Naši vlastelini i mi
Od prve otimačine do posljednje restitucije ili kako su naši vlastelini došli u posjed cjelokupnog zemljišnog bogatstva našeg kraja te kako su ga izgubili
Piše: Željko Komadina
Restitucija je termin kojim pravnici označavaju postupak „uspostavljanja prijašnjeg stanja“ ili „uspostavljanja narušenih prava“, a njime se naziva postupak povrata imovine oduzete građanima Narodne Republike Hrvatske nakon 2. svjetskog rata. U našem slučaju radi se o imovini feudalne obitelji Normann u Valpovu čiji nasljednici prema našem aktualnom 'Zakonu o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine' i prema sudskoj presudi mogu preuzeti ove godine posjede svojih predaka, što u naturi što u obliku novčane naknade. Vlasništvo nad pozamašnom imovinom bi u Valpovu trebala preuzeti ovlaštenica prava na naknadu Maria Pereira Amstein i to: valpovački dvorac Prandau-Normann, s pripadajućim zemljištem i nekretninama u Valpovštini, parcele šuma, poljoprivredno zemljište, a dio se vraća u obliku naknada za nekretnine koje su predmet povrata, ali se ne mogu vratiti u naravi.
Vijest o sudskom pravorijeku i spoznaju o posljedicama toga po našu malu zajednicu građani Valpova su doživjeli sa nevjericom i razočaranjem. Nisu bili pripremljeni na takav slijed događaja.
Obračun s poviješću
Dakle, hrvatsko zakonodavstvo predviđa ukidanje posljedica zakona i sudskih presuda bivše Jugoslavije neprecizno određujući kako su se u poslijeratnom razdoblju donosile “politički motivirane” presude i na taj način povezuju restituciju s “rehabilitacijom”. U tom smislu termin restitucija sadrži u sebi određenu moralističku pretenziju na ispravljanje nepravde učinjene bivšim vlasnicima.
Postupci restitucije i denacionalizacije su dakle eksplicitno politički postupci, povremeno nevješto zabašureni u pravnu terminologiju “pravih” ili “prijašnjih” vlasništava, no u stvarnosti su uklopljeni u opću privatizacijsku agendu. Mora se navesti da su efikasnu privatizaciju restitucijom prije donošenja Zakona uvjetovale američke institucije na Balkanu eksplicitno ih navodeći kao jedan od svojih prioriteta i kriterija za prijem Hrvatske u Sjevernoatlantski savez (NATO) i Europsku uniju (EU). Iako redovito predstavljana kao uvjet ekonomskog uspjeha ili pak pravedniji i korisniji model koji opravdano privilegira staru buržoaziju (“prave vlasnike”) u odnosu na privatizacijske “tajkune”, restitucija se uglavnom odvija kao predaja državnih nekretnina predratnim bogatašima (i vjerskim organizacijama) kojima je četrdesetih i pedesetih oduzeto pravo da žive od rente svojih rezervnih nekretnina.
Kako su opisani fenomeni današnjim (valpovačkim) građanima manje-više mutni, a kako ove stranice imaju pretenziju približiti suvremenim čitateljima činjenice iz naše lokalne povijesti, potrudili smo se istražiti okolnosti stjecanja bogatstva „naših vlastelina“ i „naših buržuja“. U tu svrhu zaronili smo u povjesne knjige i arhive i na svjetlo dana iznijeli nešto zanimljive građe.
Početak ovakve distribucije bogatstva, odnosno raspodjele resursa između različitih slojeva i klasa stanovništva u našem kraju datira iz vremena sa kraja 17. i početka 18. stoljeća.
Feudalizam kao okvir
U razdoblju od 16. do sredine 19. st. u hrvatskom društvu vlada feudalni sustav. Društvo je podijeljeno u dvije osnovne klase: klasu feudalaca i zavisnih seljaka. U počecima tog razdoblja formiraju se odnosi čija istitravanja doživljavamo danas na vlastitoj koži čitajući sudske odluke o povratu oduzete imovine potomcima naših vlastelina. Odnose među tim klasama određivali su odnosi u poljoprivrednoj proizvodnji. Odnos prema sredstvima za proizvodnju u poljoprivredi određivao je u tadašnjem društvu u manjoj ili većoj mjeri položaj i svih ostalih klasa i slojeva.
Feudalnu klasu sačinjavalo je plemstvo i svećenstvo (svjetovni i duhovni feudalci). Ali prema položaju u društvu i feudalnom vlasništvu ta se klasa dijelila u više skupina. Plemićke su povlastice uživale i manje skupine neposrednih proizvođača, koje su predstavljale svojevrstan međusloj između zavisnih seljaka i klase feudalaca.
U čitavom razdoblju građanstvo je bilo relativno slabo i nije bitno utjecalo na društvene odnose, štoviše, ono se konstituiralo kao dio feudalnog sistema i suprotstavljalo mu se samo u ograničenim okvirima.
Iako je zavisno seljaštvo u cjelini bilo bespravno i podvrgnuto različitim oblicima izrabljivanja, ni ono nije predstavljalo jedinstveni društveni sloj. Među seljacima se u različitim razdobljima s različitim intenzitetom vršila imovinska diferencijacija. Među pojedinim slojevima seljaka postojale su razlike i u visini i u strukturi feudalne rente koju su davali zemaljskoj gospodi i u stupnju feudalne ovisnosti.
Uspostavljanje feudalnih odnosa (refeudalizacija)
Naša priča o uspostavljanju feudalnog poretka u Slavoniji počinje na kraju rata za oslobođenje od Turaka kada je razrušen turski feudalni sistem u Slavoniji. Pobjegli su turski feudalci, a razbježali su se i njihovi podložnici.
