Kritika postkolonijalnog uma ili zašto volimo Normanne i Gutmanne

Navesti i objasniti povijesne pojmove, činjenice i događaje nije dovoljno ukoliko se u oblikovanju historiografskog teksta ne krećemo unutar ispravnog povijesnog konteksta. Treba se usredotočiti kako na vrednovanje povijesnog izvora tako i na povijesnu interpretaciju. Povijesna interpretacija rezultat je svjesne refleksije o prošlim događajima, ljudima ili pojavama nastala nakon nekog vremena. Ovaj članak je jedan pokušaj da se to osvijesti i izbjegne pisanje lokalne povijesti na pogrešan način.

Nedeljko Čabrinović: Mi nismo mrzili Austriju, ali Austrija nije ni poslije 33 godine okupacije Bosne poboljšala njeno stanje niti riješila agrarno pitanje. Evo to je bio motiv, koji nas je potakao na atentat. Prije no što se rastanemo kazaću, da nas vi shvatate i posmatrate kao kriminalce. Mi to nismo. Mi smo voljeli svoj narod. Devet desetina našeg naroda su seljaci, koji stenju i jauču i žive u bijedi. Za njih nema ni škola ni nikakve kulturne institucije. Oni su lišeni bilo kakve kulture. Mi smo shvatili njihov očaj. Mi smo shvatili njihovu patnju, zato smo to uradili, a ne zbog mržnje prema habsburškoj vladajućoj kući. (…)

Albert Mousset, L’Attentat de Sarajevo: Dokumenti procesa sarajevskim atentatorima, Paris, ed.Payot, 1930.

Piše: Željko Komadina

U knjizi Nialla Fergusona Civilizacija – Zapad i ostali autor na početku problematizira tehnike pisanja povijesnog teksta pa navodi „trilemu“ iz popularne predstave The History Boys Alana Bennetta: treba li povijest poučavati kao način izlaganja suprotstavljenih segmenata, kao općenje s Istinom i Ljepotom prošlosti ili samo „jedan jebeni događaj iza drugog“? Sudeći prema aktualnoj produkciji tekstova o lokalnoj prošlosti Valpovštine nije daleko od istine tvrdnja da se u njima u najvećem broju slučajajeva radi o tehnici nizanja „jebenih događaja“.

U cilju unošenja dubljeg uvida u način formiranja polazišta nije loše navesti neke okvire za kretanje autora, jer su neki događaji iz svjetske povijesti dominirajući i lebde nad nama kao glavni tokovi ljudske civilizacije, a naša sudbina ovdje na periferiji uveliko je njima određena.

Dominacija Zapada

Htjeli ne htjeli moramo se suglasiti sa činjenicom da je Zapad „izmišljen“ odprilike oko 1500. godine, kada je nekoliko državica na zapadnom rubu Europe zavladalo ostatkom svijeta, uključujući napućenija i po mnogo čemu razvijenija društva istočne Azije. Prema Fergusonu radi se o razdoblju od 500 godina u kojima je veći dio čovječanstva bio više ili manje podređen civilizaciji što se pojavila u zapadnoj Europi nakon renesanse i reformacije – civilizaciji koja se, pokretana znastvenom revolucijom i prosvjetiteljstvom, proširila preko Atlantika i sve do južne polutke, naposljetku dosegnuvši vrhunac u razdoblju revolucije, industrije i imperija.

Ključno je pitanje kako objasniti zbog čega je civilizacija Zapada tako spektakularno proširila svoje bogatstvo, utjecaj i moć; kako je Zapad uspio podjarmiti ili barem podrediti sebi glavninu planete te zašto je jedna civilizacija prevladala ograničenja koja su sputavala sve prijašnje. Jenostavno: „Zašto je Zapad počeo dominirati nad ostalima?“

Iz nekog razloga, počevši od kraja XV. stoljeća, zapadnoeuropske državice, sa svojom religijom proizašlom iz nauke jednog Židova iz Nazareta, intelektualnim dugovima orijentalnoj matematici, astronomiji i tehnologiji, stvorile su civilizaciju kadru ne samo da pokori velike orijentalne imperije i podjarmi Afriku, obje Amerike, Australiju i Aziju, nego i da obrati narode diljem svijeta na zapadnjački način života – a to je obraćanje postignuto više riječju nego mačem.

