Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Piše: Željko Komadina
14. tra 2016.
12 min čitanja

Updated: 24. lis 2023.

Najznačajniji artefakt prohujalog vremena na tlu Valpovštine, tj. najimpresivniji kulturno - povijesni spomenik religijske arhitekture iz ove naše provincijske pustopoljine predstavlja barokna župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. Ove stranice tu činjenicu života ne mogu zanemariti ako iole žele u našim okvirima biti relevantne. Zato smo na dnevni red naše pažnje stavili ovo „čudo“ arhitekture, graditeljstva i religioznosti, osvjetljavajući ga svjetlom nove analize, kod dosadašnjih povjesničara zanemarene.

Svaka je kultura izvorno kolonijalna.

Jacques Derrida

Svaki spomenik kulture ujedno je i spomenik barbarstva.

Walter Benjamin

Piše: Željko Komadina, Apr 15. 2016.

Župna crkva u Valpovu predmet je analize i spominjanja u mnogim povijesnim i povijesno-umjetničkim tekstovima, kako onima starijeg datuma tako i suvremenim, počev od poznatih prošlostoljetnih Pečuških biskupskih vizitacija, preko amaterskih prikaza do umjetničko-spomeničkih znanstvenih interpretacija. Za ovaj osvrt odabrali smo pohvaliti dva takva rada: jedan sveobuhvatan, iz pera našeg sugrađana Damira Stanića, a drugi je ozbiljni znanstveni uradak Katarine Horvat-Levaj i Margarete Turkalj Podmanički na temu župne crkve, u produkciji Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba.

Naš sugrađanin Damir Stanić prihvatio se zadatka sveobuhvatno predstaviti čitateljima zanimljiva saznanja o ovom vrhunskom spomeniku kulture iz Valpova, u svom danas već starijem radu Barokna župna crkva i župni dvor u Valpovu, objavljenom u Valpovačkom godišnjaku iz 1999. godine. Rad zahvaća širok raspon tema, počev od razdoblja izgradnje ovog starog zdanja - prije toga opisujući prvotnu drvenu crkvu Sv. Ivana Krstitelja – kada iznosi svoje spoznaje o arhitektonsko-građevinskom aspektu projekta, a nastavlja priču o valpovačkom veleposjedniku barunu Petru Antunu Hilleprandu od Prandaua (1676. - 1767.) kao investitoru izgradnje: „Župa Valpovo u Slavoniji ima za svoga zaštitnika Sv. Ivana Krstitelja. Imala je drvenu crkvu, ali je sada presvjetli gospodin barun de Hille- prand dao na istom mjestu izgraditi novu veoma lijepu od opeke.“ (Stjepan Sršan, 1995.) Kao izvor poslužio je i zapis jedne vizitacije valpovačke župe iz rada Josipa Brusztle iz 1994.: „Crkva je posvećena Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, podignuta je iz temelja od baruna Petra Antuna Prandaua vlastelina mjesta, uz značajne izdatke, te nedavno završena u talijanskom stilu (misli se na barok, op. autora članka), tako da u cijeloj Slavoniji drži prvo mjesto, bilo po samoj građevini, bilo po unutrašnjem uresu. Ima tri oltara podjednako lijepa, na kojima se na drvenim oltarnim menzama ispred oltara služi misa.“ Između ostalog u tekstu se navode i neka „sjećanja“ iliti narodne predaje o gradnji crkve, sa opisima ushićenja naroda prilikom čina posvećenje građevine.

U nastavku gospodin Stanić se upušta u analizu stilskih obilježja ove građevine te razotkriva promjene u arhitekturi nastale nakon svake od višekratnih obnova uzrokovani potresom, starošću, ekonomskim razlozima i sl. Sa posebnom pažnjom je istražio barokno-klasicistički inventar, odnosno opremu crkve, čime se upustio u pravi zanat povjesničara umjetnosti te dosegao visoku razinu poznavanja materije. U opisima nije zanemario niti dio teme uže vezane uz religijske obrede poput opisa sakrijstije, liturgijskog ruha i predmeta. Na kraju se dotakao i urbanističkog aspekta smještaja građevine u prostor mjesta Valpova, pri čemu se poslužio analizom profesionalnih urbanista i povjesničara umjetnosti, poput na pr. rada Željke Čorak. Autor nije preskočio opisati baroknu katnicu župnog dvora koja sa crkvom čini jedan kompleks. Uglavnom, rad je širinom zahvata, akribičnošću te pismenošću nadmašio slične radove iz domene lokalne povijesti i zaslužuje svaku preporuku.