Slavonija je nakon turskog protjerivanja bila polupusta. U osječkoj, virovitičkoj i požeškoj prefekturi popisana su 1698. čak 453 pusta kršćanska i turska sela. Istodobno je i u većini ostalih bilo mnogo manje stanovnika nego u tursko doba. Oko 1700. prema približnom računu, u Slavoniji je živjelo oko 140 000 stanovnika. Dio stanovništva uključio se u doba rata u različite lokalne vojne jedinice, pa su im vlasti priznavale status vojnika (hajdones).
Kolonizacija pustih slavonskih sela započela je još prije konačnog protjerivanja Turaka. Doseljavali su se Hrvati iz Bosne, stare Hrvatske, Srbi iz Bosne i stare Srbije. Kolonizacija, međutim, nije tekla jednakim tempom. Bilo je kraćih razdoblja kad se stanovništvo čak ponovno smanjivalo. Ukratko, feudalni su odnosi nakon odlaska Turaka u Slavoniji izgrađivani od početka.
Slavoniju je za vrijeme rata zaposjela carska (austrijska) vojska, pa su se u prvi mah oficiri ponašali kao svojevrsni feudalci. Zauzeli su mnoge posjede i počeli stanovništvu nametati različite daće za uzdržavanje vojske. Ali njihovi su postupci više bili nasilje nego neki sistem. U Slavoniju su istodobno došli službenici dvorske komore (njem. Hofkammer) s mnogo konkretnijim zadacima u organizaciji feudalnih posjeda i njihovoj upravi. Sve do 1745. čitava se Slavonija nalazila pod zajedničkom upravom komore i vojnih vlasti.
Slavonija je, dakle, tek 1745. inkorporirana u sastav Hrvatske. Ali komora nije dugo bila feudalni posjednik čitave Slavonije. Dvor je usporedo s uspostavljanjem slavonskih vlastelinstava ta vlastelinstva počeo prodavati i u pravilu poklanjati stranim velikašima.
Prelaskom feudalnih posjeda u Slavoniji u privatno vlasništvo nije se izmijenila njihova struktura. Vlastelinstva su i nadalje bila goleme latifundije u rukama svega 20 posjednika (Odescalchi, Kuffstein, Coseau, Zuan, Imsen, Oduyer, Petrasch, Trenk, Valseck, Caraffa, Cardona, Prandau, Pejačevići, Adamovići...). Veliki feudalni posjedi činili su bitnu značajku gospodarskog razvoja Slavonije u 18. st. Na jednog feudalnog posjednika u Slavoniji dolazilo je sredinom 18. st. u prosjeku 12,5 puta više kmetova nego u ostalom prostoru Hrvatske. Ta je razlika uočljiva i onda ako se uzme u obzir cjelokupno plemstvo. U Slavoniji, prema tome, nije postojalo srednje i niže plemstvo.
Klasni sukobi
Pojedine dijelove Slavonije u 18. st. zahvaćali su povremeno širi seljački nemiri. Feudalci koji su postepeno dobivali fiskalna vlastelinstva nastojali su intenzivirati feudalnu eksploataciju uvođenjem tlake i drugih daća.
Carski general Khevenhiiller izvjestio je 1733. dvor da uzroci nemira, nezadovoljstva i teškog stanja slavonskog seljaštva leže u pretjeranom izrabljivanju. Na temelju prijedloga posebne komisije, koja je u Slavoniji provela istragu, kralj Karlo VI je 22. svibnja 1737. izdao prvi urbar za Slavoniju (Karlov urbar). Karlov je urbar određivao da se dokine sva tlaka koju su feudalci uveli i da se ona i dalje otkupljuje s osam forinti od selišta. Urbar je nadalje potvrdio da kmetovi moraju davati tzv. veliku desetinu (desetinu žitarica i vina), ali je zabranio malu desetinu (desetinu pčela, svinja i janjaca). Zabranio je također oduzimanje seljačkih zemalja i njihovo pretvaranje u alodijal (feudalčeva zemlja). Karlov je urbar, dakle, pokušao u Slavoniji zaustaviti uvođenje radne rente i težište feudalnog izrabljivanja zadržati na novčanoj renti. Slavonski feudalci nisu bili zadovoljni njegovim odredbama, jer su kočile razvoj alodijalne poljoprivrede za koju su oni bili zainteresirani.
Seljačko nezadovoljstvo u Slavoniji kulminiralo je u nemirima i pobunama koje su 1755. zahvatile Virovitičku županiju.
Seljačke bune i nemiri 1755. izazvali su u Hrvatskoj društvenu krizu. Za vrijeme buna kompromitirao se krug utjecajnih plemića koji su pružali otpor reformama prosvijećenog apsolutizma. Bečki dvor i njegove pristaše iskoristili su tu situaciju i počeli u Hrvatsku uvoditi reforme. Među tim reformama najvažnije je bilo uređivanje odnosa između kmetova i feudalaca — tzv. marijoterezijanska urbarijalna regulacija. Marijoterezijanskom urbari- jalnom regulacijom odnosi između feudalaca i kmetova dobili su javnopravni karakter. Kraljica Marija Terezija i drugi državni organi izdali su velik broj propisa koji su određivali okvire u kojima se može provoditi eksploatacija i ostvarivati vlast nad zavisnim seljacima. Postepeno je izgrađen čitav sistem urbarijalnog prava koji je, uz različite nadopune, vrijedio sve do ukidanja feudalnih odnosa 1848. godine.
Provođenjem urbarijalne regulacije započelo je novo razdoblje u razvoju feudalnih odnosa u Hrvatskoj. Na početku toga razdoblja ujednačena je struktura feudalne rente na svim posjedima. Neprekidna intervencija državnih organa u feudalne odnose znatno je utjecala na karakter klasne borbe. Seljaci su sada imali pravo da se zbog povećavanja urbarijalnih podavanja parniče sa svojim vlastelinom.
