ZABORAVLJENE NAMIRNICE, uporaba vodenog bilja u ishrani Šokaca

Duž toka rijeke Drave, počevši od Barča s mađarske, pa do Podravskih Podgajaca odnosno Petrijevaca s hrvatske strane, pruža se jedinstveno područje u prirodno-ekološkom smislu. Na sjevernoj obali Drave to je područje Ormansaga, a na južnoj obali prostire se donji dio slavonske Podravine. Navedeno područje obilježeno je s obje strane presudnim utjecajem velike rijeke, koja svojim brojnim rukavcima, poplavnim močvarama, te djelovanjem na okolne manje rječice, određuje prirodne karakteristike područja, a time i način života ovdašnjih ljudi. Na tom području još i danas Drava spaja u zajedničkoj djelatnosti i načinu života ljude s obadvije strane svojih obala, dok su ovakve interakcije u prošlosti bile još intenzivnije.

Tako je u osamnaestom stoljeću Drava prometna žila kucavica i njome se, kao kakvom današnjom autocestom, odvija živ promet na velikim splavima i čunovima uzvodno i nizvodno. Splavima se do Moslavine, Miholjca i Osijeka doprema drvena građa, željezna roba i drugi proizvodi manufakture, te se vrši pretovar za daljnji transport Dunavom, dok se uzvodno, sjevernom stranom, tegle splavi i teglenice natovarene sirovim drvom i poljoprivrednim proizvodima. Teglenje splavi i teglenica, bilo konjima, bilo ljudskom radnom snagom, u Podravini je tada jedan od glavnih izvora gotovog novca za okolno stanovništvo.

Osim toga, na Dravi su na mjestima gdje je tok najjači, usidrene brojne vodenice koje melju velike količine žitarica – samo u šikloškom kotaru 1815. godine ima 49 vodenica. Istovremeno se na dravskim skelskim prijelazima odvija vrlo živahan putnički promet, dok u Donjem Miholjcu vješti majstori drvodjelje grade skele i čunove po narudžbi, kako to u svojemu radu «Ekologija Podravine – podaci iz Ormansaga» navodi Geza Kiss (1996).

Osim ove prometno-privredne uloge Drava je i hraniteljica okolnog stanovništva zbog ribolova u samoj rijeci i još više u brojnim okolnim rukavcima i močvarama, zaostalima nakon njezinih obilnih proljetnih poplava. Te močvare i tršćaci, kao i rukavci staroga toka Drave, bili su za okolno stanovništvo od pamtivijeka (doslovno još iz kamenog doba) pravi ribarski raj i izvor dopunske hrane. Međutim, odavno je pala u zaborav vještina naših djedova, koji su pored uzgoja biljaka, stočarstva, lova i ribolova, u svojemu okolišu redovito skupljali plodove samoniklih biljaka nađenih u šumi, polju ili močvarama. Upravo su sjećanja na to da su močvarni tršćaci i rukavci Drave i njenih okolnih pritoka bili dragocjeni izvor ljudskih namirnica – osobito u nerodnim godinama, potpuno nestala iz kolektivne memorije današnjega stanovništva toga kraja. Samo još poneki preostali naziv toponima u Podravini svjedoči i danas o korištenju močvarne vegetacije u prehrambene svrhe.

Naime, plodovi ili korijenje i podanci nekih vodenih biljaka od davnina su korišteni kao dobra zamjena za brašno žitarica, zbog visokog sadržaja škroba i svoje hranjivosti. Tako su ovdašnji stanovnici brašnu žitarica često dodavali do desetak postotaka brašna porijeklom od samljevenih podanaka nekih vodenih biljaka. U godinama oskudice i slaboga uroda žitarica, kada su razorne poplave Drave preplavile okolne njive pod ozimim žitima, a jarine se nisu mogle zasijati na vrijeme po prevlaženim njivama, dok su livade i pašnjaci ostale pod naslagama mulja, brašno dobiveno sušenjem i mljevenjem vodenih biljaka bilo je jedini sigurni spas od gladi. U takvim godinama u močvarama i tršćacima mogao se očekivati «obilan rod». Tada u cijelom tom području nije bilo spomena vrijednih nasipa i odvodnih kanala, a velike poplave Drave su brzo nadolazile i bile upravo «biblijskih» razmjera na obje obale, ali prije svega na nižoj, sjevernoj strani. Tako je u dokumentima za razdoblje od 1703. do 1845. godine (prema Gezi Kissu) zabilježeno deset velikih poplava, a 1827.godine je lipanjska poplava u dva navrata probila nasipe kod Martinaca i Lanke, te poplavila čak i sela udaljenija od Drave. Učestalost razornih poplava je značajno porasla u prvoj polovici devetnaestog stoljeća uslijed ubrzanog krčenja okolnih šuma i one su nadolazile svakih tri do pet godina, dok je Drava krajem osamnaestog stoljeća plavila u razmacima od dvadeset do trideset godina. U navedenim uvjetima ratarstvo je davalo dostatne urode žita samo u «sušnijim» godinama, kojih je bivalo sve manje, pa se živjelo od stočarstva, ribarenja i skupljanja plodova. Ovakva situacija je potrajala do 1880. godine, kada je uz velike otpore i napore na sjevernoj obali (s mađarske strane) podignut nasip i izvršena regulacija Drave.

