Pogled u prošlost - utjecaj sječe šuma u 19. stoljeću na svojstva tla i mikroklimu slivnog podr
Krajem 19. stoljeća u slivu rijeke Karašice i Vučice počinje brza i snažna eksploatacija šumskog blaga Slavonije. Stara prirodna ravnoteža je u svega pedesetak godina ozbiljno narušena, jer je tada iskrčena gotovo polovica šuma na ovome području. Te šume nikada nisu obnovljene, već su vremenom pretvorene u oranice i karašičko-vučički sliv je poprimio današnje obrise tipičnog ravničarskog krajolika. „Zasluga“ za ovaj poduhvat pripada drvnoj industriji "Našička d.d" iz Đurđenovca i industriji „S. H. Gutmann d.d.“ iz Belišća, u vlasništvu mađarskog, francuskog i talijanskog kapitala.
Piše: Darko Grgić
Kako je sve počelo?
Prije stoljeće i pol počela je u slivu rijeka Karašice i Vučice pojačana sječa šuma. Naime, 1830. godine u našem kraju (Valpovština i našičko-orahovički kraj) je uvedena ručna pila u proizvodnju gorivog i tehničkog drva, a od 1861. godine izgradnjom pruge Sisak – Trst i uvođenjem parnog pogona počinje intenzivna eksploatacija šuma u cijeloj Slavoniji.
Prije toga razdoblja ovo područje je bilo prekriveno velikim šumskim prostranstvima hrasta lužnjaka, bukve, graba, jasena, brijesta, lipe, klena, javora i cera, dok je u ritskim (nižim) šumama pored grupnih sastojina hrasta lužnjaka prevladavala crna i bijela topola, trepetljika, te crna i bijela joha. Na iskrčenim proplancima (od kojih su neki bili još iz neolita, a većina iz ranoga srednjeg vijeka) smjestila su se brojna naselja, najčešće uz brojne potoke i rječice kojih u ovome kraju ima u izobilju. U tim naseljima su ljudi stoljećima živjeli u svojevrsnoj ravnoteži s prirodom i okolnim šumama. Drvo iz njih korišteno je za ogrjev i kao osnovni građevni materijal, a krčenje i spaljivanje bila je osnovna metoda za povećavanje ratarskih površina. U tom poslu korištene su samo sjekire, iz čega je vidljiva ograničenost ljudi da značajnije utječu na postojeći ekosustav šume.
Krajem XIX. stoljeća u slivu Karašice i Vučice ova se situacija stubokom mijenja, jer počinje brza i snažna eksploatacija ovdašnjih šuma. Stara prirodna ravnoteža je u svega pedesetak godina ozbiljno narušena, jer je tada iskrčena gotovo polovica šuma na ovome području. Te šume nikada nisu obnovljene, već su vremenom pretvorene u oranice i karašičko-vučički sliv je poprimio današnje obrise tipičnog ravničarskog krajolika.
Ubrzo su se pokazale i prve posljedice narušene prirodne ravnoteže: učestale i razorne poplave, zabarivanje vodotoka uz iskrčene površine, te kroz dulje vremensko razdoblje pogoršavanje svojstava iskrčenih tala ispiranjem, zaslanjivanjem i zakiseljavanjem. Tako danas imamo pokazatelje koji upućuju ne samo na izmijenjena svojstva tla, već i na izmijenjenu mikroklimu ovoga područja.
Ep o Gilgamešu – upozorenje predaka o katastrofi kroz dubine vremena
Krčenje šuma započelo je već rođenjem agrarne civilizacije, tako su stari Sumerani zabilježili u Epu o Gilgamešu kako su kralj Gilgameš i njegovi podanici kažnjeni od boga Enlila zbog krčenja velike šume kako bi podigli grad. Bog ih je kaznio tako da im je zemlju učinio neplodnom, a vodu za piće slanom – stoga su Gilgameš i njegovi ljudi umrli od gladi i žeđi.
