Izgubljeni među identitetima

Ovo je priča o gubljenju identiteta naših ljudi u vremenu postsocijalizma te pokušaju povratka korjenima i izmišljanju (nepostojeće) građanske kulture i tradicije

Piše: Željko Komadina

U toj našoj avanturi istraživanja bliže i dalje povijest našeg kraja uglavnom smo orijentirani na ono materijalno poput tvrđava, dvoraca, crkava, no pri tome nesvjesno zanemarujemo vitalni dio naslijeđa što živi u nama u neprestanoj mijeni, a spada u kategoriju duhovnog – kulturni identitet. Ne bi ova tema izronila danas u prvi plan da nismo imali gotovo polustoljetno „peglanje“ naših kulturnih raznolikosti, životnih praksi i osobnih identiteta u prethodnom socijalističkom razdoblju. Bili smo determinirani vladajućim ideološkim obrascima, sa naglaskom na ujednačavanje kulture i identiteta sukladno prevladavajućoj egalitarnoj ideologiji društva, a koja proizlazi iz fenomena vladavine radničke klase (diktatura proletarijata). Izvorište identiteta socijalističkog čovjeka tog razdoblja nalazilo se u ratu izvedenoj socijalističkoj revoluciji i antifašističkoj borbi tijekom 2. svjetskog rata, a začin je davala marksistička filozofija (i praksa) kao usvojeni/nametnuti obrazac društvenih odnosa. Ostaci građanskog svjetonazora podvrgnuti su nasilnoj transformaciji i bili su proskribirani kao retrogradni i u koliziji sa novim vrijednostima. Svi smo trebali bili socijalistički trudbenici i samoupravljači, a takva praksa je prožimala više od dvije generacije naših ljudi, što je ostavilo dubok trag u svijesti stanovništva naše zemlje.

Kriza ( gubitak) identiteta

Prava zbrka u glavama nastaje napuštanjem tog na silu nametnutog idejnog softvera u ovom vremenu postsocijalizma iliti tranzicije iz starog u novo društvo. Ono što nadomješta nastalu idejnu i kulturnu prazninu zaista je začuđujuće i tema je ovog teksta. Neposredni povod za obradu ovog fenomena konverzije jednog kulturnog obrasca u drugi dobil smo nakon gledanja i slušanja neobične proslave 110-godišnjice HPD Matija Petar Katančić iz Valpova. Ista je, naime, organizirana u Centru kulture M.P. Katančić u obliku svečanog 'recitala sa igranjem i pjevanjem' pod nazivom Gala koncert Katančić i gosti. Šok za gledatelje nastupio je na samom početku: na pozornicu ovog gala koncerta izašli su voditelji Denis Šimić i Mia Vukadin, prvi obučen u frak posuđen iz fundusa HNK iz Osijeka, a njegova partnerica u sličnu obleku iz 19. stoljeća, normalno, sa nabačenom frizurom u stilu bidermajera. Ništa drukčije nije bilo ni sa drugim sudionicima na koncertu poput Adrijane Baković i Danijele Pintarić, sa repertoarom (Caruso, Jalta, Jalta, i dr.) koji odudara od ovog provincijskog ambijenta i ukusa pripadajuće publike, a korespondira sa nekim drugim vremenom i kulturama. Već sam poziv Danijele Pintarić u program „Gala koncerta“, diplomirane violinistice i solo pjevačice, svjedok je pretencioznosti organizatora ove lokalne priredbe.

Program je u nastavku sadržavao nastupe zavičajnog glazbenog društva Vila Velebita iz Požege, praćene tamburaškim orkestrom glazbene škole u Požegi, nastup Karla Cvetkovića i tamburaškog benda Lege iz Osijeka, te nastup tamburaškog orkestra HKUD Valpovo 1905. iz Valpova. Sve su to gostujući umjetnici na svečanoj proslavi jubilarne 110. godišnjice postojanja matičnog HPD Matija Petar Katančić.

Sav taj repertoar, a i cjelokupna mizanscena, sugeriraju lokalnoj publici da Valpovo, eto, ima taj građanski pedigre, sa ozbiljnom glazbom kao svojom legitimacijom, ali se, kao slučajno, pojavljuju i ti naši tamburaši, to naše seosko okruženje sa svojim autentičnim glazbenim izričajem. Zapravo se programskom i stilskom raznovrsnošću ovog „igrokaza“ pokušalo udovoljiti muzičkom ukusu svih gledatelja u dvorani, što se danas više ne prakticira u tolikoj mjeri, jer 'miriši' na jedno drugo vrijeme. Pretpostavljam da su posjetitelji očekivali glazbeni izričaj uobičajen za „Katančić“ i slična provincijska pjevačka društva.

Za potvrdu teze o radikalnom identitetskom zaokretu, gotovo pa kulturnom preokretu, mogu poslužiti i drugi primjeri iz naše lokalne zajednice.

Tako je u Belišću još u 1990-ima prošlog stoljeća, u samom središtu mjesta, podignut spomenik jednom muzičaru i kompozitoru – Sigmundu Rombergu (Velika Kaniža, 29. srpnja 1887.), inače čovjeku židovsko-mađarskog porijekla, koji je većinu svog odraslog života proveo u SAD-u, a tek kratki dio djetinjstva u Belišću. Već je 1897. upisan u osječku Realnu gimnaziju u kojoj je i maturirao, a gimnazijske dane proživio je u osječkoj Tvrđi.

