2004)

2. Dinko Župan, Dobre kućanice - Obrazovanje djevojaka u Slavoniji tijekom druge polovice 19. stoljeća, Scrinia slavonica, (Osijek-Slavonski Brod, 2009);

3. Dinko Župan, Utjecaj Mažuranićeve reforme školstva na pučko školstvo u Slavoniji (1875.-1885.), Scrinia slavonica, (Slavonski Brod, 2002);

4. Dinko Župan, Viša djevojačka škola u Osijeku (1882.-1900.), (Slavonski Brod, 2004);

5. Dr. Dinko Župan, Mentalni korzet – Spolna politika obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj (1868 – 1918), (Osijek-Slavonski Brod, 2013);

6. Dr. Stipe Šuvar, Škola i tvornica, (Zagreb, 1977);

7. Emerik Munjiza, Počeci hrvatskog školstva i njegova teorija, Anali za povijest odgoja, Vol. 5, (Zagreb, 2006);

8. tp://gimnazija-mareljkovica-vk.skole.hr/skola/povijest?ms_nav=aab

9. http://skola.sys.hr/eSchool/knjiga.htm

10. http://www.croatia.eu/article.php?lang=1&id=20

11. http://www.croatia.eu/article.php?lang=1&id=21

12. http://www.hsmuzej.hr/hrv/izlozbe_arhiva_11.asp

13. http://www.zupa-valpovo.com/dokumenti/Valpovo-povijest_DM.pdf

14. https://www.scribd.com/doc/52073051/%C5%A0KOLSTVO-U-EUROPI-U-19-ST

15. Ivan Tonković, 50 godina postojanja gimnazije u Valpovu, Valpovački godišnjak, (Valpovo);

16. Ivan Tonković, prof, Sto godina organiziranog srednjeg školstva u Valpovu, Valpovački godišnjak, (Valpovo, 1997);

17. Ivana Horbec i Vlasta Švoger, Početak modernog srednjeg školstva u Habsburškoj monarhiji; Nastavni plan za gimnazije (1849.), Hrvatski institut za povijest, (Zagreb, 2011);

18. Ivančica Marković, Razvoj pučkih škola u Slavoniji i Vojnoj krajini tijekom 18. i 19. stoljeća, Scrinia slavonica, (Osijek, 2011);

19. Ive Mažuran, Valpovo – sedam stoljeća znakovite prošlosti, (Valpovo, 2004);

20. Jan Soderqvist, Alexander Bard, Netokracija - nova elita moći i život poslije kapitalizma, (Zagreb, 2003);

21. Josip Matijević, prof, 150 godina osnovne škole u Ladimirevcima, Valpovački godišnjak, (Valpovo, 2002);

22. Krunoslav Tkalac, Prosvjetni razvitak (školstvo) Slavonije u 18. i 19. stoljeću, I. znanstveni sabor Slavonije i Baranje, (Osijek, 1970);

23. Marija Varžić-Biuklija, Dvjesta dvadeset sedam godina osnovnog školstva u Valpovu, Valpovački godišnjak, (Valpovo, 2001)

24. Marin Janković, 150. godišnjica utemeljenje škole u Brođancima, Valpovački godišnjak, (Valpovo, 2001)

25. Milan Salajić, Staro Belišće – kulturno-povijesni vodić, (Belišće, 20012)

26. Neven Budak, Mario Strecha, Željko Krušelj, Habzburzi i Hrvati, (Zagreb, 2003);

27. Sanja Nekić, Strukovne škole u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeći, Anali za povijest odgoja Vol. 11.,

28. (Zagreb, 2012);

29. Stjepan Rakitovac-Migi, Zadružna knjigovodstvena škola Valpovu, Valpovački godišnjak, (Valpovo, 2001)

30. Vladimir Mičetić, Ranjeni pejzaž, (Kutina, 2010);

31. Vladimir Reider, Povijesni pregled razvoja obrtničkih škola u Hrvatskoj, Anali za povijest odgoja, Vol. 7, (Zagreb, 2008);

32. Vlasta Švoger, O temeljima modernoga školstva u Habsburškoj Monarhiji i Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijest (Zagreb, 2012);

33. http://pollitika.com/dogma-o-radu-ne-zaposlenosti

34. http://www.amazon.com/The-Economic-Horror-Viviane-Forrester/dp/0745619940

#obrazovanje #škola #Valpovština #Valpovo #ŽeljkoKomadina #reformaobrazovanja #gimnazija