Ranokapitalističko razdoblje
U Hrvatskoj u 18. st. započinje snažniji razvoj trgovine i nekih područja neagrarne proizvodnje. S tim je privrednim djelatnostima povezano pitanje širine prodora ranokapitalističkih odnosa u privredu i društvo.
Potrebe povezivanja plodne istočnopanonske ravnice sa svjetskim tržištem dovele su do aktiviranja riječno-kopnenog puta iz Podunavlja do Jadranskog mora. Već na početku 18. st. najvažniji je trgovački put u Hrvatskoj postala rijeka Sava, koja je povezivala Podunavlje i Slavoniju sa zapadnim dijelovima Hrvatske (do Siska). Plovidba je zatim produžena rijekom Kupom do Karlovca.
God. 1726. sagrađena je cesta Karolina, koja je povezala Karlovac s Rijekom. Žitarice iz Banata i Slavonije dovožene su lađama do Karlovca i ondje pretovarivane na konje koji su ih prenosili u Rijeku.
Trgovački put Podunavlje—Jadran dobio je sredinom 18. st. međunarodno značenje. On je predstavljao najvažniji smjer za izvoz agrarnih proizvoda iz panonskih ravnica, napose pšenice. Njegovo je značenje još više poraslo kad je proširen cestovni promet od Karlovca do jadranske obale — prvo 1771. osposobljavanjem Karoline za kolski prijevoz, a zatim izgradnjom nove ceste Jozefine od Karlovca do Senja (1776—1779).
U drugoj polovici 18. st. najvažniji izvozni proizvod iz unutrašnjosti postala je pšenica. Time je smanjeno značenje izvoza stoke. Prema nekim računima, devedesetih godina 18. stoljeća izvozilo se samo preko Rijeke žitarica u vrijednosti oko 2 milijuna forinti godišnje. Osim toga, u izvozu u Primorje od davnine je važnu ulogu imao izvoz drveta. Znatne količine drveta dovozile su se u Primorje i u 18. st.
U vezi s trgovinom na putu Podunavlje—Jadran počela se u drugoj polovici 18. st. u Hrvatskoj nešto snažnije razvijati trgovačka buržoazija. Ta je buržoazija još uvijek djelovala u okvirima kasnofeudalnog društva. Ali u njenim se rukama počeo akumulirati kapital, koji će kasnije, u prvoj polovici 19. st., odigrati važnu ulogu u razvoju nekih kapitalističkih poduzeća (na području eksploatacije šuma, prerade poljoprivrednih proizvoda i u brodogradnji).
Uključivanje seljaštva u robno-novčane odnose i neagrarnu proizvodnju razaralo je klasične feudalne odnose. Na selu se rastakala autarhična privreda i počelo je raslojavanje. Svim tim procesima stvarani su preduvjeti za razvitak kapitalističkih odnosa.
Prve manufakture u Hrvatskoj pojavile su se u rudarstvu. Rudnik bakra u Rudama kod Samobora radio je već u 14. st.
Velika manufaktura željeza razvila se u 17. st. u Čabru na posjedima knezova Zrinskih. Uz rudnik željeza i talionicu, otvorene su 1651. radionice za preradu željeza (izrada čavala, ključeva, obruča, mužara itd.).
Manufakture u Čabru radile su do 1785, kad su zatvorene zbog iscrpljivanja željeznih rudača. Sredinom 18. st. bilo je više pokušaja da se u Gorskom kotaru razvije metalurgija. God. 1750. počela se vaditi željezna ruda sjeverno od Rijeke. Grof Teodor Batthyany podigao je 1770. talionicu željeza u Brodu na Kupi, a po nekoliko radnika kopalo je kraće vrijeme rudu u Crnom Lugu, Delnicama, Lokvama i Mrzlim Vodicama.
U mnogim su zemljama najvažniju ulogu u početnom razvitku kapitalističkih odnosa imale tekstilne manufakture. Od sredine 18. st. bilo je u Hrvatskoj i Slavoniji više pokušaja oko osnivanja tekstilnih poduzeća. Ali sve su te manufakture radile samo nekoliko godina.
Nešto su uspješnije djelovala manufakturna poduzeća za preradu svile. Od 1761. država je počela podupirati uzgoj svilene bube, pa je u vezi s tim osnovano nekoliko državnih odmotavaonica svile (filande) i poduzeća za predenje i tkanje svile (filatorije).
Veće manufakturne kožare radile su u Rijeci, Karlovcu i Osijeku.
U 18. st. djelovalo je u Hrvatskoj i Slavoniji kraće vrijeme desetak manufakturnih poduzeća za preradu drveta u pepeljiku (potašu), koja se izvozila kao važna sirovina za kemijsku proizvodnju (izrada boja, staklo).
U Vidovcu kod Varaždina djelovala je kratko vrijeme manufaktura papira grofa Franje Patačića (osnovana 1772).
Navedeni podaci pokazuju da su u drugoj plovici 18. st. u Hrvatskoj i Slavoniji učinjeni brojni pokušaji oko osnivanja manufaktura. U najviše slučajeva nosioci tih pokušaja bili su feudalci. Među njima nema građana.
Razvoj manufakture u Hrvatskoj i Ugarskoj, a i privrede u cjelini, kočila je također i carinska politika, koja se od 1754. provodila na štetu tih zemalja. Za robu koja se u Hrvatsku i Ugarsku uvozila iz austrijskih zemalja plaćala se carina u iznosu 2—5% njezine vrijednosti, a za izvoz iz Ugarske i Hrvatske u austrijske zemlje nekoliko puta više (oko 15% vrijednosti robe).
Stvaranjem manufakturnih poduzeća u Hrvatskoj su istodobno nastajali i kapitalistički odnosi (u svojim prvobitnim oblicima). Ali u cjelokupnom društvenom razvoju tadašnje Hrvatske ti su odnosi imali sporedno značenje. Oni se nisu mogli razviti u stalnu tendenciju.