Taj simbolički boravak jednog dječaka u Belišću na kraju 19. stoljeća dovoljan je našim današnjim kreatorima kulturne politike da spomenikom pokažu kako je radništvo Belišća poistovjećeno sa kulturnim kodom koji nosi dotični umjetnik, te se u znak zahvale za „blagoslov“ njegovog boravka u Belišću obnavlja „muzička tradicija“ kroz organizaciju Rombergovih glazbenih večeri, još od 1970. godine, dok je nekadašnji Dom kulture u Belišću nedavno preimenovan u Centar za kulturu Sigismund Romberg. Uz taj Centar dograđeni ugostiteljski objekt nazvan je ni manje ni više nego Kazališna kavana, dok je istovremeno u središtu Belišća (Vijenac Salomona Heinricha Gutmanna 12) birtija otvorena u nekadašnjoj Industrijskoj školi dobila naziv Romberg pub.

Ni Valpovčani nisu pošteđeni takvih povrataka u prošlost i izmišljanja tradicija. Tako je gradska vlast neposredno nakon izglasavanja višestranačke Općinske skupštine (Gradskog vijeća) brže bolje promijenila grb Valpova i zastavu, koristeći motive baroknih lukova mosta na ulazu u Dvorac kao i motiv kule (tvrđave), arhitektonske elemente što su nastali u vremenu feudalne višestoljetne vladavine stranaca u našem kraju. Istvremeno je napušten stari grb, žitnim klasjem opasan, simbol ratarske tradicije ljudi ovog kraja.

Postavlja se logično pitanje tko su ti današnji promicatelji naše izmišljene tradicije, oni koji se referiraju na srednjovjekovno razdoblje vladavine stranaca u Valpovštini, kada se zna da je naša kultura, duh naroda i običaji sasvim nešto drugo nego li nam ti novi simboli pokušavaju poručiti. Jesu li se to ponovo vratili potomci naših nekadašnjih gospodara te preuzeli u svoje ruke materijalne resurse Valpovštine (zemlja, šume, vode...), pa nam sada kroje i ovu duhovnu i simboličku razinu našeg života.

Pogledajmo malo unazad kako bismo ispod naslaga socijalističke kulture otkrili još tople slojeve naših pradjedovskih identiteta.

Lokalni kulturni identiteti (skica)

Tako nam psiholozi, prije svega, tvrde da je malo tko od nas svjestan svog identiteta, ili ga je djelomično svjestan, ali i to da identitet nije nepromjenjiva kategorija. Jednom formirano ja, tj. formirana osobnost čovjeka, traje u kontinuitetu tokom dužeg perioda vremena ali nije vrijednost za sva vremena. Svaki od nas je individua u procesu stalnog traženja i godinama u manjem ili višem mijenjanju. Maske su umjetno prihvaćena vanjska obilježja jednog identiteta, najčešće prilagođene prema aktualnoj prilici. One nas spašavaju od nas samih i drugih. One mogu biti rezultat krize ( gubitka) identiteta u jednom prevratničkom periodu, ali i odraz karaktera, potrebe samopotvrđivanja i potvrđivanja, želje da se bude drugačiji, različit ili isti kao drugi.

Ako znamo da nas je u vremenu tranzicije na onoj državnoj, najvišoj razini, snažno zapljusnuo nacionalni identitet - od kojeg smo svi postali 'Hrvati od stoljeća sedmog', a isti se generirao posredstvom dominantnih medija i kulture (TV i radio), dok je kod djece škola imala isti učinak - neizvjesno je kako se formiraju ti tzv. lokalni identiteti i kulture, nakon raspada kohezione snage svjetonazora socijalističkog trudbenika i samoupravljača. Jesu li za prihvaćanje nove kulturne identifikacije, tj. odbacivanje do nedavno prihvaćenih kulturnih vrijednosti, postojali svjesni procesi racionalizacije i voljno evaluiranje procesa promjene vrijednosti, u pravcu traganja za novim prostorom kulturnog razvoja koji koincidira i komunicira s globalnim kulturnim trendovima i kulturnoj produkciji za globalna tržišta, ili je pak riječ o autohtonoj pojavi, nekoj vrsti po-etike konvertitstva, to jest, fenomen pretvaranja jednog autoritarnog mentalno-vrednosnog modela („komunističkog") u njegovu prividnu suprotnost, u niz naslijeđenih lokalnih identiteta, skrojenih po porodično-djedovskom principu, nekoj vrsti obiteljskog pedigrea. Kada se uzme u obzir proživljeno vrijeme modernizacije (industrijalizacije), značajnih migracija stanovništva na teritorij Valpovštine, onda ne treba čuditi šarolikost kulturnih identiteta u koje smo se vratili. Kao ribe na suhom našli su se naši sugrađani kada im je ispod nogu izvučen stari vrijednosni sustav, pa su se u panici vratili duhu svojih djedova što su davno naselili naš kraj. Odatle ta šarolikost rezultata potrage za korijenima, za baštinom, za nekom nepostojećom tradicijom. Odatle proistječu tako smiješna izmišljanja nepostojećih kulturnih praksi i tradicija i njihovo apliciranje na stanovništvo Belišća i Valpova.

