Valpovčani i elitna kultura
Što je to elitna a što masovna kultura i gdje bismo u tom rasponu mogli smjestiti Valpovčane kao konzumente kulturnih sadržaja
Piše: Željko Komadina
Valpovačko Društvo prijatelja starina nije odoljelo dvjema zagrebačkim izložbama – izložbi djela francuskog kipara François Auguste René Rodina i izložbi djela talijanskih baroknih slikara koje stoje u Hrvatskoj – i organiziralo je posjet Valpovčana tim izložbama.
Auguste Rodin
Umjetnički paviljon u Zagrebu, gdje se izlažu djela Auguste Rodina, velebna je građevina namijenjena reprezentativnim izložbama u Hrvatskoj. Nalazi se na udaru svih putnika namjernika koji ispadnu iz vlaka i izađu pred zgradu Zagrebačkog kolodvora: pogled im puca na Kralja Tomislava, velebni park i – zgradu Umjetničkog paviljona. A to je sve dio tzv. Lenuzzijeve zelene potkove ili dijela Zagreba urbanistički osmišljenog i izgrađenog krajem 19. stoljeća kada je udaren temelj izgledu grada. Kasniji prelazak Zagreba na drugu stranu Save djelo je druge, poslijeratne generacije Zagrepčana predvođene Većeslavom Holjevcem, legendarnim gradonačelnikom Zagreba.
Zahvaljujući izložbi „Rodin u Meštovićevom Zagrebu“ mnogi Valpovčani prvi put mogu uživo vidjeti djela velikog francuskog kipara, ali i upoznati se sa životnom pričom nadarenog dječaka iz siromašne pariške četvrti koji se razvio u jednog od najvećih umjetnika svih vremena.
„Rodin je namećući se izvrsnošću izazivao prijepore, gomilao klišeje na svoj račun i izgrađivao svoju legendu, svojstvenu svakom velikanu, jer se legende tako stvaraju. Svi su znali da će ga buduće generacije svrstavati među slavne, među besmrtnike, i zato su ga stavili na tron kiparstva, kojemu je on postao otjelovljenjem", napisala je za katalog izložbe Veronique Mattiussi, voditeljica Rodinova arhiva iz pariškog Muzeja Rodin, koja je radila na zagrebačkoj izložbi, prvoj u Zagrebu nakon više od četrdeset godina.
"Virtuoz u pretjerivanju i majstor u ovladavanju tijelom, bio je začetnikom neprijeporno nove umjetničke prakse iz koje je proizašla moderna skulptura, namrijevši budućim naraštajima ne samo pojedina djela, nego i koncept, testament i baštinu", ustvrdila je, opisavši ukratko životnu sudbinu Augustea Rodina.
Slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj
Izložbu „Sveto i profano – slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj“ osmislile su još 2009. godine Vesna Kusin, tadašnja ravnateljica Galerije Klovićevi dvori, i Marina Viculin, neprežaljena kustosica, i logično se nastavlja na izložbu „Tizian, Tintoretto, Veronese, veliki majstori renesanse“ (od 22. studenog 2011. do 22. siječnja 2012.) koja je predstavila djela uglednih renesansnih slikara iz različitih talijanskih umjetničkih središta od Venecije, preko Bologne do Firenze, a koja se nalaze u Hrvatskoj. Na jednom mjestu izložene su najvrjednije slike majstora talijanskoga baroka, dakle 17. i 18. stoljeća. Upravo su talijanski majstori bili putokaz svim slikarskim školama tadašnjega kulturnog svijeta, od Seville i Pariza, do Flandrije i srednje Europe, a bogme utjecali su i na araboislamsku umjetnost. Ti su veliki umjetnici istovremeno slikali djela za Katoličku crkvu te za sve brojnije svjetovne naručitelje i kolekcionare, od vladara, obrazovanih esteta i intelektualaca do plemića, bogatih građana, trgovaca i pomoraca.