Biznis valpovačkog vlastelinstva
U takvim povjesnim, političkim i civilizacijskim uvjetima počinje život vlastelinstva Valpovo kao zasebne ekonomske cjeline.
Vlastelinstvo Valpovo formirano je 1721. kad je darovnicom cara Karla VI barun Petar Antun Hilleprand von Prandau dobio za sebe i svoje nasljednike četrdesetak naselja uzduž Drave, zapadno od Osijeka, sa središtem u gradu Valpovu.
Za našu temu od posebne važnosti je istraživanje Igora Karamana („Valpovačko vlastelinstvo – ekonomsk-historijska analiza“, Zagreb, 1962.), pri čemu se autor oslanjao na vrlo dobro očuvani Arhiv vlastelinstva Valpovo, koji tvori jedan od vrednijih fondova Državnog arhiva RH u Zagrebu. Ozbiljnost ovog rada dolazi odatle što je pisac materijale, podatke, činjenice i brojke uzimao neposredno iz arhiva valpovačkog vlastelinstva, u velikoj mjeri iz računovodstva vlastelinstva. Ovaj rad dr. Igora Karamana otkrio je nove sadržaje gospodarske prošlosti Hrvatske, unio i jasnoću u ono što je bilo zamagljeno, neodređeno ili romantičarski domoljubivo prikazivano, pridonio stvarnijem razumijevanju historijskog razvitka, pomaknuo naprijed znanstvenu spoznaju.
Iz uvida u dokumentaciju jasno se razabire da nova feudalizacija Slavonije nastaje u vremenu apsolutne monarhije i merkantilizma, u prijelaznom vremenu izrastanja feudalizma u kapitalizam. Novi slavonski feudalci nisu više bili branioci područja Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i političke, vojne, financijske i privredne samostalnosti Hrvatske jer ih ništa po osjećaju, tradiciji i interesu nije s njome vezivalo. To su bili ekspanzivni poslovni carski ljudi, posjednici vlastelinstava i kuća za rentu izvan Hrvatske i Slavonije s početnom i već znatnom akumulacijom koji su ne samo dobijali nego i kupovali i plaćali vlastelinstva u Slavoniji, koji su htjeli na stečenim i kupljenim posjedima još više stjecati, racionalni gospodari kapitalističkog tipa, s ekonomično planiranom upravom koji vode sistematsko računovodstvo, koji planiraju rashode i prihode i njihovu namjenu, a dobijaju još čitavo stoljeće i po u podvrgnutim seljacima ne samo izvore rente nego i besplatnu radnu snagu.
Ekonomski i financijski razvitk Valpovačkog vlastelinstva u 224 godine njegova postojanja u razdoblju kasnog feudalizma i u raznim etapama kapitalističkog razvitka može se podijeliti po različitim razdobljima i tipovima organizacije gospodarenja: organizaciju vlastelinstva pod upravnicima i arendatorima u 70 godina 18. stoljeća, od 1721. do 1790, kretanje feudalnog posjeda pod upravom vlasnika od 1790. do 1848, zatim izgradnju kapitalističkog veleposjeda i njegovo poslovanje od 1848. do 1885. i četvrto razdoblje predstavlja posljednju etapu kapitalističkog velikog posjeda od 1885. do 1945.
Prelomna godina u ekonomskom poslovanju vlastelinstva je 1848., godina ukidanja kmetstva i prelazak na novi način gospodarenja, tj. kada je nad seljačkim posjedom i nad selom uopće izgubio feudalac svaku ingerenciju.. U novom razdoblju poslije ukidanja podaničkih odnosa nestaje terestralnog cenzusa, tj. prihoda od selišta i kmetova. Prihodi posjeda su se po svim stavkama drastično smanjili, no kako u to vrijeme vlastelin prima na ime urbarijalne odštete 195.700 forinti za pet godina 1856—1860 ili oko 39.100 forinti prosječno godišnje, njegovi ukupni prihodi nisu poslije ukidanja kmetstva manji nego prije 1848.
Generalno, ovu godinu (1848.) možemo nazvati godinom prve agrarne reforme, kada su ukinute tlaka i desetina. Plemstvo je ostalo bez besplatne radne snage pa, nemajući novca za plaćanje dobrih nadnica jer se zbog svojeg odgoja i ponosa nisu znali uključiti u tržišnu privredu, većina plemićkih posjeda u sjeverozapadnoj Hrvatskoj zapada u krizu, koja traje sve do 1896. godine.
Prva agrarna reforma je pokazala uništavajuće posljedice zanemarivanja veleposjeda. Ona nije utažila glad seljaka za zemljom, ali je zaoštrila odnose seljaka i građana na jednoj i plemstva na drugoj strani.
To je razdoblje (1864-1868) kad Valpovačko vlastelinstvo prelazi na izgradnju zgrada na majurima, na izgradnju parnog mlina i mljekare i na intenzivniju obradu zemlje primjenom strojeva. Kapitalistički razvoj dobija na zamahu eksploatacijom vlastelinskih šuma. U arhivima se nalaze podaci o dominaciji prihoda vlastelinstva od prodaje drveta na panju: od prodaje drva na panju osječki veletrgovac Lorenz Jäger uplatio je u blagajnu valpovačkog veleposjeda 1875-1884, u deset godina, 3,5 milijuna forinti . U idućem desetogodištu (1885—1894) uplatio je za hrastovinu na panju S. H. Guttmann, tada još veletrgovac u Velikoj Kanjiži, 3.4 milijuna forinti . U idućem desetogodištu 1896 - 1905. primio je vlasnik valpovačkog veleposjeda od francuske firme »Societe d’Importation de Chene«, Paris—Pantin, koja je imala svoje fabrike u Barču, 5,2 milijuna forinti ili prosječno godišnje 523.000 forinti za sječu hrastovine. U iduće tri godine ista je firma platila veleposjedu 2,8 milijuna kruna ili oko 933.000 kruna godišnje...