Kojim smo se to „korijenima“ i „tradicijama“ pokušali vratiti vidjet ćemo kroz ovu kratku tipologiju osnovnih grupa.

• „Mađari“ i „Švabe“

Ovim podrugljivim nazivima označen je dio stanovništva Valpovštine čije porijeklo datira iz vremena doseljavanja seljaka i obrtnika iz Kemptena (Njemačka), a i kasnije (majstori, organizatori poslova, knjigovođe ), u režiji lokalnih feudalaca iz Valpova, kao i dio stanovništva Austrije i Ugarske što ih je poduzetnička obitelj Gutmann privukla za potrebe rada u industrijskim pogonima u Belišću. Danas se mogu njihovi potomci prepoznati po kroatiziranim njemačkim i mađarskim prezimenima.

Valpovačke Švabe svoj dolazak iz prenapučene Njemačke u 18. stoljeću mogu zahvaliti potrebi lokalnog plemstva, vlasnika Valpovačkog vlastelinstva, za kvalificiranom obrtničkom radnog snagom, jer sličnu nisu mogli pronaći na našem terenu. Trebalo je popuniti poslugu na dvoru, ponuditi razne obrtničke usluge na višoj razini nego li je to moglo lokalno stanovništvo.

Njihovi potomci danas su već „zaboravili“ jezik pradjedova i gotovo su se „domestificirali“ u hrvatski korpus, no ipak u ovom vremenu 'okretanja kotača povijesti unatrag' iskazuju svijest o svom porijeklu i pokušavaju se na kulturnoj razini distancirati od „paora“ i drugih „dođoša“ i „kuferaša“ u Valpovu. Djelomično su se uključili u rad Njemačke narodnosne zajednice, Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek. Njihovi preci, kao stanovništvo na višoj civilizacijskoj razini, pokazali su se kao dobri i vrijedni gospodarstvenici te su kao takvi neki od njih u proteklom vremenu stekli veći imetak u zemlji i nekretninama. Unuci i praunuci su sada pokrenuli postupak restitucije imovine po zakonu o Povratu oduzete imovine nakon 2. sv. rata, jer im je poslije 1945. dosta toga nova vlast konfiscirala. Razlog: veći dio njihovih očeva se kompromitirao suradnjom sa Nijemcima i ustašama u 2. sv. ratu, a dio je proglašen klasnim neprijateljem ukoliko su odskakali po kapitalu, zemlji i nekretninama u odnosu na okruženje.

Većina tog stanovništva u našoj suvremenosti doživjelo je istu sudbinu kao i ostalo valpovačko stanovništvo, tj postali su tranzicijski gubitnici. Izgubili su radna mjesta u industriji, gdje su bili zaposleni, i sada starija generacija živi na mirovinskoj crkavici, a djeca se snalaze.

U kulturnom i identitetskom smislu u današnjem vremenu primjetno je posjedovanje svijesti o različitosti, premda se većina identificira sa hrvatskim etničkim korpusom. Izražena je potreba za njegovanjem napuštene tradicije, posezanjem za slikama iz feudalnih vremena, naglašavanje važnosti ostavštine plemićke obitelji Normann-Prandau kroz postav lokalnog muzeja, jer sa takvim pogledom u retrovizor izvlači na površinu svoj već izgubljeni identitet.

- - -

Mnogo kompleksnija slika dobije se tijekom analize kulturnih modela i identiteta koji su nanovo „otkriveni“ u Belišću. Isti su posljedica modela razvoja koji nazivamo industrijalizmom i njemu pripadajućih migracija stanovništva, a što je manje značajno za agrarno stanovništvo Valpova. Kada se pogleda etnička struktura stanovnika Belišća između dva svjetska rata vidljivo je da nijedna pridošla skupina ne dominira: 25% su Austrijanci, 26% su Mađari i 33% Hrvati i nešto malo ostalih. Vlasnici industrije S. H. Gutmann d.d. za potrebe svojih proizvodnih pogona privlačili su potrebnu kvalificiranu radnu snagu iz cijele tadašnje Mađarske, Austrije i Češke, a nešto stručnih radnika i iz Francuske. Nekvalificirana radna snaga dolazila je iz Like, jer je lokalno seosko stanovništvo zaziralo od rada u industriji, a takav odabir im je omogućen činom posjedovanja grunta, nešto zemlje dodijeljene im nakon ukidanja kmetstva, poslije građanskijh revolucija u Europi, iza 1848. godine.

Mađarsko stanovništvo krajem 19. stoljeća dolazi u većem broju u Belišće nakon izgradnje privatne industrijske željeznice kao podrške eksploataciji hrastove drvne mase u ravnici i na obroncima Papuka i Krndije (dioničko društvo Slavonska podravska željeznica, 1909.). Radi se o zanimanjima strojovođa, vlakovođa, konduktera i sl. te administrativnog osoblja u Direkciji željeznice u Belišću. Sastav kadrova na željeznici je ostao nepromijenjen do 1945. kada se vrši izmjena novopridošlim hrvatskim i srpskim ljudima iz lokalnog seoskog zaleđa.

