Rijeke i šume kao živi organizam: doprinosi ekohistoriji područja Valpova od druge polovice 16. stol

Piše: Mihael Sučić, mag. hist.
16. stu 2016.
4 min čitanja

Updated: 24. lis 2023.

Ovaj puta vam donosimo istraživački rad mladog povjesničara Mihaela Sučića posvećen ekohistoriji našeg zavičaja. Rad je u kategoriji individualnog znanstvenog i umjetničkog rada nagrađen rektorovom nagradom Sveučilišta u Zagrebu za akademsku godinu 2015./2016., za područje humanističkih znanosti. (Ž.K.)

Piše: Mihael Sučić, mag. hist.

Uvod

Kada se u današnje vrijeme spomene pojam Valpovština najčešće se ljudi prvo sjete Valpova i dvorca koji je u današnjem obliku sagrađen početkom 19. stoljeća i sa srednjovjekovnom kulom i parkom-perivojem čini zanimljiv i edukativan kulturno-povijesni kompleks. Ipak, svakako se treba napomenuti da Valpovština nije samo Valpovo s okolicom koja se vidi s vrha dvorca, odnosno kule nego pojam kojim se imenuje prostor koji je od 1722. godine obuhvaćao vlastelinstvo Valpovo. To je bilo područje između rijeka Drave na sjeveru i Vuke na jugu, odnosno na istoku ulijevanja rijeke Karašice u Dravu između naselja Petrijevci i Osijeka i na istoku do naselja Podravska Moslavina kod Miholjca, odnosno do Čađavice koja se nalazi između Miholjca i Slatine. Opisani prostor se još u srednjem vijeku doživljavao kao cjelina kojom su vladali pojedinci iz obitelji Morović, ali i mnogi drugi. Tijekom osmanske vlasti promatrano područje se dijeli na nekoliko nahija koje se ipak i dalje doživljavaju kao cjelina, a čemu naročito doprinosi i lokalno svećenstvo, stanovništvo pa i rijeke Vučica, Karašica koje se ulijeva u prometnu i gospodarsku žilu kucavicu prostora rijeku Dravu. Dolaskom habsburške vlasti tijekom 1680-ih godina područje se dijeli na nekoliko kotareva da bi tek darovnicom cara Karla VI. barunu Petru Antunu Hilleprandu von Prandau bilo i formalno okupljeno u cjelinu vlastelinstva Valpovo. Uzimajući u obzir da su i navedene rijeke i mnogobrojne šume utjecale na promatranje područja kao cjeline unatoč određenim teritorijalnim diskontinuitetima zbog podjela područja na nekoliko administrativnih jedinica ekohistorijski pristup se nameće kao logičan za bolje razumijevanje političkih, demografskih i ekonomskih prilika.

O srednjem vijeku promatranog područja postoji trenutačno malo dostupnih povijesnih izvora. Za razliku od potonjega o vremenu osmanske vlasti, naročito iz 1579. godine i iz 17. stoljeća postoje mnogobrojni povijesni izvori, prvenstveno putopisi i vizitacije. Dolaskom habsburške vlasti krajem 17. stoljeća dostupni su mnogobrojni izvori nastali radom Dvorske komore, Crkve i vlastelinske uprave. Na temelju navedenih povijesnih izvora napisana je mnogobrojna literatura o kojoj će biti više riječi u drugim poglavljima. Na temelju opisane prirodno-geografske cjeline koja u određenim razdobljima postaje i administrativna cjelina i na temelju spomenutih dostupnih povijesnih izvora i literature u radu će se pokušati proučiti razdoblje od druge polovice 16. stoljeća do sredine 18. stoljeća.

Danas je Valpovština podijeljena na nekoliko administrativnih lokalnih jedinica koje i dalje povezuju rijeke Karašica, Vučica i Drava, ali i svijest ljudi o nekim prošlim vremenima. Na nekadašnja vremena ih podsjećaju dvorac u Valpovu, dvorac u Miholjcu, kurija u Bizovcu, parkovi diljem Valpovštine, ali i druga materijalna i nematerijalna baština. Ovisno o mogućnostima, ali i volji lokalno stanovništvo ima mogućnost kulturnog, ali i gospodarskog razvoja na temelju navedene kulturno-povijesne baštine.