Ovo je najraniji zapis o nizvodnom saltiranju (zaslanjivanju) i dezertifikaciji (opustinjavanju) koji su izazvani razaranjem šuma. Da ova priča ima svoje egzaktne temelje pokazala su istraživanja u tzv. Plodnom polumjesecu, koji slovi kao kolijevka ratarstva i zapadne civilizacije. U tom području je tijekom 1500 godina djelovanjem čovjeka devedeset postotna pokrivenost šumama svedena na 7%, što je uzrokovalo smanjivanje padalina u tom području za 80%, pa je stotine tisuća hektara plodnog tla pretvoreno u neplodnu pustinju ili guštaru kakva je na tom području i danas. Ako znamo da su stari Sumerani i njihovi nasljednici Babilonci svoju osnovnu žitaricu – ječam uzgajali na navodnjavanim (preplavljivanim) poljima tako dugo dok ne bi tlo potpuno iscrpili i zaslanili (vodom za Gilgameš
navodnjavanje), jasno je kako je nastala ova priča. Drvo je u tim krajevima postalo tako dragocjeno da je bilo skuplje od bilo koje kovine. Iscrpljeno zemljište bilo je tada napuštano, te su osvajane nove površine uzvodno i iskorištavane na isti način. Na kraju, do sloma je došlo prije otprilike 4 000 godina kada je posječena većina šuma i tlo većinom postalo neplodno, a ponestalo je novih susjeda koje bi pokorili i njihovu zemlju prisvojili. Kroz vrijeme su nam naši preci Sumerani ipak poslali upozorenje o svojoj sudbini u obliku poznatog epa, zapisanog na glinenim pločicama.
Globalni procesi – nestajanje šuma i širenje pustinja
Sličan proces danas je na djelu diljem naše planete. Osobito je sječom ugrožena amazonska prašuma (u Latinskoj Americi je 58% svjetskih šuma), koju siromašni seljaci i bogate korporacije sijeku i spaljuju brzinom od 30 hektara prašume u minuti ili 80 000 hektara na dan. Istovremeno, u staroj Europi je pokrivenost šumama zastala na 27% površine.
Ako znamo da odrasla jela ili bjelogorično drvo ima površinu listova veličine 0,1 do preko 1,2 hektara (ovisno o vrsti drveća), dok prašumsko drvo ima i do 16 hektara lisne površine, jasno je zašto šume zovemo «plućima Zemlje».
Još je važnija uloga koju drveće ima kao «vodena crpka» u regulaciji kruženja vode u prirodi. Tako prašumsko stablo tijekom života svojim korijenjem usisa i preko lisne površine otpusti kao vodenu paru u atmosferu i do 12 milijuna litara vode. Bez šuma te vodene pare nema u atmosferi, nema oblaka i nema kiše, pa nizvjetarno gdje je iskrčena šuma kiše više ne padaju i počinje proces dezertifikacije (zasušivanja). Čak i preostale kiše koje padnu u tom području koritima rijeka i potoka otječu dalje, jer nema drveća koje bi ove vode iskoristilo i vratilo u atmosferu iznad lokalnog područja.
Uzimajući korijenovim sustavom vodu i minerale iz dubljih slojeva tla, drveće drži štetne soli na većoj dubini i čini tlo «zdravim», odnosno plodnim. Kada se veće površine šuma posijeku, slanije podzemne vode počinju se dizati prema površinskom sloju tla, jer preostalo drveće više nije u stanju apsorbirati sve minerale. Na razini od oko jedan metar ispod površine ova slana voda narušava imunitet preostalih stabala drveća, pa počinju napadi bolesti i najezde štetnika na oslabljena stabla. U toj fazi se šumsko drveće više ne može spasiti niti uporabom pesticida, jer se time ne rješava osnovni problem. Drveće i svi drugi usjevi ubrzano umiru i suše se kada razina zaslanjenih voda dosegne pola metra od površine, a kada dospije do same površine tlo postaje trajno neplodno i praktički se pretvara u pustinju. Pokušaj da se crpljenjem podzemnih voda i navodnjavanjem riješi ovaj problem, na dulji rok samo pogoršava stvari, jer truje vodotoke slanom vodom i pesticidima, pa danas kao sekundarnu posljedicu imamo i sve izraženiji problem pitke vode (u mnogim europskim gradovima je razina soli otopljenih u vodi za piće dosegla 1 000 ppm, dok je toksična granica za ljudsku uporabu na 1 300 ppm).
Također, šume su gotovo jedine u stanju, djelovanjem korijenovog sustava i svojim ostacima, stvarati od matičnog supstrata plodonosni površinski sloj tla. Tako za stvaranje tridesetak centimetara ovakvog sloja šumi u povoljnim uvjetima treba prosječno 400 godina, a unatoč tome danas svake minute u svijetu gubimo 300 tona površinskog sloja tla.