Dio prihoda vlastelinstva pred kraj 19. stoljeća, u skladu sa dominantnom ekonomskom kapitalističkom paradigmom vremena, ulagao se u dionice i obveznice; za nabavku papira od vrijednosti za „stabilnu“ novčanu rentu uloženo je 3,5 milijuna forinti. Ostalo je služilo za pokriće deficita poljoprivrednih eksploatacija (koje su podbacivale iz godine u godinu jer seljaci nisu željeli raditi za male nadnice, koje je vlastela bila prisiljena snižavati) i za održavanje dvora vlasnika.
Razdoblje poslije 1918. postaje posve kritično za valpovački veleposjed. Vrijednost onih 7 milijuna zlatnih austrijskih kruna— uloženih u papire od vrijednosti koji su bili državne rente austrijske, mađarske, ruske i bugarske — iščezla je u prvom svjetskom ratu.
Agrarne reforme
Na političkom i društvenom planu 1. svjetski rat je izmijenio čitav dotadanji svijet Europe. Ništa više nije bilo kao prije. Seljaci, boreći se na raznim bojišnicama za interese Austro-Ugarske Monarhije, kojoj se bližio kraj, vidjeli su da je stari feudalni sustav davno mrtav i da se države moraju prilagoditi novom vremenu u kojem će proletarijat, bezemljaši gurani prema radu u tvornicama, činiti velik postotak stanovništva.
Naravno, agrarno pitanje bilo je vrlo važno pitanje za zemlje koje su do 1918. pripadale Austro-Ugarskoj Monarhiji i nova vlada nove države – Kraljevstva SHS, odlučila je riješiti to pitanje politički u svoju korist a bez štete za sebe. U vrijeme do Vidovdanskog ustava ministar socijalne politike socijaldemokrat Vitomir Korač, rodom iz Šida, izdao je uredbu da seljaci preko agrarnih odbora mogu zaposjesti zemlje veleposjeda, te je to učinjeno u stampedu čak i na već zasijane zemlje veleposjednika, ostavivši vlasnike bez novih prihoda, a mnogi su kroz sedam ratnih zajmova ostali bez materijalnih sredstava te u novom građanskom, prividno demokratskom društvu nisu više bili nikakav faktor.
Poslije završetka ove agrarne reforme, god. 1935., valpovački veleposjed u vlasništvu grofa Rudolfa Normanna mlađeg ima oko 9.000 jutara šuma prema 57.000 jutara godine 1830. Poljoprivredna površina koja mu je ostala iznosila je 865 jutara. To je bilo ostalo od ukupne površine alodija (prije 1830.) od 85.000 jutara odnosno od ukupne alodijalne i urbarijalne zemlje od 150.000 jutara.
Kao sredstvo za učvršćenje nove jugoslavenske države a i smirivanje socijalnih nemira i otklanjanja opasnosti od izbijanja boljševičke revolucije trebali su poslužiti veleposjedi čija se zemlja potkraj rata a osobito od stvaranja nove jugoslavenske države počela grabiti. Osobito je bilo teško prvo vrijeme, ali su socijalni nemiri doista zaustavljeni a država se počela pomalo stabilizirati.
Sve do 1931. agrarna reforma provođena je na osnovu „Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme od 25. veljače 1919. godine“. Njome su ukinuti svi kmetski i kolonatski odnosi a veliki su posjedi eksproprirani uz obvezu naknadne isplate, ali samo vlasnicima koji su državljani Kraljevstva SHS. Zabranjeno je davanje zemljišta u podzakup a veće su šume podržavljene.
Mnoge su plemićke obitelji gladovale u svojim hladnim dvorcima i kurijama koje više nisu mogle održavati, jer okolni seljaci nisu htjeli za njih raditi čak ni onda kad su im ponudili plaću jer su tijekom prve agrarne reforme do 1914. ipak došli do svojih malih posjeda. Drukčija je bila situacija u Slavoniji, gdje su nadničari bezemljaši morali raditi na veleposjedima ako su htjeli preživjeti, ali je većina veleposjeda već ušla u proces industrijalizacije pa se tako stopila proizvodnja poljoprivrednih sirovina s njihovom preradom.
Glavni cilj agrarne reforme u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je zatrti ostatke feudalnih odnosa u državi gdje su se oni još zadržali. No težište je stavljeno na likvidaciju plemićkih i crkvenih veleposjeda u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, te je tu agrarna reforma bila najoštrija i ni jedan posjed, osim Draškovićeva, nije preživio agrarnu reformu, a većina je već u prvom razdoblju do 1925. započela s likvidacijom, pokušavajući poslije očajnički spasiti nešto od svojega prijašnjeg posjeda.
Veleposjedi stranih državljana odmah su oduzeti i uključeni u agrarnu reformu, ali su njihovi vlasnici poslije na međunarodnom sudu u Den Haagu izborili odštetu, što je poprilično oštetilo financije jugoslavenske države uoči 2. svjetskog rata. Vlasnicima veleposjeda, ako su bili jugoslavenski državljani, ostavljeni su dvorci i povrtnjaci te šume manje od tisuću jutara, ali je najbolja zemlja – koja je davala agrarne prinose – uključena u agrarnu reformu, što je mnoge veleposjednike prisililo da pristupe definitivnom likvidiranju svojih posjeda i iseljavanju ako nisu uspjeli dobiti neko činovničko mjesto u privredi ili se na drugi način nisu uključili u građansko društvo ne ističući više svoje plemićke titule, koje su već 1919. zabranjene. Vlasnicima koji su živjeli na veleposjedu ostavljeni su dvorci, ali život u hladnim dvorcima koje je napustila kućna posluga jer ih vlasnik nije mogao plaćati, ostajući bez najbolje – često i zasađene zemlje i pod stalnim prijetnjama zelenoga kadra kroz cijelu 1919. godinu, učinio je život na veleposjedima nemoguć vlasnicima, a o tom nam je ostavio zapise u svojem dnevniku grof Stjepan Erdődy, vlasnik jastrebarskog veleposjeda. Odnose su pogoršali i povratnici koji su bili svjedoci boljševičke revolucije u Rusiji koja je dala zemlju seljacima a vlast radničkim sovjetima.