Budući da su vlasti od polovice 18. stoljeća počele kratiti kmetovima slobodu ribolova, iako su oni i dalje na obalama Drave i njezinih rukavaca «krivolovili», skupljanje korijenja močvarnih biljaka ostalo je jedina slobodna i neoporezovana djelatnost, koja je pomagala da mali čovjek nekako preživi u nerodnim godinama. Tadašnje vlasti su poticale poljodjelstvo i napuštanje ekstenzivnih metoda privređivanja, ali što se obrada zemlje više širila u podravskim selima i postajala temeljem privređivanja, to je više rasla nesigurnost uslijed poplava rijeke uz čiju obalu je ležala većina obrađenih njiva. Tek kada su vode Drave donekle obuzdane (iza 1880. godine), poljodjelstvo kao grana privređivanja dolazi u prvi plan, a sakupljanje se kao izvor hrane i osiguravanje egzistencije u vremenima nestašice sve više napušta i relativno brzo pada u zaborav.

Stoga je važno nabrojiti neke od najčešće korištenih vodenih biljaka u podravskim krajevima i tako ih izvući iz zaborava. Zanimljivo je da su te biljke najčešće služile kao nadomjestak žitaricama, dajući ljudima «kruh naš svakidašnji», a rasle su u velikom broju u mirnim i plitkim vodama stajačicama. Jedna od njih je lopoč (Nymphaea alba, blatni cvit, bijeli lokvanj, lepen) čiji korijen i podanak sadrže mnogo škroba, pa su ga jeli kuhanog, pečenog, osušenog i samljevenog u brašno od kojega su pekli kruh, pravili kaše i razne poslastice. Njegove pržene sjemenke služile su kao zamjena za kavovine. Po toj biljci ime nosi naselje Lekenik kraj Siska. Na sličan način je korišten i lokvanj (Nuphar luteum, žuti lopuh, žuti lopoč, lekuta), čiji korijen i podanak sadrže škrob, dekstrozu i saharozu. Nakon branja namakali su ih u vodi («kiselili») kako bi izgubili gorkasti okus, jer su ih sirove smatrali otrovnima. Poslije sušenja u vodi namočenih korijenova, lokvanj se također mljeo u brašno i pripravljao na jednak način kao i lopoč. Navedene biljke rastu u vodama stajačicama u velikim količinama, pa je jedna osoba mogla pobrati i do 20 kilograma podanaka i korijenja za jedan sat.

Vodena bokvica (Alisma plantago) u narodu zvana i podvodna bokvica, žabočun,

kornjačina trava, vodni trpotec, jest višegodišnja zeljasta biljka, koja raste u glibu i plitkoj vodi stajačica. Korijen joj sadrži mnogo škroba, pa je vrlo hranjiv. Svjež je škodljiv, ali nakon sušenja predstavlja odličnu krušnu sirovinu i poslasticu. Slično je i sa biljkom srčak (Butomus umbellatus), koju zovu i vodoljub, vodena lučka ili divlji zumbulak. Brašno osušenoga korijena ove biljke sadrži do 73% hranjivih tvari, a kada se poprži prijatnog je slatkog okusa.