2. Opći i specifični ciljevi rada

Ovim se radom želi postići predočenje glavnih trendova međuodnosa između lokalnog stanovništva i okoliša od druge polovice 16. stoljeća do sredine 18. stoljeća. Pod pojmom lokalno stanovništvo prvenstveno se misli na ljude koji su živjeli na opisanom prostoru, ali i na putnike, majstore, trgovce i vojnike koji su prolazili ili se zadržali u određenim vremenskim razdobljima u pojedinim dijelovima promatranog prostora. Promatrajući drugo navedeni pojam okoliš dolazimo do svojevrsnih problema jer je dosta neodređen. Recimo, tijekom jednog istraživanja početkom 1980-ih godina ustanovljeno je da preko 750 različitih riječi označavaju pojam okoliš. Ipak, se prema autorima Robertu Delortu i Françoisu Walteru ustanovilo značenje da je okoliš kao „skup elemenata koji, svojim složenim vezama, tvore okvir, okolinu i životne uvjete čovjeka i društva.“ Isto se tako unutar pojma okoliša može smjestiti i sve ono što obuhvaća pojam priroda, a koji je prema definiciji sve ono što ostaje izvan ljudskog djelovanja, sve ono što čovjek primjećuje, ali se isto tako treba napomenuti da se sve više smatra dijelom prirode i prostor koji je „antropizirana“ priroda, odnosno pod djelovanjem ljudi. To su u prvom redu šume, rijeke i drugi okolišni faktori koji su dijelovi okoliša i vrše utjecaj na ljude kroz povijest.[1] Konkretnije s rijekama koje su bile, kao što su i dalje, jedne od najočitijih okolišnih faktora na promatranom području Valpovštine. Budući da su i šume, za razliku od današnjeg vremena, bile rasprostranjene diljem potonjeg prostora kao logično se nameće proučavanje međuodnosa između ljudi, rijeka i šumskih površina. Spomenuti međuodnos je ovisno o mnogobrojnim okolnostima imao pozitivne i negativne posljedice na ljude i okoliš. One se prvenstveno mogu uočiti na polju demografije i gospodarstva. Iz toga će se razloga u radu pokušati utvrditi kako je ranonovovjekovni čovjek doživljavao rijeke i šume, u kojoj je mjeri o

njima ovisio, što je sve koristio od mogućih potrepština koje bi mogao dobiti iz rijeka i šuma i kako su rijeke djelovale na čovjekovo ponašanje i razmišljanje. Naravno postoji još mnogo pitanja koja se mogu postaviti tijekom istraživanja, ali zbog trenutačnih istraživačkih mogućnosti odgovori i reinterpretacije prošlosti mogu biti dovoljan temelj za neka buduća istraživanja. Ipak, prije nego što se pokuša odgovoriti na navedena istraživačka pitanja važno se upoznati s ekonomsko-političkim okolnostima i demografskim kretanjima na promatranom prostoru i vremenskom razdoblju. Također je potrebno utvrditi i gdje su išli tokovi rijeka, gdje su bile rasprostranjene šume i koje su bile osnovne značajke potonjih.

Uzimajući u obzir trenutačnu sve veću želju i afinitete određenih društvenih organizacija i institucija prema politici održivog razvoja potrebna su istraživanja suživota ljudi i okoliša. U prvom redu istraživanje suživota u sadašnjosti, ali i u prošlosti čemu svakako može doprinijeti ekohistorija, to jest povijest okoliša. Budući da je čovjek u prošlosti, na primjer ranonovovjekovni čovjek više živio s okolišem za razliku od današnjeg vremena kada se na različite načine ograđujemo od okoliša iako smo i mi dio njega.(2) Iz toga je razloga potrebno istraživati spomenuti suživot u prošlosti kako bi se mogle izvući određene smjernice za lakše i što bezbolnije stvaranje suživota ljudi i okoliša u današnje vrijeme. Sve u svemu, ovaj rad bi na temelju određenih dosadašnjih saznanja dostupne literature i pisanih povijesnih izvora trebao skromno doprinijeti opisanoj tematici proučavajući jedno relativno malo područje u kojemu su se događali mnogobrojni procesi relevantni za ekohistorijska istraživanja.

[1] Robert Delort i François Walter, Povijest europskog okoliša, prev. Vesna Pavković ( Zagreb: Barbat, 2002 ), 3-5; Johnson Donald Hughes, Što je povijest okoliša, prev. Damjan Lalović ( Zagreb: Disput d. o. o., 2011 ), 10.

[2] Delort 2002, 2 i 4.

Za nastavak čitanja ovog rada kliknite ovdje.