Za vođenje tehnoloških procesa u pogonima Belišća d.d. obitelj Gutmann je uzimala austrijske i njemačke kvalificirane strojare, a isti su pretežno sačinjavali i administrativno osoblje. Upravljačke funkcije su dodijeljivane visokokvalificiranim stručnjacima židovskog porijekla iz tadašnje Ugarske i Austrije, od kojih je ostao samo znak na lokalnom belišćanskom groblju. O naslijeđenom duhu i kulturi njihovih potomaka se ne može govoriti jer su svi napustili ove krajeve.

Ovom segmentu stanovništva Belišća sa danas specifičnim kulturnim naslijeđem mora se pribrojiti i jedna mala skupina ljudi, koja je našla utočište u multietničkom i multikulturalnom Belišću na kraju 19. i početku 20. stoljeća, a svoje porijeklo vuku iz carske Rusije, koju su navrat-nanos napustili nakon revolucije 1917. godine. Po obrazovanju su bili pripadnici vojne hijerarhije carske vojske, a u Belišću su bili smješteni u tzv. Ruskoj baraci.

Kulturna zanimljivost ove skupine belišćanskog stanovništva leži u njihovom osjećaju da su oni „stari Belišćani“, što je pedigre koji ih izdiže iznad ostalih čiji su očevi došli u kasnijim izmjenama stanovništva. Neosporna je činjenica da je ovaj korpus belišćanskog radništva došao iz već razvijenih industrijskih sredina srednje Europe, a i pripadnici prebjeglog oficirskog ruskog kadra su bili pripadnici elitnog sloja. Sa sobom su donijeli građansku kulturu sredina iz kojih su došli, što je u malom Belišću podiglo kulturu života. Njegovali su sve oblike umjetničkog izražavanja, kao i sportski život, pa je tako u Belišću nastao veći broj glazbenih, dramskih, slikarskih i sportskih društava, o čemu je pisao Milan Salajić u svojoj monografiji Staro Belišće. Takav kulturni stil odudarao je od stila bilo domaćeg stanovništva bilo drugog pridošlog stanovništva hrvatskih korijena. Posljedica je to činjenice da su u tadašnjoj Hrvatskoj, kao dijelu austro-ugarskog prostora, kulturno razvijene sredine bile one u kojima je prevladavalo mađarsko, talijansko ili austrijsko stanovništvo (Rijeka, Zagreb, Osijek...), a izvan tih sredina tek se počinji razvijati moderni oblici života.

Bez obzira na klasno-socijalni status ovog stanovništva u industriji Belišća (i oni su samo u najvećem broju radnici), njihov osjećaj da kao stranci na ovim zaostalim prostorima pronose nove civilizacijske i kulturne standarde, formirao je kod njih duh različitosti, čak i elitnosti, što se prenijelo na njihove potomke pola stoljeća kasnije.

Možemo li među tom deklasiranom socijalnom skupinom tražiti one što u turbulentnom tranzicijskom vremenu pokušavaju restaurirati prevladane društvene odnose kao i afirmirati i u novi kulturni kod ugraditi dosege jedne prevladane kulture izumrle (malo)građanske klase. Svaki bolji poznavatelj života u Belišću mora priznati da su se pripadnici ovog društvenog sloja povukli pred probojnijim i snažnijim grupama tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kojima je socijalizam otvorio kanale socijalne promocije.

• Ličani i Bosanci

Nezaobilazna skupina u sastavu korpusa lokalnog stanovništva su potomci doseljenih Ličana i Bosanaca. Prije nego li pokažemo kako su njihovi preci završili u ovom kutku Slavonije u više valova doseljavanja neophodno je naglasiti kako dotične skupine posjeduju snažni identitetski naboj te kako današnji „Ličani“ i „Bosanci“ snažno odolijevaju pritiscima asimilacije, štoviše, gotovo su se u posljednjih dvadeset godina vratili zavičajnim duhovnim i kulturnim izvorima svojih predaka.

Za ličku skupinu i njeno doseljavanje u Belišće „kriva“ je obitelj Gutmann, vlasnici drvne industrije S. H. Gutmann d.d. iz Belišća i inertnost lokalnih Šokaca, tj. njihova nezainteresiranost za rad u industriji (U šumu ili «fabriku» išao je samo najveći siromah, tako da su godinama svi radnici morali biti dovođeni sa strane). Naime, osim stručnih radnika iz Austro-ugarske monarhije ta industrija je trebala i priličan broj nekvalificiranih radnika za rad u pilani i u tvornici tanina, te na utovaru i istovaru drveta na željezničkoj stanici i u luci na Dravi. Jasno je da je ta industrija bila daleko od automatizacije procesa rada koje poznamo iz suvremenih pogona. Tako se u Belišće (Bistrince) naselila kolonija ljudi iz pasivnih krajeva Like te daleke destinacije Sjeverne Amerike, Argentine, Čilea i drugih zamjenila bližom destinacijom – Belišćem. Naseljavanje ovih najsjevernijih dijelova Slavonije treba promatrati kroz nekoliko etapa, a najznačajnija su bila tri takva razdoblja: ono prije i oko Prvog svjetskog rata, razdoblje između dva velika svjetska rata i period nakon 1945. godine, o čemu iscrpno piše Josip Fajdić u knjizi Ličani u Slavoniji & Vila Velebita u Požegi.

