Rođeni u Valpovu

Piše: Željko Komadina

Svaka se sredina, bilo ona mala ili velika, ponosi svojim sugrađanima koji su u nekom razdoblju svojeg života ili karijere ostvarili izuzetne rezultate, na dobrobit svojeg mjesta ili šire zajednice. Niti Valpovo ne može odoljeti tom trendu pa se povremeno pojavljuju leste zaslužnih ličnosti Valpovštine. Kako ta kultura njegovanja memorije o zaslužnim Valpovčanima traje dosta dugo, u našoj maloj sredini je stvoreno nekoliko tih lista, a svaka je odražavala duh vremena u kojem je nastala. Sastavljači lista svojim znanjem, kulturom i obrazovanjem davali su pečat takvim popisima.

Mora se reći da se ovom poslu svaki autor predavao sa strašću, dok je neka metodologija obično gurnuta u stranu. Zato je evidentno da se liste razlikuju u odabiru imena 'zalužnih Valpovčana'. Tako je iz razdoblja 80-ih godina prošlog stoljeća bilo normalno na popis stavljati 'zalužne' ličnosti iz ere socijalizma, poput istaknutih socijalističkih rukovodilaca i revolucionera koji su zadužili nečim Valpovo, dok se u vremenu postsocijalizma (iliti tranzicije...) autori lista koncentriraju na istaknute ličnosti građanske i feudalne provenijencije.

Ovaj naš pokušaj sastavljanja jedne takve liste uklapa se u opisane navade pa možemo reći da i mi na našim web stranicama nastavljamo dosadašnju tradiciju. Ova lista pod nazivom Zaslužne ličnosti Valpovštine nastala je u vremenu početaka Društva prijatelja starina Valpovo i obuhvaća ljude koji su u Valpovu rođeni ili su ovdje živjeli jedno vrijeme, a po rođenju i djelovanju spadaju u 19. i prvu polovicu 20. stoljeća. Listu je sastavio i kratke životopise prikupio prof. Vilko Čuržik, a nadopunu i uređenje teksta je uradio g. Dragan Milošević.

Ovo nije posljednja lista te bi za buduće povjesničare trebalo naznačiti neke standarde i smjernice kako bi ovakvi popisi bili ujednačeniji i sustavniji.

ZASLUŽNE LIČNOSTI VALPOVŠTINE

Barun Gustav Hilleprand von Prandau

Rodjen je u Valpovu 13. svibnja 1807godine, a umro je 22. svibnja 1885. godine u Donjem Miholjcu. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici sv. Roka u Valpovu. Sin je baruna Josipa i barunice Ane Marije rodjene Pejačević.

Osnovnu školu i glazbeno obrazovanje stekao je u očevom dvoru, dakle u Valpovu. Od 1816. pa do 1819. pohadjao je gimnaziju u Peču­hu, a slijedeće dvije godine učio je u Požnu logiku i retoriku.

U Beču se školovao 1821. i 1822. na akademiji za plemiće Terezijanumu (vojna škola). U Zagrebu je 1826. završio pravo­slavnu akademiju. Nakon toga je do 1830.g. putovao po Evropi proučavajući mnoge zemlje i narode. Kao student prava zaručio se s Adelajdom Čehovom sa kojom se kasnije oženio.

Poslije 1849. dodijeljeno mu je za njegove političke i druge zasluge dostojanstvo cesarskog i kraljevskog komornika, a odli­kovan je Redom željezne krune II. razreda i velekrižem Reda Franje Josipa. Od 1861. djelovao je u Hrvatskom saboru kao član unionističke (madjaronske) stranke. Stekao je dostojanstvo tajnog kraljevskog savjetnika.

Bio je sklon umjetnosti i brizi za prosvjetu. Kao patron nad ško­lama i crkvama na svojem posjedu brinuo se za njihovu izgradnju i održavanje po šematizmu pečujske biskupije. Tom njegovo bri­gom bili su obuhvaćeni: Valpovo, Brodjanci, Harkanovci, Petrijevci, Marjanci, Donji Miholjac, Veliškovci, Radikovci, Podgajci, Šljivoševci, Viljevo i Čadjavica. Brinuo se za potrebe crkava i dvade­set jedne škole od kojih je deset bilo na valpovačkom posjedu. Novčano je pružao pomoć Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Glazbenom zavodu, a u Osijeku i o drugim ustanovama. Bio je školski vijećnik virovitičke županije, osječki gradski zastup­nik i patron osječkog kapucinskog samostana. U Valpovu je osno­vao Katančićevu zakladu od 10.000 forinti koja je bila namjenjena za školovanje nadarene djece s njegovog veleposjeda ili iz Osijeka. U čast velikog učenjaka M. P. Katančića podigao je 1873. spomen poprsje koje je izradio majstor Grünwald iz Pešte. Na inicijativu vlastelinskog liječnika Josipa Sibera i nakon analize ljekovite vode apotekara Aleksandra Deszatya po­digao je barun Gustav 1869. zgradu lječilišta od šest soba, plesnu dvoranu, kuglanu, stan za gostioničara i veliku peć za grijanje vode. To su bile poznate Valpovačke toplice, kojih nažalost više nema, jer su nestale poslije prvog svjetskog rata. Na svojem posjedu podizao je barun Gustav brojne gospodarske i hidrotehničke objekte i na taj način bitno utjecao na gospodarski preobražaj našega kraja.

Grof Rudolf Normanu Ehrenfelški

Rodjen je 13.rujna I857. u Valpovu. Umro je 22. svibnja 1942. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici sv. Rok u Valpovu. Sin je grofa Konstantina i barunice Marijane rodjene Prandau.