U tom hodu Zapada prema ostatku planete jesu li ključ prevlasti bile zarazne bolesti, čelik i puške (Diamond, 2007) ili je riječ o pojmovima kao što su kapitalizam, sloboda ili demokracija. Ferguson navodi da „... nije samo zapadnjačka nadmoć dovela do osvajanja i kolonizacije tolikog dijela ostatka svijeta, nego je riječ i o slučajnoj slabosti suparnika Zapada“. U svojoj knjizi pokazuje da se Zapad razlikovao od ostalih po šest kompleksnih institucija i s njima povezanih ideja i načina ponašanja, koje se mogu utvrditi i koje su bili pokretači globalne moći. Radi se, dakle, o izumu konkurencije, znanosti, vlasničkih prava, medicine, potrošačkog društva i radne etike.

„Uspon Zapada, vrlo jednostavno, najvažnija je povijesna pojava druge polovice drugog tisućljeća poslije Krista. Ta je priča u srcu suvremene povijesti. To je možda najizazovnija zagonetka koju povjesničari moraju razriješiti. I trebamo je razriješiti ne samo kako bismo zadovoljili svoju znatiželju. Jer samo ako utvrdimo uzroke prevlasti Zapada, možemo se nadati da ćemo uspjeti procjeniti, s bilo kojim stupnjem točnosti, prijeteću opasnost svojeg slabljenje i pada.“

Postkolonijalna teorija

Nasuprot ovom zapadnjačkom pogledu na svjetsku povijest postoji povijest pisana iz perspektive koloniziranih naroda. U središtu tih postkolonijalnih teorija nalazi se ideja da se zapadnjačke kategorije ne mogu primijeniti na postkolonijalna društva poput Indije, Kine, Amerike i sl.

Riječ je o vjerojatno najvažnijoj tvrdnji koja je proizašla iz postkolonijalnih studija. U posljednjih otprilike stotinu i pedeset godina ne postoji nijedan zbilja renomiran korpus misli povezan s ljevicom koji bi odustao od poricanja znanstvenog etosa i tumačenja svijeta utemeljenog na idejama liberalnog prosvjetiteljstva – kategorija poput kapitala, demokracije, liberalizma, racionalnosti i objektivnosti. Postkolonijalnim teoretičarima je prvima pošlo za rukom nametnuti se znanstvenoj javnosti sa ovim novim pristupom u interperetaciji povijesti. Jer, imperijalni (ili kolonijalni) um se u mnogim svojim vidovima pokazao kao konstrukcija koja počiva na hotimičnim previdima, brižljivo njegovanom neznanju, lošim namjerama, beskrupuloznosti, zapanjujućim zabludama i odsustvu refleksije.

Teorija postkolonijalizma je oblast koja je uglavnom izrasla iz radova Edwarda W. Saida. Zajedno sa njim, Homi K. Bhabha i Gayatri C. Spivak sačinjavaju ono što se naziva „Svetim Trojstvom” teoretičara postkolonijalizma. Poput Saida, i druga dva autora ispituju načine na koje je dosadašnje kolonijalno tumačenje stvarnosti kolonizatora proizvedeno mrežom tekstova nastalih u britanskim kolonijalnim arhivima i prenijetih kroz javni diskurs. U mnogim književnim, povijesnim, pravnim i geografskim tekstovima, napisanim u doba imperijalnog uspona, u djelima od Williama Shakespearea do Davida Livingstonea, prisutne su aluzije na kolonijalne teritorije kao neispunjene značenjima (vasted lands, empty spaces, terra nullus) ili na lokalno stanovništvo bez kulture, bez poznavanja pisma i lokalne uprave. Ovi opisi kolonijalnih teritorija kao neopisanih dijelova zemlje i domorodačkih zajednica kao ljudi bez političkog znanja postaju ubjedljive metafore koje opravdavaju kolonijalnu ekspanziju.