Međutim, desetak godina poslije (2011.) na znastvenom obzoru pojavio se prvi ozbiljni, znastvenom metodologijom sročen rad iz područja povjesti umjetnosti pod nazivom Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu – podrijetlo arhitektonskog tipa i kontekst. Autori Katarina Horvat – Levaj i Margareta Turkalj Podmanicki dolaze iz Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba i Umjetničke akademije iz Osijeka. Ovaj rad donio je niz novih spoznaja o arhitektonskim i urbanističkom aspektima ove građevine, od na pr. značajnog podatka o autorstvu arhitektonskog projekta, za koga autorice nisu mogle pronaći vjerodostojne podatke, ali su zato opširno elaborirale vrijeme i umjetnička strujanja u austro-ugarskom sakralnom graditeljstvu, pri čemu su apostrofirale ime slavnog bečkog arhitekta Johanna Lucasa von Hildebrandta, kao i poznatu milansku crkvu San Fedele kao uzor za tip dvotravejne dvoranske crkve, čiji koncept je primjenjen na našoj, valpovačkoj crkvi. Govoreći o vremenu izgradnje i umjetničkim strujanjima tog doba autorice navode niz primjera crkava iz Češke i Austrije izgrađenih sa istim stilskim osobitostima. Dakle radi se o baroku bečke provenijencije, kako navode kanonske vizitacije Pečuške biskupije iz 1738. godine kada je crkva završena te kada je zauzela „prvo mjesto u Slavoniji“. Rad detaljno opisuje sve građevinske i stilske elemente koji krase ovo impozantno djelo sakralne arhitekture, da bi se u nastavku problematizirala tema značaja ove crkve za hrvatsku baroknu arhitekturu. Ovaj rad se ne može upoređivati sa standardnom lokalnom produkcijom povijesnih tekstova u Valpovu, nego spada u grupu profesionalnih tekstova, koje smo doduše već susretali u Valpovu kod obrade nekih tema, na pr. kod rada Višnje Zgage, Ksenije Petrić i Slobodana Uzelca iz 1994. pod nazivom Idejni prijedlog korištenja dvorca Prandau - Normann u Valpovu, koji nije dosegao visoku stručnu razinu, a pokazao se na kraju i potpuno nepotrebnim, jer je u međuvremenu dvorac vraćen nasljednicima obitelji prvobitnih vlasnika.

Vrijeme katedrala

Proučavanje historijskih poveznica između periferije (Slavonije) i centra (Austrije) legitimna je i nadasve etablirana procedura interpretacije prošlosti, konkretno na terenu Valpova. Postkolonijalna pak kritika nastupa kao svjedok neravnopravnih i time nelegitimnih kulturnih reprezentacija. Ona razotkriva inhibirajuće djelovanje kolonizatorskog diskursa i njegove unitarne moći nad perifernim, koloniziranim kulturama. Izgradnja monumentalne i reprezentativne crkvene građevine u Valpovu odjek je kršćanskog Zapada iz ranije faze razvoja, kada su tim prostorom zavladale ogromne katedrale i bitno odredile vizure mnogih europskih gradova. Naš je zadatak osvjetliti te spone kako bismo uopće razumjeli pozicioniranje naše župne crkve na „prvo mjesto u Slavoniji“.