Bio je cesarski i kraljevski komornik, vitez Papinskog velekriža reda sv. Grgura Velikog, posjednik ratnog križa prvog reda, virilista Hrvatskog sabora, zastupnik kapucinskog reda, posjednik vlastelinstva Valpovo, Podgorač i Rothenthura u Austriji, počas­ni gradjanin općine Malzbichel i patron više crkava i škola. Pružao je novčanu pomoć za osnivanje Hrvatske gospodarske zadru­ge, Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, Hrvatskoj čitaonici, Sokol­skom društvu i drugim organizacijama za razvoj gospodarske, kult­urne i prosvjetne djelatnosti.

Poput svojih prethodnika nastojao je maksimalno razviti svoje posjede u novim uvjetima. Medjutim u prvim decenijama, do prvog svjetskog rata,sve je više slabila poljoprivredna djelatnost dok je eksploatacija šumskog bogatstva omogućavala stvaranje ovećeg imetka u vrijednosnim papirima. Ubrzani nazadak poljoprivredne djelatnosti snažno se ubrzavao nakon 1918. kada je pod udarom agrarnog zakonodavstva veleposjed oko 1930. izgubio velike komplekse poljoprivrednih površina, pa se do 1945. održavao u stvari samo kao šumski veleposjed da bi nakon toga bio defini­tivno ukinut.

Antun Torjanac

Rodjen je u Gatu 24. lipnja 1916., a umro je u Gatu 24. listopada 1987. Bio je prvi tajnik Društva prijatelja sta­rina Valpovo od 1954. Nizak rastom, ali velik srcem i dušom čvrsto je bio opredjeljen za realizaciju uzvišenog i plemenitog cilja kojemu je svim svojim bićem težio. Taj cilj je bio posta­viti budući Muzej Valpovštine na znanstvene temelje.

Usprkos svih prepreka političke i neljudske oporbe koje se uvijek javljaju u takvim prilikama zdušno se posvetio svim svojim žarom, znanjem i energijom da svojem zavičaju i gradu u kojem je pro­veo čitav svoj radni vijek podari ustanovu koja ga nikada ne može kao svojega utemeljitelja zaboraviti.

Za "čika Tunu" teško je pronaći prave riječi pošto je svojim radom pokazao i dokazao kako se pozitivnom upornošću postižu velika djela, oko sebe je širio optimizam i poticao kolebljivce da ne klonu duhom, da ne zapadnu u apatičnost i letargiju koje mogu upropartiti čitavu akciju. S grupom mladih povjesni­čara - entuzijasta bio je u neprekidnom pokretu, a sve njegove misli i riječi bili su usmjereni samo u pravcu osnivanja muzeja. Društvo prijatelja starina odužilo mu se nakon njegovag odlaska u zasluženu mirovinu uz sveopće odobravanje članstva izborom za prvog počasnog predsjednika.

Njegovim odlaskom nastala je velika praznina u društvenom radu, ali je utemeljena ustanova na ponos svima koji su zajedno s njim učestvovali u njenom stvaranju.

Mr. Ferdo Desaty

Rodjen je u Valpovu 11. ožujka 1899., a umro 18. svibnja 1965.+ u Osijeku u bolnici. Pokopan je u biteljskoj grobnici u Valpovu.

Predstavnik je treće generacije apotekarske obitelji, koja je koncesijom i privolom valpovačkog vlastelina baruna Gustava Prandaua 1860. osnovala apoteku. Ona je bila podružnica osječke ljekarne "K Spasitelju“.

Osim što je bio izvanredan poznavalac svoje struke, aktivno je učestvovao u radu Sokolskog društva kao prednjak od 1921., a kao starješina ođ 1930. pa sve do 1941. Posebno se zauzeo na izgradnji novog sokolskog vježbališta i dvrane u Ulici Braće Radića u Valpovu. To je bilo 1931. i 1933. Nastupao je na velikim javnim vježbama u prisustvu drugih sokolskih društava, na mnogim sokolskim sletovima i drugim manifestacijama diljem naše zemlje i u inozemstvu. Uvijek se isticao savjesnim i predanim radom služeći mladim generacijama kao uzor.

U Sokolskom društvu njegovali su se osim gimnastike još i sportovi poput stolnog tenisa, odbojke, lake atletike i plivanja. Poslije drugog svjetskog rata bio je u Gimnastičkom društvu, koje je brojalo 157 članova, predsjednik od 1949. do 1951. godine, kada je društvo promjenilo svoje ime u DTO "Partizan".

Njegov društveni rad nije bio prisutan samo u spomenutoj grani kulture već i u radu Hrvatske čitaonice i posebno u Društvu prijatelja starina, gdje je aktivno učestvovao od njegovog osnivanja i stvaranja Muzeja Valpovštine dajući na taj način svoj puni doprinos.

Ivan Uranjek

Rodjen je u Velikoj Mislinji 5. lipnja 1913. a umro je u Valpovu 28. listopada 1976.godine.

Njegov prvi susret s Valpovštinom doživio je u 18. godini života, kada je otišao iz siromašne trinaestočlane slovenske obitelji seljaka vodeničara "trbuhom za kruhom" u Slavoniju. U Valpovu je izučio mlinarski zanat i osnovao obitelj.

Kretao se u krugu naprednih društvenih slojeva i svojim optimizmom unosio se u rješavanju gorućih životnih problema zauzimajući progresivan stav. Za vrijeme okupacije naše zemlje aktivno se uključio u ilegalan rad pružajući na razne načine svoju podršku naporima antifašističke borbe za oslobodjenje zemlje.

Njegov društveni rad bio je veoma zapažen. U najmasovnijoj dru štveno-političkoj organizaciji SSRNH objedinjavao je rad ostalih društvenih organizacija, pa tako i Društva prijatelja starina Valpovo. S ostalim članovima Upravnog i Nadzornog odbora dao je veliki doprinos u radu, a njegov rad je prepoznat i ocijenjen visokim ocjenama.