Fajdić tako u knjizi čak navodi kao kuriozitet da u Belišću (Bistrincima) postoji tzv. Lička ulica te time pokazuje da se uključivanjem tog stanovništva u rad u industriji vršila njihova teritorijalna koncentracija, tj. getoizacija, za razliku kada se isto stanovništvo doseljavalo u druge, poljoprivredne dijelove Slavonije gdje su bili prostorno disperzirani. Takav život usporio je asimilaciju u redove belišćanskog proletarijata, a osigurao je prenošenje ličkog kulturnog koda na slijedeću generaciju, rođenu ovdje, u Belišću. Tako govorimo o identitetu Ličana u drugoj i trećoj generaciji, što podsjeća na moderne multikulturalne probleme u europskim gradovima, na pr. neinegriranost muslimanskog stanovništva u francuski kulturni model u getima Pariza.

O kulturnom i socijalnom identitetu tih „urbanih“ Ličana šira javnost može saznati iz literature i filma. Tako je naš poznati književnik, slikar i harmonikaš Damir Karakaš, rođen 1967. godine u Plašćici pokraj Brinja u Lici, u zbirci novela Eskimi literarno obradio sudbinu svojih zemljaka na rubovima velegrada, depresivnih, frustriranih i neprilagođenih, u vječnom žalu za toplinom domaćeg ognjišta. Gotovo sva Karakaševa djela imaju dijelove sa opisima karaktera, psihologije i kulture likova iz ličke provincije („Kino lika“, „Blue moon“), a na film je život Like upečatljivo prenio drugi Ličanin po porijeklu – Dalibor Matanić, proslavljeni hrvatski redatelj (filmovi „Kino lika“, „Ćaća“).

Današnji potomci ličkih doseljenika, unatoč izloženosti modernizacijskim procesima industrijske sredine Belišća te mogućnosti širokog obrazovanja i najnižih socijalnih slojeva, nisu u većem broju napravili kulturni i socijalni iskorak. U identitetskom smislu, nakon urušavanja prethodne ideologije, strmoglavili su se u tradicionalizam, klerikalizam, nacionalizam i potragu za korijenima pa su učestale ekskurzije unuka u nekadašnji zavičaj svojih djedova. A tamo imaju što i vidjeti: „Lika, međutim, nikad nije bilo tako zaostala kao sad. Bio sam u Brinju. Trava raste iz asfalta, šume su došle do pilana – rastu šume iz pilane, ali ništa ne radi. Dosta je sve devastirano, prilično je propalo. Autocesta je još više udaljila stanovnike, vlada još više otuđenost. O tome je riječ i u filmu, o usamljenosti, potrazi za ljubavlju. Film je dobio Grand prix u Nizozemskoj, a ti ljudi koji su gledali film su rekli da su lički seljaci isti njihovi, nizozemski seljaci. Sve je to univerzalna priča.“ (Damir Karakaš, Jutarnji list, Sre, 24. 12. 2008.)

- - -

Slika o identitetima lokalnog stanovništva našeg kraja ne bi bila potpuna bez značajnog utjecaja pridošlih Bosanaca, Zagoraca, Dalmatinaca... Različite su priče koje se vežu uz uzroke migracija tog neautohtonog stanovništva Slavonije. Temeljna misao ove teme vezana je uz ekonomski aspekt migracija, ali u turbulentnim vremenima 20. stoljeća neizbježni su politički i ratni utjecaji.

Kolonizacija Slavonije iz pasivnih krajeva Bosne, Hercegovine, Zagorja, Međimurja, Dalmacije, Zagore, Like i Gorskog Kotara kontinuirano se provodila od kraja 19. stoljeća, još od vremena Austro-Ugarske, za vrijeme Kraljevine SHS, sve do početka Drugog svjetskog rata. Između dva rata ton naseljavanju dala je politika, tako da su tzv. solunaši dominirali, a bili većinom iz pasivnih srpskih, crnogorskih i bosanskih dijelova Kraljevine Jugoslavije. Dobivanjem zemljišta i nastanjivanjem u Slavoniji ovo pridošlo stanovništvo je uveliko počelo mijenjati i nacionalno-vjersku strukturu ljudi Slavonije.

Kolonizacija se Slavonije sustavno provodila i u razdoblju Drugog svjetskog rata. Prvih dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske, “Hrvatski list”, dnevno glasilo iz Osijeka, donosi članak 13. travnja 1941. godine, pod naslovom Novi stanovnici Slavonije, u kojem poziva stanovništvo drugih, posebno pasivnih hrvatskih krajeva, da je nasele. Ova kolonizacija Slavonije imala je politički cilj, a to je promijeniti, do tada nepovoljan odnos stanovništva, koji je narušen kolonizacijom tzv. solunaških dobrovoljaca, uglavnom pravoslavnog, odnosno srpskog stanovništva. Pospješivanju ove kolonizacije znatno su doprinijeli zakoni i zakonske odredbe o kolonizaciji, osnivanjem Zavoda i Ureda za kolonizaciju 1941. godine. Zavod i uredi za kolonizaciju davali su doseljenim kolonistima na raspolaganje zemljište za izgradnju naselja, za poljoprivredno obrađivanje, te građevinski materijal za popravak i izgradnju kuća, drva za ogrjev, pa čak, kako je to navedeno u članku 6. u Narodnim Novinama (7.VIII.1941.), “Ministar šumarstva i rudarstva dostavljat će Zavodu za kolonizaciju izpravke o stavljanju na raspolaganje izlučenih zemljišta, kojima će izričito dopustiti prijenos vlastničtva bezteretno na izlučenim zemljištima s imena državnog šumskog erara NDH na ime i korist Zavoda za kolonizaciju.”