Kaos koji je nastao u provedbi agrarne reforme prisilio je vladu da u listopadu 1925. donese „Pravilnik o fakultativnom otkupu zemlje“, kojim je komisijski ustanovljeno što pripada veleposjednicima, omogućavajući im da prodaju svoju zemlju seljacima ako su odustali od daljeg vođenja veleposjeda. Pokušaji plemstva da im se vrati najbolja zemlja bili su protkani politikom i stoga uglavnom slabo uspješni. Tu i tamo je Ministarstvo agrarne reforme održalo neki veleposjed, vrativši i nešto zemlje, što je na međunarodnom planu davalo novoj državi privid demokratske zemlje. U tom razdoblju, koje je trajalo do 1931. godine, Ministarstvo agrarne reforme bilo je uglavnom u rukama radikala. Pavle Radić, nećak Stjepana Radića, bio je jedini ministar agrarne reforme u vrijeme kada su Radić i Pašić surađivali u vladi, te je upravo u to vrijeme dano veleposjednicima pravo da prodaju i svoje zemlje koje su komisijski potvrđene kao uži i širi maksimum. Radić je naime također bio za likvidaciju veleposjeda, smatrajući da budućnost treba ležati u rukama srednjih seljaka i malog doma koji će biti organizirani u zadrugama. U nastojanju da dođu do novčanih sredstava, vidjevši vrlo veliku nestabilnost države zbog žestokih stranačkih borbi, prijašnji vlasnici počeli su uz dozvolu Ministarstva prodavati i šume i pašnjake i oranice jer zbog krize kredita i nisu mogli više doći do povoljnih bankarskih kredita. Pa i politika Hrvatske seljačke stranke nije im išla u prilog, premda su gotovo svi vođe Hrvatske seljačke stranke došli do nekog posjeda.
„Zakon o likvidaciji agrarne reforme“ iz 1931. pokušaj je da opstanu veleposjedi koji su do tada preživjeli agrarnu reformu i osposobili se za racionalno poslovanje. Revizija stanja na veleposjedima pokazala je što je ostalo od veleposjeda i u kakvu stanju. Mogli bismo to uglavnom nazvati bijedom jer je sjeverozapadna Hrvatska ostala bez veleposjeda a i u Slavoniji ih se održalo nekoliko kao primjer demokratske vladavine.
Najdulje su preživjeli oni veleposjedi koji su posjedovali šume, ali su i oni zbog poreznog sistema a onda i oduzimanjem šuma većih od tisuću jutara počeli propadati. Šume su država, odnosno novi vlasnici počeli neracionalno sjeći bez obzira na potrebu očuvanja šumskog fonda u nekim krajevima gdje su šume bile velika dragocjenost. Svuda se vode mnogo godina parnice zbog šuma koje potražuju pojedina sela.
Agrarna je reforma bila dugotrajan proces koji je potpuno promijenio posjedovnu strukturu Hrvatske formiranu tijekom stoljeća, omogućavajući manipuliranje državnom i privatnom zemljom u poslijeratnom razdoblju. Agrarna reforma nakon Prvoga svjetskog rata bila je promašena, ne ispunivši ni jedan cilj radi kojega je pokrenuta. Umjesto bolje strukture zbog sistema nasljeđivanja posjedi su se i dalje dijelili, s time da se šume više nisu štedjele od sječe, predstavljajući jedan od najvažnijih izvoznih artikala zemlje. Dijeljenje po političkom i nacionalnom ključu ostavilo je mnoge seljaka bez zemlje ili su dobili premalo zemlje pa njihov socijalni problem nije bio riješen. Nisu u potpunosti likvidirani ni svi veleposjedi pa su ostali neki veliki posjedi u Slavoniji u rukama stranaca, kao i veleposjedi u Dalmaciji čiji su vlasnici bili Talijani, a likvidirani su svi veleposjedi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj osim Draškovićeva u Bukovcu. Mnogi bezemljaši i sitni seljaci koji su živjeli oko veleposjeda nisu dobili zemlju, a najbolju zemlju dobili su doseljenici – solunski dobrovoljci i stočari iz pasivnih krajeva monarhističke Jugoslavije, koji su se tek trebali učiti poljoprivrednom poslu u ravnici. U cjelini proizvodnost je zbog tako provedene agrarne reforme pala, osim u Slavoniji na očuvanim velikim dobrima, ali je njihova proizvodnost bila manja nego u drugim agrarnim zemljama Europe, razmjerno tehničkoj opremljenosti i znanju kojom se je zemlja obrađivala.
U svakom slučaju agrarna reforma nakon Prvoga svjetskog rata nije postigla zadani cilj i stoga su tijekom 2. svjetskog rata a i nakon njega provedene još dvije agrarne reforme. Reforma nije svuda provođena ni jednako ni istodobno. Prolazeći kroz razne faze, možemo zaključiti da je do danas agrarna reforma završila gdje je i počela jer i danas je Slavonija zemlja određena za zemlju velikih farma (Gutsherschaft), Dalmacija treba biti turistička zemlja s maslinama i vinogradima, tj. u kombinaciji zanimanja, a sjeverozapadna Hrvatska morala bi imati maloposjedničku, radom intenzivnu strukturu zasnovanu na sitnoj obradi zemlje (Grundherschaftu). Tako su austrijski državnici podijelili Hrvatsku još potkraj 18. stoljeća na osnovi iskustva. U svakom slučaju zatvoren je krug, ali uz uvažavanje onoga što se dogodilo u prošlosti mogli su se ili su se morali izbjeći mnogi promašaji i mnogi gubitci narodnog bogatstva u sadašnjosti.