Francuski teoretičar Franz Fanon u knjizi Crna koža, bijele maske iz 1952. godine objašnjava da je imperijalizam pokrenuo proces tokom kojeg je kolonizirani subjekt bio podvrgnut istodobno izvanjskom, tj. ekonomskom, političkom i društvenom potčinjavanju, ali i unutrašnjim oblicima infiltracije svijesti o vlastitoj civilizacijskoj, kulturnoj i rasnoj inferiornosti. Kolonijalni je tlačitelj, prema Fanonu, nastojao svim sredstvima postići kako dobrovoljni (svjesni) pristanak podređenog na samodiscipliniranje tako i spontano prihvaćanje nametnutih vrijednosti i kolonijalnog poretka.

Drugost Balkana

Postkolonijalizam je, znači, analiza i kritika načina na koji su zapadni sustavi znanja marginalizirali, isključili Drugoga i zauzeli dominantan položaj u odnosu na njega. To je forma analize koja se fokusira na razloge zbog kojih je svijet postao formalni dokument istraživača, činovnika, misionara, motiv poezije i proze, ili vizuelne umetnosti. (Ova teorija smatra postojeću antropologiju i etnologiju europocentričnim znanostima...). Pitanje “može li se Balkan smatrati koloniziranim područjem“ i dalje se tiho izgovara u krugovima ovih kritičara ili se previđa kao posljedica davanja prekomjernog značaja zemljama Balkana.

Tako se – pod uticajem Edwarda W. Saida i ideološke analize diskursa (koju je on, a za njim i neki drugi kritičari kolonijalizma i postkolonijalizma izgradio) - u suvremenoj kritičkoj literaturi o zapadnom viđenju Balkana najviše govori o „balkanističkom diskursu“, o „tekstualnoj kolonizaciji“ Balkana, o „balkanskom mitu“, o Balkanu kao metafori, o balkanskoj „simboličkoj geogafiji“ i njegovom mjestu „na mentalnoj mapi“ Zapada i sličnim „imagološkim“ temama.

Balkan je tu predstavljen kao dio Zapada, mada kao njegov nedovršen, nedozreli dio, koji je ostao napola civiliziran, gdje žive narodi koji idu u dobrom pravcu, ali nikako da stignu tamo kamo su krenuli, ostaju „u razvoju“, kako se nekad govorilo, odnosno „u tranziciji“, kako se to zove danas, te se nerazvijenost i nedovršenost, odnosno zaostajanje, pretvara u njihov ontološki status, u njihovo biće.

Marija Todorova, bugarska teoretičarka, na pr. u svojoj knjizi Imaginarni Balkan navodi jednu bitnu razliku ove analize u odnosu na 'orijentalizam' Edwarda Saida, a to je da Balkan zapravo nikada nije bio kolonijalni posjed, tako ga nije doživljavala niti Osmanska vlast, niti Austro-Ugarska niti lokalno podjarmljeno stanovništvo. Zato se pojam balkanizam odnosi na sva ona tumačenje kojima se fenomeni iz Jugoistočne Europe, to jest Balkana, smještaju u okvir diskursa, ili stabilnog sistema stereotipa koji Balkan stavljaju u mentalne okove. Reagirajući protiv stereotipa koji se stvaraju na Zapadu autorica primjećuje i da su oni često prihvaćeni i od samih stanovnika ove periferije Zapada, na jugoistočnom dijelu europskog kontinenta.

U tom smislu, iako nad njim nikada nije bila uspostavljena direkna kolonijalna uprava, Balkan dijeli predstave sa drugim dijelovima svijeta koji su osvojeni konkretnijim političkim i fizičkim sredstvima, postajući dio karte široko shvaćenih imperijalnih geografija. S obzirom da su jednom uspostavljene i u nedogled dalje reproducirane, imperijalne geografije teško napuštaju govor o Balkanu, inficirajući kompletan historijski narativ balkanskih zemalja, utičući tako, kako na interni govor tako i na izvana nametnutu i održavanu percepciju.