Presudno važna je i regulacija količine atmosferskog ugljičnog dioksida putem asimilacije, a koja može direktno utjecati na globalnu klimu. Kako većinu atmosferskog ugljičnog dioksida apsorbira upravo šumsko drveće Navodnjavanje polja
svojom velikom površinom, te viškove odlaže preko korijena u tlo, gdje ugljični dioksid ostaje stabilan tisućljećima, zanimljivo je kako rašumljavanje utječe na ovaj proces. Najnovija istraživanja su pokazala da proces skladištenja ugljičnog dioksida u podzemne vode putem korijenja drveća teče sve dok postoji određen (za sada neutvrđen) postotak živih stabala, kada se prijeđe ta granica sječe, doći će do skokovite promjene i iznenadnog povećanja koncentracije ugljičnog dioksida u zraku, što prema sumornijim prognozama može dovesti do globalnih promjena klime u okviru od jednog desetljeća ili čak za nekoliko godina. Neke znanstvene procjene govore o povećanju temperature planete za prosječno tri do četiri, a možda čak i do čitavih sedam stupnjeva Celzijusovih. I do sada se koncentracija ugljičnog dioksida zbog spaljivanja fosilnih goriva postupno, ali konstantno povećavala, što je danas dovelo do blažeg povećanja globalne temperature. Stoga imamo silovitije sezonske vremenske prilike, otapanje ledenjaka i promjene u sastavu biljnog i životinjskog svijeta, a gotovo je nemoguće predvidjeti silinu ovih promjena za ranije navedenu procjenu povećanja globalne temperatura.
Današnje stanje - neke od posljedica sječe šuma u slivu Karašice
Početkom XVIII. stoljeća šume su u Slavoniji pokrivale preko 70% ukupne površine. Intenzivnija sječa počinje početkom XIX. stoljeća, kada su za potrebe proizvodnje pepeljike (potaše) u šumama selektivno posječeni jasenovi i brijestovi, a u okolici Valpova od 1816. do 1825. godine posječene dvije manje parcele šume za prodaju ogrjevnog drva.. Stoga procjene iz 1850. godine govore da je u Slavoniji još uvijek 60% šuma u odnosu na ukupnu površinu. Ubrzo zatim, u drugoj polovici XIX. stoljeća u slavonskoj Podravini, osobito u slivu rijeka Karašice i Vučice, odnosno Valpovštini, počinje intenzivna sječa šume u komercijalne svrhe. Tada je u svega pedesetak godina na ovom području posječeno više od polovice šuma (1914. godine u Slavoniji je preostalo 35% šuma), a zatim je ritam sječe opao i 1970. je na ovom području preostalo 27% šuma.
Iskrčeno zemljište je mahom pretvorene u ratarske površine, jer je ritam industrijalizacije i razvoj mehanizacije u poljoprivredi omogućio takav razvoj. Tako je ovo područje od krajolika prekrivenog šumama u samo stotinjak godina postalo «žitnica Hrvatske», pa možemo reći da je to primjer rijetko zabilježene antropogenizacije nekoga područja u relativno kratkom vremenu.
Ubrzo nakon sječe, na novim krčevinama počelo je pojačano ispiranje tla oborinskim vodama, dok su kanali, potoci i rijeke pretrpani ispranim materijalom i pretvoreni u spore i močvarne vodotoke, koji postaju legla malaričnih komaraca i ostalih bolesti. Proljetne poplave, koje su bile redovite i ranijih godina, ali su gubile snagu među drvećem ritova, sada postaju razorne i plave sela duž dolinskog toka Karašice i osobito Vučice.
Također su i tla u navedenom području izložena dominantnom djelovanju poplavnih i podzemnih voda, dok su tla na povišenim lesnim gredama (na koja ove vode ne utječu) nakon sječe izložena pojačanom ispiranju oborinskim vodama. Tla pod izraženim utjecajem voda (hidromorfna tla) često se nalaze na blago ulegnutim (depresivnim) površinama i dubljim ulegnućima (depresijama), te su pod jakim utjecajem kako visokih podzemnih, tako i poplavnih (vanjskih) voda, što uzrokuje vrlo jake procese hidrogenizacije (oglejavanja). S druge strane, tla koja nisu izložena negativnom utjecaju podzemnih voda (automorfna tla) često su pjeskovita tla izdignutog reljefa duž korita Drave, ali su u manjini, dok većinu u ovom području čine smeđa lesivirana i dijelom oglejena tla na lakšoj podlozi ili težoj ilovastoj, ali oglejenoj slabo propusnoj podlozi. Ova tla su vrlo raširena u našem području i često su podložna prevlaživanju, dok dio tala ima nepropusne slojeve, što dodatno otežava njihovo korištenje u intenzivnoj ratarskoj proizvodnji.