Kulturna teorija
Međutim, nasuprot dviju sjajnih izložbi stoji stvarnost života u Valpovu. Tijekom priprema za odlazak u Zagreb, a počeli smo ih provoditi i prije nego li su izložbe postavljene, neki članovi organizacijskog odbora upozoravali su na moguće probleme. Poslušali smo upozorenja i put prolongirali za dva tjedna, nakon prispijeća mirovina za lipanj 2015., jer među članstvom Društva prevladava starija populacija Valpovčana. Unatoč tome odaziv članova Društva, kao i nečlanova, pozivu na put u Zagreb nije bio zadovoljavajući. Već smo pomislili odustati od posjete izložbama.
Svjesni smo da je gospodarska slika Valpova (i okolice) takva da najširi krug njegovih stanovnika nema uvjeta za dokolicu i sve to dovodi do toga da kultura i kulturne vrijednosti padaju u drugi, treći, a često i u peti, šesti plan. Suočavajući se problematikom pada potrošačke moći, a posebice sa štednjom na kulturnom planu, posegnuo sam za društvenom teorijom kako bismo „razbistrili“ aktualnu društvenu dinamiku te našli odgovor što nam je činiti u takvim uvjetima.
„Čemu još uopće Kultura?“ naslov je nedavno održane tribine Trećeg programa Hrvatskog radija na kojoj su se čule izjave kako: „Riječ kultura već duže vrijeme u ovom podneblju ima otužan prizvuk, pomiješan s apatijom i ogorčenjem. Više nego nedostatna sredstva od 0,5% državnog proračuna, koliko se na godinu izdvaja za kulturu, neuvjerljiva kulturna politika, oskudna umjetnička proizvodnja i prava mala vojska administrativaca koja često više odmaže nego pomaže kulturnom pogonu, gurnuli su ovu plemenitu djelatnost na rub egzistencije, a Zagreb i Hrvatsku u provincijalnu zonu europskih kulturnih aktualnosti.“
Udaljimo se od ovih generalnih ocjena aktualnog stanja u našoj kulturi i pogledajmo mikroplan – našu malu provincijsku zajednicu. Valpovčani koji imaju zaposlenje ne mogu dignuti glavu od posla kod privatnih poslodavaca, a oni nezaposleni pak nemaju sredstava da se maknu s mjesta, pa onda spominjati posjetu vrhunskim izložbama i praćenje kazališne i operne produkcije, u koju se ne ulazi bez najmanje savršenog crnog odijela – je neumjesno. Kad nam je školstvo zakazalo u kulturnoj socijalizaciji, politika (ne)zapošljavanja i način gospodarenja otjerali građane u veliku nezaposlenost, a mlade na rad u bijeli svijet – činjenica je, potpuno shvatljiva, da nam je stanovništvo ostalo odijeljeno od svijeta umjetnosti. Gruba odijeljenost tzv. masovne od tzv. elitne kulture, uzrokovana razinom standarda, naobrazbom i društvenom pozicijom, dovela je do zakonitog (kapitalističkog) procesa da je umjetnost u jednom društvu određena društvenim i ekonomskim slojem što je naručuje, podržava i troši.
Dakle, surova životna realnost presudno se odrazila na svekolike duhovne vrijednosti naše sredine u najširem smislu riječi (od egzistencijalnog do kulturnog standarda). Evidentan je duboki rascjep dviju kultura: one elitne i one masovne. Nasuprot elitne stoji široko područje prevladavajuće masovne kulture koja svoje pravo na postojanje i valorizaciju traži kroz razne sociološke i filozofske analize.
Masovna kultura izraziti je proizvod suvremenog, visokoindustrijaliziranog, tehnološkog i potrošačkog društva. Ona je nastala kao plod moderne političke demokracije i „uspona masa“ na „svjetsku pozornicu“, čime je srušen monopol gornjih klasa na (elitnu) kulturu. Golemi napredak proizvodnih tehnologija i novi medij masovnih komunikacija, što su čitavo čovječanstvo ujedinili u jednu homogeniziranu potrošačku cjelinu, nametnuli su stanovite standarde i stereotipove duhovnih vrijednosti što masovno bivaju proizvođeni za masovnu potrošnju.
U stilu aristokratskog prezira masa brojni su analitičari spremni ustvrditi da je masovna kultura samo razvodnjavanje pravih vrijednosti, kič za gomilu, šund za pučanstvo, prosta zabava za primitivce i budale. Nasuprot njoj stoji elitna, visoka, aristokratska kultura što je i dalje čuvar prvih duhovnih vrijednosti čovječanstva, riznica istinskih dobrota, dubokih spoznaja i nepremašenih ljepota.