Dakle, može li se differentia specifica „naše crkve“ definirati isključivo putem analiza formalno-stilskih, ikonografskih i arhitektonsko-tipoloških aproprijacija estetskog narativa baroka, kako to sugeriraju povjesničarke umetnosti i arhitekture Katarina Horvat – Levaj i Margareta Turkalj Podmanicki u svojim historizacijama memorijalne kulture crkve i prostorno-arhitektonskog razvoja Valpova? Budući da se svaki govor o povijesti po pravilu konstituira kao ideološko-politički dispozitiv u funkciji rekonfiguracije aktualiteta društveno-političkih odnosa, potrebno je problematizirati konkretne učinke procedura historizacija u sadašnjem trenutku, pogotovo u situaciji dominacije diskursa historijskog revizionizma. U tom smislu nijedan postupak historizacije nije apolitičan a priori, bez obzira na formalni ideološki prefiks ili mit o znanstvenoj objektivnosti.

Iz povijesti kršćanstva znamo da su crkvena zdanja preživjela propast Rimskog Carstva te su preuzimanjem od nove Crkve postala najistaknutije građevine u srednjem vijeku. Temu je dobro obradio francuski povjesničar Georges Duby u knjizi Vrijeme katedrala – umjetnost i društvo 980. – 1420. Autor objašnjava vrijeme kada su najbogatiji biskupski gradovi postali najpogodnija mjesta za gradnju kolosalnih katedrala. Zbog čega? Zbog toga što su ova veličanstvena zdanja mogla zadržati svoj sjaj samo tamo gdje je novac neprestano pritjecao!

Još jedan činilac koji je pogodovao gradnji katedrala bilo je rašireno štovanje Djevice Marije i vjerskih relikvija. Ovo religiozno štovanje doseglo je svoj vrhunac u 11. i 12. stoljeću. Biskupi su proširili ovo štovanje i tako dodatno doprinijeli omiljenosti svojih katedrala.

Za vjernike su one pravi spomenici vjere u Boga. Čak ih i neki koji ne vjeruju u Boga cijene kao umjetnička djela ili kao zorne primjere graditeljske briljantnosti. No postojanje ovih raskošnih i često astronomski skupih vjerskih građevina nameće ozbiljna pitanja: Zbog čega su i kako sagrađene? Koja je njihova svrha? Zašto su mnoge od ovih građevina bile ogromne? Time ćemo doći do ključa za razumijevanje velebnosti župne crkve Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu.

Već u četvrtom stoljeću u Trieru (Njemačka) i Ženevi (Švicarska) izgrađene su ogromne katedrale, i to unatoč relativno malom broju vjernika. U 11. stoljeću svi stanovnici Speyera u Njemačkoj nisu mogli napuniti svoju prostranu katedralu. Autor stoga zaključuje kako su “veličina i sjaj (katedrala) otkrili da je njihova gradnja bila potaknuta brojnim, prilično svjetovnim motivima”. Jedan od njih bio je i “arogantni ponos biskupa ili crkvenog oca pod čijim je patronatom trebalo biti sagrađeno to zdanje”.

„U 12. i 13. stoljeću katedrale su u prosjeku bile dugačke 100 metara, s time da se nastojalo da budu isto toliko visoke. Katedrala u Winchesteru (Engleska), koja je dugačka 169, i ona u Milanu (Italija), koja je dugačka 145 metara, odskaču od tog prosjeka.“ “Sagradit ćemo tako veliku katedralu da će oni koji je vide misliti da smo bili ludi”, izjavio je 1402. jedan španjolski crkveni dostojanstvenik u Sevilli. Katedralu u Sevilli, čiji je svod visok 53 metra, zapravo se smatra drugom po veličini katedralom na svijetu. Toranj katedrale u Strasbourgu (Francuska) visok je 142 metra, što odgovara visini zgrade od 40 katova. U 19. stoljeću toranj gotičke katedrale u Ulmu (Njemačka) uzdigao se do visine od 161 metra, čime je postao najviši kameni toranj na svijetu. “Nikakvi zahtjevi postavljeni u ime bogoslužja ne mogu opravdati takvo pretjerivanje i te gigantske proporcije”, naglašava povjesničar Pierre du Colombier.