Tek su obimni radovi na regulaciji vodnog režima (krajem XIX. i početkom XX. stoljeća) donekle počeli sanirati navedenu problematiku, te su potencijalno plodna tla ovoga kraja došla do izražaja i pokazala svoju vrijednost za ratarstvo, naravno, uz primjenu mineralne gnojidbe i pesticida (od druge polovice XX. stoljeća). Međutim, već sedamdesetih godina prošloga stoljeća, na tlima nastalim krčenjem šuma prije stotinjak godina, a koja su inače bila slabijih svojstava (pseudogleji i oglejena smeđa tla) počinju problemi s povećanom kiselošću i zatim i sa toksičnim djelovanjem soli aluminija, željeza i mangana u oraničnom sloju. Ovi
spojevi ograničavaju rast biljaka, smanjuju njihovu otpornost prema bolestima i pogoduju napadima štetnika. Napadna je sličnost ovih procesa sa
Plodna polja iz rijeku Eufrat u Iraku
ranije izloženim mehanizmom koji nastaje u tlu nakon sječe šuma. Primjena vapnenih materijala u svrhu popravljanja svojstava ovih tala (neutralizacije kiselosti) samo je privremenog karaktera i dugoročno još pogoršavaju stanje zbog pojačane mineralizacije plodnoga sloja tla.
Također i dugogodišnje praćenje godišnje količine oborina u našem području pokazuje konstantni trend smanjivanja količine oborina. Tako je u Đakovštini godišnja količina oborina tijekom osamdeset godina smanjena za 164 mm, a slična je situacija i u Valpovštini gdje je srednja godišnja količina oborina u razdoblju 1950.-1973. godina iznosila 709 mm, a već u razdoblju 1976.-1987. godina smanjila se na 624 mm godišnje. Iz navedenoga slijedi da je samo u četrdesetak godina u prosjeku palo za 85 mm manje oborina na godišnjoj razini, što odgovara trendu cijele regije. U vezi s navedenim, unazad dvadesetak godina učestale su izmjene izrazito sušnih i kišnih razdoblja tijekom godine, što upućuje na povećanu nestabilnost mikroklimatskih uvjeta i vjerojatni odraz klimatskih promjena na globalnoj razini.
Spoznaja problema – prvi korak ka rješavanju problema
Usporedba lokalnih opažanja vezanih uz procese u tlu i lokalne mikroklimatske uvjete na područjima izloženim pojačanom djelovanju čovjeka u posljednjih stotinjak godina, potvrđuju suvremene globalne procese u sličnim uvjetima. Vrlo vjerojatno smo i u našem lokalnom području dosegli granicu kada je odgovorno gospodarenje i čuvanje preostalih šumskih kompleksa od krucijalnog značaja za očuvanje ravnoteže životnih zajednica, klime i tla, a sigurno je nastupilo vrijeme da se na kvalitativno novi način pozabavimo našom ulogom u tom procesu – radi vlastite budućnosti.
Literatura
Dušan Klepac, Ivo Dekanić, Đuro Rauš (1980.): Šumsko bogatstvo Slavonije i gravitacijskog područja «Belišća» u vrijeme postanka «Kombinata Belišće» i danas; Zbornik radova Simpozija «Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja» (8. i 9.06.1978.), str. 33-68, JAZU Centar za znanstveni rad Osijek, Osijek 1980.
Boško Matić, Branko Pejović, Milan Vuković (1974.): Meliorativna studija šire zone u okviru teritorije PPK «Đuro Salaj» Valpovo uz levu obalu Vučice u području Vodne zajednice Donji Miholjac; Institut za vodoprivredu «Jaroslav Černi» Beograd, str. 11-39, Beograd 1974.
Thom Hartmann (2002.): Posljednji žar pradavnog Sunca; str. 22-75, Izvori d.o.o., Zagreb 2002. (prijevod s engleskog Mihaela Velina).
Darko Grgić (1991.): Naknadni efekti kalcizacije i fosfatizacije u proizvodnji kukuruza na pseudoglejnom tlu u području Valpova (magistarski rad); str. 9-47, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1991.
Slika uz naslov
1. Poplave Drave u proljeće