Najveći uspjeh koji svijetli kao kruna svih njegovih napora je izdavanje njegove knjige "Godine rada" koja predstavlja izvanredan doprinos u sagledavanju rezultata rada ne samo u Kombinatu "Đuro Salaj" već i mnogo dalje, Posebnu pažnju zavrijeđjuje izmedju ostaloga i Kronologija važnijih dogadjaja i datuma, jer omogućava sustavno praćenje zbivanja u opsegu kako ih je autor zabilježio. Ona predstavlja izvanrednu mogućnost i poticaj za ispunjavanje onih praznina do kojih autor nije mogao doći.

Ivan Abramić

Rodjen je u Valpovu 5. rujna 1903., umro u osječ­koj bolnici, a sahranjen u Valpovu 19. travnja 1983. godine.

U svojoj ranoj mladosti oduševio se za rad u Sokolskom društvu.

Kao istaknuti pregalac završio je tečaj za prednjaka, pa je stao na čelo ženskih kategorija sve do 1923. godine. Od 1925. postao je načelnik, jer se neprekidno isticao svojim radom. Na toj duž­nosti ostao je sve do 1939. godine. Za to vrijeme uspio je ospo­sobiti dobar prednjački kadar, pa su rezultati rada u Sokolskom društvu dostigli zavidnu razinu. Nakon toga je nastupio zastoj, jer su gospodarske i političke prilike negativno utjecale na društveni rad.

Nakon prebrodjene krize 1925. i 1926. god. počelo je društvo ponovo postizati zapažene rezultate zahvaljujući njegovom radnom elanu. Učestvovao je na mnogim sokolskim sletovima u našoj zemlji i u inozemstvu.

Njegov društveni rad bio je zapažen i u drugim društvenim organi­zacijama. Stalno je bio u središtu svih zbivanja. Rat je prekinuo njegovu aktivnost, a nakon oslobodjenja zemlje od okupacije ponovo je stao uz bok ostalih društvenih radnika i nastavio s aktivnošću.

Stjepan Petrović - Štefko

Rodjen je u Podravskim Podgajcima 17. srpnja 1912., a umro 23. ožujka 1965. u Valpovu gdje je i sahranjen.

Od svih njegovih društvenih aktivnosti ime ovog čovjeka dugo će se pamtiti zbog velikog entuzijazma u kazališnom amaterizmu.

Prema zapisu Dragutina Gibičara u Zborniku Valpovštine od 1977.g. vidljivo je kako je u sastavu Hrvatske čitaonice osnovana dramska sek­cija, koja je prvi puta nastupila sa Gogoljevom “Ženidbom”. Ista sekcija je kasnije nastupala s nizom komedija poput Nušićeve Gospodja ministarke", "Sumnjivog lica", “Pokojnika“, i drugih u kojima se ista­kao kao glumac i redatelj.

Njegov nadasve plodan rad u Kulturno-umjetničkom društvu koje se poslije rata zvalo "Zlatko Baloković",zatim "Stjepan Petnjarić" i danas "Djuro Salaj" ostao je u dubokom sjećanju zbog njegove posebne ljubavi prema kazališnom amaterizmu. Nije bilo niti jedne komedije Branislava Nušića koju nije on postavio na scenu i u njoj odigrao svoju ulogu.

Kada je 19. ožujka 1965. proslavio 40. obljetnicu svojega plod­nog rada umro iznenadnom smrću poslije četiri dana.

Osim ove kulturne djelatnosti bio je uključen i u radu DIO "Partizan". Tako je 1952. bio prednjak izmeđju ostalih deset prednjaka koji su nastojali oživjeti rad u društva nakon odlaska najaktivnijih članovana u vojnu službu u JNA.

Posebnu pažnju zavrijeđuje njegov rad u valpovačkom kinematografu. Zahva­ljujući njegovom kazivanju zabilježeni su vrijedni podaci za ovu djelatnost kojoj u posljednje vrijeme sve više nedostaje publike. Uvjereni smo da će sjećanje na nezaboravnog Štefka, koji je uvijek zračio optimizmom, ostati još dugo prisutno kod starijih generacija koje su ga izuzetno cijenile i poštivale.

Ivan Veselić - Jovo

Ovaj dobroćudan čovjek koji se politički opredijelio za demokrat­ski prelazak iz klasičnog kapitalizma u demokratski socijalis­tički poredak socijalne pravde, istine i poštenja uživao je simpatije radnog naroda Valpovštine.

Kada je 1918. osnovana u Valpovu Socijaldemokratska stranka Hrvatske bio je tajnik, a predsjednik je bio Ante Janovski. Orga­nizacija je brojala 16 članova. Upravni odbor i članstvo najčešće su se sastajali u gostionici kod Fridricha. Tu je bila pozornica za prikazivanje dramskih igrokaza sa socijalnim sadržajem. Reži­ser je bio Ivo Veselio. U sjećanju su ostali igrokazi "Na dan isplate" od Miroslava Krleže, "Časak sreće" od Milera, "Pljuska" od Pecije Petrovića i nekoliko igrokaza ođ Nušića.

Prostorije Socijaldemokratske stranke bile su u Braunovoj kući. Upravni odbor se sastajao dva puta tjedno, a ostale članove pozi­valo se kada je bio organiziran politički zbor ili predavanje. Socijalisti Valpova doživjeli su najveći uspjeh 1920.g. na općin­skim izborima. Glasalo je 840 birača. Socijalisti su dobili 800 glasova, a sve druge stranke 40. U općinsko vijeće bilo je iza­brano 18 odbornika ( 6 radnika, 6 seljaka i 6 zanatlija) od kojih samo dvojica nisu bili socijalisti. Na upit kako to da je 90% ljudi glasalo za socijaliste, prema sjećanju Ive Veselica, ljudi su govorili: "Idemo glasovati za siromašnu stranku!"