U 12. i 13. stoljeću pojavio se još jedan ‘svjetovni motiv’ koji su iskoristili zagovornici gradnje katedrala — lokalpatriotizam gradskog stanovništva. U Encyclopedii Britannici stoji: “Gradovi su se takmičili koji će izgraditi veličanstveniju katedralu”. Članovi gradskog vijeća, građani i obrtnički cehovi pretvorili su katedrale u simbole svog grada.“

Jedan pisac opisuje projekte gradnje katedrala kao “rupe bez dna”. Otkud su onda namicana sredstva za izgradnju tih građevina čije je održavanje čak i danas basnoslovno skupo?

Općenito uzevši, gradnja katedrala financirana je prihodima same biskupije.

„Neki darivatelji bili su izuzetno velikodušni, pa im je Crkva iskazivala čast time što bi u crkvi dala izraditi vitraje i skulpture s njihovim likom. Načelo anonimnog kršćanskog davanja očito je bilo palo u zaborav. Troškovi su često premašivali očekivane, pa je Crkvi neprestano bio potreban novac. Stoga ne čudi da je gorljiva revnost kojom je skupljan novac često znala dovesti do prisvajanja tuđe imovine i iznuđivanja. Primjerice, optužba za herezu često je za sobom povlačila pljenidbu imovine. Tako je taj zakon omogućio pljačkanje imovine nazoviheretika, primjerice katara, čime je financirana gradnja nekoliko crkvenih objekata.“

Suvišno je i reći da je Crkva stalno vršila pritisak kako bi osigurala stalan priliv novca. Nije točno — kako neki povjesničari tvrde — da su narodne mase bile same potaknute na gradnju takvih građevina. Povjesničar Henry Kraus navodi: “Mada su u srednjem vijeku ljudi bili veoma pobožni, gradnja crkava nije bila najvažnija stvar u njihovom životu.” Zbog toga mnogi povjesničari kritiziraju Crkvu i njenu rasipnost. U literaturi se navodi priznanje da se: “Novcem koji je Crkva potrošila na gradnju moglo se nahraniti gladne (...) ili ga se moglo upotrijebiti za održavanje bolnica i škola. Zbog toga bi se moglo reći da su katedrale koštale stotine tisuća ljudskih života.”

„Ove ‘krasne, ali shodno tome i skupe građevine’, kako se izrazio papa Honorije III, već su od samog početka izazivale polemike. Unutar same Crkve bilo je onih koji su se pobunili protiv gradnje katedrala i trošenja ogromnih svota novca. Pierre le Chantre, prelat pariške crkve Notre-Dame u 13. stoljeću, izjavio je: “Grijeh je graditi crkve kakve se grade u današnje vrijeme.”

Diskurs kolonizatora

„Naša crkva“ u Valpovu, čija izgradnja je završena 1738. godine, mogla je primiti u svom prostoru „sve stanovnike Valpova, i još je moglo stati...“. Na rubu Carstva i izvan glavnih tokova civilizacije Zapada, nakon osmanlijskih osvajanja i njihovog povlačenja iz ovih krajeva, prostor našeg zavičaja doživljava novu vojnu, političku i ekonomsku kolonizaciju. Zahvaljujući postkolonijalnoj kritici koja je prepoznala neravnopravnost i time nelegitimnost kulturnih reprezentacija sada smo slobodni zapitati se jesmo li „oslobođeni od Turaka“ ili smo „okupirani od Austrijanaca“. Ova kritika je razotkrila inhibirajuće djelovanje kolonizatorskog diskursa i njegove unitarne moći nad perifernom, koloniziranom Slavonijom. U tom kodu trebamo čitati izgradnju ovakve monumentalne građevine „naše crkve“ i tražiti odgovor kako je to uopće bilo moguće. Da je potpuna samovolja malobrojne klase plemstva i klera manje tlačila ovu gomilu domaćeg kmetskog stanovništva, sva ta raskoš naše crkve o kojoj govori Damir Stanić, Katarina Horvat – Levaj i Margareta Turkalj Podmanicki ne bi se mogla ni pojaviti usred tih pustopoljina i u tom tako priprostom i surovom, tako siromašnom i tako grubom puku.