Od kapitalističke revolucije do posljednje restitucije
Povijest „našeg plemstva“ u turbulentnom vremenu 18. i 19. stoljeća, kada se svijet mijenja i u europskim društvima prevladava nova društvena paradigma, pokazuje veliko nesnalaženje i slabo prilagođavanje te klase. Ključni element moderne kapitalističke ekonomije koja se rađa na našim prostorima je bila pojava nove etike, a prema kojoj profite valja reinvestirati u proizvodnju. To onda donosi nove profite, koji se ponovno reinvestiraju u proizvodnju, što opet donosi nove profite, itd. Prema novoj kapitalističkoj vjeri, prva i najsvetija zapovijed glasi: “Profiti dobiveni proizvodnjom moraju se reinvestirati radi njezina povećanja.”
Sama misao da se “profiti dobiveni proizvodnjom moraju investirati u povećanje proizvodnje” zvuči trivijalno. Pa ipak je kroz čitavu povijest ta misao većini ljudi bila strana. Feudalna klasa je vjerovala da je proizvodnja manje-više konstantna. I zašto onda reinvestirati profite ako proizvodnja neće puno porasti, pa bez obzira na to što izvodili? I zato je srednjovjekovni plemić prigrlio etiku velikodušja i razmetljive potrošnje. On je svoje prihode trošio na turnire, gozbe, dvorce i ratove, a isto tako i na milosrdna djela i monumentalne katedrale. Tek kasnije, nakon 1848., kada je ukinuto kmetstvo, vlastelinstva se konstituiraju kao kapitalistički pogoni, pokušava se reinvestirati dobit u povećanje proizvodnje vlastelinstva, u razvoj boljih sorti žita ili traganje za novim tržištima.
U modernoj eri koja je nastupila plemstvo je nadjačala nova elita čiji su članovi bili iskreni poklonici kapitalističke vjere. Tu novu kapitalističku elitu ne tvore vojvode, markizi, baruni i sl. već članovi poslovodnog vijeća, burzovni mešetari i industrijalci. Ti su magnati daleko bogatiji od srednjovjekovnog plemstva, ali su daleko manje zainteresirani za ekstravagantnu potrošnju, a od svojih profita na neproduktivne djelatnosti troše mnogo skromniji dio.
Uvidom u knjigovodstvene bilance „naših grofova“, koje donosi Igor Karaman u svom radu, vidljivo je da je vlastela gubitkom radne rente pokušala napraviti zaokret i organizirati poljoprivrednu i drugu proizvodnju na preostalim posjedima u duhu kapitalizma, međutim tijek događaja ukazuje na stalni pad prihoda od zemlje. Novost je bila eksploatacija šuma i prerada drveta, tada prosperitetna grana u Europi, koja je donijela velike prihode grofovima. Kasnije agrarne reforme, osobito poslije 1918., dovele je plemstvo našeg kraja u agoniju, čak na prosječki štap.
Posljednja restitucija (Zakonu o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine) preostale pokretne i nepokretne imovine „naših feudalaca“ njihovim nasljednicima pokazuje da se tu radi o povratu samih ostataka preostale feudalne imovine iz 1945., u odnosu na imovinu sa početka 18. stoljeća kada je vlastelinstvo konstituirano. Našim ljudima danas teško pada spoznaja da će ostati bez „valpovačkog dvorca“, objekta-simbola sentimentalnog duha Valpovštine. Posljednjih 70 godina taj se duh razvijao i podgrijavao, čak je izgrađen mit o „našoj valpovačkoj povijesti“ na elementima feudalne arhitekture, feudalnih predmeta umjetničkog obrta, vlastelinske knjižnice i zbirke slika, pripadajućeg perivoja i sl.. Jedno društvo građana (Društvo prijatelja starina) izraslo je na ideji zaštite i čuvanja ostavštine „naših plemića“, a kasnije se prometnulo u lokalno društvo kulturnjaka, itd.
Naposljetku, čitajući taj Zakon vidi se da je on stao napola, samo je zahvatio djelić povijesne „nepravde“ sa polovice 20. stoljeća. Svaki objektivni promatrač se može pitati zašto Zakon nije na pr. poništio između ostalog i poslijeratne kolonizacije iz pasivnih krajeva Like, Hercegovine, Zagore itd. u Slavoniju, odnosno, zašto je zakonodavac zastao baš na tom procesu, a zašto nije, recimo, poništio i agrarnu reformu iz 1919. koju su provele jugomonarhističke vlasti te vratio zemlju obiteljima mađarskih feudalnih magnata i bosanskih begova koji su “pravi vlasnici” velike većine poljoprivrednog zemljišta bivše Jugoslavije. Možda zato što bi takvo prokazivanje apsurda “denacionalizacije” značilo priznanje kako redistribucije bogatstva ne predstavljaju “nasilje nad poviješću” nego dapače nužan preduvjet progresa.
Dvorac kao bolna točka
Sentimentalno gledajući, najveću bol u srcima Valpovčana izazvao je dio presude o povratu imovine nasljednicima feudalaca koja se odnosi na „naš dvorac“. To je i razumljivo jer smo se s dvorcem toliko srodili zahvaljujući činjenici da su mnoge kulturne institucije poput muzeja, gradske knjižnice , Narodnog sveučilišta, ljetne pozornice, kapelice, muzičkih škola, izložbenog prostora.... smještene u tom velebnom povijesnom zdanju. Dvorac se vraća vlasnicima, a „institucije“ sele u druge prostore u Gradu. Naknadne žalbe na presudu u ovom trenutku zanemarujemo.