Na prvoj sjednici općinskog odbora bio je Ivo Veselio izabran za načelnika. Odbor je bio na vlasti samo mjesec dana jer je izasla­nik županije naredio da se raspusti, a njegovi članovi uhite. Veselica je bio kažnjen sa 3, a Janovski sa 6 mjeseci zatvora, Nakon izlaska na slobodu rad je bio nastavljen. Naročito je bilo aktivno u proslavi 1. maja usprkos zabrane i šikaniranja članstva od strane vlasti. Na Vukovarskom kongresu 1920. socijalisti su se odvojili od revolucionarne ljevice koja je osnovala Komunističku Partiju Jugoslavije. Ivo Veselić je ostao dosljedan socijalista želeći mirno i demokratski rješavati socijalne probleme.

Stariji valpovčani pamte njegov neumoran rad u glumačkoj sekciji Sokolskog društva od 1934. do 1939. kada je kao režiser, masker i glumac, uvijek nasmijan i pun zdravog humora, pripremao dramske igrokaze. To je bilo vrijeme najintenzivnijeg rada sokolske glu­mačke ekipe. U to vrijeme djelovalo je i lutkarsko kazalište koje je davalo svake nedjelje priredbe za djecu u Valpovu i okolici.

Za sve ove akcije bio je zaslužan Ivo Veselić - Jovo.

Prof. Mirodar Kuzmić

Bio je umirovljeni profesor književnosti. Svoje slobodno vrijeme najviše je posvetio radu u Hrvatskoj čitaonici, a njezin predsjednik bio je u razdoblju od 1951. do 1955. godine, i ponovno od 1956. do 1962., dakle ukupno 10 godina.

Iz spomenice Hrvatske čitaonice u kojoj je opisana 90. godišnjica (1882. – 1972.) zaslugom prof. Branka Kljajića vidi se djelatnost prof. Mirodara Kuzmića. 0 tome piše: „Treba posebno istaći samo- prijagoran rad Uprave na čijem je čelu bio Kuzmić prof. Mirodar. Ta uprava nije se značajnije mijenjala nekih 10-tak godina. Ona je snažno pokrenula razne oblike rada u čitaonici, dala je dosta svježih inicijativa, omasovila članstvo više no ikada . Za vrijeme mandata te Uprave Čitaonica je doživjela polet i masovnost toliko da je to, reklo bi se, u odredjenom trenutku prevazišlo iscrpljene dugogodišnje članove Uprave.

Izmeđju ostaloga održana je 12. ožujka 1951. osnivačka skupština šah sekcije, koja je odmah bila registrirana kod Šahovskog saveza Hrvatske, a upisano je bilo 18 aktivnih članova. Predsjednik sekcije je bio prof. Mirodar Kuzmić, a tajnik ing. Miljenko Zlošilo. Omasovljenjem, naročito iz redova omladine, Sekcija je imala 1952. 39 članova, a 1955. je narasla na 130 članova. Od 1951. pa nadalje redaju se turniri vankategornika, dvije simultanke, a u 1952. održano je pet turnira i osam natječajnih susreta s ekipama iz raznih mjesta Slavonije. Nešto kasnije Sekcija se uključila i u sistem takmičenja slavonsko-+baranjske regije postižući promjenljive rezultate. Za uspješan rad Sekciji je odano priznanje i dodjeljena je Poh­vala Šahovskog saveza Hrvatske.

Upravni odbor je 23. svibnja 1954. organizirao program povodom 40-te godišnjice Matoševe smrti, a osim toga bilo je povodom zna­čajnih dogadjaja organizirana proslava uz kraće prigodno predavanje i uvodnu besjedu.

U razdoblju od 1957. do 1960. osnovana je Pionirska knjižnica i čitaonica pri Čitaonici. Tom prilikom zabilježen je uspjeh u pripremanju podmlatka za Čitaonicu kao i stvaranja, potrebnih uslova za formiranje knjižnica u školama, učeničkik klubova i šire­nja Ijubavi prema lijepoj knjizi, njegovanja originalnog literarnog izraza i sl. Posebih zasluga imao je prof. Mirodar svojim zauzi­manjem, putem Čitaonice, da se osnuje Društvo prijatelja starina za osnivanje Muzeja Valpovštine. Čitav rad ove plemenite akcije bio je uz njegovu pomoć neprekidno usmjeravan vodeći o tome brigu u Nadzornom odboru kojemu je bio više godina na čelu.

Kulturna djelatnost kojoj je inicijator bio prof. Kuzmić ostavila je trajan pečat u razvoju kulture ove sredine.

Prof. Mirodar Kuzmić, rodjen je u Slav. Brodu 5. svibnja 1891., a umro je u Valpovu 30. listopada 1974. Sahranjen je u porodičnoj grobnici pored svoje supruge, koja je bila nastavnica hrvatskog i njemačkog jezika. Marija Kuzmić se isticala u pomaganju i društvenom radu oko škole i Hrvatske čitaonice. U svom životnom vijeku oboje su pružili mnogo sati instruktivnog rada kako školskg tako i u svakodnevnom životu.

Rudolfo Mađer, Pranjin

Rodio se 28. rujna 1884. u Zemunu. Svršivši učiteljsku školu službovao ie u Šljivoševcima i Valpovu od 1903. do 1909., na učitelijskoj školi u Osijeku do 1920.g., a nakon toga bio je škol­ski nadzornik.

Kao učenik realne gimnazije pisao je prve pjesme u časopisima "Bršljan" i “Pobratim" 1899. i 1900. Kao lirsko-refleksivni pjesnik izdao je više knjiga pod naslovom "Porivi", "Novi zvuci", "Erotika", "Moj put","Pjesme iz osame", Rukovet epigrama" i"Za­pisi sa sela". U istu vrstu spadaju još i ove njegove knjige: "Sa slavonske ravni", „Iz naših sela", „Bez Ijuhavi", "Crveni križ", "Kolosjek i staroputine" i "Poezija i proza".

U Osijeku je osnovao 1909 . Klub hrvatskih književnika i umjet­nika kojemu je bio predsjednik i urednik. Izdao je "Antologiju suvremene hrvatske omladinske književnosti, "U pjesmi i priči" i više pjesama i pripovjedaka. Neke od njih su prevedene i na druge slavenske jezike.