Temu treba još više produbiti i dovesti do spoznajne jednoznačnosti: državni aparat, koji je u prošlosti organizirao represiju i iskorištavanje lokalnog stanovništva trebao je i „duhovnu“ podršku. Kombinacijom vladajućeg pravno-političkog i sad pridruženog ideološkog aparata (Crkve) tako se silno usmjerava izbor povijesnih elementa iz kojih bi se trebali rađati novi identiteti, da ta selekcija ignorira ili marginalizira proces formiranja naroda, koji se na Balkanu do tada odvijao kao stalan otpor i povremeni ustanak protiv imperija, a kasnije i crkava. Proces germanizacije u Valpovu svoj dodatni zamah dobio je u fazi Terezijanskog prosvjetiteljstva u novoj instituciji – školi, kada prve škole koriste njemački jezik kao „materinji“. Shema po kojoj naši lokalni povjesničari i povjesničari umjetnosti generalno interpretiraju povijest tog razdoblja Slavonije jest kombinacija zadržavanja historijski preživljene ideološke konstrukcije iz predgrađanskog razdoblja sa miješanjem elemenata nove kapitalističke ekonomsko-političke konstrukcije aparata identitetske periferne kapitalističke države.

Unatoč ovim činjenicama života, a zaslugom nametnutog kolonijalnog diskursa, stanovništvo Valpova još i danas u svijesti tijek povijesti i „oslobođenje od Turaka“ doživljava kao prelomni trenutak. Zato ne čudi ulovljena usmena predaja nekadašnjeg valpovačkog puka, kako je prepričava Damir Stanić, što datira iz vremena izgradnje naše crkve:

„Ciglu za gradnju naše crkve dovezli su Dravom na šlepovima. Prvi dan kad je cigla stigla, tko god je mogao pošao je na Dravu pomoći. Išla su i djeca i veselo putem brala cvijeće i pjevala. Ciglu su tovarili u kola u koja su upregli volove, jer konja u Valpovu još nije bilo. Cigla je za djecu bila velika i teška. Djeca nisu mogla pomoći i zato su ih stariji poslali kući. Jedan dječak uzeo je jednu ciglu i rekao: „Ovu ćemo nositi u Valpovo, da nismo badava došli!“ Tu jednu ciglu nosili su dječaci naizmjence i donijeli je na gradilište, a župnik ganut ljubavlju djece uze tu ciglu, odnese je u svoj stan i tamo sačuva do početka gradnje.

Na dan blagoslova kamena temeljca tu su ciglu prvu spustili u zemlju, a govornik je rekao: „Što je ljubav djece donijela, neka ljubav djece i sačuva!“ Taj dan bio je dan radosti za sve Valpovčane. Zvona su zvonila, mužari gruvali, žene plakale, a ljudi puni ponosa uživali. Znali su da ne grade crkvu samo sebi, svojoj djeci i unucima, nego vjekovima. Zidovi su svakoga dana rasli, djed je znao koliko se godina gradila; ja se ne sjećam.“

Crkva u Monarhiji

Habsburška, odnosno Austro-Ugarska Monarhija, bila je multinacionalna i multikonfesionalna državna zajednica. No, i pored te činjenice sve do 1781. godine, odnosno do Patenta tolerancije, službeno povlaštena vjera bila je katolička. Zaštitnik Katoličke crkve kao jedine priznate, bila je carica Marija Terezija. Iako je u Monarhiji živio i veliki broj pripadnika drugih konfesija, njihov pravni položaj definirat će se tek u drugoj polovini 19. stoljeća.