Najvažnija spoznaja glasi: rascjep kulture na elitnu i masovnu jest – klasni rascjep. Kultura kao standard uvijek je bila klasno uvjetovana, do pojave građanstva u posjedu crkvene i dvorske aristokracije, a zatim poslije velikih društvenih revolucija, u rukama građanske klase.
Ne moramo daleko tražiti potvrdu ove ključne konstatacije, dovoljno je prošetati do našeg valpovačkog muzeja i pogledati postav: namještaj, slike, kristal, escajg, klavir, fotografski pribor, biblioteka itd, sve elementi svakodnevnog, kulturnog i ugodnog života naših valpovačkih vlastelina. Čak i danas posjetitelji muzeja su zatečeni viđenim, jer se taj stil života drastično razlikovalo od svakodnevnog života slavonskoga čovjeka. Ali vrijeme se promijenilo, sada je svatko posjednik digitalnog fotoaparata, sada si većina može priuštiti jeftini i dobro dizajniran namještaj, sada su knjige, štampa, CD-ovi, hi-fi uređaji, film na DVD-u, digitalna televizija i automobili dostupni većini. Suvremena masovna kultura znači, dakle, demokratizaciju kulture. Stanovništvo, radništvo kao masa, izborili su svoja povijesna i društvena prava.
Teorija općenito uzima da je masovna kultura destilat »pravih« vrijednosti, dakle kič svake vrste (pseudoknjiževnost, žuta štampa, sapunice, serijska proizvodnja filmova i TV emisija, jeftina zabava kao Voice, Kvizovi...). Ona je, kažu, sredstvo društvene i idejne manipulacije i biva pružana masama kao slatka pilulica što mora donijeti zaborav nakon napornog dnevnog rada u tuđu korist. Masovna kultura naprosto je sve ono što se masovno proizvodi. Ono što je unikatno, što je individualističko - to je elitno. Po tome se vidi da se masovnom kulturom drži sve što je proizvod novih tehnologija. Zapadnjačka kultura knjige, kao individualističkog dobra, uzima se za aksiom elitne kulture. Masovni mediji - štampa, radio, televizija - stvorili su masovnu publiku i nametnuli nove sadržaje. Po samoj definiciji, masovna kultura je antiklasna, neprivatizirana i demokratska.
Treba, napokon, znati da je granica između elitne i masovne kulture na mnogim mjestima već porušena, da je nejasna. Financijski moćne, institucije masovne kulture privlače i usisavaju mnoge pripadnike dojučerašnje elitne kulture, time što im omogućava brojčano golemu publiku i veću mogućnost afirmacije. Oni sami, pak, svojim radom djeluju na povišenje razine onih masovnih proizvoda što su u njihovu žarištu. Na primjer: veliki slikari oplodili su industrijski dizajn, ideje moderne likovne umjetnosti podigle su razinu tehničke opreme masovnoga tiska, pisci surađuju na televiziji i u štampi, kazališni glumci stječu publiku nastupima na televiziji i si. Naravno, još postoji jedan niski rub masovne kulture koji ništa ne može opravdati, ali to ne znači da treba biti »protiv« masovne kulture. Treba biti za omasovljenje kulture, za lomljenje cehovskih i klasnih granica unutar kulturnih krugova kako bi sva kulturna dobra mogla svima biti pristupačna.
Valpovačka kultura
U svijetlu pojednostavljenih definicija ove kulturalne teorije zanimljivo je analizirati naše lokalne kulturne programe, naslijeđene institucije i aktualnu praksu kulturne potrošnje stanovništva.
Glavninu kulturne ponude u Valpovu generira profesionalni kulturni pogon naslonjen na gradsku upravu i proračun – Ustanovu za kulturne djelatnosti „Ante Evetović Miroljub“ (Muzej, Knjižnica, Ljeto valpovačko). Taj model je naslijeđen iz socijalizma i nije se mnogo mijenjao, kao ni kadrovi.