Ivan Bojničić

Rodio se u Valpovu 24. prosinca 1858., a umro u Zagrebu 11. svibnja 1925. Osnovnu i nižu gimnaziju pohađao je u Osijeku. U Pešti je nastavio školovanje na višoj gimnaziji gdje je maturirao 1876. Nakon toga je studirao pravo i filozofiju, koju je doktorirao 1880. godine.

Najveće zasluge je stekao kao arhivist državnog Arhiva u Zagrebu, kojega je preuzeo 1892. u žalosnom stanju. Uz mnogo truda uspio je od Arhiva stvoriti znanstvenu ustanovu prvog reda. Kao ruko­vodilac te ustanove ostao je sve do svoje smrti.

Pored rada u Arhivu bavio se numizmatikom, epigrafikom, heraldikom, sfragistikom i genealogijom. Od 1877. do 1879. bio je vjež­benik u državnoj knjižnici, a 1879. prelazi u Arheološki muzej u Zagrebu. Na zagrebačkom sveučilištu bio je lektor madjarskog jezika od 1882. do 1922.g. za što je odlikovan 1910. naslovom i značajem izvanrednog sveučilišnog profesora. Bio je narodni zas­tupnik u Saboru od 1887. do 188S., a 1914. bio je kraljevski dvorski savjetnik.

Za sve vrijeme pisao je za razne stručne časopise na hrvatskom, njemačkom i madjarskom jeziku. Svoj prvi rad "Povijest i oblik prstenja kod starih naobraženih naroda" objavio je 1878. u Šenoinom "Vijencu". Utemeljitelj je i urednik časopisa "Vjesnik Kraljevskog zemaljskog arhiva" 1889. godine. Njegova značajna djela su : "Krivotvorenje isprava u srednjem vijeku", "Der Adel von Kroatien und Slovenien" veliko heraldičke djelo iz 1886. i II izdanje 1889., "Gramatika madjarskog jezika" i još 7 izdanja, "Grbovnica kraljevine Slavonije i postanak te kraljevine", "Darov­nica Kralja Ferdinanda I, za Hrvatsku”, Kratka povijest Hrvata” za mladež pučkih škola ” itd.

Josip Harna

Rodio se u Gatu 3. prosinca 1905., umro u Beču u studenom 1986. Bio je više godina gimnazijski profesor. Slaven­sku filologiju predavao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu do 1960. kada odlazi u Beč gdje nastavlja s radom redovnog pro­fesora slavistike. Bio je dugogodišnji član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti kao i Austrijske akademije.

Proučavao je hrvatsku dijalektologiju, glagoljsku književnost, staroslavenski i poljski jezik. Jedan je od osnivača Staroslaven­skog instituta "Svetozar Ritig”, a bio je i urednik filološkog časopisa "Jezik” i “Slovo”. Bio je organizator i sudionik brojnih lingvističkih i slavističkih skupova u Jugoslaviji i u svijetu. Prevodio je s poljskog jezika.

O znanstvenom radu najrječitije govori prebogata bibliografija, opus koji se izražava u stotinama jedinica iz područja fililoških proučavanja staroslavenskih i crkvenoslavenskih tekstova i ling­vistike. Medju brojnim knjigama, udžbenicima, tekstovima u struč­nim časopisima, prilozima slavističkim simpozijima i prijevodima izdvajaju se s “Datiranje glagoljskih tekstova”, “Starohrvatski prijevod Pjesme nad pjesmama”, “Judita u hrvatskim glagoljskim i brevijarima”, Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika”, "Kritičko izdanje glagoljskog komentiranog Franščićevog psaltira”, “Gramatika starocrkvenoslavenskog jezika” i "Čitanka starocrkvenoslavenskog jezika s rječnikom" - jedini staroslavenski udžbenici u Hrvatskoj u poslijeratnom razdoblju.

Za naše područje veoma je interesantna dijalektološka studija "Štokavština Donje Podravine” u izdanju JAZU 1949.bgodine.

Kao jednom od najutjecajnijih stručnjaka slavista, znanstveni radovi su mu tiskani gotovo u svim zemljama Evrope, a zahvaljujući autoritetu svjetskog glasa njeguvu djelu posvećena su brojna pose­bna izdanja.

Bratoljub Klaić

Rođio se u Bizovcu 27. srpnja 1909. umro je u Zagrebu mjeseca ožujka 1983.

Djetinjstvo i đječaštvo proveo je u Bizovcu i Zagrebu gdje je pohadjao klasičnu gimnaziju. Slavistiku je studirao u Zagrebu, Krakova i Varšavi. Doktorirao je iz lingvistike s radnjom "Bizovačko narječje” na sveučilištu u Zagrebu. Kao mladi profesor neko vrijeme je radio u Vukovaru i Osijeku. Nakon toga je profesor hrvat skog književnog jezika na zagrebačkoj Akademiji kazališne i filmske umjetnosti od njenog osnutka.

Kao veliki zaljubljenik u kazalište godinama je djelovao kao lek­tor i jezični savjetnik u zagrebačkim kazalištima i radio-stanici.

Bio je bliski suradnik Branka Gavelle. Za vrijeme studija bavio se novinarstvom. Prvi je saznao i objavio vijest o smrti Stjepana Radića. Napisao je izvrsnu knjigu studija i rasprava pod naslovom "Između jezikoslovlja i nauke o književnosti" kao niz rasprava s područja akcentologije, dikcije i leksikografije. Bavio se i pisanjem književne kritike.

Neprolazno je zadužio hrvatsku kazališnu kulturu svojim izvanred­nim poetskim prijevodima grčkih klasika. Preveo je sve Sofoklove i Eshilove drame, kao i Vergilijevu "Eneidu”. Pored klasičnih djela prevodio je i sa slavenskih jezika. Sjećajući se s nostalgijom svoje rodne Slavonije objavio je u Zagrebačkom "Forumu" pod nas­lovom "Jedno djetinjstvo u sjeni Stjepana Radića."