Kolonizacija ljudi u Slavoniju bila je najveća 1942., 1943. i 1944. godine, posebno u ljetnim i jesenskim mjesecima, što se zorno može pratiti iz povijesnih izvora, građe u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Zavoda za kolonizaciju, te Ureda za kolonizaciju u Osijeku, Državnog arhiva u Osijeku i Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, te za Srijem Ureda za kolonizaciju u Hrvatskoj Mitrovici u arhivima u Vojvodini i Srbiji (Arhiv Vojvodine u Sremskim Karlovcima, Istorijski arhivi u Sremskoj Mitrovici, Beogradu i Novom Sadu).

Kolonizacija je vršena i na imanjima koja su prethodno bili podržavljena, kako se u

ono vrijeme konstatiralo Zapisnikom o uredovanju preuzetih gospodarstava iseljenih žitelja te napuštenih gospodarstava, koja su po zakonskoj odredbi Poglavnika o imovini iseljenih postala vlasništvo NDH, a za preuzimanje imovine bila je sastavljena komisija na temelju naloga Ureda za kolonizaciju.

Eksproprirana imovina bi se potom davala u zakup, prodavala ili poklanjala sklopljenim ugovorom, uglavnom između izvjestitelja za pojedine kotare, kao predstavnika Zavoda za kolonizaciju u Zagrebu i pojedinaca, odnosno odbora (npr. odbora za smještaj izbjeglica iz Bosne). Napuštenim imanjima u vrijeme II. svjetskog rata u Slavoniji bavio se Ured za kolonizaciju (Osijek) u V. odjelu za podržavljeni imetak, a sve je bilo pod pokroviteljstvom Državne riznice NDH, Odjela za imovinu, nevjere i dugove, Ureda za podržavljeni imetak. Najčešće su na udaru istog Ureda za podržavljeni imetak bili Židovi i Romi, ali i druge nacionalnosti. (vidi: Ivan Balta, Kolonizacija u Slavoniji od početka XX. stoljeća s posebnim osvrtom na razdoblje 1941.-1945. godine, Pedagoški fakultet Osijek, 2000.)

Mnoga sela u našem kraju popunjena su stanovništvom iz ovog vala naseljavanja Slavonije (Marjanci, Veliškovci, Gat, Tiborjanci, Petrijevci, Satnica, Ladimirevci...), i baš kada je u NDH dosta toga učinjeno, 1943. počinje egzodus podunavskih Švaba iliti Nijemaca već dugo nastanjenih u našem kraju. No, proces je u ratnom vihoru prekinut 1944., da bi se pod prisilom za ovu etničku grupu nastavio poslije rata, a u sklopu politike saveznika (dogovorene na Konferenciji u Potsdamu 17. srpnja 1945. ) o premještanju 12 milijuna Nijemaca iz SSSR-a, Poljske, Slovačke, Češke, Jugoslavije... u Njemačku.

Nove vlasti FNRJ su na njihova imanja ponovo dovodili stanovništvo iz Dalmatinske Zagore, Zagorja, Bosne, Hercegovine... pa je tako naseljeno mnogo Zagoraca u Baranju, te u Veliškovce i Gat. U toj „razmjeni“ stanovništva bilo je i povratnog kretanja: Bosaci iz kupreškog kraja, koje je Ante Pavelić „doveo“ ovamo, vraćeni su 1946. nazad u Bosnu. Kasnije su, kao ekonomski emigranti slobodno dolazili nazad, te su u Valpovu i selima okolo nastale čitave ulice sa stanovništvom kupreškog kraja (vidi: Miroslav Džaja - Krunoslav Draganović, Sa kupreške visoravni, Baško Polje - Zagreb 1994.)

„Naši“ Bosanci, Zagorci, Dalmatinci... već duboko stopljeni sa autohtonom kulturom starosjedilaca, čak povezani bračnim i rodbinskim vezama, odjednom bivaju zbunjeni gubitkom političkih i duhovnih vrijednosti prethodnog društvenog sustava. I naravno, kao i kod Ličana u drugoj i trećoj generaciji, javlja se taj zov zavičaja, otkrivanje korijena. Kod njih se pojavljuje hod unazad, povratak u mitski zavičaj, obnova već oslabjelih obiteljskih veza, kupnja apartmana na skijalištu Stožer – Vrana, a sve to prožima tradicionalno hrvatstvo, zaogrnuto insignijama religijskog.

Ivica Maštruko, bivši veleposlanik kod Svete stolice i savjetnik u Uredu Stjepana Mesića kaže kako povratak korijenima uvijek traže institucije i ideologije kada se nađu u krizi identiteta. Takvi pokušaji počinju kao revival, a završavaju kao farsa. Što će još doći, ne znamo.

No, mi ipak nećemo moći uteći fatalnom zagrljaju globalizacije, pri čemu se neće, kao i u zapadnim zemljama, pritisku promjena moći oteti ni same javne institucije, kao ni svakodnevni životi. U našem društvu, koje se eto vratilo „pradjedovskoj tradiciji“, morat će ponovo doći do detradicionalizacije i stvaranja svjetskog kozmopolitskog društva. Mi ćemo morati ponoviti proces modernizacije, iz vremena kada su naši djedovi 'iz opanaka uskočili u cipele', ali ovaj puta pod pritiskom drugih sila. Kako se na svjetskom nivou smanjuje utjecaj tradicije i običaja, mijenja se i sama osnova našeg identiteta. Kad tradicija počinje popuštati i izvor životnog stila dobije prvenstvo, ni identitet nije izuzet od promjena.