Drugi pravac razvoja lokalne kulture pokriva termin amaterizam, a uključuje niz udruga nastalih slobodnom inicijativom građana, od kojih su najznačajnije: Puhački orkestar DVD-a Valpovo, Hrvatsko pjevačko društvo „Katančić“, HKUD "VALPOVO 1905", Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Harkanovci, Kulturno umjetničko društvo Kolo Nard, Kulturno umjetničko društvo „Šokadija“ Ladimirevci, Kulturno umjetničko društvo Šokadija Ivanovci, Marjančaci, Zelčin, Mažoretkinje Grada Valpova i druga manje ili više aktivna društva. Osim dobrovoljnosti i samofinanciranja mora se reći da u svom radu društva koriste ipak i materijalnu potporu iz proračuna Grada Valpova.
Glavninu kulturnih sadržaja generira profesionalni gradski pogon kao organizator (menadžeri u kulturi) umjetničkih događanja. Raspon ponude je širok, od filmskih predstava u novom Centru za kulturu, izlaganja ostavštine feudalne obitelji Normann (namještaj, slike, knjige, lovački trofeji...) u Muzeju Valpovštine, organizacija glazbenih i folklornih priredbi, organizacija fišijada, kulenijada i sl., no udarna aktivnost je godišnja manifestacija Ljeto valpovačko sa raznovrsnom ponudom sadržaja. Manifestacija je pokrenuta prije 47 godina kao manifestacija radničke i seoske kulturne produkcije, dakle narodne ili pučke kulture našeg kraja, da bi danas prerasla taj okvir i uplovila u multikulturnu manifestaciju sa ponudom od srednjovjekovnih komičnih opera (W. A. Mozart: „Cosi fan tutte“), nacionalno glazbeno-scenskih djela tipa opere Ivana pl. Zajca „Nikola Šubić Zrinski“, preko amaterskih tamburaških koncerata, koncerata pjevačkih zborova, izložbi slikara amatera pa do manifestacija tipa ZUMBA® FITNESS MASTER CLASS, dječje smotre folklora, vašara Ljeta Valpovačkog i eko-etno sajma.
Na rubu ovog umjetničkog galimatijasa u režiji gradskih kulturnih činovnika nalazi se još jedna lokalna specifičnost: mala grupa kulturtregera promiče „istine“ lokalne povijesti, najčešće pišući apologetski o našem feudalnom naslijeđu, odajući svoju kolonijalnu podložnost koja je eto ostala do danas i nakon 70 godina poslije odlaska posljednjih feudalaca iz naših krajeva. Zanimljivo je da se to i takvo feudalno (elitno) kulturno naslijeđe proglašava „našom“ kulturnom baštinom.
Plaidoyer za novu kulturnu politiku
Naslijeđeni kolektivistički pristup fenomenu kulture u Valpovu mehanički je iz prošlosti preslikan na novu stvarnost i to treba urgentno napustiti. Treba konačno smoći hrabrosti i napraviti iskorak, pokrenuti radikalnu promjenu kulturne paradigme provincije. San o „našoj“ kulturi, o 'Valpovačkom ljetu' kao kulturnoj manifestaciji svekolikog pučanstva Valpovštine u organizaciji Grada atak je na same temelje novog (demokratskog, građanskog) poretka. Riječ je o inerciji društva i institucija.
Ali, slično „kašnjenje“ u promjeni proživjelo je društvo i nakon 1945., kada se jasno strukturiranu građansku i feudalnu kulturnu potrošnju prevelo čarolijom izravnavanja na egalitarni model novog društva tog vremena, u skladu sa vladajućom ideološkom paradigmom. Tada je elitni vlastelinski park postao „naš“, valpovački park, predmeti umjetničkog obrta, knjige iz grofovske biblioteke, namještaj, slike, odjeća... postaju izložbeni predmeti našeg Muzeja Valpovštine. Građevine visoke arhitektonske vrijednosti, konfiscirane plemstvu, dobivaju običnu, „narodnu“ namjenu, poput na pr. smještaja omladinske ustanove za delikventno ponašanje djece u feudalni dvorac, useljavanje poslijeratne sirotinje bez krova nad glavom u odaje dvorca i slično. Poništava se kulturna vertikala prethodnog društva i nasilu uspostavlja kolektivistički, egalitarni model.