Najširoj javnosti pozat je po svojem životnom djelu "Rječniku stranih riječi, izraza i kratica".

Marija Glavačevlć - Mica

Rodjena je u Valpovu 2. veljače 1916., a umrla u Zagrebu 14. lipnja 1974.

Kazališnu karijeru započela je kao članica opernog zbora u Osije­ku, gdje je 1949. prvi puta nastupila u većoj ulozi kao Musette (Puccinijeva "La Boheme"). Od 1952. do 1955. bila je solistica Riječke opere, a od 1955. do odlaska u mirovinu prvakinja Zagre­bačke opere.

Posjedovala je jedan od najljepših i zapaženijih glasova hrvatske opere. Vladajući suvereno glasom opsega preko tri oktave, ujednače­nim i izražajnim u svim položajima, blistavih koloratura, bila je sjajan interpret sopranskih likova u širokom rasponu od Kraljice noći ("Mozart: "Čarobna frula") preko Lucije di Lalmnermoor (Donizetti) do Leonore (Verdi: "Trubadur"). Ove se interpretacije ubrajaju u njezina najbolja ostvarenja.

Istančanim osjećajem za stilske odrednice glazbe i urođjenom muzikalnošću s jednakim je uspjehom tumačila likove u Mozartovim operama - Donna Ana i Dona Elvire (Don Giovani), u operama talijanskog belkanta - Gilda i Violetta (Verdi: "Rigoletto" i "Traviaia") Adina (Donizei: "Ljubavni napitak"), Rosina (Rossini: "Sevljski brijač"), u francuskim operama Margareta (Gunod: "Faust"), Antonija (Offenbach: "Hoffmanove priče"), kao i likove u slavenskom repertoaru Volhova i Carica (Rimski-Korsakov: "Sadko" i "Priča o caru Saltanu"), Antonida (Glika: "Ivan Sušanjin"), te Jelena (Ivan pl. Zajc: "Nikola Šubić Zrinski") i Đula (Jakov Gotovac: "Ero s onoga svijeta").

Pored nastupa u operama nastupala je i na koncertima.

Gustav Samšalović

Rodjen je u Valpovu 15.kolovoza 1878. god. Osnovnu školu pohadjao je u Valpovu, gimnaziju u Osijeku, a u Zagrebu je studirao germanistiku,

U Zagrebu i Gracu je studirao filozofiju, koju je doktorirao 1906. god.

Nastavnički rad je započeo u Sušaku, a odatle je premješten u Zagreb. Svojim znanstvenim raspravama privukao je pažnju učenog svijeta, te je od 1913 godine djelovao na katedri za germanistiku.

Od 1924. god. redovni je profesor na Višoj pedagoškoj školi i docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Za cijelo vrijeme svog nastavničkog rada proučavao je stare spo­menike, motive i dodire naše narodne poezije sa starim kulturama. Osim brojnih rasprava s područja povijesti jezika i komparativne lingvistike objavio je značajne radove s područja folklora i uopće etnografije. Poznat je kao autor školskih udžbenika njemačkog jezi­ka i Rječnika hrvatsko-njemačkog. Njegovi spisi su dragocjeni prilo­zi istraživanju zajedničkog korjena svih kultura Evrope. Svoje znanstvene rasprave objavio je u glasniku Društva hrvatskih srednjo­školskih profesora "Nastavnom vjesniku".

S područja poredbene književnosti i lingvistike objavio je ras­prava "Pjesnici srednjeg vijeka i njemačka pučka predaja o Slaveni­ma", Rajska ptica", "Odlomak srednjovjekovnog njemačkog epa o Aleksandru Velikom, nadjen na Krku", "Zakoni narodnog pjesništva", "Imena mjeseci", "Jedno poetsko ime današnje Istre" itd.

Takođjer je pisao o šahovskom polju u heraldici srednjeg vijeke., o etimologiji riječi na starim spomenicima, o pučkoj etimologiji, o tumačenju nekih geografskih naziva, o Hasanaginici i njemačkoj beletristici itd.

Bio je glavni urednik leksikona "Minerva" u kojem je protumačeno 54.000 pojmova. Bio je toliko skroman da sebe uopće nije uvrstio u taj domaći leksikon, dok su brojni suradnici ušli u taj vrijedan priručnik.

Istakao se i kao prevodilac. Preveo je na njemački jezik "Povijest Hrvata" od akademika Ferde Šišića. Objavio je brojne uvode i predgovore, kao na pr. hrvatski prijevod Goetheovog "Fausta" za Wagnerovu operu "Lohengrin" itd.

Pored svega toga obrazovao je veliki broj germanista za pro­fesore srednjih škola.

Zlatko Topolski

Rodjen je u Valpovu 29. rujna 1914. god., a umro je u Beču 17. veljače 1979. god. Violinu je učio u Osijeku kod Julija Kuglija i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Vaclava Humla, gdje je diplomirao 1934. god. Kao koncertni majstor djelovao je u orkestrima opere i filharmonije u Zagrebu, Beogradu (1938 - 1944), zatim u Zurichu, gdje je ujedno bio i dirigent radio- orkestra (1944-1948), te u Buenos Airesu.

Od 1951. do 1955. godine je profesor na Konzervatoriju u Cordobi (Argentina). Tu vodi i vlastiti komorni orkestar. U Evropu se vraća 1955. god. i nastanjuje se u Beču, gdje je bio prvi koncertni majstor bečkih sinfoničara.

Kao solist s uspjehom je nastupao u mnogim gradovima Evrope i Južne Amerike istakavši se kao guslač visoke muzičke kulture, plemanita tona, bujnog temperamenta i tehničke dotjeranosti. Djelovao je i kao komorni muzičar u gudačkim kvartetima u Zagre­bu, Beču i drugdje.