Promatrano iz dulje vremenske perspektive moramo se složiti da pojava ovakve građevine i pripadajućeg joj perivoja u našem kraju izgleda nestvarno. Uvijek kada zađem u „naš park“ radi šetnje čudim se čudom, pitam se za ideju vlasnika, razmišljam o autoru/arhitektu kako o onom što je dvorac oblikovao, tako i onom pejzažnom arhitektu zaslužnom za današnji perivoj. Za gospodarske zgrade različitog tipa na posjedu lako je razumjeti smisao i svrhu. Dvorac je zaista čudovišna građevina u ovoj dalekoj provinciji Europe. Dvorac je daleki odjek europskih srednjovjekovnih središta.
Ako se složimo sa dijagnozom feudalnog duha, onog koji plovi kroz stoljeća nepromijenjen, onog koji vjeruje da je proizvodnja manje-više konstantna, pa zašto onda investirati u rast i proširenje, nego je život u hedonizmu i razmetljivoj potrošnji jedini odabir – onda logika izgradnje „dvorca i parka“ postaje razumljiva.
Čitava srednjovjekovna Europa predstavlja gustu mrežu toponima sa dvorcima, kurijama, crkvama, perivojima. Danas su to turističke destinacije počev od dvoraca Loire, dvoraca Bavarske, Versaillesa, Schönbrunn Palacea i dr., a da crkve ne nabrajamo. Osobno me je zaprepastio i potresao grandiozni kompleks dvorca Schönbrunn nadomak Beča, sjedišta habsburških vladara, kada sam ga kao turist posjetio. Iz vizure današnjice i aktualne kapitalističke paradigme toliku raskoš, građevinske proporcije i bogatstvo nagomilano na jednom mjestu je nemoguće objasniti. Jednako kao što su čudovišne i egipatske piramide... Danas to nema nijednu drugu svrhu osim turističke, i zaista danas grad Beč „prodaje“ turistima iz čitavog svijeta svoju povijest, a to teži financijski, u jednoj godini, više nego li što zaradi čitav hrvatski turizam sa svojom Jadranskom obalom. Nije onda čudno kada Amerikanci po dolasku u Europu kažu da imaju dojam da su u jednom velikom muzeju.
Tisuću hrvatskih dvoraca i kurija će u ovom valu povrata nasljednicima bivših feudalaca završiti na tržištu nekretnina i tražiti kupce. Generalna dijagnoza stanja na terenu (akademik Mladen Obad-Šćitaroci) govori da glavnina te srednjovjekovne ostavštine propada jer nije našla novu svrhu. A, kome trebaju takve građevine na tako bizarnim mjestima, do li našim novopečenim tajkunima. Dakle, neki su naši dvorci našli kupce. Težnja da ih otkupe jedinice lokalne uprave je iluzorna: kupnja i obnova bi progutala čitave općinke i gradske godišnje budžete, a poslije toga se ne bi mogli tržišno i turistički valorizirati.
Mora se priznati da su to danas „građevine-izvanzemaljci“, objekti koji ne korespondiraju sa suvremenošću, kojima je teško pronaći novu ulogu jer je izvan pameti način na koji su građeni. Obnova i dovođenje nekoj svrsi nadilazi ekonomsku snagu naše zajednice.
Nakon ove priče pada još jedna maska sa lica „naših feudalaca“ što su nosili kroz stoljeća „našu povijest“: ako su na tlu Valpova iz tih vremena opstali samo objekti vlastele i crkve, a od „obične raje“ niti jedna cigla na cigli, onda se može nalutiti kakva su to bila brutalna vremena za hrvatsko stanovništvo. Naši kolonijalni vladari čak nisu niti dolazili u Valpovo nego su u prvom razdoblju svoje vladavine upravljali posjedom preko upravnika i arendatora gotovo 70 godina, od 1721. do 1789.. Svojim dolaskom (Ignac Prandau) u Valpovo veza sa središtem moći Bečom nije prekinuta. Štoviše, organizacija posjeda kao i stil života odgovarao je uzorima u Austriji. Bila je to oaza austrijskog stila i luksuza u dalekoj provinciji, tamo na rubu Carstva. Nema tu hrvatske priče.
Izvori:
Igor Karaman: „Valpovačko vlastelinstvo, ekonomsko-historijska analiza“, Zagreb, 1962.,
Igor Karaman: Problemi ekonomskog razvitka hrvatskih zemalja u doba oblikovanja građansko-kapitalističkog društva do 1. svjetskog rata“, Zagreb, 1981.,
Ive Mažuran: „Sažeti povijesni pregled Slavonije (Srednji i novi vijek)“, Osijek, 1970.,
Jaroslav Šidak: „Hrvatski pokret u doba revolucija 1848. – 1849.“, Zagreb, 1981.,
Josip Adamček: „Ekonomsko – društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. stoljeću“, Zagreb, 1981.;
Josip Adamček: „Ekonomsko – društveni razvoj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u 16. i 17. stoljeću“, Zagreb, 1981.;
Josip Adamček: „Seljačka buna 1573.“, Zagreb, 1981.,
Jurica Körbler: „Doktor za 1000 hrvatskih kurija, dvoraca i burgova“, Jutarnji list, 2015.,
Mira Kolar-Dimitrijević: „Agrarna reforma u Hrvatskoj nakon Prvoga svjetskog rata“, Hrvatska revija 3, 2014;
Mirjana Gross: „O društvenim procesima u sjevernoj Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća“, Zagreb, 1981.,
Miroslav Despot: „Ekonomsko-historijski razvoj Slavonije unutar njenog manufakturnog i industrijsko-proizvodnog procesa u 18. i 19. stoljeću“, Osijek, 1970.,
Nikola Vukobratović: “Denacionalizacija” – iskrivljavanje stare pravde, www.bilten.org, 2015;
Silvija Federiči: „Kaliban i veštica – žena, telo i prvobitna akumulacija“, Beograd, 2013.,
Yuval Noah Harari: „Sapiens – Kratka povijest čovječanstva“, Zagreb, 2015..