Nakon stupanja na vlast sina Marije Terezije Cara Josipa II, odnosno nakon Patenta o vjerskoj toleranciji, položaj Katoličke crkve u Habsburškoj Monarhiji pa tako i u hrvatskim zemljama, znatno se mijenja. U slučaju Katoličke crkve, Josip II ukinuo je opće crkveno pravo, te uveo posebno nazvano "jozefinskim" crkvenim pravom, po čemu je njegova reforma dobila ime "jozefinizam". Time je pokušao ograničiti uticaj Katoličke crkve kao feudalne institucije na duhovne odnosno pastoralne aktivnosti. "Uloga Katoličke crkve trebala se ograničiti na vjeronauk, propovijed, davanje sakramenata i službu Božju. Zato je Josip II oduzeo redovima njihove privilegije u školstvu... Značajno je da je država određivala sadržaj i metode teološke nastave... Radi štednje grubo se miješao u religijske običaje i ceremonije. Spriječio je raskoš barokne pobožnosti, ukinuo prekomjerne blagdane i javne procesije." Posebnu pažnju Car je poklonio nižem svećenstvu koje je bilo financijski slabo osigurano. Stoga je ukinuo sve redovničke zajednice koje se nisu bavile obrazovnim odnosno humanitarnim (bolničkim) radom. Oduzeo je svu redovničku imovinu ukinutih redova, dajući je carskom namjesničkom vijeću na raspolaganje koji ju je upotrijebio u svrhu vjerskog fonda (cassa parochorum) i obrazovnog (fondus studiorum). Jozefinske odredbe ukidaju se konkordatom između Svete stolice i Habsburške Monarhije 1855. godine, ali samo formalno jer su se u državnoj upravi, na visokim školama, novinarstvu pa i u pojedinim crkvenim krugovima i dalje provodila načela jozefinizma. Neprijeporno je, međutim, da su prosvjetiteljstvo i jozefinizam na hrvatskom kulturnom području ostvarili i velike, pozitivne rezultate i ostavili tragove i posijali korijene iz kojih su poslije niknule velike kulturne, znanstvene i društvene ustanove i pokreti, kao npr. hrvatski narodni preporod, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Sveučilište u Zagrebu.

Kolonizator kao civilizator

Teoretičari objašnjavaju da je kolonijalizam model robovlasništva preslikan na kompletno društvo. Za razliku od robovlasništva, koje se ostvarivalo na individualnim odnosima gospodara i sluge, kolonijalni gospodari, vođeni svojim ekonomskim interesima, oduzimaju cijelom društvu mogućnost samostalnog razvoja. Pod patronatom grofova Prandau odvijao se sav ekonomski i kulturni život Valpova, a kako vidimo ni vjerski život nije mogao bez njihova upliva. Uspostavljene su duboke kulturološke veze ovih naših Austrijanaca kao kolonizatora ovog prostora i našeg autohtonog stanovništva. Pri tome se njihova kultura nameće kao norma, a svi drugi oblici kulturne različitosti kao odstupanje. Od našeg stanovništva očekivalo se gotovo potpuno preuzimanje evropskih kulturnih tekovina. Uglavnom, tokom 19. stoljeća zahtjev za prilagođavanjem središtu Monarhije, tj. Beču, objašnjavan je navodno nepremostivom civilizacijskom i kulturnom nadmoćnošću autrijske sredine. Tako se ovaj vid kolonijalizma pravdao posebnom ideologijom utemeljenom na prosvjetiteljstvu.

Dakle, tako definiran odnos centra prema periferiji ili drugom, što se u teoriji naziva kolonijalni diskurs, nastojao je imperijalnu politiku pretvoriti u uzvišenu misiju unapređenja koloniziranih prostora putem trgovine i administracije te kulturnog i moralnog usavršavanja. Sve to podrazumijevalo je superiornost kolonizatorske kulture koja preuzima na sebe zadatak “spašavanja” i “civiliziranja primitivnih i zaostalih”, tj. “inferiornih” društava. Ovakav značaj kolonijalni diskurs duguje prije svega znanstvenim i kulturnim institucijama koje su kolonijalizmu davale snagu i legitimitet znanstvene istine.