• Stari Valpovčani

U svakodnevno govoru, a i u tekstovima lokalnih povjesničara-amatera, u upotrebi je složenica 'stari Valpovčani' kojom se označava dio valpovačke populacije čiji korjeni sežu daleko u prošlost Valpova i okolice. Rekli bismo da je to autohtono stanovništvo našeg kraja, a krasi ga posebna kultura i životne navike te se znatno razlikuje od ovog, naknadno doseljeneog življa.

Raspoređeni su u niže socijalne slojeve od davnina, prvo kmetovi pa onda slobodnjaci, nešto obrtnika kao pripomoć prvoj skupini, a zanemarivo malo su bili prisutni u prošlosti u upravnim strukturama Valpovačkog vlastelinstva. Ovo posljednje je bilo rezervirano za dovedene austrijske predradnike, pisare, knjigovođe i šumare, po želji valpovačkih grofova.

U drugoj polovici 20. stoljeća su zahvaćeni modernizacijskim procesima, uključili su se u industrijski uzlet mjesta u velikom broju, a većina je napustila aktivnost svojih otaca i djedova.. Djeca su se masovno školovala...

Svijest o vlastitom trajanju na ovim prostorima je kod njih izražena, kao i oslonjenost na crkvu, tako da u ovom tranzicijskom razdoblju nisu napravili neke radikalne zaokrete prema tradicionalizmu i katoličanstvu. Najveći izazov za ovu populaciju jest urušavanje lokalnih privrednih kapaciteta, čime su oni i njihovi potomci dovedeni u klasičnu proletersku poziciju. Neki od njih su zadržali male parcele zemlje u okolnim selima, što im nije dostatno za ozbiljniju proizvodnju, tj. za povratak nazad na selo.

Sa doseljenim pridošlicama su živjeli u simbiozi, međusobno su se ženili, no u razdoblju postsocijalizma doseljenici iz pasivnih krajeva su pokazali veću virilnost, brže su uključili u vlak društvenih promjena, tako da su u tranziciji izašli kao dobitnici. U posljednje vrijeme se osjeća animozitet autohtonog stanovništva prema njima.

• Kuferaši

Posljednja migracija stanovništva u pravcu Valpovštine zabilježena je u 1960-im i 1970-im kada u Valpovo i Belišće stižu visokoobrazovani kadrovi iz cijele Jugoslavije, iz svih dijelova SR Hrvatske, zatim iz Bosne, Srbije pa i iz Crne gore. Dolaze nam učitelji, profesori, liječnici, tehnolozi, inženjeri, pravnici... Ovaj val doseljavanja odgovara modelu kretanja radne snage u industrijaliziranim zemljama Zapada. Upravo je pristup obrazovanju cijeloj populaciji, bez obzira na socijalno porijeklo, omogućio djeci pasivnih i nerazvijenih krajeva Jugoslavije cjelovito školovanje. Tako su se generacije mladih i obrazovanih našle na modernom tržištu radne snage.

Nekadašnja općina Valpovo nije mogla generirati dovoljan broj potrebnih školovanih kadrova pa se rješenje našlo u privlačenju stručnjaka iz drugih krajeva.

Problem je nastao u 1990-ima urušavanjem industrijske osnove života naše zajednice, a na političkom planu se pojavila ta nacionalna „nekompatibilnost“. Priličan broj doseljenih u prvoj generaciji je napustio svoje kuće i stanove i vratio se u svoje zavičaje, jedan dio je izguran sa radnih mjesta u javnom sektoru, a dio je ostario i povukao se u mirovinu. Njihova djeca su u sličnoj socijalnoj situaciji kao i djeca „autohtonog“ stanovništva – traže rješenje u emigraciji u Dablin...

Ova preostala populacija „kuferaša“ je prihvatila nacional(istički)ni narativ na državnoj razini, a lokalno su se uklopili u dominantne provincijske kulturne sheme (fiš-paprikaš, pecanje, tamburaška glazba...). Malo je sinova i kćeri tih ljudi zadržalo klasno-socijalni status svojih roditelja iz prethodnog razdoblja.

'Kultura kao ideologija vladajuće klase'

Teorijski rečeno, kulturni identitet osobe određuje velik broj pojmova i simbola koje su usvojili sami pojedinci, pripadnici određenih društvenih grupa, dok su im određen broj pojmova dali pojedinci pripadnici drugih grupa kojima i sami pripadaju. Znanost je davno odredila osnovne karakteristike i strukturne elemente kulturnog identiteta, a opće je poznato koji su osnovni i najrasprostranjeniji pokazatelji kulturnog identiteta. Čovjekovo mišljenje o sebi i mišljenje drugih o njemu ne poklapaju se uvijek, pošto se odnosi na to što ljudi misle da jesu. Stoga se identitet najčešće povezuje s nacionalnom i etničkom pripadnošću, rodom i klasnom pripadnošću.