Slika 1. Naš grof sa svojim narodom (na otvorenju izložbe posvećene uspjesima naših feudalnih gospodara Normanna i Prandaua)

Interni govor

Upravo je interni govor o sebi i nama, tj. percepcija svijeta i vlastitog identiteta lokalnog stanovništva, predmet ove kratke kritike 'postkolonijalnog uma'. Taj i takav govor uključen je u interpretaciju povijesnih događaja, izgradnju kulturnih obrazaca, a aktualne hrvatske znastvene i kulturne institucije jedan su od glavnih njegovih promicatelja. A prošlo je skoro jedno stoljeće od nestanka političkog subjekta (A-U Monarhije) odgovornog za tu imperijalnu svijest, a preko sedamdeset godina od povlačenja ostataka nekadašnje vlasničke i kulturne elite iz našeg kraja, a mi još vrtimo stare filmove kulturne hegemonije Carstva.

Najbliži nam je primjer takvog diskursa Društvo prijatelja starina iz Valpova, sa nedavno proslavljenim 60-im rođendanom. Upravo su evocirana sjećanja na poslijeratno vrijeme, sa početka 50-ih prošlog stoljeća, kada je skupina kulturnih entuzijasta osnovala Društvo da bi spasila kulturne vrijednosti od devastirajućeg djelovanja „drugova“ na „našu baštinu“, tj. na ostatke imovine napuštenog dvorca Prandau-Normann. Premda su tadašnje vlasti na vrijeme sklonile u Državni arhiv NR Hrvatske kompletnu arhivu knjigovodstva Valpovačkog vlastelinstva, gotovo cijelu vlastelinsku privatnu biblioteku, umjetnička djela slikarstva, glazbene notne zapise nadarenih plemića te manuskripte kazališnih djela. Objekti, zemlja i park su nacionalizirani i namjenjena im je korisna funkcija za lokalno stanovništvo.

Vidljivo je da se djelovanje Društva usmjerilo na građevinsko očuvanje objekta plemićkog dvorca - što je do danas ostalo neriješeno ekonomsko i spomeničko pitanje - izlaganje artefakata svakidašnjeg života plemstva Valpova u prvoj muzejkoj zbirci otvorenoj za javnost 1. svibnja 1956. god. u novoosnovanom „Muzeju Valpovštine“ te na produkciju tekstova o povijesti Valpovštine. Tadašnja akcija bila je gotovo na rubu vladavajućeg političkog sustava, da bi nekoliko godina kasnije, u valu otvaranja zavičajnih muzeja u Hrvatskoj, ova zbirka preimenovana u „Muzejska zbirka Valpovštine“, pri čemu joj je pridodan etnografski odjel, i bila je 60-ih godina prigrljena od lokalnih vlasti i uključena u pogon Narodnog sveučilišta „Ivo Lola Ribar“. Tako se od prvobitnog otpora prema „klasnom neprijatelju“ i animoziteta prema dekadentnom životu aristokracije, stvar preokrenula u obožavanje i ponos prema „našoj baštini“, a etnografska zbirka u muzeju je bila mali kompromis između aktualne vlasti i ove grupe valpovačkih kulturtregera.

U današnjem „Muzeju Valpovštine“ kao nasljedniku „Muzejske zbirke Valpovštine“, koji djeluje u okviru Ustanove za kulturne djelatnosti „Ante Evetović Miroljub“ Valpovo, glavni postav čini namještaj, slike i lovački trofeji plemstva, a dominantne izložbe muzeja nose naslove: „70 godina od smrti posljednjeg valpovačkog grofa“, „Tiskana ostavština valpovačkih vlastelina“, „Ostavština obitelji Prandau-Normann“ i „14 albuma grofa Rudolfa Normanna s 690 fotografija s putovanja 1887-1890 godine po Europi i Maloj Aziji“.

Niti naše krovne republičke kulturne i znastvene ustanove nisu „baždarene“ u drugom kulturnom kodu. Nedavno objavljeni zbornik ANALI, o kojem smo na ovim stranicama već pisali, u izdanju HAZU-a, Matice Hrvatske ogranak Valpovo i Društva prijatelja starina Valpovo, nije nadišao svojim sadržajem naslijeđeni pristup našoj koloniziranoj kulturi. Konkretno, čitav zbornik posvećen je glorificiranju sklonosti Josipa, a kasnije i nasljednika Karla i Gustava Prandaua prema kazališnoj i glazbenoj umjetnosti. Zbornik objedinjuje pisanje grupe ozbiljnih autora usmjerenih na pretraživanjem privatne ostavštine ove plemičke obitelji (knjižnice), trenutno pohranjene u Državnom arhivu u Osijeku, i prezentaciju iste hrvatskoj, a posebno valpovačkoj javnosti.