Znači, ustrajno preživljavanje kolonijalnog osvajača u obliku društvenih, ideoloških i estetičkih tvorbi otkrilo je temeljnu podvojenost kolonijalnog subjekta: ne samo što kolonizator govori u ime koloniziranoga nego i potonji nesvjesnim oponašanjem prihvaća svojega kolonijalno-imperijalnog tlačitelja, što je na pr. ostalo nepromijenjeno do danas u vidu apologetike i udivljenosti hrvatskih kulturnih institucija prema ostacima nekadašnje austrijske feudalne kulture, proglašavajući je našom baštinom.

Dok su političke i ekonomske posljedice kolonijalizma lako uočljive (politička dominacija, iscrpljivanje resursa, germanizacija, na pr.), posljedice koje je kolonijalno iskustvo imalo na percepciju svijeta i vlastitog identiteta koloniziranog subjekta ne mogu se jednostavno izraziti.

Literatura

Barta, Atila. 2008. Gotičke katedrale, Zagreb: Nova akropola, dostupno na http://nova-akropola.com/lijepe-umjetnosti/arhitektura/goticke-katedrale/
Brlek, Tomislav. 2016. Intervju, Zagreb: Globus br. 1317.
Damnjanović, Žana. 2013. Postkolonijalni diskurs u delima V. S. Najpola, Beograd: Treći program.
Damnjanović, Žana. 2015. Uloga postkolonijalne misli u redefiniranju zapadne vizije svijeta, Novi Sad: Filozofski fakultet.
Duby, Georges. 2006. Vrijeme katedrala – umjetnost i društvo 980. – 1420., Zagreb: AGM.
Đorđević, Tamara. 2009. Postkolonijalne studije kulture i „balkanizam“: Bosnian girl, Beograd: Arte, dostupno na http://www.arte.rs/sr/umetnici/teoreticari/tamara_djordjevic-5191/tekstovi/postkolonijalne_studije_kulture_i_balkanizam_bosnian_girl-4840/
Hilston, Alice Mary. 1981. How to read the great cathedrals of Europe, New York: The New York Times, dostupno na http://www.nytimes.com/1981/04/19/travel/how-to-read-the-great-cathedrals-of-europe.html?pagewanted=all.
Horvat-Levaj, Katarina– Turkalj Podmanicki, Margareta. Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu – podrijetlo arhitektonskog tipa i kontekst, Zagreb – Osijek: Institut za povijest umjetnosti, Umjetnička akademija.
http://www.museumofthecity.org/project/towering-treasures-europes-cathedrals/
Le Gof, Žak. 2011. Srednjovekovna civilizacija Zapadne Europe, Sremski Karlovci - Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
Milić, Jasmin; Balta, Ivan. 2006. Pravni položaj verskih zajednica na današnjem hrvatskom prostoru u Habsburškoj, odnosno Austro-ugarskoj monarhiji, Novi Sad: Protestantski teološki fakultet Novi Sad.
Nikolaidis, Andrej. 2012. Šminkanje političkog monstruma, Analitika, dostupno na http://www.uafdu.hr/clanak.php?id=626.
Rakita, Milan. 2013. Destrukcija „antropološkog sna“ i antikolonijalna misao, Novi Sad: Časopis za teorijske prakse Gerusija, dostupan na http://gerusija.com/milan-rakita_destrukcija-antropoloskog-sna-i-antikolonijalna-misao/#more-1151
Stanić, Damir. 1999. Barokna župna crkva i župni dvor u Valpovu, Valpovo: Valpovački godišnjak.
Šijatović, Bogoljub. 2000. Kritika balkanističkog diskursa - Prilog fenomenologiji "drugosti" Balkana, Nikšić: Jasen, dostupno na http://www.rastko.rs/filosofija/bsijakovic-balkanistika.html.
Zgaga, Višnja - Petrić, Ksenija – Uzelac, Zlatko. 1994. Idejni prijedlog korištenja dvorca Prandau – Normann u Valpovu, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti.
Močnik, Rastko. 2012. Historiografija kao identitetska znanost, Zagreb: Novosti, dostupno na http://arhiva.portalnovosti.com/2012/10/historiografija-kao-identitetska-znanost/