U tijeku posljednjih dvadeset i pet godina Hrvatska je izložena iznenadnim i teorijski netransparentnim procesima kulturnih tranzicija. Njihove strukturne karakteristike i novi elementi nacionalne i regionalne kulturne identifikacije danas ilustriraju post-tranzicijski karatker hrvatske kulture: rastuću otvorenost prema globalnim komunikacijskim procesima; važnu ulogu novih tehnologija i medija; razvoj kreativnih industrija; fleksibilan i individualiziraniji izbor kulturnih vrijednosti; prihvaćanje kulturnog pluralizma i multikulturalnosti, itd. Ove elemente transformirane hrvatske kulture i nove kulturne identifikacije treba istražiti u globalnom i europskom kulturnom kontekstu, u kojemu hrvatska kultura traži svoje novo mjesto kroz procese funkcionalne kulturne integracije.

Međutim, mnogo prozaičnija objašnjenja proizvodnje kulturnog identiteta dabivamo iz napuštenog teorijskog fundusa. Tako nam Marx tvrdi da je kultura u klasno stratificiranim društvima ideologija vladajuće klase.Vladajuća klasa – vlasnici sredstava za proizvodnju, koristi svoju ekonomsku moć kako bi određivala kulturu nekog društva. U slavnome ulomku iz Njemačke ideologije 1846. Marx i Engels tvrde da su misli vladajuće klase u svakoj epohi vladajuće misli. Klasa koja je vladajuća materijalna sila društva istovremenoj je i vladajuća duhovna sila… Radnička klasa ima lažnu klasnu svijest pa će stoga njezina uvjerenja i kulturu oblikovati vladajuća klasa. Ta se teorija naziva tezom o dominantnoj ideologiji.

Ključno je pitanje za naše razmatranje tko upravlja na lokalnoj razini ovim procesima kuturne retradicionalizacije i proizvodnje napuštenih svjetonazora i praksi naših pradjedova, a zaustavlja proces uspostave kulturnog pluralizma, pod utjecajem globalizacije, novih medija i kreativne industrije. Odakle dolaze te silne „tradicije“ viteških turnira, romberg glazbe, Bachovih fuga (na izložbi fotografija...), frakova, neosecesijskog stila ( namještaja u Kazališnoj kavani), izgubljenih zavičaja, feudalnih tvrđava na zastavama i grbovima... Ako smo već napustili autentične titovke na glavama pionira i svečane akademije u čast važnih datuma, je li alternativa povratak u feudalnu prošlost i kapitalističku stvarnost između dva svjetska rata, kao da su nas u najmanju ruku ponovo pritisli feudalci iz loze Normann-Prandau i kapitalisti tipa S. H. Gutmann iz Belišća. Kad ugledamo malog građanina Valpova i Belišća koji želi postati veliki sjetimo se Pokondirene tikve, sindroma provincijalke koja želi postati dama. Sudeći po recentnim pojavama danas svaki drugi pripadnik depriviranih slojeva hoće biti ono što nije, a ne ono što jeste, pa se slikom pretvara iz ružnog pačeta u labuda. Da li je to viđeno možda primjer malograđanštine u našim redovima, te ako jeste što stoji u njenoj pozadini.

Ili nam to nedoučena lokalna politička klasa, u nedostatku autentičnih kulturnih vrijednosti izvedenih iz realnosti našeg života, nudi sjaj prohujalih vremena iz salona tuđinske feudalne i kapitalističke klase. Političari na taj način maskiraju činjenicu da su Belišće i Valpovo „bili sita i imućna mjesta u kojima su u kućama bile po dvije plaće, a famozma „šira društvena zajednica“ imala je napretek za trošenje. Belišće i Valpovo - ukratko – su prošli kroz svoj kratkotrajni, uzbudljivi valcer s modernitetom, ples koji je trajao kratko i završio regresijom u predmodernu eru nezaposlenosti, polupraznih kafića i obnovljenih crkava i župnih dvorova.. Moderna je bila na svom vrhuncu, a ta se moderna očitovala u svemu, od stanogradnje do brakova (i rođene djece) i od industrije do kazališta.“ (Jurica Pavičić, Jutarnji list, 05. studenog 2015.)

Slovenski sociolog Rastko Močnik ovakvu kulturnu zbunjenost i nedostatak temeljnih institucija poput na pr. i pravosuđa, koje se raspalo, vidi u činjenici nekonstituiranja nacionalne, a s tim i lokalne, buržoazije: "Klasnu vladavinu sve neposrednije izvršavaju aparati i vladajuće grupe evro-atlantskog kapitalizma (političari). Zamisao je bila da se ovdje razvije tzv. kompradorska buržoazija (dvjesto bogatih Tuđmanovih obitelji...) koja bi bila ovisna o strancima i koja bi nas iskorištavala - uz put bi imala zadatak da preko proizvodnje kulture osigura barem minimalnu društvenu koheziju – ali ni to se nije dogodilo. Najzad je ostao samo čopor pljačkaša i parazita, koji je ovisan o evro-atlantskim vladajućim grupama i sam se ne može sastaviti u lokalnu vladajuću klasu. Kultura i pravni sistem naime ne mogu djelovati ako nemaju uporište u vladajućoj klasi." (Rastko Močnik, Delo, Sobotna priloga, 12. septembra 2015.)

#kulturniidentitet #Valpovo #Belišće #ŽeljkoKomadina