Očito je da naše institucije i novoformirana znastvena i kulturna elita traže svoje uporiše i roots, ali ih ne nalaze u kulturnom naslijeđu Hrvata ili lokalnog autohtonog stanovništva koje ovdje uz povremena „komiješanja“ egzistira od vremene seobe naroda, nego poseže prema superiornoj kulturi kolonizatora ovih prostora, legitimirajući se njihovim nasljednikom. Zato u svojim radovima afirmiraju kulturne i intelektualne dosege tuđinaca, prodajući nam to pod činjenice naše kulture.

Osvrnimo se kratko i na ekonomsku sferu naše egzistencije, na interpretaciju procesa materijalne reprodukcije života u našem zavičaju. Zanimljiv je zaokret u logici analize ekonomskog naslijeđa i izvora bogatstva našeg kraja. Poništeni su dosadašnji modeli marsističke analize i u optjecaj je ubačen neoliberalni govor.

Tako nam gospodin Dragan Milec u svom „referatu“ pročitanom nedavno prilikom promocije Zbornika 5 Grada Belišća, 6. svibnja 2016., u stilu društveno političkog radnika nove kapitalističke paradigme, iznosi svoje viđenje rađanja, uspona i padova te posljednje faze „razvoja“ industrijskog kompleksa u Belišću. Izvor postojanja tog ekonomskog subjekta, a sa njim i geografskog toponima Belišća, pronalazi u linearnom hodu kapitala kroz vrijeme. Počinje sa apologijom poduzetničke obitelji Gutmann i oplodnjom židovskog bankarskog kapitala u procesu eksploatacije šuma i preradi drveta na slivnom području Karašice i Vučice, nastavlja elaboraciju preko industrijske ekspanzije nakon 2. svjetskog rata zasnovane na domaćem i američkom kapitalu što prati uspon industrije celuloze i papira, u okrilju socijalističkog društvenog koncepta, a završava sa vlasničkim preuzimanjem ove industrije (privatitacija!) od strane austrijskog Duropack Belišće d.o.o. u postsocijalizmu i infiltracije metalske industrije Harburg Freudenberger d.o.o. Belišće i Leistritz turbinske komponente Belišće d.o.o. iz Njemačke, koji preuzimaju industrijsku tradiciju i kvalificiranu lokalnu radnu snagu Belišća. Autor u analizi ne pravi distinkciju prilikom elaboracije „hoda kapitala“ kroz vrijeme između židovskog poduzetničkog poduhvata prije rata i onog društveno- kolektivističkog poslije rata, čime čini svjesnu materijalnu pogrešku. Takvo prikazivanje uspona industrije Belišća proizlazi iz neoliberalnog pogleda na ekonomski razvoj, što je odlika današnjeg aktualnog trenutka u ekonomiji i društvu (kapitalizam), čime se zamućuje sliku ovolikog društvenog i materijalnog uspona mjesta Belišće i njegovih stanovnika, moguća jedino u okvirima društvenog ovladavanja viškom vrijednosti. Promjenom ekonomske paradigme (i drugih pojava) iz procesa je ispalo nekoliko tisuća radnika/građana, a višak vrijednosti se počeo odlivati preko granice, što je naprosto zaustavilo uspon mjesta Belišća.

Je li gospodin Milec oteo govor Belišćanima?(12) Moraju li mještani Belišća početi pisati svoju povijest Belišća?

Nesreća našeg tranzicijskog perioda pogađa mnoge aspekte stvarnosti, diktirajući stanovništvu potrebu za svakojakim prilagođavanjima, no vrijeme je osobito zahtjevno za autore povjesnog štiva. Ranije spominjana monografija Milana Salajića Staro Belišće primjer je teksta opterećenog „neutralnošću“, u tolikoj mjeri da čitatelj gotovo pa ne može zaključiti o čemu se tu radi. Očito se autor plašio zauzeti stranu, što nije neobično obzirom da smo još u „tranziciji“, tako da je svojim kronološkim povjesnim nizom „jednog jebenog događaja iza drugog“ uspio izložiti belišćanski poduzetnički success story sa Gutmannima u pozadini. Konfliktnu društvenu stvarnost Belišća (Volner, 2016), koja je neizostavni dio svakog opisa početaka industrijalizma i uspona kapitala, autor je isključio iz opisa.