Toj priči nema kraja: u kotlu juhe novog društva poslijeratnog vremena kojoj su dali etiketu 'radnička klasa' kao začin kuhali su se i ostaci malograđanštine, ranije locirane na rubu feudalnog posjeda, u obiteljima činovnika, obrtnika, komordinera, a našlo se tu i nešto državnih službenika, učitelja i sudaca nižeg ranga, koji su zadržali status. Upravo je ova skupina na mala vrata u provinciju pokušala vratiti elemente elitne kulture, no tlo nije bilo baš plodno za to. Niti su oni sami pripadali toj kulturi, niti se to moglo „potrošiti“ u narodu. Pojedini potezi su bili gotovo groteskni, apsolutno neprimjereni klimi vremena: na pr. dovođenje Zagrebačke filharmonije u Valpovo, masovno slanje radničke i seoske omladine na dramske i glazbene predstave u HNK Osijek i slično. Čak se i danas ne razumije ova neusklađenost te se u publikacijama piše o nekadašnjim „visokim dometima“ valpovačke kulture.
Sada smo ponovo na početku novog društva. Vrtoglavom brzinom uspostavlja se nova vertikala socijalne stratifikacije, ogromni dijelovi pučanstva su potpuno marginalizirani i kulturno isključeni. Svaki sloj se povlači iz primordijalne juhe nekadašnjeg društva i formira svoj stil života.
Kulturu stog treba oteti činovnicima lokalne uprave i samouprave, koja i dalje promiče „našu“, „zajedničku“, „valpovačku“ kulturnu politiku, na tragu starog egalitarnog društvenog ustroja i prepustiti je samoorganiziranju i samosponzoriranju izdvojenih grupa. Model linearnog prikupljanja sredstava iz dohotka lokalnog stanovništva i sa njim financiranja proizvođenja neke univerzalne, srednje kulturne produkcije ne može zadovoljiti specifične zahtjeve niti jednog socijalnog sloj. Upravo je program aktualnog 47. Ljeta valpovačkog dokaz zastarjelosti koncepcije „jedne“, „naše“, valpovačke kulture. Vrhunac neshvaćanja novog doba je i „socijalistički“ intonirana organizacija okruglog stola o mogućnostima gospodarske suradnje poljskih i hrvatskih gospodarskih subjekata. Kao da je lokalna politika ili lokalna zajednica zadužena za uspostavljanje globalnih poslovnih veza među privrednim subjektima, u ovom slučaju između valpovačkih i poljskih poduzetnika.
Na kraju, moramo se otvoriti tržišnim zakonitostima i prepustiti masovnoj kulturi oblikovanje našeg kulturnog krajolika. Upravo nas povijest građanskog društva upućuje na slobodno formiranje širokog spektra različitih kulturnih potrošnji, sukladno njegovoj klasno-socijalnoj raslojenosti. Fenomen masovne kulture izrastao je svojom ponudom kulturnih proizvoda u dominantni pravac kulturne potrošnje suvremenih društava, a tome se ne treba opirati niti u Valpovu. Forsiranje na pr. glazbenog tamburaškog izričaja - sa osloncem na nekadašnji ruralni karakter društva, što predstavlja sentiment za jedno prohujalo vreme – ne treba podizati na pijedestal „naše“ glazbene kulture, jer takvo društvo više ne postoji. Isto tako forsiranje tzv. ozbiljne glazbe u našoj sredini (Zagrebačka filharmonija) – pri čemu je ponuđena glazba zapravo staleško dobro jedne druge klase ljudi, njihov dokoličarski ritual i znak formalizirane glazbene kulture u kojoj se godinama prežvakavaju iste fraze – predstavlja oblik pokondirenosti i neprimjerenosti za ovu sredinu. Da parafraziramo Theodora Adorna, teoretičara kulture: ti odviše prisni sadržaji (tamburica, folklor, barokno slikarstvo, bidermajer, zlatni escajg, ...) su tako daleko od onog što pritišće ljudsku sudbinu, da između našeg vlastitog iskustva i onog o čemu svjedoči „naša“ aktualna kultura više uopće nema komunikacije. Naprosto su se raspali svi oni slojevi, bilo seljaštva bilo građanstva, i na njihovo mjesto nije stupio nitko. Stoga su svi oblici kulture nestalih klasa kao njihov zaštitni znak i oblik razbibrige, kao njihovo privatno igralište – neprimjereni.