Posmrtno je "Jugoton" objavio njegovu LP ploču.

Iso Jung

Rodjen je u Valpovu 4. travnja 1872. god., a umro je 1961. god. u Osijeku. Osnovnu školu pohađjao je u Valpovu, a srednju u Osijeku. Nakon toga je tri godine pohadjao tečaj Obrtne škole u Zagrebu, da bi školovanje nastavio u Beču kao stipendist Visoke kraljevske zemaljske vlade.

Kao učitelj crtanja radio je na osnovnoj školi u Prenju, a kao profesor odlazi u Bjelovar, a potom u Zemun. U Osijek se vraća na mesto profesora realne gimnazije.

Slike mu se nalaze najvećim dijelom u Muzeju Djakovštine, te Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, zatim u zgradi općine Vinkovci, Muzeju Slavonije i u Muzeju u Valpovu, svojem rodnom gradu.

Dr. Dragutin Neumann

Rodio se 13. siječnja 1856. god. u Valpovu, a umro je 11. svibnja 1911. god. u Zagrebu odakle je prenesen u Osijek i sahranjen na groblju sv. Ane.

Osnovnu školu je završio u Valpovu, gimnaziju u Osijeku, a pravo u Beču. Odvjetnički ispit položio je 1885. god. U Osijeku je bio odvjetnik, gradski zastupnik i podnačelnik. Narodni zastupnik u Hrvatskom saboru za Osijek bio je biran 1891. god. i 1910. god., a 22. prosinca iste godine postao je predsjednik Hrvatskog sabora.

U Beču je kao student sudjelovao u radu Akademskih društava "Velebit" i "Zvonimir". Aktivno je sudjelovao u svim hrvatskim pokretima, a biskup Strossmayer mu je bio uzor i lični prijatelj. U Osijeku je pokrenuo novi politički i kulturni život izdavanjem dnevnika "Narodna obrana". Pomogao je osnivanje "Kazališnog druš­tva" i Kluba hrvatskih književnika i umjetnika.

Na nekadašnjoj njegovoj kući u kojoj se sada nalazi Galerija slika nalazi se spomen ploča na kojoj piše: "Ovdje je živio Dragutin Neumann, hrvatski rodoljub, rodjen 13. siječnja 1856. god. u Valpovu, a umro je 11. travnja 1911. god. u Zagrebu. Troškom naroda svojem prvom utemeljiteljnom članu Klub hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku MCMXXX.

Njegovim imenom naziva se osječka ulica koja se nalazi izmedju Okružnog suda i Galerije slika.

Leonardo Fichtner

Na spomen ploči koju je postavila „Zajednica“, učiteljskog druš­tva 29. X. 1930. godine u Ulici Stjepana Radića br. 14 u Osijeku piše: "U ovoj kući umro je 17. XII. 1924. LEONARDO FICHTNER, hrv­atski prosvjetni radnik i narodni učitelj, rodjen 10. IX. 1865. u Zagrebu.

Osnovnu školu, nižu gimnaziju i učitelskn školu završio je u Zagrebu, Nedugo iza toga dobio je učiteljsko mjesto u Valpovu.

U nastavnom radu odlikovao se kao vrlo dobar praktičar i metodičar. To je postigao neprekidnim praćenju suvremene pedagoške te­orije i prakse. Svoje bogato radno iskustvo nije zadržavao samo za sebe, već je u brojnim člancima pod pseudonimom Miladin objav­ljivao svoja dostignuća i tako ih prenosio na mlada pokoljenja učiteljskog kadra.

Njegov rad nije ostao zapažen samo na polju odgoja i obrazovanja u školskoj uičionici, Iza kapelice sv. Rok uredio je školski voć­njak kao uzorni cjepiljnjak, koji je nazvao pokušalište. Tu se učilo kako se kaleme i cijepe voćke. Nijedan učenik nije iza­šao iz škole a da nije proveo praktičan rad u voćnjaku. Uzgojenu voćku učenik je nosio svojoj kući za uspomenu. Ona je kasnije bile ponos budućeg domaćina. Kada je pokušalište iza kapelice bilo napušteno osnovano je novo u školskom vrtu uz dvorišnu zgradu pokraj crkve. U tom vrtu bio je i pčelinjak učitelja Vatroslava Župana, koji je također odgajao učenike za buduće pčelare. Leonardo Fichtner bio je pravi narodni učitelj, jer je osjećao da treba živjeti s narodom, U njegovo vrijeme nije bilo u Valpovu Dobrovoljnog vatrogasnog društva. On je vrlo dobro znao kakva je ogromna korist narodu od ove humane društvene organizacije, pa se svesrdno zalagao za njeno osnivanje. Uspjeh nije izostao, jer je 1887, god. osnovana prva vatrogasna četa, a učitelj Leonardo Fichtner bio je prvi vojvoda novog društva. Nastojao je društvo tehnički što bolje opremiti pa je uspio nabaviti sve tada poznate vatro­gasne uredjaje. Svoja stečena iskustva na tom polu rada objavljivao je u člancima koji su se tiskali u časopisima ''Banovac" i "Vatrogasac".

Osim toga istakao se u radu kao tajnik Hrvatske čitaonice, Pče­larske zadruge, blagajnik gospodarske podružnice i u osnivanju limene glazbe.

Dr. Slavoljub Siber

Rodio se 15. ožujka 1832. god. u Valpovu. Nakon završenog naukovanja u Osijeku i Pešti započeo je s liječničkom praksom u Valpovu.