Na isti način kako se u Indiji ispisuje povijest engleske vladavine - a što postkolonijalne studije svjetski poznate autorice Gayatri Chakravorty Spivak u knjizi Kritika postkolonijalnog uma oštro dekonstruiraju i raskrinkavaju – tako i naša povijesna znanost, u istom kolonijalnom duhu, ispisuje tekstove i veliča pravocrtni hod civilizacije i kulture Carstva na tlu Slavonije. Tako su prema engleskom imperijalnom diskursu Britanci u Indiji donijeli samo pozitivne stvari, od željezničke mreže, državnog aparata, engleskog jezika, obrazovnog sustava..., dok je „naša“ A-U Monarhija na našem tlu u prosvjetiteljskom duhu poboljšala agrarne tehnike naših kmetova, stvorila nedostižni austrijski katastar i gruntovnicu, podigla knjigovodstvo na visoku razinu (Karaman, 1962), otvorila škole, željeznice i slično. Sve se to u novokolonijalističkim tekstovima naših amaterskih i profesionalnih povjesničara pripisuje austrijskim i mađarskim vladarima, upravnicima, politikama i institucijama kao pozitivan doprinos, a u nacionalističkim i novonacionalističkim tekstovima zasluge se pripisuju i hrvatskim elitnim ličnostima (J. J. Strossmayer, Starčević...) tog doba, institucijama (JAZU), aktivnostima i idejama.

Svijest našeg stanovništva nikako ne može izaći iz stanja kolonijalne impregniranosti. Upravo se na primjeru odnosa prema aktualnim neuspjesima nacionalnog i državnog osamostaljenja i slabošću naših institucija mogu testirati refleksne reakcije ljudi: nerijetko naglas razmišljaju o spasu u bijegu u staro kolonijalno okrilje, u neku vrstu povratka unazad, makar to bilo i obično državno priključenje današnjoj Austriji, jer bi „onda imali red i poredak“. Em ih u spoznaji blokira „ugrađena“ kolonijalna svijest, em nisu svjesni postepenog gubljenja državnog suvereniteta na svim poljima pa ga hoće još i ubrzati ovakvim nebuloznim pogledima.

Zaključak

Pisanje povijesti, odnosno teorijska interpretacija historijskih događaja mora se prakticirati sa čvrstim političkim stavom o neophodnosti uspostavljanja linija ideološke demarkacije, što znači da se svaki povijesni događaj mora opisivati kao konkretna politička intervencija u danoj historijsko-političkoj konjunkturi, što od jednog teksta, ideje ili znanja čini oruđe koje proizvodi trenutne efekte u prostoru političke borbe za ostvarivanje interpretativne hegemonije. Teoretičari postkolonijalizma kažu da je ulog danas isuviše velik da bi se zanemarila nužnost pretvaranja znastvenih pojmova ili umjetničkih praksi u materijalne historijske snage.

Premda je doba kolonijalnog osvajanja teritorija odavno prošlo, kolonijalizam nije nestao sa svjetske scene. Novi svjetski poredak, proistekao iz kolonijalnih odnosa, omogućio je različit stupanj ekonomskog, političkog i kulturnog upliva u bivše kolonije. Unatoč pozivanja na oprez, neki elementi naše političke i ekonomske stvarnosti podsjećaju na kolonijalne situacije – recimo uloga nečega što medijski analitičari često ističu, a to su tzv. kompradorske elite. Te su kolonijalne elite u kolonijama zastupale interese metropole, kao što su to nekada bile elite koje su govorile njemački u Austro-Ugarskoj Monarhiji i koje su radile za Monarhiju, a prema Hrvatima su se odnosile kao prema masi kojoj treba prenijeti volju metropole.