I trska (Phragmites communis) koju još zovu i trst, trost, trstika, sirčica ili mahalj, pored uporabe stabljike za pokrivanje kuća i gospodarskih objekata, korištena je i za hranu. Njezini sasvim mladi proljetni izdanci sušili su se i mljeli u brašno, dok su se u jesen skupljali podanci, sušili i mljeveni koristili kao odlična sirovina za kruh. Ozlijeđena (zarezana) stabljika trske izlučuje gustu masu koja sadrži smole i šećere i brzo se stvrdnjava, te se može jesti sirova ili ukuhana kao poslastica. Po ovoj biljci, tako važnoj za Slavene, ime nosi talijanski grad Trst, pa Trsat kraj Rijeke. Rogoz (Typha latifolia, bijeli rogoz, ženski rogoz, botur, ševar, šašika) također je bio značajan izvor hrane, jer njegov podanak ima mnogo škroba, pa su ga u prošlosti prikupljali, sušili i mljeli u brašno za kruh ili kuhanje kaše. Njegove mlade stabljike su u proljeće jeli kao povrće, a zrele klasove («batokane») jeli su pečene, dok su njihovim dimom tjerali komarce i ostale napasne insekte.

Najznačajnija vodena biljka, barem prema broju preostalih toponima na terenu, jest vodeni orah (Trapa nutans), kojega još zovu vragolić, kekavac, rašak, orašac i šulj. Upravo je naziv šulj tipičan kod Šokaca u Podravini, pa se javlja i s desne obale (u Podravskim Podgajcima) i s lijeve strane Drave (u Martincima), a nešto manje je zastupljen naziv orašac – koji je dao ime selu blizu Suhopolja s južne strane rijeke. Međutim, veliki broj toponima do danas preostalih na terenu svjedoči o velikom značaju orašca (šulja) za lokalno stanovništvo. Naime, gotovo nema mjesta uz Dravu i njezine pritoke, uz koje se ne pojavljuje neki od toponima nazvan prema ovoj biljci, bilo da se radi o isušenim rukavcima, naseljima ili močvarnim livadama i ritovim. Ova jednogodišnja zeljasta biljka raste u velikim količinama u vodama stajačicama, a njezini plodovi su nekada predstavljali značajni izvor hrane za naše stare i ima tradiciju uporabe još iz neolitika. Inače je to crn, krupan orah obavijen čvrstom kožastom ljuskom, koja ima četiri oštre bodlje. Jezgra vodenog oraha ima okus pitomog kestena ili oraha, a može se jesti prijesan, pečen, pržen, kuhan ili sušen. Osušen i samljeven u brašno koristio se za pripravu kruha. U šokačkim selima Podravine najduže se zadržao običaj da se šuljevi nakon prikupljanja u jesen (rujan-listopad) skuhaju u kotlu i zatim jede slatka jezgra kao poslastica i zamjena za kolače. Šuljeve su najčešće kuhali subotom, a nedjeljom su ih djeca i stariji čistili od ljuske i jeli umjesto kolača. Plodove šuljeva skupljalo se iz čamaca ili gacajući po plićaku, a za jedan sat je jedna osoba mogla prikupiti i do dvadesetak kilograma. Prikupljanje šuljeva se je najduže i održalo u podravskim selima – u Podravskim Podgajcima do iza Drugoga svjetskog rata, a oni su nedavno i obnovili ovaj prastari običaj. Naime prema nekim podacima plodove šuljeva pronašli su arheolozi pri iskapanju sojeničarskih naselja u Švicarskoj, koja potječu još iz neolitika (mlađega kamenog doba), odnosno iz razdoblja 2000. godina prije Krista.

Međutim, šuljevi su danas gotovo potpuno nestali iz našega okoliša, što zbog svoje osjetljivosti na pesticide, što zbog izostanka poplava koje su nestale nakon meliorativnih zahvata i kopanja kanala, odnosno nestanka njihovih uobičajenih prirodnih staništa – močvara i voda stajačica. Slično je i sa brojnim drugim močvarnim biljkama koje su ovdje pobrojane, jer je u zadnjih stotinjak godina intenzivna poljoprivreda i isušivanje močvarnih predjela potpuno poremetilo osjetljivu ekološku ravnotežu potrebnu za razvoj ovih biljaka, te su do danas opstale samo one najotpornije, kao što su na primjer trska, žabočun ili vodoljub, iako i one na manjem broju lokaliteta. Tako smo u manje od stotinjak godina uspjeli kao vrsta odrezati još jednu granu na kojoj smo do sada sjedili i koja nam je mogla osigurati kakav-takav opstanak u teškim i oskudnim vremenima, što samo svjedoči o kratkovidnosti i oholosti današnjega čovjeka–potrošača nespremnog za bilo kakav samodostatan život i opstanak.

#DarkoGrgić #zaboravljenenamirnice #vodenabokvica #trska #vodeniorah #šuljevi #PodravskiPodgajci #vodenice #Drava #donjaPodravina