Na svom radnom mjestu bio je veoma prijazan, savjestan i brižan,

Dr. Siber bio je inicijator izgradnje Valpovačkih toplica. 0 tome piše Franjo Kuhač u knjizi "Valpovo i njegovi gospodari“, Zagreb 1876., na str. 21. slijedeće: "Prije spomenute željezne ku­pelji leže četvrt sata hoda južno od Valpova. Zanimljivo je kako je otkriveno ovo vrelo. Pokojni vlastelinski liječnik dr. Siber rado se je u dokone časove bavio poviješću, navlastito rimskom. Jednoć čitaše on, da su u Rimskom Jovalijumu bile znamenite, vrlo ljekovite željezne kupelji. To se Sieberu tim vjerojatnije učinilo, što je i Karašica modrasto zelenkaste vode, a uz to kao nekom masnom opnom pokrivena, što je jamačno znak, da Karašica ili koji od njenih pritoka mora imati željeza. Pošto je dulje vre­mena uzalud tražio te izvore, odluči napokon na nekoliko mjesta kopati zdence ("bunare) ne bi li ušao u trag željezu. U tome ga je svojski podupirao barun Gustav (Prandau). Uistinu jedan od tih zde­naca bijaše toliko bogat željezom, da je dr Sieber nakon više poku­sa izjavio da je uistinu ljekovita. Uslijed toga dao je barun Prandau sagraditi kraj zdenca kučicu s kupeljima (kadama).

God. 1869. dade staru kućicu srušiti, te podiže novu sa 6 soba, sa plesnom dvoranom, nadkrivenom kuglanom i stanom za gostio­ničara. Bila je sazidana i velika peć da se može voda grijati, jer su mnogima tople kupelji korisnije od hladnijih."

U nastavku se dalje navodi da je ovu vodu 1866. god. takodjer analizirao i valpovački ljekarnik Aleksandar Deszaty i pronašao u njoj vrlo ljekovitih kemijskih sastojina. Tako je utvrdjeno da ljekovitost valpovačkih toplica utječe ne pokretljivost mišića, puls srca otkucava ravnomjernije, nestaju svrab i lišajevi, prestaje znojenje, udovi postaju pokretniji, pospješuje probavu, utječe na apetit i spolne organe, limfatični sistem, vodene bolesti, atoniju (mlohavost tkiva i mišića), liječi škrofule, oporavlja rekonvales­cente nakon preboljene teške bolesti.

Posebno se istakao u spašavanju naroda, kada je Valpovštinom harala kolera 1873. god. Obilazio je s barunom Gustavom kuće upla­šenih seljaka i poučavao ih kako će se liječiti i izbjeći zarazu. Barun je -pomagao novcem, hranom i lijekovima sve dok se opaka bolest nije povukla nakon gotovo mjesec dana.

Zaslugom dr. Siebera skupljeno je 26.000 forinti za osnivanje zdravstvene ustanove u Valpovu. Nije nam poznato zašto nije bila ova ustanova osnovana. Bio je neumoran u osnivanju Crvenog križa, pčelarske zadruge i gospodarske podružnice. Takodjer je bio veoma aktivan u radu odbora Hrvatske čitaonice, Pogrebnog i Vatrogasnog društva, a Glazbenu školu je i novčano pomagao.

Josip Pinterić

Bez svake je sumnje, da će se stariji Valpovčani rado sje­ćati čovjeka koji je predstavljao u svoje vrijeme izuzetan prim­jer zalaganja, da se Valpovo svrsta u red naprednih gradskih naseobina širom Slavonske Podravine. : ^ / Rodio se 23. veljače 1880. god. u Valpovu gdje je i umro 1966. god. Osnovnu i šegrtsku školu završio je u Valpovu i Belišću. Stolar­ski zanat izučio je kod majstora Sebastijana Šebela u Valpovu, a kasnije usavršavanje u svojoj struci stekao je kod tvrtke Schlimp u Beču i kod tvrtke Butazoni i Venturini u Sarajevu. To je bilo njegovo doba "fremtovanja" kada su se budući majstori odlučivali da krenu u druga mjesta i u inozemstvo radi stjecanja novih saznanja u svojoj struci.

Mladenačka energija i kasnije vojna disciplina mladog podoficira izgradili su kod Josipa Pinterića smisao za red, točnost, razum­no planiranje i izvršavanje postavljenih zadataka. Sve ove vrline dolazile su do punog izražaja u njegovom stvaralačkom radu.

S punim pravom tražio je od svojih suradnika, da slijede njegov primjer, jer se samo na taj način može doći do željenog cilja.

Bio je preko 25 godina nadzapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva, načelnik valpovačke općine, predsjednik Hrvatske čitao­nice, Obrtnog zbora, Hrvatske seljačke zadruge i školskog odbora. Bez svake je sumnje da su rezultati rada ovog rodoljuba ostali trajno zapaženi, pa ga s punim pravom svrstavamo medju znamenite ličnosti Valpova.

Ante Evetović - Miroljub

Na spomen ploči koju je postavio troškom naroda Klub hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku MCMXXXI (1931) na župnom dvorm u Valpovu piše "U ovoj kući umro je 24. 11. 1921. ANTE EVETOVTĆ - MIROLJUB, hrvatski narodni pjesnik, "župnik valpovački rodjen 12. VI. 1862. u Bač-Aljmašu".

Ante Evetović bio je franjevački kapelan u Valpovu (1902. – 1904.), župnik u Veliškovcima, Harkanovcima i Valpovu. Na spomenute dužnosti imenovala ga je Pečujska biskupija. Nasuprot Mađarima visoko je dizao stijeg hrvatstva.

Izdao je zbirku, pjesama "Sretni i nujni časi" u vlastitoj nakla­di 1908. god. Njegova najpopularnija pjesma je "Jorgovane, jorgovane", koju je uglazbio Vilhar. Suradjivao je u subotiSkom "Nevenu", gdje mu je tiskano "Spomen izdanje pjesama". Učestvovao je u radu matičanog"Kola", "Vijenca" i osječkom Klubu hrvatskih književnika i umjjetnika u kojem je bio i jedan od osnivača. Pisao je pod pseudonimom Miroljub.

______

Tekst pripremio i napisao prof. Vilko Čuržik kao prilog za monografiju Valpova.

#Katančić #Valpovo #zaslužneličnostiValpovštine #Čuržik #Prandau