Danas su to oni koji „znaju“ što treba raditi, koji dilaju sa aktualnim europskim centrima moći, koji se ispostavljaju kao razina kompetencije, subjekti znanja. Oni stalno upozoravaju na naše kašnjenje, na jaz prema razvijenom Zapadu: „Tamo je normalan razvoj, a vi ste još primitivni, vama treba još deset godina razvoja, još petnaest godina, još morate naučiti ovo, još morate naučiti ono, morate razviti svoje institucije, morate likvidirati tu državu da biste došli na nivo nečega normalnog“.

I zato, naše pisanje povjesnog teksta, naše studije kulture i postkolonijalni diskurs moraju odbiti prihvaćanje definiranih nacionalnih i kulturnih identiteta proizvedinih na ranijim dihotomijama podređenih i hegemonijskih instanci. Mi se moramo postavitu u poziciju radikalne kritike „zvaničnog“ poretka znanja i kulture Zapada. Neki autori smatraju da postkolonijalna teorija predstavlja najbolji alat suvremenih studija kulture i interpretacija povijesti, i to upravo zbog toga što pruža metodološka sredstva ne samo za razumijevanje odnosa Zapada i bivših kolonija, već i za razumijevanje neokolonijalizma kao jednog aspekta globalizacijskih procesa. Tome je moguće dodati da je postkolonijalistička teorija izuzetno podsticajna u istraživanjima odnosa između „starih“ i „novih“ članica EU, između zemalja koje su izašle iz socijalizma i ušle u ekonomsku, političku i kulturnu tranziciju.

Literatura

1. Damnjanović, Žana. 2015. Uloga postkolonijalne misli u redefiniranju zapadne vizije svijeta, Novi Sad: Filozofski fakultet.

2. Diamond, Jared, 2007. Sva naša oružja: Zarazne bolesti, čelik i puške, Zagreb: Algoritam.

3. Đorđević, Tamara. 2009. Postkolonijalne studije kulture i „balkanizam“: Bosnian girl, Beograd: Arte, dostupno na http://www.arte.rs/sr/umetnici/teoreticari/tamara_djordjevic-5191/tekstovi/postkolonijalne_studije_kulture_i_balkanizam_bosnian_girl-4840/

4. Federici, Silvia, 2004. Kaliban i veštica – Žene, telo i prvobitna akumulacija, Beograd: Burevesnik.

5. Ferguson, Niall, 2012. Civilizacija – Zapad i ostali, Zagreb: Profil.

6. Gayatri Chakravorty Spivak, 2003. Iz kritike poskolonijslnog uma, Beograd: Beogradski krug, Vidjeti na http://okf-cetinje.org/gajatri-cakravorti-spivak-iz-kritike-postkolonijalnog-uma/

7. Harari, Yuval Noah, 2015. Sapiens – Kratka povijest čovječanstva, Zagreb: Fokus.

8. Radak, Sanja Lazarević, Balkan kao unutrašnji sused: od Levinasa do postkolonijalizma, Vidjeti na https://www.academia.edu/15806038/Balkan_kao_unutra%C5%A1nji_sused_od_Levinasa_do_postkolonijalizma_The_Balkan_as_an_Inner_Neighbor_From_Levinas_to_Postcolonialism

9. Rakita, Milan. 2013. Destrukcija „antropološkog sna“ i antikolonijalna misao, Novi Sad: Časopis za teorijske prakse Gerusija, dostupan na http://gerusija.com/milan-rakita_destrukcija-antropoloskog-sna-i-antikolonijalna-misao/#more-1151

10. Ridžal, Hamza, 2016. Koloniziranje uma: Saudijska Arabija najveći je kolonijalni uspjeh Velike Britanije, Vidjeti na http://faktor.ba/koloniziranje-uma-saudijska-arabija-najveci-je-kolonijalni-uspjeh-velike-britanije-foto/

11. Šijatović, Bogoljub. 2000. Kritika balkanističkog diskursa - Prilog fenomenologiji "drugosti" Balkana, Nikšić: Jasen, dostupno na http://www.rastko.rs/filosofija/bsijakovic-balkanistika.html.

12. Spivak, Gayatri Chakravorty, 2011. Mogu li podčinjeni (subaltern) govoriti?, Zagreb: Fraktura.

#kritikapostkolonijalnoguma #Normann #Gutmann #postkolonijalnateorija #kompradori #interpretacijahistorijskihdogađaja #ŽeljkoKomadina